Sekund sreće minut bola...

Iskrena priča jedne narkomanke, poklonila je tu priču mojoj sestri, od koje sam je ja i pročitao... Djevojka je pokušala da se liječi, išla je neko vrijeme u manastir Ostrog, gdje je upoznala moju sestru, koja je tamo išla na poslušanje par mjeseci... na žalost, ona više nije sa nama...
Imala je i lijepo ime...

Danima,mesecima pa i godinama postavljala sam sebi pitanja;'Gde je sve pocelo?O Boze,cemu sv ta muka vecno zednog i vecno svesnog-JA??!!Ne znam odgovor ni u ovom casu ,dok na na belilu kockaste sveske ispred sebe dozivam taj trenutak i na njega secanje..
Nadamnom oblaci zli,nemi i zalosni.
Neka sam sama i neka me boli,ali neka su mi oci oborene i nema usta.A u svojoj tisini,satkanoj od bola prizivacu misao sto nice,kao ljutu travu ,na ovu ranu,na ovu ranu koja mi ne da ni zivet ni umret.
Sama sebi dolazim kao sveca,koju su zaboravili ugasiti,pa izgorim svu noc na oltaru,kao nevidjena zrtva u ovo gluvo doba.
Biju me dani nemirom,san me vara i mladost me boli,a ja sutkam otrovnu krv da u tisini bolje cujem huk vremena koje dolazi.
I sad cesto biva da u meni kucne stari skitnicki damar,uz kapanje miliona jednolicnih miuta.
Pa ipak se zivi .Jos samo katkad biva da me preovlada bol,pa se savijem kao crv na zemlji i pritiskam lice u suskavu hladnu travu i izgovaram u crnu zednu zemlju reci koje nemam kome da kazem.
Sanjam jednu dobrotu (srecu,ljubav,lepotu)bez granica ,kojom bih htela da nekoga obaspem,kojom bih htela da me neko obaspe.Sanjam ,a sama sam.
I sve cesce gresno zudim smrti i zalim se nevidljivom Bogu,sto sam udarena nepodnosivim prokletstvom ,da najbolje misli i najlepsa osecanja prosipam nevidjeno i zaludno kao jauk u vetar.
Osudjena sam na samocu,srce mi,cini mi se ne bije,samo osluskujem divlji tapat i svetacko pojanje godina koje dolaze.
U krvi i slavi novih sve lepsih zora iscezavam .Zivecu mozda jos samo kao tamna opomena u dusama,a niko nece znati kako mi je bilo kada u suton kad je velik i svetao oblak na prozoru,kad zelja raste ,a staze mokre ,i nema nade da ce iko doci...'
Jasmina...
 
:sad2:Jao limune ovo je divno!Mislim nekako tuzno ali....neznam,najezila sam se.I moj tata je radio na Hilandaru,kao gostoprimac...izmedju ostalog je radio i sa narkomanima na odvikavanju....i ispricao mi je svashta...

Mogu li da savuvam ovaj tekst?


e,da..mnogo mi je zao zbog tvoje sestre,iskreno:sad2:
 

Back
Top