Da bismo mogli pravilno razumeti Protokole moramo spoznati šta je to Sionski priorat i u kojim uslovima i zašto je stvoren ovaj drevni red. Koji su to politički i istorijski uslovi koji su iznedrili ovako moćnu organizaciju koja se održala kroz vekove. Mislim da je ovo vrlo važno da bi se moglo pravilno razumeti čemu su namenjeni Protokoli i kome i sa kojom namenom. Pozabavićemo se malo i istorijom.
Sionski priorat je tajni red koji osnovao još 1099.godine Godfri Bujonski - kralj Jerusalima. Glavni zadatak ovog reda bio je da čuva i brani pripadnike merovinske krvi i da stvara uslove za preuzimanje kraljevskog trona, oduzetog još 679.g. ubistvom Dagoberta II, a u dosluhu sa Papom.
Ulogu sionskog priorata najbolje odslikava jedna rečenica koju je navodno napisao jedan njegov član:
„Bez Merovinga, Sionski priorat ne bi postojao, a bez Sionskog priorata merovinska dinastija bi izumrla.”
Prema izvorima koji su nam bili dostupni, nesporni istorijski podaci u vezi ovog reda bi bili sledeći:
Tajni red koji je delovao pod mnoštvom imena, najčešće je poznat kao Prieure de Sion (Sionski priorat).
Sionskim prioratom je upravljao niz velikih majstora čija se imena nalaze među najsjajnijim u zapadnoj istoriji i kulturi. Veliki fizičar Isak Njut bio je i veliki majstor Sionskog priorata. Na čelu ove organizacije nalazio se od 1691. do 1727. godine. Bio je obuzet hermetičkim tekstovima i vlastitim je stavovima podržavao hermetičku trediciju. Verovao je da razmere i sklop Solomonovog hrama kriju alhemijske formule.
Tokom istorije ovaj red su vodili ljudi kao sto je Rene Anžujski, Sandro Filipepi poznatiji kao Botičeli, Leonardo da Vinči, Viktor Igo, Klod Debisi, Žak Kokto i drugi. Kroz skoro celu svoju istoriju Sionski red se nerazdvojivo vezivao za red sveštenika - ratnika, za Templare (Hramovnike).
Ideja o osnivanju templarskog reda je pala na pamet Igu de Pajenu u Jerusalimu koji je, moguće je, bio inspirisan redom Ubica ili Isamailijahan Nizara koji je osnovao Hasan i Sabah u planinama Elburca u Iranu. Poznati pod imenom muharam, „crveni”, fedawa Isamav Vili Kalifata, nosili su crvene kape, pojaseve i čizme, uz belu tuniku.
Templari su nosili crveni krst na beloj tunici, a vitezovi Bolnice Svetoga Jovana Jerusalimskog (poznati kao malteški vitezovi između 1530. i 1798), koji su često obrtali simbolizam templara, najzad su prihvatili, na svojoj odeći ukrašenoj grbovima, beli krst na crvenoj osnovi. Godine 1118, uz podršku mladoga Bernara od Klervoa koji je za njih strogo Pravilo Svetoga Benedikta prilagodio uslovima vojnog života, templari su dobili zvanično priznanje i pravo da nose oružje kako bi branili hodočasnike u Svetoj zemlji. U stvari, oni će postati specijalisti za odbranu Jerusalima.
Bila je to avanturistička vojno-religiozna grupacija koja je obavljala funkciju policije, zaštitnika hodočasnika koji su išli u Jerusalim. Templari su, bitišući tamo, stupili u kontakt sa rabinima i hodžama i saznali su neke tajne Istoka, koje su poticale zapravo od Atlantiđana. Sa proširenjem tog znanja red se pretvorio zapravo u verski, i onda vrlo ojačao, tako da je postao opasnost za vladare Zapadne Evrope.
Pošto je papa podario templarima i bolničkim redovima privilegiju da direktno zavise od susreta sa papom čime je presečen beskrajni red crkvene birokratije, oni su postali uistinu pravi gospodati Svete zemlje. Ludo hrabre u borbi, ove hrišćanske elitne jedinice su zadobile izvanredno važnu ulogu i na Zapadu. Prvo je templarima poveren transfer novca hodočasnika u Svetu zemlju; onda su, kroz tesnu mrežu tvrđava od Škotske do Španije, prenosili novac i kroz Evropu; najzad, postali su bankari i izdavali su sertifikate o razmeni koje je mogla otkupljivati (kao vrednosni papir), neka druga templarska agencija. Bankari kraljeva, koji su podnosili račune jedino papi, templari su neizbezno, zahvaljujući svome bogatstvu i svojoj nezavisnosti, postali predmet zavisti, ljubomore, mržnje i zebnje među snagama koje su u državi počele da dižu glavu.
Gubitak Jerusalima 1187. godine nije još izazvao nikakvu sumnju u korisnost templara; naprotiv, 1198.godine, novi vojni red pojavio se u Nemačkoj, pod nazivom tevtonski vitezovi, koji će ostati veran ekskomuniciranom caru Fridrihu II (1210-1250). Situacija se za templare promenila kada je poslednji hrišćanski bastion u Svetoj zemlji pao u ruke Turaka Mameluka 1291. Godine 1307, želeći da stavi tačku na njihovu finansijsku moć, francuski kralj Filip Lepi uhapsio je templare u Francuskoj i izvršio pritisak na papu (Klimenta V, izgnanog u Poatje a onda u Avinjon, izvan francuske jurisdikcije, pa ipak opasno blizu francuskoj teritoriji) da povuče svoju zaštitu templara.
Red templara se raspao 1312. godine. Njegov veliki majstor Žak de Molej postao je 1314. poslednja žrtva krvavog progona koji su smislili Filip Lepi i njegov svetnik Vilijem od Nogareta.
Uspeli su da ih sve unište. Kralj je spalio na lomači majstora Žaka de Moleja. No na samoj lomači on je prokleo kralja i prorekao obnovu reda kroz 600 godina; bilo je to 1314.godine. Sve se to i obistinilo - kralj je sa svojim pristalicama umro pod misterioznim okolnostima iste godine, a red je obnovljen, posle 600 godina, u punom sjaju, što ne znači da nije tinjao sve vreme. U XIV veku se pojavio kao hermetički red Ružinih Krstaša. Red Templara se ponovo pojavio kao red Iluminata, pod vođstvom Johana Adama Vajshaupta u Bavarskoj. Oni su i masoni i Templari i Malteški vitezovi i komunisti i nacisti i gospodari novca, oni su vladari iz senke.