Ova tema mi zadaje ogromnu glavobolju zbog prepoznatljive visokointelektualne rasprave kao discipline u sklopu Olimpijskih forumskih igara za slaboumne diskutante, ali necu se dugo zadrzavati na njoj, ne samo zbog straha od kvarenja prosjeka, nego zato sto ce se prije ili kasnije stici do davnog pecinskog covjeka koji je koristio vlastiti spolni organ da pogodi u centar kamenog prstena i odnese pobjedu (rutavi plijen) nad svojim zagorjelim saplemenikom. Sinjska alka je bila ustanovljena vec 1695. godine, nakon sto je mucenicki grad Sinj odahnuo od mukotrpne opsade hercegovackog pase Cengica. Spominje se u tzv.
Memoarima porodice Milosevic (nazvane Arnauti), a rukopis se nalazi u biblioteci samostana u Sinju, odnosno, nalazio se 1964. godine kad je Desanka Nikolic, oslanjajuci se na nj, objavila veoma šesan rad "Prilog proucavanju Sinjske alke" u 11. svesku
Narodnog stvaralastva (folklor). Fra Josip Ante Soldo je nesto docnije svrljao da se taj dnevnik u medjuvremenu izgubio (Sinjska krajina u 17. i 18. stoljecu, II, str. 386).
Takmicenje je nastavak tradicije srednjovjekovnih igara koje su bile rasirene na Istoku i Zapadu kao odlika visih slojeva feudalnog drustva, npr. najblizi srodnici su talijansko-mletacke viteske svecanosti pod skupnim imenom "giostra" (npr. poput one u Udinama 1762. g.) u kojima jahaci galopirajuci gadjaju viseci prsten (giostra con l'anello, 'bagordo' i 'carosello': pojedini nazivi igara, pogledati detaljnije u "Enciclopedia Italiana, vol. 34, str. 49-50).
Igra je svakako mogla dospjeti preko mletackih vojnika koji su bili stacionirani diljem Dalmacije, posto u osnovi nosi talijanski ceremonijalni karakter (nazivi) dodatno oplemenjen turskom vojnom terminologijom sto je prouzrokovala blizina, pa dolazak svjeze krvi sa suprotne teritorije i stalna demografska pomjeranja, mada, ovo sem ociglednog obiljezavanja dogadjaja potencira na jedan interesantan fenomen - pokusaj krajiskih starjesina (harambase, serdari, koluneli, superintendenti, itd.) da se spretno uvrste u red plemstva i ogrebu za obilate povlastice.
Kod Sime Pericica postoji spisak za Sinj (
Glavari i casnici Vojne krajine u Dalmaciji, 1993, str. 230), gdje se dosljedno nabrajaju: kolunel Ivan Alberti (1689), guvernadur Ivan Marusic (1689), serdari Tadija Vuckovic (1691), Mate Bebic (1689), Bozo Vuckovic (1706), Grgur Nakic (1716), Stjepan Vuckovic (1719) i Antun Grabovac (1724), kolunel Frane Jura (1717), kapetani krajine Franko Suric (1728) i Frane Crnica (1737), kolunel Antun Suric (1752), te opet serdari Lovre Tomasevic (1767) i Justin Vuckovic (1767). Sto se tice samih alkara, najpoznatije porodice sve do najnovijeg doba su Lovrici (Lovretici, koji se spominju u Statutu), Tripala, Panze, Bareze, itd. U Sinjskoj krajini je definitivno bilo i naseljenih Srba, ali ova imena i prezimena kao da vise ukazuju na dominaciju, inace, vecinskog rimokatolickog stanovnistva u tom kraju koje se danas izjasnjava pod jednim prilicno alergicnim nazivom. Bolje da se ne spominje, zbog moguceg uroka koji izaziva uzasnu upalu mozga, izbecene oci i otromboljene usne.
U Carigradu se pred dolazak Turaka igraju viteske igre na konjima, car Dusan je priredjivao ''bagorde' i razne turnire; dubrovacki dokumenti svjedoce da u Pristini 1435. godine jahaci kopljem gadjaju objesenu rukavicu. Slicne igre su odrzane u BiH (postoje prizori na steccima), nesto tacniji i savremeniji opis alke se mogao pronaci u Makarskoj (knjizica "Strigliane alke", u tom stilu, objavljena 1792.), "prstenec" na poklade - bliski rodjak alke, igrao se u Zagrebu i Istri. Sama alka je bila popularna u Sibeniku, Zadru, Trogiru, na otocima (Hvar, Krk, Rab, itd.), ali je postepeno nestala zbog slabljenja mletacke politicke moci duz Jadranskog mora.
Mnogo dobro sintetsko djelo koje obuhvaca razvoj evropskih viteskih srednjovjekovnih igara, ukljucujuci i sirenje istih prema balkanskim predjelima, stampao je slovenacki etnolog Niko Kuret (
Ziljsko stehvanje in njegov evropski okvir, SAZU, 1963), iako se radi o razbijanju posuda, ali ovakve i slicne dekorativne manifestacije poput alke se ne mogu posmatrati bas uvijek u mikro (ne vidim nista lose u tome da se danas prikaze kao lokalna svecanost jednog pasivnog hrvatskog podrucja), nego i evropskom, istorijskom, kontekstu.
Najzahvalniji odgovor bi bio: Sinjska alka nastavak mletacko-talijanske vojne tradicije obogacene pomodnim cimbenikom starih srednjovjekovnih igara Zapada i Istoka, i na kraju oblikovane lokalnim (ubacivanje dodatnih obicaja i rituala, karakteristicna vojno-feudalna nosnja s narodnim elementima) i orijentalnim kulturnim strujanjima.
Za kraj moram da napomenem sto je pisalo u proglasu za njeno odrzavanje 9. avgusta 1953 godine: "Ova viteska igra odrzava se kao uspomena na slavne borbe naroda Dalmacije, kako protiv osmanlijskih osvajaca, tako i protiv ustasko-fasistickih porobljivaca."