Samo neinteligentni ljudi misle da život ima svrhu

ово што говори Ефимов В.А. да торзиона поља чувају информације је тачно - лично то истражујем и има ту нешто велико. лично мислим да торзионо поље земље (а то је генерално слика спинова свих електрона који се налазе на земљи) чува све информације о ономе што је било, а можда и о ономе што ће бити!

A ironija u svemu tome je da čim se rodiš - umireš!
не могу сви бити нормални :)
 
Nije umiranje pseudopojam već sopstvena smrt.

Kako govorahu epikurejci: smrt nas se ništa ne tiče, jer dok postojimo, smrti nema; kad ona dođe, onda nas nema jer više ne osećamo.

Kako god da okreneš smrt nije tvoja briga.

Smrt (drugog) takođe nije pseudopojam.

Naravno, epikurejci behu materijalisti što znači degenerici, al to je druga tema ;)
 
Recimo da je tacno....gradacija intelegencije ima smisla u objektivizaciji smisla zivota....
Tako, recimo, najmanje intelegentni najlakse shvate smisao i ne opterecuju se nepotrebnim razmisljanjem, prosto zive....Intelegentniji se bave objektivizacijom smisla zivota, pa ga ili nadju i postanu hedonisti, kao oni prethodni ili ga ne nadju, pa postanu nihilisti....Oni jos malo intelegentniji shvate da smisao zivota nije u domenu intelegencije i iz ciste radoznalosti kopaju rupice trazeci smisao u duhovnoj sferi ili malo dalje od intelegencije, objektivnog, racionalnog, razumljivog ....neko odustane i pocne da veruje u boga, a neko nastavi da trazi u sebi..... to bi bilo oko gradacije intelegencije.....
 
...i uživaju u istom.

Bukvalno se prisećam svih ljudi koje znam. Oni koji najviše vole život i najsrećniji su plus se najviše trude ubedljivo nikad nisu inteligentni i duboki, nego krajnje površni, ograničeni, često i očigledno glupi ljudi. Ono što ih čini upornim i punim života jeste mogućnost da se zakače za neki fiktivni smisao/svrhu života u koju su dovoljno tupavi da poveruju, i onda iz toga kao slepi miševi crpe beskrajnu energiju za življenje. Objektivan smisao života ne postoji i nije ga moguće utvrditi, moguće je samo tvrditi da je ovo ili ono svrha i hvatati se za to kao pijan za plot. Sve je prolazno, i porodica, i deca, i ljubav, i novac, i slava, i karijera, pa i zabava... sve ima kraj, prolazi, osim smrti, ma šta čovek radio završiće kao truplo. Ali odlika ovih ljudi je da nemaju takav stav, nego sebe hrane jednom vrstom prisvojene fikcije. Tupi su i samim tim u stanju da poveruju i sebe ubede da je nešto u životu zaista važno i trajno. Zato je naprimer većina doktora nauka koje sam upoznao zapravo tupava i neosvešćena o životu, oni ne žele da razmišljaju o tome da će njihov ugled jednom proći, sve su dali za to i hrane se tim kao pijavice. Isto je i sa roditeljima i decom, na planeti ima sedam milijardi ljudskih bića, ali oni se hvataju za svoj "uspeh" ubedjeni da su iznad onih koji nemaju decu i porodice, ne shvatajući da će i oni i ta deca vrlo brzo da budu raspale lešine, kao i svi drugi. Ovo su samo blaži primeri, ima naravno i drugih, i medju filozofima nažalost ima dosta ovih "meraklija" što se zakače za nekakav pro-life filozofski sistem i žive po njemu kao pomahnitali. Stoicizam, ničeizam, komunizam, religije, self-help, new-age motivacija i uspeh... you name it. Iako nemaju realan dokaz da je sve to tako, da je išta od toga zaista važno, niti će ga imati. Mogu samo da nagadjaju, a jedino moranje i izvesnost u životu je smrt, ali oni istrajavaju kao guske u magli. Otkud ova i ovolika ubedjenost?

Sjajan primer ovoga o čemu pričam je ovaj lik. On je negde kao tinejdžer koji je spavao na ulici otkrio motivaciju i motivacione knjige, i uhvatio se za to kao ker za šniclu. I ne pušta, već decenijama, siguran da je provalio smisao života. U medjuvremenu je stekao i doktorat, lovu, postao poznati motivacioni govornik... njegov heroj je Martin Luter King o kom on ne zna ništa, ali uporno sav zajapuren urla i citira ga svako malo, ne znajući recimo

Pametan čovek živi život punim plućima, jer je život dar i ne opterećuje se previše njegovim smislom.Inteligencija je takođe dar,ali šta sa njom neko može uraditi u životu druga je priča.Neko dostigne "zvezde",neko radi kao pomoćni radnik u kuhinji.
Retki su "besmrtni", koji su ostavili večiti trag iza sebe.
 
»Neki sumnjaju u sve, drugi u svašta,
A jedino pesnik duboko, onako intuitivno – najdublje, veruje,
Čak i onda kada ga zeza ljubavna veza i grdi tašta,
Jer njemu njegove muze, sirene, anđele i bogove,
Njegove cure, sa puno kulture, duboka mora i visoke smetove,
Zvezde danice, ljubozovne curice, ali i oluje i orkanske vetrove,
U dubini duše uvek pronađe nepresušna pesnička mašta.«
- Krstan Đ. Kovjenić:kiss:
 

Back
Top