Da li ste nekada bili u situaciji da imate nekoga bližnjeg ko je je izvršio samoubistvo? Da li ste imali prijatelja koji je lično vama rekao da će izvršiti samoubistvo, nebitno da li je to učinio ili nije. I na kraju, da li ste i vi sami pomišljali na samoubistvo.
Pa da napišem nešto konkretno, za razliku od lupanja.
Da, jedan moj bivši prijatelj- razišli smo se oko nekih pitanja- je pokušao samoubojstvo.
On ima dijagnosticiran granični poremećaj osobnosti, najčešći među tima (periodi depresije, provale bijesa itd.) Inteligentan je, obrazovan, oženjen. Likovni umjetnik profesionalac.
U nekom periodu lošega stanja drijemao je popodne uz ženu na kauču. Onda je osjetio poriv da sebe okonča. Otišao je u mali vrt koji imaju uz sobu, svezao uže i popeo se na stolić, te objesio na drvo koje imaju (ne sjećam se, kruška ili šljiva).
Žena se nekako probudila iz polusna i osjetila da nije uz nju. Bacila je pogled i vidjela ga kako visi u bašči. Izletjela je i poduhvatila ga odozdo, no nije mogla više pa je vikala za pomoć. Susjed je čuo (to su kuće jedna uz drugu, odijeljene malom žicom), preskočio ogradu i razvezao uže. Spustili ga i počeli udarati da dođe sebi.
Njemu se nekako vratio dio svijesti, pa je samo prokrkljao- voda. Oni su pljusnuli vodu po njemu i on je počeo dolaziti sebi. Malo kašljanja i bio je svoj. Onda došla ekipa iz bolnice i odveli ga na mjesec dana u psiho dio na terapiju i sl.
Kad smo razgovarali o tom kasnije, mene su najviše zanimale dvije stvari: a) poriv, b) kako je to kad se objesiš.
On je rekao da nije imao nikakvu unutarnju borbu, dileme....nego da je kao zombi išao da sebe dokrajči- pronađe uže, zaveže ga, objesi na drvo.... Nikakve dileme, bi ne bi, emocije...ništa. Zombi prisilne radnje.
Kad se objesio nije imao osjećaj davljenja, nego je momentalno izgubio svijest, crnilo. Kad je dolazio sebi, to je kao da je "ja" izronilo iz mraka.
Inače je sad stabilan, ima solidnu terapiju i život ide dalje.
