Incijator saradnje je kominterna ili netko drugi?
Zanimnljivo kako se Srbi kunu u Ruse međutim svaki rat Rusi budu na hrvatskoj strani.Tako i ovaj zadnji rat iz 90-ih kada je najviše ruskoga naoružanja pod embargom došlo u HV.
http://www.google.hr/url?sa=t&rct=j...e69O8G0TA&sig2=2EkXf9Faz9WKgklFhUMnpg&cad=rja
Navedeni izvori omogućuju da se rekonstruira tijek događaja, kao i evolucija stajališta KPJ/ KPH prema NDH, u navedenom razdoblju. Prvo, treba podsjetiti da je Kominterna, od sklapanja Njemačko-sovjetskog sporazuma, od 23. kolovoza 1939. godine do početka njemačke agresije na SSSR, 21.lipnja 1941, zahtijevala da se komunisti u ratom zahvaćenoj Europi, organiziraju u skladu s novim političkim realnostima i novim državnim granicama. Tako su, primjerice, norveški komunisti dobili instrukcije da surađuju i podrže Quislinga.Francuski su komunisti – pod Pétainovim režimom – po fasadama morali ispisivati parole: “Pour qui, pour quoi?”. (“Za koga, za što /se boriti”), a slično je bilo i u Poljskoj, Belgiji, i drugdje. U tom pogledu, hrvatskim su okolnostima najsličnije bile one u Čehoslovačkoj. Nakon njemačke okupacije, Hitler je odlučio raskomadati zemlju, pa je, među ostalim, 14.ožujka 1939., proglašena Slovačka Republika, na čelu s klerofašističkim vođom, Jozefom Tisom. Slovački komunisti su, odmah zatim, iz Kominterne (čiji je potpredsjednik bio Slovak, Klement Gottwald) dobili instrukciju da osnuju KP Slovačke, u čijem je programu bila uspostava “Sovjetske Slovačke”. Komadanjem postojećih i osnivanjem novih država, za međunarodni radnički pokret ništa se bitno ne mijenja: njegov cilj i dalje ostaje “svjetska revolucija”, za koju se valja pripremati i u novim međunarodnim okolnostima i državnopravnim okvirima. Ova je instrukcija vrijedila jednako za sve komunističke partije, bolje reći, nacionalne sekcije Kominterne: od Norveške do Makedonije, od Francuske do Poljske. Na toj osnovi, može se sa sigurnošću pretpostaviti da se – odmah po osnivanju NDH – i u Moskvi i u Zagrebu, počelo razmišljati o tome da se postojeća KP Hrvatske preimenuje u KP NDH.Kominterna je svog predstavnika u Zagrebu, J. Kopiniča, instruirala da Komunističkoj partiji Jugoslavije prenese naputak o hitnom reorganiziranju i usklađivanju partijskog ustroja s teritorijem NDH.
Eugen Dido Kvaternik, šef ustaške tajne policije UNS, držao ih je komuniste kao taoce za slučaj da KPH prekrši spomenuti dogovor o nenapadanju od 17. travnja 1941. Kada je 22. lipnja, Njemačka napala Sovjetski Savez, došlo je do totalnog obrata u stajalištima Kominterne: sada je Kopinič bio taj koji je tražio što brže pokretanje općenarodnog ustanka.
Hebrang i Bakarić bili su svjesni da će – ako počnu oružane akcije protiv njemačkih okupatora i ustaških vlasti – prvi stradati zatočeni hrvatski komunisti. Tako se i dogodilo: kada je jedna udarna grupa potkraj lipnja otela, ispitivala, do smrti mučila i bacila u neki kanal leš ustaškog policajca Ljudevita Tiljka, vlasti su za odmazdu odmah strijeljale deset hrvatskih lijevih intelektualaca, na čelu s Keršovanijem. Samo nekoliko dana kasnije, prilikom neuspjelog bijega 90-ak komunista iz logora Kerestinec, pola ih je ubijeno prilikom bijega, a druga polovina uhvaćena je živa. Tek nakon što je 4. srpnja Politbiro CKKPJ donio odluku o podizanju ustanka i ova skupina je 17.srpnja 1941., strijeljana u Dotrščini.