U ovakvim slučajevima pobijede samo oni koji više vjeruju životu nego li takvim doktorima, a takvih je malo.
Čovjekova vjera u moć medicine je očita i manifestuje se u liječenju raznih oboljenja.
Da li lijekovi zaista liječe ili je u pitanju stvoreno ubjeđenje da doktori znaju a lijekovi liječe?
Svi koji znaju kako se stvara realnost znaju da je vjera dio mehanizma kreacije realnosti.
Da bi se stvorio bilo koji momenat u bilo kojoj dimenzionalnoj realnosti izvan apsolutne, potrebna je vjera. Vjerom učvršćavamo namjere.
VJEROVATI=VIDJETI (čuti, dodirnuti...osjetiti)=BITI.
Šta to znači kad se osjećamo bolesni?
To znači da smo već povjerovali u neprirodno stanje svog duha i stoga tijela. Povjerovali smo u nekakvo iskrivljenje, stvorili smo ubjeđenje. Bolest dolazi iz strahova, uvijek iz strahova. Na ćelijskom nivou strah zatvara ćelije i s tim onemogućava slobodan protok vitalne energije kroz energetske kanale. Kada ćelija vibrira u strahu ona svojom frekvencijm utiče i na frekvenciju susjednih ćelija te se i one zatvaraju preuzimajući iste simptome, iste frekvencije one zastrašene ćelije. Što se takva frekvencija više širi bolest je veća, više napora treba da se tijelo iscijeli, da ozdravi.
Dakle, da bismo postali bolesni moraju se stvoriti neprirodni uslovi u našem tijelu, tj, frekvencija ćelija našeg tijela, sa frekvencije duše kojom se upravlja i vibrira, mora da se promijeni na frekvenciju straha. Strah ima zadatak da nas navede da se štitimo od opasnosti te u ubjeđenju da smo napadnuti mi se zatvaramo misleći da se time štitimo od opasnosti. Pri tom se desilo da smo u tu frekvenciju straha povjerovali. Kada smo na ćelijskom nivou povjerovali u impuls straha mi osjetimo zatvaranje ćelije i s tim i prvi bol. To je potpuni dokaz da smo ostvarili prvi dio učvršćivanja nove namjerene realnosti; VJEROVATI i da smo u domenu drugog stepena učvršćivanja nove realnosti; VIDJETI (osjećati). Širenjem frekvencije širi se i bol kroz zatvaranje drugih ćelija i nastupa bolest. Nivo vjerovanja je prevaziđen i sada je osjećanje u punoj funkciji. Osjećanjem se vjera u potpunosti učvršćuje u našem duhu a pošto je naše tijelo projekcija našeg razuma ono se ne može osjećati drugačijim nego li vjerujemo da ono jeste. S tim smo ostvarili drugi dio ovog mehanizma; VIDJETI (osjećati). Kad informacija prođe kroz taj drugi dio mehanizma učvršćivanja manifestujuće namjere mi smo u zoni doživljaja. Osjećanja su konačni učvršćivači doživljaja. Kad nešto osjetimo svojim čulima, mi to osjećanje već živimo kao svoju realnost, postajemo ono u što vjerujemo i što osjećamo da jesmo, budemo. U ovom slučaju kada osjećamo bolove doživljavamo sebe bolesnim. S tim smo ostvarili potpuni ciklus učvršćivanja namjerene realnosti bolesti i uvjerljivo smo ostvarili njenu projekciju. Zaokruživanjem tog procesa projekcije mi smo ostavrili i finalni dio tog mehanizma; BITI, dakle postojimo kao nešto ostvareno, za sebe stvoreno. U ovom slučaju postojimo kao 'bolestan čovjek'. Ono što se tad može desiti i često se dešava jeste da iz tog doživljaja, iz stanja 'bitisanja', mi uzimamo polaznu informaciju koju ćemo proslijediti kroz ovaj mehanizam te već učvršćeni doživljaj da smo bolesni ponovo propuštamo kroz VJEROVATI=VIDJETI=BITI mehanizam, stvarajući sad i njegovo iskrivljenje i s tim ubrzavamo i uvećavamo bolest. VJEROVATI=VIDJETI=BITI mijenja redosled te sad taj isti mehanizam finkcioniše na principu VIDJETI (ono što smo postali)=VJEROVATI (u to što vidimo)=BITI (postati ono u što vjerjemo). Dakle, naša osjećanja (bol, oboljenje koji živimo) nam služi kao polazna tačka iz koje stvaramo realnost novog momenta. U ovom slučaju u potpunosti smo utonuli u bolest.
Doktori, kroz lijekove, nisu ništa drugo do manifestovani, ostvareni razlozi u koje vjerujemo da će nam pomoći da našu namjeru za iscijeljenjem ostvarimo, da se izliječimo, da vratimo naše tijelo na njegovu prirodnu frekvenciju, frekvenciju duše. I opet smo na istom onom putu VJEROVATI= VIDJETI=BITI... ovaj put moramo povjerovati da doktor zna šta čini, da zna kakva lijek je neophodan da naše oboljele ćelije iz straha povrati u 'otvoreno stanje', kako bi vitalna energija neometano prolazila kroz njih. Što više vjerujemo doktorima brže se i naše tijelo iscjeljuje. Ako nam doktor kaže da je za iscjeljenje (ljiečenje) potrebno mjesec dana, mjesec dana (tu i tamo) će nam trebati da se izliječimo. Ako se čovjek-pacijent za doktorovu riječ i znanje drži kao za slamku, a ovaj mu kaže da ima još mjesec, najviše dva da živi, nije li se tim ostvario prvi dio ovog mehanizma učvršćivanja, nismo smo li ostvarili VJEROVANJE koje je neophodno da se ostvari i VIĐENJE a samim tim i BITISANJE; dakle naša realnost.
Zato sam u prethodnom komentaru rekao da bi doktori prvo trebali proći test Savjesti (da potvrde da znaju ovaj mehanizam ostvarivanja realnosti i kako on utiče na razum i stoga na manifestaciju realnosti čovjeka) pa tek onda da im se odobri da se bave 'mehanikom naše biološke mašine'.
