Da biti sam ne znaci biti i usamljen ali moram reci da je to vestina ako ne i umetnost biti sam i ne osecati se usamljeno pogotovo u vreme praznika, slavlja i veselja!
Postoji i ona druga strana, a to je kad nisi sam ali si vrlo usamljen...jedan od razloga, kao sto sam napisala u temi o prevari zbog koga se ljudi upustaju u avanture i prevare.
Ja sada zivim oko 3000 km od kuce u kojoj sam rodjenja, odrasla, skolovala se i zivela jedan niz godina. Ovde jos uvek ne zivim toliko dugo koliko sam zivela taamo gde mi je roditeljski dom ali ne znam da li je to i kriterijum uopste. I mogu vam reci da sam postala umetnik za prezivljavanje samoce. Bila ili ne bila sama sam poprilicno usamljena. I moram priznati da mi je ipak bio najtezi period onaj kada sam bila i sama ne samo usamljena.
E sad, moram vam obrazloziti i to da sam ja i kao osoba tako nekako specijalna i da se ponekad mogu osecati usamljeno i ako je oko mene milion ljudi i ludilo od zivota. U ovom belom svetu je bilo i takvih perioda izmedju svih ostalih varijanti.
Milsim da mi ni ceo zivot nece biti dovoljan da prevazidjem ovaj osecaj samoce u meni. Mozda, mozda jednom....ako mi Bog da...ako mi se zelja ispuni...Mislim i da ga j etesko prevazici jer koliko god da imam ovde ljudi oko sebe, moji namiliji, moji roditelji su propustili poslednjih koliko godina mog zivota i ja njihovog. Osim toga sam i jedinica pa mi tako i misli samoce o vremenu kada oni vise ne budu bili u ovoj projekciji zivota nagone suze na oci u trenutku. Mislim da bi mozda bilo lakse da imam da bar tu bol i tugu sa nekim podelim, nekim ko bi u tome bio ravnopravan. A gde su svi oni prijatelji, poznanivci, bivse komsije, ljubavi, prijatelji mojih prijatelja koje ovde nikada nemam sansu sresti, onako kao slucajno u prodavnici, na ulici u opstini u sudu.....I gde je onaj miris ulice mog grada u prolece kada sam doterana jurila ka gradu u nov izlazak iludilo i svi oni ljudi koji su me napravili u ovakvu osobu. I pljeskavice i burek?....
Ne znam, ja sam sada obuhvatila temu na siroko, ali prosto mislim da, sto se mene tice, jedan deo je istrgnut iz mene zauvek i nikada ga nicim necu mogi ispuniti. I znam da sam sama i da cu nekada u buducnosti verovatno biiti jos samija u koliko uzmem onu dimenziju o roditeljima u obzir. I nemam broja praznicima, slavljima, rodjendanima, bolestima, sahranama, oprastajima kojima nisam mogla i necu moci podeliti sa meni bliskima, bez obzira ovde ili dole. Dole mi fali jer tamo nisam, ovde mi fali jer njih ovde nemam.
A samo jos i da pomenem i to da onaj zivot koji sam dole ostavila jednom vise ni ne postoji. Ni oni ljudi ni desavanja ni osecaji ni mirisi. Niti ja u njemu. To je samo jedna fikcija mog zivota zvana secanje, neko moje bivse ja izgubljeno za sva vremena.
Naravno, ja sam sada neka druga osoba. I zadovoljna sam sobom i svojim zivotom. sebi i drugima sam dokazala na jedan mnogo konkretniji nacin ko sam i sta sam nego da sam ostala ona stara ja tamo gde mi je nekada bio zivot. I znam da sam ovako postala mnogo jaca i drugacija, kvalitetnija osoba od one koja bi bila tamo negde daleko ali isto znam da sam za to placala i placam visoku cenu.
Da li se isplati?! Boga pitaj....
Pozdrav!