Dosta vise seljackog kmetovskog rajetinskog mentaliteta,nikud to ne vodi
Srbima u RS trebaju ljudi kao Simic da ih vode
Ukoliko bosanski čovjek ne pokuša prevazići sebe, zauvijek će ostati žrtva despotsko-orijentalnih himera
Korupcija je, kao što je poznato, čin izvjesnog kompromisa. U svojoj srži, nedostatak talenta i mašte i stvaralačkog duha. Korupcija ili potplaćivanje je bespredmetno plaćanje: takvo plaćanje koje zauzvrat ne traži neku vrijednost, pozitivnost, nego upravo totalnu bez-vrijednost, rastvarajući tako – u svom razuzdanom procesu – set postojećih vrijednosti u sablasti i autodestruktivne instrumente apsolutističkog deficita. Iz toga logično slijedi da su društva koja se nađu pod jarmom ove trgovine ne-vrijednostima zapravo mehanizmi opštih deficita, i ukoliko su im u počecima svojih nakaznih igri još neophodni bar patrljci upojedinjenih konkretnih deficita, poput finansijskog ili radničkog, utoliko im više održavanje kasnijih stadijuma igre zavisi od opštih deficita, poput moralnog, talentovanog, disciplinovanog itd.
Milan Tegeltija sa svojom suprugom (FOTO: Lični instagram profil Milana Tegeltije)
Bilo bi smiješno i suvišno upozoravati na ovakvo stanje u Bosni i Hercegovini, zemlji za koju bi i povratak u feudalizam značio blagostanje – toliko je zatrovana korupcijom, trgovinom opasnijom od trgovine drogom i trgovine ljudima baš zato jer je trgovina ne-vrijednostima, ili, još bolje, a-vrijednostima. Aktuelni protesti u Sarajevu samo su farsični vrh ledenog brijega, i čini se da pravi problem nije sama korupcija nego njeno veliko podrazumjevanje: korupcija ovde više nije nešto poput korova, tumora ili – za one sklone mističko-pravoslavnom gubljenju vremena u posljednje dane – demonske posjednutosti; korupcija je svoju morbidnu plimu našla u samom korijenu bosanskohercegovačkog bića. Zašto? Možda upravo zato što ovde nije riječ o nekom biću nego baš nedostatku svake bićevitosti, dakle, čistom a-biću. Homo economicus bosanskog lonca i može biti jedino instrument Moloha korupcije: aksiološki, i ne samo aksiološki idiot; ili, kako je taj ljupki fenomen nazvao jedan austrijski filozof, henidan čovjek – čovjek lišen makar i najapstraktnijeg, najatrofiranijeg osjećaja za vrednovanje. Kako onda (od građana Bosne i Hercegovine) očekivati prevrednovanje?
Odmaknimo se sad od Sarajeva, bosanskog centra himera i iluzija, k njegovoj namćorastoj ženici oštrokondži: Banja Luci, periferiji iluzije, odnosno kraljici periferije. Ona je perfektniji i stoga mučniji primjer aksiološkog trogloditizma bosanskog čovjeka.
U Sarajevu, vjerovatno tek zbog istorijskih okolnosti (koje su, kao što je poznato, „primorale“ ovaj grad na susretanje različitih kultura i tradicija) i dalje postoje patrljci vrijednosti, i dalje ima opštih mjesta, dok Banja Luka ne samo da ostaje homogenistička i mitomanska kasaba, nego taj imidž nastoji i lansirati na sva vrata: ona je, zapravo, dnevni boravak nekolicine pro-stričićevski nastrojenih političara, a ukoliko stvari budu tekle bolje, biće unaprijeđena (redukovana) do ćiriličnog prdilišta. Korupcijska trgovina nevrijednostima ovde se ne zadržava na krupnim političkim i ekonomskim prevarama.
Ona ne zastaje ni u svakodnevnim trivijalnostima kod porodičnog ljekara i srednjoškolskog profesora. Ona se, zatim, ne smiruje ni u „apstrakciji“ opšteg štimunga i tako, djelujući latentno, postaje sjajan mikroprimjer makrofunkcionisanja bosanskohercegovačke, ovde konkretno srpske henidnosti: korupcija uma parohijalno-neofašističkom retorikom. Iako grad gubi stanovnike manijakalnim dinamizmom, iako nezaposlenost i ulični kriminal neprekidno rastu, gradskim vlastima pada na pamet gradnja „parka ćirilice“ u centru. Ovde valja postaviti neugodno pitanje: gdje su ti ljubitelji ćirilice? Ili, ako ih već ima, gdje je ljubav ćirilice prema njima? Koliko mi je poznato, ćirilica ne mari mnogo za nezaposlene profesore srpskog jezika i književnosti. Sumnjam i da će nekad mariti za one među mladima koji upravo sad to studiraju u Banja Luci, gradu koji taj jezik može samo razbalaviti, a književnost osakatiti (bez obzira na takozvani festival književnosti, koji gradonačelnik, koji ga stavlja u istu ravan sa koncertom Zdravka Čolića, naime ravan postizanja titule „kulturne prestonice Evrope“ – gleda s zadovoljnim osmijehom, znajući da sad može mirno spavati).
Trgovina ne-vrijednostima često kao masku uzima strošene, izgubljene vrijednosti u koje niko više ne vjeruje. Zato je ona tabu i nasušni, opšteprihvaćeni životni skandal. Korupcija, za razliku od trgovine vrijednostima, za razliku od vrednovanja i prevrednovanja, uvijek se kao stil življenja svodi na an-arhični relativizam ličnih interesa umjesto na gotovo magnetičku nužnost pozitivnih vrijednosti. Iako u zapadnoevropskom svijetu stvari ne stoje toliko bolje kao što se pričinjava hiljadu puta prevarenom bosanskom očajniku (kojem su skresali platu, a djecu će mu, ako već nisu, ubiti ili raseliti), život koji nudi Njemačka ili skandinavske zemlje ipak je nikao na izvjesnom samoprevazilaženju. Ukoliko bosanski čovjek ne pokuša prevazići sebe, zauvijek će ostati žrtva despotsko-orijentalnih himera. U njegovom slučaju, to samoprevazilaženje biće hiljadostruko opasnije od onog koje su preživjeli zaostali protestantski pastori na putu k građanstvu: ovde neće čovjek jedne vrijednosti stvarati drugu, ovde će čovjek ne-vrijednosti morati početi misliti u vrijednostima ili propasti. Pragmatični seljak iz sedamnaestog vijeka moraće evoluirati u nešto drugo, naravno, ne nužno nešto moderno (što i nije nekakvo mjerilo). Do tog momenta, Bosna i Hercegovina će biti dnevni boravak Tegeltije, Dodika i njima sličnih.
Danilo Topić
https://mojahercegovina.com/61886-2/