SNEG
Ugledao sam iz mašte stvorenje,
na livadi, u rosi travke.
Baš je čudno mozga strpljenje,
dok teše ideal iz slamke.
I duša se razneži
i srce zapeva,
ali život svoju igru svira.
Napolju već sneži,
u telu čežnja bolom seva
i dušu setom dira.
Sneg me dočeka strasno,
traženi put zabelasa,
pa se zauvek izgubi...
U mašti ga vodim jasno,
a on me odnese, poput talasa,
u smetove, snegu da me ljubi.
Ugledao sam iz mašte stvorenje,
na livadi u rosi travke,
i zablistalo je čudno htenje,
a na livadi samo, tragovi i sanke...
Ljubodrag Obradović