Quantcast

Slijepi putnik na brodu ludaka

Poruka
7.005



"... vjetar i melanholija, mrgodni puti svih naših bespuća — to je Petar Kočić."

"Ko iskreno i strasno ljubi
Istinu, Slobodu i Otadžbinu,
slobodan je i neuništiv kao Bog,
a prezren i gladan kao pas."

(Reč sa Kočićevog sabora u Dortmundu)

Davno me nije niša potaklo ni dodirnulo do ove kratke tv priče o zadnjim Kočićevim danima.

Prijalo je sjetiti se ovog sjajnog čovjeka i pisca.



PONOĆNI ZVUCI

U ponoćne slatke čase kad caruje anđ'o mira,
Kao bolnik sa postelje, tužno jekne moja lira.

Zašto ciči tako pozno u svečane mirne čase —
Kad ni zefir tihe noći s mekim cvećem ne igra se?

To duhovi noći neme, što nečujno svetom blude,
Dodiruju strune njene, uspomene da probude.

Da podignu crni veo sa prošlosti moje sretne,
Što u mračnom grobu trune, k'o u zimu ravni cvetne.

Oh, vrati me, pesmo mila, na obzorje prošlih dana,
Da s visine srebrozračne bacim pogled duž poljana.

I de u sretno pevah doba, u zanosu burnih snova,
A gde sada tužno leži potavneli niz grobova.

1897.
 
Poruka
7.005
E moj Kočiću ...sve ja Tebe razumijem.

" DAVID: Muka je mene i razumjeti, jer sam vrlo ćoškast čojek. Čuo sam đe govore ljudi da su dvori nekakvog čivutskog cara Solomona bili na dvanest ćoškova, a ja bi se smio svojom djecom zakleti da na meni ima dvadeset i četiri ćoška. Ja nijesam kriv što me dragi bog takog stvorio da u jednom satu dvadeset govora započnem a nijednog ne dovršim. Muka, živa muka je mene, glavati gospodine, razumjeti! ~ " Jazavac pred sudom "
 

Metronomy

Ističe se
Poruka
2.113
Fala, cim sam ovo procitao zakazao sam proveru kod strucnjaka,
pa kada zavrsim doci cu da komentarisem napis.....Mada,
vec znam dijagnozu..." Ti si onaj sa broda?" "aha" " Tri ocenasa, da se ispovedis
i mesec dana postede od brodskih poslova i bezi da te ne gledam..."
 
Poruka
7.005
( tekst preuzet s neta )

Petar i Milka Kočić

562057
Vrijeme u kome je živio i pisao čuveni pripovjedač Petar Kočić bilo je sve samo ne mirno i idilično. Vječito u borbi za oslobođenje i pravdu, borio se svojim najmoćnijim oružjem - pisanom riječju.

Kočić se rodio nedaleko od Banjaluke, ali se već u gimnazijskim danima preselio u Sarajevo, da bi ga na kraju put nanio u Beograd. Međutim, bijeda ga je pratila u stopu kao najvjerniji sluga. Kao i svi velikani 19. vijeka, i Petar odlazi na studije u Beč. Koliko god to izgledalo sjajno, bijeda ga ne napušta ni tamo. Studiro je filozofiju, noći provodio bez ijednog zalogaja, smrzavo se u ledenoj sobici, šetao u odrpanoj garderobi, ali snaga i volja da uspije vode ga naprijed i nije odustao. Početkom 20. vijeka izlaze mu i prve zbirke pripovjedaka, među njima i najpoznatija "Jazavac pred sudom".
Nakon završenog fakulteta, vratio se u svoj rodni grad i tu ga je zatekla ljubav. Crnokosa djevojka vatrenih vragolastih očiju po imenu Milka zapela je za oko mladom piscu.
"Jednog dana, juna mjeseca 1899. godine, kad sam došla u Banju Luku, stajala sam sa svojom prijateljicom Kristom Buzahić pred dućanom njenog oca. Prišao nam je Kristin brat Savo s još jednim mladićem. Predstavio nam se kratko: Petar Kočić. Bio je tada svršen maturant - lijepo razvijen, kršan i naočit momak sa štapićem u ruci. I on je mene zaboravio. Stidjela sam se da gledam u njega - takve su tada bile djevojke. Pitao me je šta čitam i ponudio mi 'Bosansku vilu'. Sutradan je sam šetao ispred moje kuće s crvenom ružom i štapićem. Izišla sam kradom i stala s njim na kapiju. Dao mi je 'Vilu' i ružicu. Susret je bio kratak i poznanstvo obnovljeno", pričala je Milka nakon smrti Kočića.
Postojao je strah od toga šta donosi budućnost, s obzirom na njegovu profesiju i uopšte put kojim je krenuo. Stoga joj je pisao ne bi li je upoznao sa situacijom:
"Ali treba i ovo da znaš: da ću ja možda po zatvorima i apsama provesti veći dio svog života, jer ćemo mi svi đaci otpočeti borbu protiv Švabe, koji guli naš narod, otima mu slobodu i ubija sreću. Ako si na sve pripravna, možeš poći za me; ako nisi, onda je bolje da me ostaviš, pa sa mnom šta bude. Ako voliš svoj narod i ako mu želiš bolju i ljepšu budućnost, zagrli se sa mnom da se kroz cijeli svoj život za sirotinju borimo, jer smo i nas dvoje uboge sirote. Zato će nas narod i sirotinja blagosiljati…"
I ljubav je bila jača od svega. Milka se ni časa nije dvoumila; ona ga je već u svojim snovima vidjela kao svog životnog saputnika, te je bez razmišljanja pristala da s njim podijeli sve u životu.
Vjenčanje je obavljeno tajno, 18. septembra 1904. godine, sat prije ponoći, a već u zoru su bili na putu ka Beogradu. I pored velikih priznanja Petar ne može da nađe posao, tek nakon nekog vremena postavljaju ga za profesora jezika i književnosti u Srpskoj gimnaziji u Skoplju. Ni ovdje ne nalazi mira, zalaže se za socijalnu i nacionalnu pravdu, a zbog jednog članka u novinama ostaje bez posla. Dalje ga put navodi u Sarajevo, gdje postaje sekretar "Prosvjete". Od tada pa narednih godina biva hapšen, protjerivan, kažnjavan... Tako prolaze prve godine bračnog života, Milka i on su bivali više zajedno u mislima nego u stvarnosti.
Iz svega se stiče utisak da je život ovog velikana bio obavijen tamom i nesrećom, ali ostao je zabilježen govor njegove Milke, koja se sjećala i lijepih trenutaka u njihovom zajedništvu.
"Bilo je i svijetlih trenutaka, kad ga je narod njegovog kraja izabrao 1910. godine za poslanika. Živjeli smo tada u Banjaluci. Radio je mnogo, a pisao samo noću. Uvijek bi sve meni najprije pročitao i pitao me: 'Kako ti, Milka, izgleda?' Ja se nisam u to mnogo razumijevala, samo bih mu rekla: 'Ti nešto oštro pišeš.' A on bi dodao: 'Za ovu ću ovoliko dobiti, a za ovo ovoliko', misleći na zatvorske mjesece."
Jasno je da je Petar u Milki imao i ženu i ljubavnicu i najboljeg prijatelja, savjetodavca… Velika ljubav je odolijevala vremenu, ali ih surovost života nije ostavljala na miru. Prvi sin im je umro u trećoj godini života, a sljedeće, 1914, stigla je utjeha u vidu kćerke Dušice. Međutim, život kakav je vodio je ostavio traga na Petrovom tijelu i duhu. Smješten je u duševnu bolnicu, gdje je i umro dvije godine nakon što je na svijet došla malena Dušica.
Kako ga život nije mazio, a sreća vješto zaobilazila, tako nije ni dočekao oslobođenje, a ostvarilo mu se predviđanje kojim je oplakao sebe.
"U ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh, u ropstvu, vajme, i umrijeh!" Supruga Milka je ostala sa malenom Dušicom da čuva uspomenu na svog Petra i da prenosi priče o njemu narednih 50 godina, koliko ga je nadživjela.
 
Poruka
7.005
Nikola Strajnić
O PRIČAVINI I UČEVINI PETRA KOČIĆA
Tekst je rađen prigodno za izdanje Sabranih djela Petra Kočića


" Postoje dve vrste pera: laka i teška. Laka pera pišu kao da ih piščeva ruka i ne drži. Ona lebde nad hartijom i ne dotičući je se pravo. Čini se kao da su u kakvoj božijoj ruci, a niko ne zna šta ta smera. Tu svako slovo iznenađuje svojim oblikom i smislom. Blago misli što boravi u njima. U lakim perima stanuje duh neba, pa se svakog časa čini da će odlepršati gore; gore gde se, valjda, pune nekakvim nebeskim mastilom i smislom.

A teška pera pripadaju potpuno ovom svetu, zemlji. Kad padnu na hartiju, iz koje se čini kao da su i nastala, više se ne dižu i ne razmišljaju o nebu, kao laka. Zemlja je njihovo nebo. Za razliku od lakih pera koja jedva da se površine hartije i dotiču, teška pera, dok pišu, probijaju tu površinu i, nekako, ispod nje pišu. Ili, bolje i ne pišu. Jer, teška pera oru. Ona zasecaju do bola, do krvi. I, ona i pišu krvlju, gustom, neprozirnom, punom ugrušaka i "krmača" koje na svakom koraku po hartiji grokću. Kod teških pera kretanje se čini da je privid i da sve stoji ukopano u nekakvu večnu masu duha koja sama od sebe i bez njih svojom nepokretljivošću piše. To pisanje liči na elementarno ljudsko glasanje u kriku, urliku i jauku. Pisanje teškog pera je samo refleks tih elementarnih gesta glasanja duha sveta i čovekovog duha. ( ... ) "


562061
 
Top