Samo neinteligentni ljudi misle da život ima svrhu

Richard III

Domaćin
Poruka
3.795
...i uživaju u istom.

Bukvalno se prisećam svih ljudi koje znam. Oni koji najviše vole život i najsrećniji su plus se najviše trude ubedljivo nikad nisu inteligentni i duboki, nego krajnje površni, ograničeni, često i očigledno glupi ljudi. Ono što ih čini upornim i punim života jeste mogućnost da se zakače za neki fiktivni smisao/svrhu života u koju su dovoljno tupavi da poveruju, i onda iz toga kao slepi miševi crpe beskrajnu energiju za življenje. Objektivan smisao života ne postoji i nije ga moguće utvrditi, moguće je samo tvrditi da je ovo ili ono svrha i hvatati se za to kao pijan za plot. Sve je prolazno, i porodica, i deca, i ljubav, i novac, i slava, i karijera, pa i zabava... sve ima kraj, prolazi, osim smrti, ma šta čovek radio završiće kao truplo. Ali odlika ovih ljudi je da nemaju takav stav, nego sebe hrane jednom vrstom prisvojene fikcije. Tupi su i samim tim u stanju da poveruju i sebe ubede da je nešto u životu zaista važno i trajno. Zato je naprimer većina doktora nauka koje sam upoznao zapravo tupava i neosvešćena o životu, oni ne žele da razmišljaju o tome da će njihov ugled jednom proći, sve su dali za to i hrane se tim kao pijavice. Isto je i sa roditeljima i decom, na planeti ima sedam milijardi ljudskih bića, ali oni se hvataju za svoj "uspeh" ubedjeni da su iznad onih koji nemaju decu i porodice, ne shvatajući da će i oni i ta deca vrlo brzo da budu raspale lešine, kao i svi drugi. Ovo su samo blaži primeri, ima naravno i drugih, i medju filozofima nažalost ima dosta ovih "meraklija" što se zakače za nekakav pro-life filozofski sistem i žive po njemu kao pomahnitali. Stoicizam, ničeizam, komunizam, religije, self-help, new-age motivacija i uspeh... you name it. Iako nemaju realan dokaz da je sve to tako, da je išta od toga zaista važno, niti će ga imati. Mogu samo da nagadjaju, a jedino moranje i izvesnost u životu je smrt, ali oni istrajavaju kao guske u magli. Otkud ova i ovolika ubedjenost?

Sjajan primer ovoga o čemu pričam je ovaj lik. On je negde kao tinejdžer koji je spavao na ulici otkrio motivaciju i motivacione knjige, i uhvatio se za to kao ker za šniclu. I ne pušta, već decenijama, siguran da je provalio smisao života. U medjuvremenu je stekao i doktorat, lovu, postao poznati motivacioni govornik... njegov heroj je Martin Luter King o kom on ne zna ništa, ali uporno sav zajapuren urla i citira ga svako malo, ne znajući recimo da je dotični "borac za ljudska prava" privatno bio najobičniji ološ i cinični bludnik. Ostali idoli su naravno Stiv Džobs, Elon Musk, Bil Gejts i ostala super-uspešna bratija. Ima još dosta ovakvih primera, ali navodim njega jer mi je smešan dok ubedjuje mlade košarkaše po srednjim školama da se okanu provoda, alkohola i žena i da samo vežbaju jer je uspeh jedina svrha.

 
Svrha života je prost oblik kognicije - živiš, proživiš dok ne umreš.

Viša svrha je već ono što se treba proispitati sa filozofskog, teološkog ili metafizičkog pogleda. Princip tome proizilazi iz dvodelne podele:

- Ljudska arogancija (mali sam, mora da ima nešto veće i ja to veće zaslužujem)
- Logička dedukcija (koncept smisla se ogleda u smislu prepoznavanja koncepta smisla, ergo smisao se može pronaći kognitivnim sposobnostima u relaciji ljudskog prepoznavanja okruženja i interakcije sa istim - praktična i pragmatična ljudska inteligencija koja nastaje u momentima osnovne radoznalosti).

Drugim rečima, nema logike da nema smisla jer postavke atoma, forme koje se čine u prirodi i univerzalni zakoni naglašavaju smislenu formu koju definišu svojim konstantnim postojanjem, a našom potvrdom koju dobijamo pomoću kognicije.

Kognicija dalje napreduje do nivoa matematičke kognicije gde se svaki objekat može nedvosmisleno meriti jednim signalom, odnosno simbolom, što kroz godine i godine formulacije dovodi do teorija koje su matematički moguće, a koje se ne mogu sagledati u prirodi osnovnom kognicijom. Tu dolazi do prelaza

Kognicija nivo I - praktični ogled
Kognicija nivo II - potvrda + teorija

-----

Iz ljudske nesposobnosti i delom ljudske arogancije dolazi i koncept teološkog karaktera koji se bazira na formi kognicije do određenog nivoa, nakon čega nastupa Bog, te se težina svrhe postojanja stavlja na Božja ramena, odakle se čovek vraća jednostavnom životu koji je u skladu sa prirodom manje-više.

-----

Ni u jednom obliku od pomenuta dva, ljudska inteligencija i sposobnost iste koja je merljiva u odnosu sa realizacijom smislenosti života (ili postojanja), se ne može uporeiđivati.

Drugim rečima, bez obzira u šta veruješ ili po kakvim se logičkim dedukcijama vodiš, to ništa ne govori o tvojoj (ne)inteligenciji, jer to su stvari koje se koriste naširoko, bez ikakve forme ili koncepta, reda radi, više no smisla radi (pun intended).
 
Iako nemaju realan dokaz da je sve to tako, da je išta od toga zaista važno, niti će ga imati. Mogu samo da nagadjaju, a jedino moranje i izvesnost u životu je smrt, ali oni istrajavaju kao guske u magli. Otkud ova i ovolika ubedjenost?

Žao mi je što moram da ti srušim sneška, ali to važi i u kontra-smeru.

Nietzsche:
Sudovi o vrednosti života, za ili protiv, ne mogu nikad konačno da budu istiniti: oni imaju vrednost samo kao simptomi, oni dolaze u obzir samo kao simptomi - sami po sebi, takvi sudovi su gluposti.
 
Ova izjava mi je u rangu one sovjetske propagande, kad su vrativsi se iz svemira, doneli konacnu presudu da bog ne postoji, na osnovu toga sto ga negde usput nisu uhvatili za jaja, pa ko veli, ako ga nisu sreli u svemiru mora biti da ga nema.

Zelja nihilista da dokazu besmisao svega i energija koju u to ulazu je toliko jaka da je mozda upravo ta cinjenica najuverljiviji dokaz volje za zivotom i toga da cak i u njihovim zivotima svrha postoji.
 
Da besmislen život čini da se se osećamo dobro, ljudi ne bi, kao da im gori pod nogama, tražili život koji za njih ima smisla, neku središnju svrhu svog života, oko koje se sve ostalo vrti, i prilično lako "namešta" jednom kad je otkriješ. I te ne mislim na kulturom nametnutu svrhu, zapravo suprotno, neku divlju, nedomestikovanu, inherentnu svrhu koja nam ne da mira

Suicidalne tendencije ne bi postojale, jer ništa nema smisla, odakle bol koji bi nagonio na tako nešto kada je besmisao istina, a istina ne bi trebalo da boli, jer nema ničega suprotnog čije nemanje bi izazivalo bol, zar ne

Ako ti je toliko odlično u nihilističko-hedonističkom balonu, odakle toliko upiranje da pokažeš kako je to odraz inteligencije?

Ja bih, da zaista verujem u to, srećom, zadovoljstvom i spontanom nonšalantnošću pokazivala koliko sam u pravu

Moguće i da si apsolvirao nihilistički deo, ali hedonistički ti se ne da nikako, pa odatle rezignacija.
 
Nema to veze sa inteligencijom već sa voljom.

Čija volja je zdrava, ko je zdrav i vitalan, on će da grabi napred, da silovito teži ka nečemu (nebitno čemu, intelekt ioanko nasumično odabere neki arbitrarni cilj).
Ako je relativno moćniji od okoline, onda će da pobeđuje, da uništava konkurenciju (a ako nije onda će propasti u sudaru sa drugim voljama).

Čovek slabe volje će da kuka i da čeka spasonosnu smrt kako bi se okončala beda koju je nesrećno izvukao na kartama.
I onda opet zavisi od senzibiliteta da li će da se nada u nekakav nastavak egzistencije posle smrti ili ne. U prvom slučaju može doći i do stvaranja čitavih mitologija a radi se jednostavno o nusproduktu intelekta koji ima previše slobodnog vremena.

Poenta priče je da je da volja konstruktivna, ona projektuje ideje (uključujući i ideje o smislu i o svrsi) a intelekt tu igra samo regulatornu ulogu.

Ideje samo svedoče o stanju volje.
 
Nema to veze sa inteligencijom već sa voljom.

Čija volja je zdrava, ko je zdrav i vitalan, on će da grabi napred, da silovito teži ka nečemu (nebitno čemu, intelekt ioanko nasumično odabere neki arbitrarni cilj).
Ako je relativno moćniji od okoline, onda će da pobeđuje, da uništava konkurenciju (a ako nije onda će propasti u sudaru sa drugim voljama).

Čovek slabe volje će da kuka i da čeka spasonosnu smrt kako bi se okončala beda koju je nesrećno izvukao na kartama.
I onda opet zavisi od senzibiliteta da li će da se nada u nekakav nastavak egzistencije posle smrti ili ne. U prvom slučaju može doći i do stvaranja čitavih mitologija a radi se jednostavno o nusproduktu intelekta koji ima previše slobodnog vremena.

Poenta priče je da je da volja konstruktivna, ona projektuje ideje (uključujući i ideje o smislu i o svrsi) a intelekt tu igra samo regulatornu ulogu.

Ideje samo svedoče o stanju volje.

Slažem se sa svim osim sa ovim da intelekt nasumično odabere cilj.

Ko je radio sa decom, taj zna da se (određene) karakterne crte mogu uočiti od najranijih dana, i da od njih najviše zavisi čemu će čovek težiti.
 
zivot ima neku svrhu - zezancija i produzenje zivota preko potomstva

visu svrhu nema , kad nas unisti kometa ili smrt sunca , mada ce pre kometa

niko se nece potresti

niko nece primetiti , ma koliko religija nasla profitabilan biznis u ljudskim potrebama i strahovima

ali to ne znaci da ne treba uzivati u zivotu , u njegovim malim zadovoljstvima
 

Не, управо је супротно. Само интелигентни људи могу наћи смисао у животу. Јер они имају шансе појмити идеализам, прозрети непостојање објективног света изван субјективне свести.

Недотупави материјалисти се држе свог сировог материјализма мислећи да после смрти нестају, а остаје свет. Потпуно неспособни да тај став доведу у питање.

Они налазе око себе овакву ситуацију:

U beskonačnom prostoru bezbrojne svetleće lopte, i oko svake kruži dvanaestak manjih osvetljenih lopti, užarenih iznutra i pokrivenih tvrdom, hladnom korom, na kojoj je sloj plesni proizveo živa i stvaralačka bića: to je empirijska istina, realnost, svet. Pa ipak, biću koje misli nije ugodno da stoji na jednoj od tih bezbrojnih lopti što slobodno lebde u bezgraničnom prostoru, a da ne zna ni otkuda su one ni kud idu, i da bude samo jedno od nebrojenih bića koja se tiskaju, komešaju i zlopate, stalno i brzo nastajući i nestajući u bespočetnom i beskonačnom vremenu.

Шопенхауер

И наравно да ту не налазе смисао.

Међутим, они паметнији међу људима, они који умеју да мисле, иду даље и закључују нешо сасвим друго:

Ali najzad se filozofija novijeg doba, pogotovo zahvaljujući radovima Berklija i Kanta, dosetila da je, ipak, sav svet samo moždani fenomen i da je povezan s tako važnim, mnogobrojnim i različitim subjektivnim uslovima da njegova tobožnja apsolutna realnost iščezava prepuštajući mesto jednom sasvim drugačijem poretku sveta, poretku koji leži u osnovi tog fenomena, drugim recima: koji se odnosi prema njemu kao stvar po sebi prema pukoj pojavi. Ili drugacije receno „Svet je moja predstava"

Artur Sopenhaeur

А тај закључак мишљење о свету и животу поставља на сасвим другачије темеље.
 
Objektivan smisao života ne postoji i nije ga moguće utvrditi, moguće je samo tvrditi da je ovo ili ono svrha i hvatati se za to kao pijan za plot. Sve je prolazno, i porodica, i deca, i ljubav, i novac, i slava, i karijera, pa i zabava... sve ima kraj, prolazi, osim smrti, ma šta čovek radio završiće kao truplo. Ali odlika ovih ljudi je da nemaju takav stav, nego sebe hrane jednom vrstom prisvojene fikcije.
Не бајо - ниси довољно провалио како функционише (треба мало и у цркву да се иде!),
Смисао живота није материјално (као ти мислиш) - него нематеријално. (зато на крају крајева имаш тону психички болесних по "развијеним" градовима - јер вијају материјално!! а поента је нематеријалном)
Смисао живота је да будеш срећан!!!
а ти види, за домаћи задатак, шта те чини несрећним и ко и због чега?! и ома ћеш сконтати ко и шта ти је пријатељ и обрнуто!

пс. како може нематеријално као што је љубав да прође?? ако је права, где су се двоје волели онда та љубав остаје заувек, чак и када заљубљени умру - та љубав остаје "записана" негде. љубав може да "прође" само ако једно престане да воли друго а никако временом - односно само мржња може да убије љубав - никако време.
 
Ovi neinteligentni bez svrhe mogu da se roknu

"Bez svrhe" znači "slabe volje".

Ako je neko neinteligentan i slabe volje on obično i nema nekakav problem, ne postoji unutrašnje trvenje, ne postoji konflikt koji se očitava kao "egiztencijalna kriza, patnja".

Može (i hoće) iskusiti konflikt u klasičnom smislu, tj. biće ugrožen od spoljašnje sredine kao i svaka druga životinja (i biljka).

Ali najgore je onima koji imaju jak intelekt a slabu volju. Oni su hodajući užaš. Škripe iznutra dok ih vreba zlo od spolja.

To je život na spravi za mučenje.

Ili jednostavno: Isus na krstu.

640px-Crucifixion_by_Rembrandt_(1631,_S.Vincent_du_Mas-d'Agenais).jpg
 
Ko je radio sa decom, taj zna da se (određene) karakterne crte mogu uočiti od najranijih dana, i da od njih najviše zavisi čemu će čovek težiti.

Karakter je čvrsto agregatno stanje volje.

Dakle opet je objekat težnje projekcija volje. Ali krajnju konkretizaciju težnje uobličava intelekt.

Recimo da od karaktera zavisi klasa objekata kojoj se teži dok konkretan objekat (jedan od beskonačno) dolazi u fokus putem random susreta intelekta i spoljnih okolnosti.

Nasumično ali u zadatim okvirima bila bi najpreciznija formulacija.
 
...i uživaju u istom.
Bukvalno se prisećam svih ljudi koje znam. Oni koji najviše vole život i najsrećniji su plus se najviše trude ubedljivo nikad nisu inteligentni i duboki, nego krajnje površni, ograničeni, često i očigledno glupi ljudi. Ono što ih čini upornim i punim života jeste mogućnost da se zakače za neki fiktivni smisao/svrhu života u koju su dovoljno tupavi da poveruju, i onda iz toga kao slepi miševi crpe beskrajnu energiju za življenje. Objektivan smisao života ne postoji i nije ga moguće utvrditi, moguće je samo tvrditi da je ovo ili ono svrha i hvatati se za to kao pijan za plot. Sve je prolazno, i porodica, i deca, i ljubav, i novac, i slava, i karijera, pa i zabava... sve ima kraj, prolazi, osim smrti, ma šta čovek radio završiće kao truplo. Ali odlika ovih ljudi je da nemaju takav stav, nego sebe hrane jednom vrstom prisvojene fikcije. Tupi su i samim tim u stanju da poveruju i sebe ubede da je nešto u životu zaista važno i trajno. Zato je naprimer većina doktora nauka koje sam upoznao zapravo tupava i neosvešćena o životu, oni ne žele da razmišljaju o tome da će njihov ugled jednom proći, sve su dali za to i hrane se tim kao pijavice. Isto je i sa roditeljima i decom, na planeti ima sedam milijardi ljudskih bića, ali oni se hvataju za svoj "uspeh" ubedjeni da su iznad onih koji nemaju decu i porodice, ne shvatajući da će i oni i ta deca vrlo brzo da budu raspale lešine, kao i svi drugi. Ovo su samo blaži primeri, ima naravno i drugih, i medju filozofima nažalost ima dosta ovih "meraklija" što se zakače za nekakav pro-life filozofski sistem i žive po njemu kao pomahnitali. Stoicizam, ničeizam, komunizam, religije, self-help, new-age motivacija i uspeh... you name it. Iako nemaju realan dokaz da je sve to tako, da je išta od toga zaista važno, niti će ga imati. Mogu samo da nagadjaju, a jedino moranje i izvesnost u životu je smrt, ali oni istrajavaju kao guske u magli. Otkud ova i ovolika ubedjenost?

Sjajan primer ovoga o čemu pričam je ovaj lik. On je negde kao tinejdžer koji je spavao na ulici otkrio motivaciju i motivacione knjige, i uhvatio se za to kao ker za šniclu. I ne pušta, već decenijama, siguran da je provalio smisao života. U medjuvremenu je stekao i doktorat, lovu, postao poznati motivacioni govornik... njegov heroj je Martin Luter King o kom on ne zna ništa, ali uporno sav zajapuren urla i citira ga svako malo, ne znajući recimo da je dotični "borac za ljudska prava" privatno bio najobičniji ološ i cinični bludnik. Ostali idoli su naravno Stiv Džobs, Elon Musk, Bil Gejts i ostala super-uspešna bratija. Ima još dosta ovakvih primera, ali navodim njega jer mi je smešan dok ubedjuje mlade košarkaše po srednjim školama da se okanu provoda, alkohola i žena i da samo vežbaju jer je uspeh jedina svrha.


Ebo si mu kevu!
Da život uopšte ima smisla, ne bi ni postajale umotvorine o "smislu života" iliti "meaning of life", i upravo ta ludačka potraga za smislom govori da i nema smisla, ovakav kakav je, smrtan i kratak. A "deca" su smisao samo da bi se krug patnje i smrti na zemlji produžio dalje.
Drago mi je i to da se velika većina ne slaže sa tobom, jer da je tako ne bi bio u pravu!
....
JEDINI SMISAO ŽIVOTA je pronalaženje BESMRTNOSTI!
Tome treba posvetiti svoj život, kao najbitnijem, a sve ostalo je usputno.
Tome je život posvetio i Gilgameš, i video da nema besmrtnosti za čoveka, tj makar on nije uspeo.
....
A religije samo služe da umrtve čoveka, i da mu daju lažno obećanje o životu večnom, da se čovek SAM ne bi dohvatio VEČNOG ŽIVOTA. Što je očigledno moguće, jer je velika prisila da se ljudski duh povinuje nekome ili nečemu!
...
Uostalom, najveći junak ljudskog roda, Gilgameš, je mislio isto...a onda su došle religijske pričice o smislu, koji i ne postoji, koji je smisao prasećeg života u svinjcu? Pa da bude zaklano, odrano, iseckano i pojedeno ispečeno za Božić! Dakle da bude krvna žrtva za rodjendan Spasitelju, eto tako makar ispada da je tako.

 

Back
Top