potpuno si u pravu, ali neko je hrišćane slagao da višu vrednost dobijaš tako što lažno uzimaš nižu vrednost....u stvari nema više i niže vrednosti van konteksta poređenja...svi smo jednako vredne duše u svojoj osnovi...
Zapravo glavni problem je što se meša skromnost sa poniznošću. Dve totalno različite stvari.
Skromnost je stvarno "bogumila", dok je poniznost podmukla đavolja podvala...
Al da bi čovek bio skroman, ne mora da se saginje, ustvari to je suptilno foliranje našeg ega (takođe od đavola).
Pravu skromnost po mom ličnom uvidu najviše oblikuje zdrav razum, odnosno kad čovek shvati koliko je zapravo na tacni dobio od Boga i da mi nismo 100% zaslužni za svoje uspehe/pa ni neuspehe samim tim... Još kad ti život opali šamarčinu i pokaže se da nevladaš situacijom kao što si mislio/želeo, onda su stvari jasnije i čovek postaje "prirodno skroman". Savest isto daje gorivo skromnosti...
Al ko što sam rekao, ništa bez zdravog razuma. Jer ako gledamo po deci, koja su nam glavno utočište čistote, ona i nisu stvarno skromna, više su bezazlena. A ta bezazlenost ne samo da je kamen temeljac za skromnost, nego i za sve ostale čovekove vrline. I ustvari osvešćena bezazlenost je jedan od najsigurnijih puteva prema Bogu (dolazi u kasnijoj dobi, zajedno sa zdravim razumom). Na kraju svi sveci za koje ja znam, i to iz različitih kultura, uključujući hrišćansku, za sebe jednoglasno tvrde da su samo "osvešćena deca".
