Smena režima u Iranu - Trampova najveća kocka do sada

Nina

Veteran
Supermoderator
Poruka
415.000
Napadom na Iran i ubistvom vrhovnog vođe režima, američki predsednik Donald Tramp odigrao je veliku opkladu: da može da uspe u onome u čemu su prethodni predsednici omanuli koristeći američku vojnu silu kako bi preoblikovao Bliski istok.
Tramp će preuzeti zasluge za neverovatan trijumf, ako SAD budu uspele da u potpunosti unište iranski nuklearni program i dovedu do smene režima u Teheranu uz pomoć samo vazdušnih napada, čak i ako naizgled ne postoji jasan plan Vašingtona za ono što bi usledilo nakon Islamske Republike.
Ali ako vojni udari, koje je Pentagon nazvao Operacija „Epski bes“, ne uspeju ili izazovu širi regionalni požar koji zahteva stalno američko angažovanje,
Tramp bi mogao da naudi svojoj zaostavštini baš kao i republikanskim šansama da zadrže kontrolu nad Kongresom na novembarskim izborima sredine mandata.

Predsednik je nagovestio koliki je ulog u igri u opaskama koje je izrekao rano u subotu ujutro kad je najavio početak vojne operacije u Iranu.
Dok svet čeka da sazna šta će iranski režim uraditi nakon smrti njegovog vrhovnog vođe, ostaje da se vidi da li će Tramp uspeti da izbegne produženu vojnu operaciju.
Takođe ostaje otvoreno pitanje da li može da ubedi američku javnost – a posebno njegovu bazu iz pokreta MAGA koja se masovno protivi američkim intervencijama u inostranstvu – da podrži još jedan upad na Bliski istok.

Ovo je prelomni trenutak za Trampa, koji se vratio na dužnost pre malo više od godinu dana uz obećanje da će okončati takozvane „večne ratove“ kao što su oni koje je Amerika vodila u Avganistanu i Iraku, ali je zato sam pokrenuo vojne operacije u Iranu, Venecueli i Siriji, između ostalih zemalja.

Tramp je, za to vreme, rekao za NBC ranije u subotu govoreći o Iranu: „U nekom trenutku će me pozvati da me pitaju koga bih voleo kao lidera. I samo sam malo sarkastičan kad to kažem.“Hamneijevo ubistvo predstavlja krupnu eskalaciju, ali analitičari upozoravaju da bi to moglo da se otme Trampovoj kontroli.

„Kocka je bačena i Amerika sada mora da ide do kraja da bi sprovela smenu režima u delo.”

I dok će ti izbori sredine mandata u novembru biti ključni za definisanje šta Tramp može da postigne tokom ostatka mandata, baš kao što su otkrili prošli predsednici, njegova odluka da pokrene nesvakidašnju vojnu akciju na Bliskom istoku mogla bi da se pokaže još značajnijom kad je u pitanju oblikovanje njegove zaostavštine.link
 
Clip.jpg
 
Smrdljiva pedofilčina Tramp Srbin je u panici pošto je računao da će dođe do slične situacije kao sa banana-državom Venecuelom posle otmice Madura, igrajući na to da će Teheran da prihvati pregovore pod cionističkim uslovima nakon terorističkog napada u kome je mučki ubijen iranski Ajatolah, međutim Iran – koji nije banana-država kao Venecuela već ima 5000 godina kontinuirane državnosti – odbacio je svaki dalji razgovor sa cionističkim teroristima :super:

 
Мотиви Израела да крене у ову терористичко злочиначку агресију су донекле разумљиви. Мада по мени погрешни са превеликом ризиком по сам Израел али разумљиви. На другој страни Америка овом терористичко злочиначком агресијим никакву корист, и у хипотетички гледано за њих најповољнијем исходу, не може остварити. Зато ће себи, са било којим исходом, донијети огромну штету.

Рецимо да кроз ову акцију реализује своје циљеве, ма који да су, а то је по мени мало вјероватно, шта добија?
Не могу овладати територијом Ирана, немају ни близу потребних војних капацитета да то учине. Не могу тај териториј ставити под контролу па да крену са експлоатацијом (читај отимачином) иранских енергената, нафте и гаса. У Ираку и Либији то јесу успјели, западне компаније јесу оствариле енормну добит од ирачке и либијске нафте. Но гдје су те земље данас? И каква им тек слиједи главобоља са Ираком а богами Либијом?

Реално готово да нема шансе да по узору како су учиили у Ираку, Либији и Сирији, изазову међуетничке и идеолошке сукобе, заваде колективитете на терену и кроз ту заваду овладају Ираном. Јер те народе у Ирану поред свих разлика спаја шиитски ислам, у великој мјери и култура. Имају својих размимоилажења и антагонизама који их оптерећују али им је заједнички анимозитет и мржња према Америци и Израелу.
Уз све то, демонтирати постојећи ефикасан апарат који држи полуге моћи могуће је само изнутра, спољна интервенција попут ове агресије може само хомогенизовати нацију.

Па и ако не преживи постојећи теократски систем, и ако га замијени нова гарнитура и ново уређење, више секуларно која ће наметати мање религијске и моралне стеге, нема шансе да Америка инсталира своје послушнике како су већ успјели 1953-е (и због чега је брзо услиједила иранска реакција), та нова владајућа елита имаће ако не већи, оно барем исти анимозитет и мржњу и према Америци и према Израелу. И све више ће се окретати БРИКС-у, не због тога што ја желим него зато што ће гледати добробит своје нације

Могуће краткорочно Америка успије створити привид да је остварила неке успјехе. ибила неке мрске негативце, реализовала неке циљеве рецимо у најповољнијем исходу, ако успије ослабити или чак девастирати постојећи режим. Али дугорочно апсолутно никакву корист неће, са било којим епилогом, остварити. Само нове главобоље, што уосталом показују искуства са Авганоитаном, Ираком, Либијом и Сиријом. Али зато хоће појачати анимозитет и мржњу према Америци и у Ирану и у окружењу Ирана и у муслиманском свијету.
 
američke snage su 13. veljače 1991. pogodile sklonište Al-Amiriyah (Amiriyah shelter, javno sklonište br. 25) u četvrti Amiriyah u Bagdadu.Dva laserski navođena "pametna" bombarder (GBU-27 Paveway III) pogodila su civilno sklonište u kojem su se uglavnom nalazile žene, djeca i starije osobe (muškarci su često bili ograničeni ili nisu smjeli ulaziti kako bi se prioritet dao ženama i djeci).Broj poginulih:
  • Najčešće prihvaćena i najcitiranija brojka je najmanje 408 civila poginulo (prema Wikipediji, Human Rights Watch, mnogim zapadnim i iračkim izvorima, te organizacijama poput Every Casualty Counts).
  • Iračke vlasti su odmah nakon incidenta objavile oko 400–408 mrtvih (često točno 408), a taj broj se koristi u većini povijesnih zapisa, uključujući New York Times, Al Jazeeru, BBC i memorijalne izvještaje.
  • Neki američki izvori (npr. bivši general Merrill McPeak) su kasnije tvrdili niži broj (~250), ali to nije široko prihvaćeno.
  • Ponekad se spominje "više od 400" ili čak do 500 (u nekim ranim ili propagandnim izvještajima), ali konsenzus je oko 408.
Sklonište je bilo puno civila koji su se sklonili od zračnih napada koalicije. Američka strana tvrdila je da je to bio vojni bunker i centar za komunikacije, ali dokazi pokazuju da je to bilo civilno sklonište (koristilo se još iz rata s Iranom), a incident se često navodi kao jedan od najtežih slučajeva civilnih žrtava u tom ratu.
 

Back
Top