Ovaj prilog sam htio objaviti na nekom od blogova i foruma B-92, kad oni -zatarabljeni...!? no nista za to, evo ga ovdje, malo dugacak pa ko voli nek izvoli:
Silazak u Crnu Rupu...
Bilo je to jednog sunčanog aprilskog dana (2010 god.), kada me je taksi iz Segedina dovezao do horgoškog graničnog prelaza, vozeći pored kilometarski dugih uskršnjih kolona iz kojih se najčešće mogao čuti ljutit komentar:
“Ma vidi šta nam ova govna rade a do juče nisi imali šta da jedu...!”
Nakon što podmirih taksistu otprilike mojih godina, bez problema prođoh mađarsku kontrolu i zaputih dobropoznatom prelazu nekad zajebničke domovine. Ovdje zatekoh neobičan prizor jer su četiri kolone vozila na “ničijoj zemlji” bile podvrgnute kontroli tako temeljitoj, da me potsjeti na one samoupravnog tipa.
Nakon prelaska granice, predamnom se otvori nešto poput brisanog prostora, kojim su ocarinjena vozila nakon prelaska granice davala gas i ubrzo nestajala u daljini. Tada mi postade jasno koliko se toga promijenilo u zadnje vrijeme, jer je čitav ovaj prostor, ne tako davno, bio nalik vašar kojim se motao veoma šaren svijet nudeći kojekakve drangulije, no bilo je i mnogo toga dobrodošlog gladnom i umornom...
Ovoga puta od toga ništa; takoreći ni poslovične čaše vode...
Nakon što se raspitah ima li autobusa koji vozi za Suboticu i dobih negativan odgovor osvrnuh se za kakvim taxijem i nadjoh na parkingu ispred carinske zgrade gdje mi rekoše da se to vozilo upravo uvozi i da je ionako puno. Prije nego što pokušah da dodjem do nekog organizovanog prevoza, prvo se obratih nekolicini konduktera pretrpanih autobusa kojih je, svaki, za sobom vukao pretovarenu prikolicu, ali oni samo odmahnuše rukom. Odmakoh se na “pristojno” otstojanje i stadoh stopirati vozila koja su, kao otrgnuta nesmiljenoj kontroli, velikom brzinom nastavljala svoj put.
Ne preostade mi ništa drugo bez da začudjeno buljim u neobične kolone automobila, ne samo prepunih raznovrsne robe, nego i gepeka ponekad ne manjih od samog vozila a nerijetko i prikačenom prikolicom. Bilo je tu i onih obaveznih džipova ali i kombija u kojima je sjedio neki zabrinut narod jednako zatrpan robom te nijesam ni pokušavao da stopiram.
Konačno se, na moje veliko čuđenje, predamnom zaustavi “audi” zatamnjenih stakala od kojih se jedno bešumno spusti i otkri poveliku glavu sa tamnim naočarima i ošišanu na prilično maštovit način. Prije no i stigoh da izgovorim svoju molbu ova pogibeljna spodoba me oslovi svojim zagrobnim glasom:
“Hej, matori, čekaš li pogrebno.., šta li..?”
Zbunih se, no postavši svjestan svog mučnog položaja, promrmljah:
“E, lijepi moj, skoro da si u pravu jer ako me opiči sunčanica a pri ovoj solidarnosti, taman bi se tako moglo i dogoditi”
Ne znam da li me shvatio, jer mi, umjesto odgovora pokaza čvornovati srednji prst i navuče staklo nakon čega auto odjuri onim brisanim prostorom u pravcu...
Nakon toga nastavih sa svojim “observacijama” dok me je sve više obuzimao osjećaj da se ne nalazim samo na granici nekih prostora već na granici – vremena... jer je cio prizor potsjećao na prizor svojevrsne “evakuacije”.
Ne preostade mi drugo nego da nekog od onih (mahom ženskih) čeljadi zamolim da mi pozove taxi. Na moje iznenađenje, zgodna mlada žena me strogo upita imam li pasoš koji joj zbunjeno pružih zbunjeno je pitajući – čemu? Objasni mi da ponekad pozovu taxi a mušterija u medjuvremenu zbriše pa one moraju taksi da plate. Tek kasnije, kad me obavijestiše da treba barem sat vremena dok taksi dodje, shvatih da se radi o rodbinskoj vezi i privredi.
No tek kad sam se obreo u Novom Sadu, unajmio smrdljivu sobu u hotelu “Vojvodina” po cijeni od 38 (i slovima: tridest eura.. u luksuznom segedinskom hotelu “Tisa”:36) i prošetao centrom, konačno shvatih “znake u vremenu” koje sam naslutio na graničnom prelazu... Ne prestajući da se čudim, stadoh brojati banke i bankomate kao i bezbroj mjenjačnica koje su, tu i tamo, razdvajale jednako brojne – pizzerije...
Kasnije, kad sam večerau u spomenutom hotelu, konobar tipa “podguzna muve”, s visoka me upita da li sam zadovoljan uslugom a ja mu, i sam iznenadjen, odgovorih da sam isto (pljeskavicu i bocu ruzice) za te pare (28 eura) mogao dobiti i na Brodvayu... On se ne dade zbuniti vec upita imam li još neku želju, zbunjeno rekoh – da! Nakon što upitno podiže obrve – rekoh:
“ Da na zid objesite Titovu sliku, pa da sve bude u onom stanju u kome je oaj hotel..”
Izgleda da je ovo bilo previše jer se bez riječi okrenu i odgega u pravcu kuhinje, nakon čega utonuh u duboke misli... Otkuda to da u jednom provincijskom gradu kao što je Novi Sad u jednoj u jednoj ulici opstaje više mjenjačnica no nekad zloglasnih dealer u zlim vremenima inflacijei to sa kursom koji namjerniku čini sve skoro duplo skuplje nego li van zemlje.
Tek tada me onaj prizor sa granice naprosto lupi saznanjem da se samo forma promijenila da bi sve ostalo isto, jer su ove brojne mjenjačnice, poput Donkihotskih vjertrenjača, u stvari oni nekadašnji dealiri u službi istih moćnika, koji pomoću nerealnog kursa pljačkaju seljake i gastarbajtere koji su saznali za “jadac” pa ne unose novac nego robu kako za euro ne bi dobijali protivvrijednost od 60 – 70 centi...
- M -
Silazak u Crnu Rupu...
Bilo je to jednog sunčanog aprilskog dana (2010 god.), kada me je taksi iz Segedina dovezao do horgoškog graničnog prelaza, vozeći pored kilometarski dugih uskršnjih kolona iz kojih se najčešće mogao čuti ljutit komentar:
“Ma vidi šta nam ova govna rade a do juče nisi imali šta da jedu...!”
Nakon što podmirih taksistu otprilike mojih godina, bez problema prođoh mađarsku kontrolu i zaputih dobropoznatom prelazu nekad zajebničke domovine. Ovdje zatekoh neobičan prizor jer su četiri kolone vozila na “ničijoj zemlji” bile podvrgnute kontroli tako temeljitoj, da me potsjeti na one samoupravnog tipa.
Nakon prelaska granice, predamnom se otvori nešto poput brisanog prostora, kojim su ocarinjena vozila nakon prelaska granice davala gas i ubrzo nestajala u daljini. Tada mi postade jasno koliko se toga promijenilo u zadnje vrijeme, jer je čitav ovaj prostor, ne tako davno, bio nalik vašar kojim se motao veoma šaren svijet nudeći kojekakve drangulije, no bilo je i mnogo toga dobrodošlog gladnom i umornom...
Ovoga puta od toga ništa; takoreći ni poslovične čaše vode...
Nakon što se raspitah ima li autobusa koji vozi za Suboticu i dobih negativan odgovor osvrnuh se za kakvim taxijem i nadjoh na parkingu ispred carinske zgrade gdje mi rekoše da se to vozilo upravo uvozi i da je ionako puno. Prije nego što pokušah da dodjem do nekog organizovanog prevoza, prvo se obratih nekolicini konduktera pretrpanih autobusa kojih je, svaki, za sobom vukao pretovarenu prikolicu, ali oni samo odmahnuše rukom. Odmakoh se na “pristojno” otstojanje i stadoh stopirati vozila koja su, kao otrgnuta nesmiljenoj kontroli, velikom brzinom nastavljala svoj put.
Ne preostade mi ništa drugo bez da začudjeno buljim u neobične kolone automobila, ne samo prepunih raznovrsne robe, nego i gepeka ponekad ne manjih od samog vozila a nerijetko i prikačenom prikolicom. Bilo je tu i onih obaveznih džipova ali i kombija u kojima je sjedio neki zabrinut narod jednako zatrpan robom te nijesam ni pokušavao da stopiram.
Konačno se, na moje veliko čuđenje, predamnom zaustavi “audi” zatamnjenih stakala od kojih se jedno bešumno spusti i otkri poveliku glavu sa tamnim naočarima i ošišanu na prilično maštovit način. Prije no i stigoh da izgovorim svoju molbu ova pogibeljna spodoba me oslovi svojim zagrobnim glasom:
“Hej, matori, čekaš li pogrebno.., šta li..?”
Zbunih se, no postavši svjestan svog mučnog položaja, promrmljah:
“E, lijepi moj, skoro da si u pravu jer ako me opiči sunčanica a pri ovoj solidarnosti, taman bi se tako moglo i dogoditi”
Ne znam da li me shvatio, jer mi, umjesto odgovora pokaza čvornovati srednji prst i navuče staklo nakon čega auto odjuri onim brisanim prostorom u pravcu...
Nakon toga nastavih sa svojim “observacijama” dok me je sve više obuzimao osjećaj da se ne nalazim samo na granici nekih prostora već na granici – vremena... jer je cio prizor potsjećao na prizor svojevrsne “evakuacije”.
Ne preostade mi drugo nego da nekog od onih (mahom ženskih) čeljadi zamolim da mi pozove taxi. Na moje iznenađenje, zgodna mlada žena me strogo upita imam li pasoš koji joj zbunjeno pružih zbunjeno je pitajući – čemu? Objasni mi da ponekad pozovu taxi a mušterija u medjuvremenu zbriše pa one moraju taksi da plate. Tek kasnije, kad me obavijestiše da treba barem sat vremena dok taksi dodje, shvatih da se radi o rodbinskoj vezi i privredi.
No tek kad sam se obreo u Novom Sadu, unajmio smrdljivu sobu u hotelu “Vojvodina” po cijeni od 38 (i slovima: tridest eura.. u luksuznom segedinskom hotelu “Tisa”:36) i prošetao centrom, konačno shvatih “znake u vremenu” koje sam naslutio na graničnom prelazu... Ne prestajući da se čudim, stadoh brojati banke i bankomate kao i bezbroj mjenjačnica koje su, tu i tamo, razdvajale jednako brojne – pizzerije...
Kasnije, kad sam večerau u spomenutom hotelu, konobar tipa “podguzna muve”, s visoka me upita da li sam zadovoljan uslugom a ja mu, i sam iznenadjen, odgovorih da sam isto (pljeskavicu i bocu ruzice) za te pare (28 eura) mogao dobiti i na Brodvayu... On se ne dade zbuniti vec upita imam li još neku želju, zbunjeno rekoh – da! Nakon što upitno podiže obrve – rekoh:
“ Da na zid objesite Titovu sliku, pa da sve bude u onom stanju u kome je oaj hotel..”
Izgleda da je ovo bilo previše jer se bez riječi okrenu i odgega u pravcu kuhinje, nakon čega utonuh u duboke misli... Otkuda to da u jednom provincijskom gradu kao što je Novi Sad u jednoj u jednoj ulici opstaje više mjenjačnica no nekad zloglasnih dealer u zlim vremenima inflacijei to sa kursom koji namjerniku čini sve skoro duplo skuplje nego li van zemlje.
Tek tada me onaj prizor sa granice naprosto lupi saznanjem da se samo forma promijenila da bi sve ostalo isto, jer su ove brojne mjenjačnice, poput Donkihotskih vjertrenjača, u stvari oni nekadašnji dealiri u službi istih moćnika, koji pomoću nerealnog kursa pljačkaju seljake i gastarbajtere koji su saznali za “jadac” pa ne unose novac nego robu kako za euro ne bi dobijali protivvrijednost od 60 – 70 centi...
- M -
