Salman Ruždi

Baudrillard

Zaslužan član
Moderator
Poruka
110.654
Ser Salman Ruždi (Ahmed Salman Rushdie), angloindijski romanopisac, esejista, glumac rođen je 19. juna 1947. godine u Bombaju, današnjem Mombaju. Književni kritičari njegov književni stil najčešće nazivaju magičnim realizmom. Dominantne teme njegovog stvaralaštva su povezanost i rascepi Istoka i Zapada, migracije, islam, Indija, Pakistan... Rođen u muslimanskoj porodici srednje klase, kao jedini sin, pored dve sestre, uglednog poslovnog čoveka. Majka mu je bila učiteljica. Školovanje je započeou rodnom gradu, a potom, pošto je položio prijemni, u Engleskoj , na Kraljevskom koledžu u Kembridžu. U početku boravka u Engleskoj, bilo mu je vrlo teško jer ,bio je usamljen, i tako rano se suočio sa saznanjem šta znači biti „drugačiji“, šta je rasizam. Nije se žalio roditeljima jer je njegov otac „izdvajao priličnu sumu novca za njegovo školovanje“, a i sam je, kao trinaestogodišnjak, odlučio da, uprkos majčinim negodovanjima, napusti rodni grad i porodični dom i ode u grad o kojem je maštao.

Njegov otac je očekivao da će studirati ekonomiju, ali Salman Ruždi je diplomirao na odseku za istoriju 1968. godine. Vreme studiranja Salman Ruždi opisaće u svojim memoarima kao vreme „uspostavljanja prijateljstava , vreme gubljenja nevinosti“ i niza drugih događaja i saznanja, između ostalog bavio se i glumom. To su bile njegove srećne godine jer se „složio sam sa sobom da zaboravi sve one sate očajne usamljenosti, kada je sedeo u sobi i cmizdrio.“ Studentski dani Salmana Ruždija počeli su baš kada se završio indijsko pakistanski sukob i kada je prestala njegova strepnja za sudbinu roditelja i sestara u Indiji. Oni će se uskoro iseliti u Pakistan,a za njega će ta njihova odluka biti prilično iznenađujuća i nikada neće saznati pravi razlog. Već tada je za sebe mogao da kaže da je „bezbožnik fasciniran bogovima.“ U dnevničkoj knjizi Džozef Anton: Memoari Salman Ruždi sećajući se peripetija oko diplomiranja napominje da je još- tada slutio značaj priče o Muhamedu i stihovima zbog kojih će biti osuđen na smrt. Interesovanje za baš tu priču smatra začetkom ideje za svoj potonji roman Satanski stihovi. Jer, to je bila „dobra priča“ za nekoga ko je tada samo sanjao da postane pisac.

Izvesno vreme posle diplomiranja proveo je u Pakistanu, radio je na televiziji, ali ubrzo je odlučio da se vrati u London.“ U Londonu se zaposlio u markentiškoj agenciji, i bio vrlo uspešan u tom poslu. Prvi roman Grimus (1975) koji je tada objavio nije bio zapažen. Ženi se Klarisom Luard , napušta siguran posao i odlučuje da se posveti isključivo pisanju. To je prvi od njegova četiri braka, koji će najduže trajati i brak u kome je rođen njegov prvi sin Zafar. Za sledeći roman Deca ponoći (1981) alegorijskoj priči o rođenju moderne Indije dobija Bukerovu nagradu, a kasnije i Bukera nad Bukerima, koja se dodeljuje kao najbolja knjiga koja je osvojila tu nagradu u poslednjih dvadesetpet godina. Ta nagrada značila je popularnost svetskih razmera, prevode, tiraž, ali i početak problema koji će mu se dešavati kasnije.kada objavi Satanske stihove. Nagrada za najbolji roman iz oblasti fantastike, gde je svrstan roman Deca ponoći bio je početak svetske slave i karijere koja će pored nagrada svom tvorcu Salmanu Ruždiju doneti i stalnu, desetogodišnju pretnju da će neki islamski fanatik, bez obzira da li je čitao Satanske stihove (1988) izvršiti smrtnu kaznu na koju ga je osudio verski vođa Homeini koji je obećao i visoku novčanu nagradu onoga ko ubije, izvrši njegovu presudu na smrt nad tvorcem. Pre romana zbog koga će njegova glava biti ucenjena, objavio je roman Sramota (1983). Taj roman posvećen je Pakistanu, njegovoj drugoj, trećoj domovini čije odvajanje od Indije nije zdušno podržavao.

Satanski stihovi su izazvali nakon Homeinijeve fatve snažne proteste i demonstracije u muslimanskom svetu, iako su pre toga prevedeni i na farsi i čitani. Nakon te knjige zbog obećanja sinu da će napisati i knjigu za decu objaviće Harun i more priča (1990), Imaginarne domovine: eseji i kritike 1981 – 1991 (1991), pa knjiga kratkih priča Istok, zapad (1994), roman Mavrov poslednji uzdah (1995). Tlo pod njenim nogama (1999), je svojevrsna istorija rok muzike i pored ove knjige zajedno sa pevačem grupe U2., Bonom Voksom napisaće pesmu istovetnog naslova. Sledeće dve knjige: Bes (2001) i Klovn Šalimar (2005) su romani u kojima se Salman Ruždi bavi problemom terorizma.

Nisu samo Satanski stihovi (1988) doneli Ruždiju probleme. Desilo se to i ranije zbog romana Deca ponoći (1981). Taj njegov roman hinduisti su protumačili kao udar na savremenu Indiju, pa su još tada iz njegovog zavičaja stizale pretnje, ljutnja Indire Gandi. Strašnija i pogubnija pretnja koja će uslediti 1989. godine, nakon Satanskih stihova (1988) kada je imam Ruholah Homeini pozvao, kako su izvestili britanski mediji „na ubistvo književnika, izdavača i svih koji poseduju roman“, a potom i da „iranski imam nudi nagradu od više miliona dolara za ubice“ i ta knjiga biće zabranjena, ne u Iranu, već prvo u Indiji, a zatim u Keniji, Tanzaniji, Venecueli, Tajlandu, Južnoafričkoj Republici, a to nisu muslimanske zemlje. Na protestima koji su organizovani u nekim zemljama u znak podrške Homeinievoj fatvi, poginolo je nekoliki ljudi, u Pakistanu.
Posledice tih dešavanja krajem osamdesetih za samog pisca značiće jedan potpuno izmenjen način života; stalni strah za sopstveni život, za živote bližnjih, često menjanje mesta boravka, stalnu pratnju agenata Skootland Jarda, koji su ga obezbeđivali dvadesetčetiri sata, duže od deset godina.

Tek 28.maja 1998. godine iranski ministar spoljnih poslova je izjavio da „iranska vlada nema nikakvih namera u direktnom ili indirektnom ugrožavanju života književnika Salmana Ruždija, kao ni prema osobama koje su povezane sa njegovim delom: izdavačima, prevodiocima“ , a predsednik Irana Muhamed Hatami, sve kontraverze oko pisca, njegovog dela o kome se raspravljalo i u UN kao drastičnom primeru kršenja prava sloibode govora potvrdio je reči ministra inostranih poslova i sve što se zbivalo sa Ruždijem nazvao „završenim slučajem“. Iako neki verski fanatici smatraju da se „fatva“ ne može povući, misle da je ona još uvek važi, jer je Ruždi diskreditovao njihovog poslanika Muhameda. Ili su u junaku romana koji se vraća kući sa Zapada sa prezirom prema zapadnjačkoj kulturi prepoznali Homeinija, kome se pisac podsmeva. Drugi nalaze da je hajka na Ruždija i njegovo delo političke prirode i da je počela 1988. godine u Indiji kada su ortodoksni muslimani upotrebili na izborima, zbog političkih poena. Sotonski stihovi nisu zabranjeni u Iranu, čak je 1983. godine njegov roman Sramota osvojio nagradu iranske vlade za najbolji prevod, delo je bilo čitano, citirano, o njemu se javno govorilo.

Mnogi književnici digli su svoj glas protiv hajke na Ruždija, između ostalih i Ginter Gras, Piter Keri, Mario Vargas Ljosa, Nadin Gordimer, Norman Majler, Žoze Saramago, Posebnu podršku, iako nije potpisao pismo, po rečima Ruždija pružio mu je nevidljivi pisac Tomas Pinčon koji ga je, nakon što je on objavio prikaz njegovog romana Vineland, pozvao na večeru. U to vreme i predsednik Poljske, pisac Vaclav Havel, se nezvanično sastao s njim da bi mu pružio podršku, izvan službenih prostorija smatrajući da je to jedini način da ne „pokvari odnose Irana i Poljske.“
Bilo je i onih koji su ga nazivali „lošim piscem“ kao što je to učinio princ od Velsa, koji je smatrao da se troši mnogo novca za njegovu zaštitu. Mnogi su u junakinji njegovog romana Satanski stihovi g-đi Torturi prepoznali Margaret Tačer , a ona sama je pisca smatrala „antipatičnom i neugodnom pojavom“, no to nije uticalo na odluku da britanska vlada zaštiti Ruždija, kao građanina, kao i njegovo pravo da govori kao slobodan čovek i državljanin te zemlje.

Slavni, proganjani i osuđen na smrt pisac Salman Ruždi pojavio se i u filmu Dnevnik Bridžit Džons, igrajući samog sebe u jednoj sceni. Pozorišna predstava po Ruždijevom romanu Deca ponoći izvedena je u londonskom pozorištu Barbikan. Scenario je bio napisan prvo za televizijsku kuću BBC, a kako je film trebalo snimati u Indiji i Šrilanki, dozvole koje su dobili, ubrzo su povučene jer su se vlade tih zemalja plašile odmazde koja bi se mogla desiti zbog Homeinijeve fatve. Film će se pojaviti tek 2012. godine, u režiji Depa Mehta. Deca ponoći izvedena su i u Londonu i u Njujorku, a u Linkonl centru je 2004. izvedena i opera zasnovana na Haronu i moru priča.
Za U2, Bona Voksa Ruždi je napisao stihove po motivima svog romana Zemlja pod njenim nogama. Za roman Deca ponoći pored nagrada Buker, Buker nad Bukerima Ruždi je dobio niz nagrada i priznanja, između ostalog i: Nagradu udruženja pisaca, Nagradu EU za književnost, Književnu nagradu udruženja za engleski jezik, kao i druge prestižne i značajne nagrade, kako u Velikoj Britaniji tako i u Nemačkoj, Francuskoj, Mađarskoj, Italiji, Indiji, SAD, Irskoj. Nagradu Vidbed dobio je dva puta,prvi za roman Satanski stihovi i drugi put za Mavrov poslednji uzdah.

Kada se preselio u SAD, Salman Ruždi je izvesno vreme radio kao honorarni profesor na Institutu za tehnologiju u Masačutesu. Stekao je počasne doktorate i stipendije šest evropskih i šest američkih univerziteta a i počasni je profesor humanističkih nauka na M. I. T. kao i na: Univerzitetu Emori, Univerzitetu Njujork.
Bio je i predsednik američkog PEN centra od 2004 do 2007. godine. Titulu sera dodelila mu je kraljica Elizabeta Druga povodom svog 81 rođendana, 2007. godine. Član je Britanskog kraljevskog društva književnosti, a član jeod 2008. godine i Američke akademije umetnosti.
Ženio se četiri puta, i otac dvojice sinova.
 

Lada

Legenda
Poruka
52.238
Pravi svetski pisac, praćen je brojnim skandalima, a jedan od njih je i taj da je zbog romana Satanski stihovi izdata fatva – smrtna kazna od strane religijskog vođe Irana.

Njegov prepoznatljiv književni stil kritičari opisuju kao magični realizam. Roman Deca ponoći (1981), donosi mu popularnost svetskih razmera i Bukerovu nagradu za najbolji roman u oblasti fantastike. Salman Ruždi je dobitnik mnogih nagrada i priznanja za svoje stvaralaštvo uključujući i „Austrian State Prize for European Literature“ i „Aristeion Literary Prize“. Član je „Royal Society of Literature“.

Neka od njegovih najpoznatijih dela su: Harun i more priča, Istok, Zapad; Bes, Grimus, Sramota i dva već pomenuta Deca ponoći i Satanski stihovi.

O terorizmu, religiji i slobodi govora on kaže:

„Slobodna društva su društva u pokretu, a gde ima pokreta ima i trenja.“

„Ono što jedan pisac može da stvori sam u svoja četiri zida, nijedna vlast ne može lako da uništi.“

„U ovom svetu gde nema tihih kutaka, nema lakog bega od istorije, od nemira, od grozne bučne galame.“

„Jedno je reći: Ne sviđa mi se to što si mi rekao i smatram to nepristojnim i uvredljivim ali u momentu kada koristite nasilje kao odgovor, dižete sve na drugi nivo, gde gubite sav kredibilitet koji ste imali.“

„Jedan od problema odbrane slobode govora je taj što često morate braniti ljude koje smatrate užasnim, neprijatnim i odvratnim.“

„Dve stvari čine temelje bilo kog otvorenog društva – sloboda izražavanja i vladavina zakona. Ako nemate te dve stvari, nemate slobodnu državu.“

„Odgovor na religiju nije nestanak religije, već razmišljanje o njoj na drugi način. Biti deo nje na drugi način.“

„Ne postoji savršena sigurnost, samo različiti nivoi nesigurnosti.“

„Moramo nešto razjasniti: terorizam nije težnja ka legitimnim ciljeva uz pomoć nelegitimnih sredstava. Šta god da ubice žele da postignu, stvaranje boljeg sveta sigurno nije jedan od njihovih ciljeva.“

„Jedna od neverovatnih stvari kada su u pitanju ljudi je da nezamislivo često postane realnost.“

„Mašta bombaša samoubice ga navodi da veruje u uzvišeno herojsko delo, dok se on zapravo samo bespotrebno raznosi i uzima tuđe živote.“

„Ponekad legende kreiraju realnost, i postaju korisnije od činjenica.“

Dugo sam verovao da u svakoj generaciji ima nekoliko duša, nazovite ih srećnicima ili prokletima, koje su prosto rođene tako da ne pripadaju, koje dolaze na svet poluodvojene, ako hoćete, bez čvrste veze sa porodicom ili mestom ili nacijom ili rasom; da možda ima na milione, milijarde takvih duša, možda isto toliko nepripadajućih koliko i pripadajućih. Jer su oni koji cene stabilnost, koji se plaše prolaznosti, neizvesnosti, promena, podigli moćan sistem stigmi i tabua protiv neukorenjenosti, te razarajuće antidruštvene sile, tako da se uglavnom prilagođavamo, pretvaramo se da nas motivišu vernost i solidarnost koje u stvari ne osećamo, krijemo svoje tajne identitete ispod lažne kože onih identiteta koji su odobreni pečatom pripadajućih.

Ali, istina procuri u naše snove; dok smo sami u krevetu (jer noću smo potpuno sami, čak i ako spavamo sa nekim), vinemo se, letimo, bežimo. A u budnim snovima koje naša društva dozvoljavaju, u našim mitovima, umetnostima, pesmama, slavimo nepripadajuće, drugačije, odmetnike, čudake.

Tako ja to vidim. Vi ne morate da se složite. Možda nas, na kraju krajeva, i nema tako mnogo. Možda i unosimo razdor i možda smo antidruštvena sila i možda nas treba zabraniti. Vi imate pravo na svoje mišljenje. Sve što ću ja reći je: mirno spavaj, dušice. Čvrsto spavaj i lepo sanjaj.

***

Gubitak Istoka znači dezorijentisanost. Pitajte bilo koga moreplovca – na moru je vodič istok. Ako izgubite istok, izgubili ste uporište, izvesnost, znanje o tome šta jeste i šta bi moglo biti, a možda i sam život. Za kojom ste zvezdom pošli stigavši na ovu putanju? Tako je. Istok je orijentacija, orijentir, Orijent. Tako glasi zvanicna verzija. Tako kaze jezik, a jezik nikada ne treba dovoditi u pitanje.

Ali pretpostavimo ipak nešto drugo. Šta ako je čitava priča – orijentacija, svest o mestu boravka i sve ostalo – šta ako je sve trik? Šta ako je sve – dom, bratstvo, čitava šarada – samo ogromno, sveopšte, vekovno ispiranje mozga? Šta ako pravi život započinje tek kad se usudite da sve odbacite? Kad se otisnete od ukotvljenje ladje porodičnog doma, presečete konopce, ispustite lanac, isplovite van mape, kad jednostavno isparite, nestanete, zbrišete, šta god – možda biste tek tada mogli da živite slobodno! Bez uputstava kako da postupate, zašto i gde da živite. Tamo gde niko ne bi mogao da vam naredi da odete nekud i poginete za njega, ili za boga, niti bi mogao da vas preslišava zbog toga što ste prekršili pravila, ili zbog toga što ste baš vi jedan od onih kojima, iz razloga koji vama, nažalost, ne mogu biti saopšteni, nešto nije dozvoljeno. Možda morate da prodjete kroz okean beznadja, kroz haos i još dalje, morate da podnesete samoću i nesnosan strah zbog gubitka sidra, užas pojedinaca oko koga se obrću horizonti, poput stranica novčića koji je neko bacio u vazduh.

Vi to ne želite. Većina to ne želi. Svetska perionica mozgova ima prilično veštu ruku – ne skači sa te litice, ne idi kroz taj prolaz, ne ulazi u taj vir, ne rizikuj, nemoj preći tu crtu, ne iskušavaj me tako grubo, upozoravam te da me ne začikavaš, a ti to ipak činiš, stavljaš me na probu. Nećeš dobiti priliku, zaboravio si molitvu, uništen si, svršeno je sa tobom, nisi mi ništa, mrtav si za mene, za svoju porodicu, naciju, rasu i za sve što je trebalo da ti bude vrednije od života, i da mu služiš kao gospodaru, da ga slepo pratiš, da mu se klanjaš, da ga obožavaš i da mu se pokoravaš; mrtav si, čuješ li me, gotovo je, bedno kopile, a čak ti ni ime ne znam.

Zamislite ipak da ste to učinili. Da ste iskoračili sa kopna ili skočili u kobni vir i da pred sobom vidite čarobnu dolinu koja se nalazi na kraju Svemira, blaženo carstvo vazduha. Sa svih strana dopire muzika, a vi je udišete – izdišete, bez prestanka, tako da je postala deo vašeg tela. Sladja je od „poseda“ u vašim grudima.

Vina je bila prva koja je to učinila. Ormus je skočio za njom, a ja sam kao i obično bio na začelju. I mogli bismo dugo raspravljati o tome zašto smo skočili, i da li nas je neko gurnuo, ali ne možete osporiti da smo svi to učinili. Bili smo tri kralja Dezorijenta.

Ostao sam samo ja da ispričam našu priču.


odlomak iz Tlo pod njenim nogama

 

Lada

Legenda
Poruka
52.238
Ako dovoljno brzo trčiš, možda ćeš moći da pobegneš od svoje prošlosti i sećanja na sve što ti je bilo učinjeno, ali i od budućnosti, od neizbežne turobnosti koja sledi. Morala si da trčiš koliko si brže mogla sve dok ne dođeš do ivice između svetova, a ni onda nisi stala, pretrčala si tu granicu kao da je nije bilo, kao da je staklo vazduh, a vazduh staklo, vazduh koji se poput stakla razbijao oko tebe dok si padala. Vazduh koji te je sekao kao da je oštrica. Bilo je dobro pasti. Bilo je dobro ispasti iz života. Bilo je dobro.

odlomak iz Čarobnica iz Firence



Čim smo dobili brodove, pohitali smo na more, ploveći preko okeana u papirnatim čamcima. Čim smo dobili automobile, otisnuli smo se na put. Čim smo dobili avione, poleteli smo do najudaljenijih uglova zemljine kugle. Sada žudimo za tajnom stranom meseca, za stenovitim dolinama Marsa, Saturnovim krugovima, međuzvezdanim dubinama. Poslali smo mehaničke fotografe u orbitu, ili na bespovratna putovanja do zvezda, i jecamo kada vidimo čudesa koja nam oni donose; ponizno stojimo pred snažnim prizorima dalekih galaksija koje, kao stubovi oblaka stoje na nebu i nadevamo imena vanzemaljskim stenama kao da su nam kućni ljubimci. Gladni smo beskonačnosti, daleke granice vremena. A govorimo o vrsti koja zavarava sebe da voli da bude kod kuće, da se – kako ono beše? – veže.

Tako ja to vidim. Vi ne morate da se složite. Možda nas, na kraju krajeva, i nema tako mnogo. Možda i unosimo razdor i možda smo antidruštvena sila i možda nas treba zabraniti. Vi imate pravo na svoje mišljenje. Sve što ću ja reći je: mirno spavaj, dušice. Čvrsto spavaj i lepo sanjaj.


– …večna istina da će vas posle svakih merdevina uz koje se popnete sačekati neka zmija odmah tu negde iza ćoška; za svaku zmiju naći će se neka uteha, neke merdevine.

Deca ponoći
 

Lada

Legenda
Poruka
52.238
DVE TAJNE

Prigrlivši oberučke ono neizbježno, prestao sam da osjećam strah. Reći ću vam u čemu je tajna kod straha:on je apsolutista. Strah igra na sve ili ništa. On će poput svakog tiranina tlačitelja,
ili vladati vašim životom s glupom i zaslijepljujućom svemoći, ili ćete ga nadjačati, pa će njegova moć iščeznuti u vidu lastinog repa.
Još jedna tajna: dizanje bune protiv straha, svrgavanje tog nakinđurenog despota, uglavnom nema nikakve veze sa “hrabrošću”.
Na nju nas nagoni nešto daleko neposrednije: prosta potreba da se odmaknemo korak naprijed u životu. Prestao sam da se plašim jer ako su mi dani na zemlji odbrojani, ne ostaje mi ni časak za traćenje na zort.

Salman Ruždi
 

Baudrillard

Zaslužan član
Moderator
Poruka
110.654
Salman Ruždi: Optimista sam uprkos teškim vremenima

Piše: N. M. 16. maja 2020.

Zahvalan sam i srećan što sam preživeo korona virus – kazao je slavni indijsko-britanski pisac Salman Ruždi u ekskluzivnom intervjuu za madridski „Pais“.

Naime, bilo je planirano da Ruždi u Španiji predstavi svoj novi roman „Kihote“ inspirisan slavnim Servantesovim klasikom „Don Kihot“ koji je po mišljenju mnogih teoretičara književnosti temelj savremenog romana kakvog danas poznajemo.

Čuveni pisac je zbog novog virusa proveo vreme u izolaciji u svom stanu u Njujorku, a ovo stanje je, nažalost, na neki način, već iskusio imajući u vidu da je nekoliko godina morao da se krije na tajnim lokacijama zbog fatve kojom je vođa Islamske revolucije u Iranu Homeini pozvao na Ruždijevo ubistvo.

Podsetimo, Homeni je 1989, Ruždijev roman „Satanski stihovi“ proglasio za ostvarenje koje vređa islam i Proroka Muhameda što je izazvalo gnev brojnih muslimana. Nakon što je Homeini izdao fatvu, Ruždi je nekoliko godina morao da boravi na tajnim lokacijama pod neprestanom policijskom zaštitom.

Posle brojnih pritisaka iz sveta, fatvu je 1998, povukao tadašnji predsednik Irana Muhamed Hatami. Ruždi je povodom pandemije iskritikovao vlasti tri zemlje ocenivši njihove političke odgovore slabim spram nove pošasti koja je zadesila svet.

Politički odgovori u Velikoj Britaniji, Indiji i SAD na pandemiju su bili poražavajući – konstatovao je Ruždi u intervjuu madridskom „Paisu“. On je dodao da je korona virus i njega zaustavio, ali da se srećom izvukao.

– Koronavirus je i mene zaustavio.. Zarazio sam se polovinom marta i preživeo sam dve izuzetno teške sedmice. Srećom potpuno sam se oporavio, iz dana u dan shvatam koliko sam imao sreće. Optimista sam uprkos teškim vremenima. – izjavio je Ruždi. O izolaciji koju je proveo u svom stanu na njujorškom Menhetnu je ispričao:

– Upravo sam priveo kraju pisanje zbirke eseja koji nemaju veze s koronom i koji treba da budu objavljeni iduće godine. – kazao je Ruždi osvrnuvši se na opšte komentare o tome kako je pandemija idealno vreme za pisanje.

– Svi si mi govorili kako je ova pandemija pravo vreme za pisanje, a ja im ironično poručujem: da jeste, dnevno umire na hiljade ljudi, baš je pravo vreme za pisanje romana!. Proći će još mnogo vremena pre nego što budem u stanju da počnem da pišem novi roman. – konstatovao je Ruždi. Na opasku da se celokupni sistem vrednosti i način stvaranja umetnosti potpuno promenio, Salman Ruždi tvrdi suprotno.

– Ne verujem da se promenio. Ne želim da govorim o onome što nam se svima trenutno dešava, sve to gledamo iz dana u dan i mislim da mi pisci imamo malo šta tome da dodamo. Mislim da pre treba razmišljati o dubokim ljudskim vrednostima: lepoti, etici, mašti, razumevanju istini, hrabrosti, prijateljstvu. To su prave teme za književnost, zaključio je Salman Ruždi.
 

Lada

Legenda
Poruka
52.238
O lutkama i mesu - Teofil Pančić
NOVI RUŽDIJEVI ROMANI PREDSTAVLJAJU VRHUNAC "BAROKNE FAZE", ODNOSNO POČETAK IZLASKA IZ NJE

Ako bismo pokušali da igru s rokenrol idiomima primenimo na najnovije romane Salmana Ruždija Tlo pod njenim nogama i Bes, moglo bi se reći da je Tlo... kao nekakav simfo-rok dupli album sa beskrajnim "misaonim" solažama, dok bi Bes bio prirodna, nužno (o)besna reakcija na to – čista, trominutna pank-himna... Uostalom, romani su tim redosledom pisani i objavljivani (u originalu, doduše; kod nas je poredak bio naopak, kao i sve drugo).

Na ovakvo uvodno poigravanje popkulturnim referencama nagoni nas već i činjenica da je Tlo pod njenim nogama (izvornik 1999; sa engleskog prevele Aleksandra V. Jovanović i Sunčica Stojilović; Plato, Beograd 2003) voluminozna, preko sedam stotina stranica dugačka "epska saga" čiji su glavni junaci apokrifne globalne rokenrol zvezde indijskog porekla Vina Apsara i Ormus Kama, dok je Bes (izvornik objavljen 2001; preveo Lazar Macura; Narodna Knjiga, Beograd 2001) tristotinak strana kraći roman koji reflektuje autorova novostečena njujorška iskustva i na neki način "transcendira" krhotine sveprisutne (para)autobiografske trivie, a sve u sa svih strana nadirućem agresivnom okruženju celebrity kulture, reklamokratije, televizijskih i internetskih Paralelnih Stvarnosti etc.

Salmanu Ruždiju možete zameriti ili osporiti ovo ili ono, ali ni oni koji ga najmanje vole nikada mu ne bi pripisali manjak ambicije... O viškovima te vrste bi se već pokatkad moglo govoriti, ali Ruždi nikada nije bežao od rizika bilo koje vrste – književnih i vanknjiževnih – ma kuda ga to moglo odvesti. Još poodavno oproban, i mahom više nego uspešan, u pisanju onoga što na jednom mestu sam definiše kao "an everything novel", Salman R. isprobava sličan recept i u "Tlu pod njenim nogama": bar u prvih nekoliko stotina stranica (!) nesumnjivo fascinantna priča račva se – ili pre: razliva i preliva – na sve strane, vremenski, prostorno i "filozofski", tako da ono što je mogla biti, i sve je do određene tačke i bila, uzbudljiva priča nekolicine ljudi odraslih u očaravajućem mikrosvetu Bombaja, a onda rasutih koekude da žive i prožive svoje impresivne živote, polako prerasta u raspričani i sve proizvoljnije meandrirajući Traktat O Svemu, protkan bledunjavim fantastičarskim izlivima i mahom teško probavljivim mistifikacijama na tragu rokenrol mitologije (čuvena kritičarka "The New York Timesa" Michiko Kakutani u prikazu "Tla..." precizno i surovo definiše ovaj "žanr" kao "portentous mumbo jumbo" ne baš najboljeg mirisa... Ipak, sve dok se drži Indije, njenih ljudi, predela, mirisa i priča, Ruždi stvari drži pod kontrolom i sve, kanda unapred ukalkulisane, mane i opterećenja ove hiperambiciozne knjige vrlo se lako gutaju i zanemaruju; selidba priče u Englesku, a naročito preko Atlantske bare, zbrzana vožnja kroz iskompilirana Opšta Mesta mnogobrojnih rok-hagiografija i celog jednog "lajfstajla" tamo negde od šezdesetih pa skoro do današnjih dana, sve to počinje da "propušta" na sve strane kao kakva izbunarena dereglija, a Ruždi – umesto da se ratosilja viška tereta – gomila li gomila nove i nove začudnosti koje imaju biti kompenzacijom za gubitak kompasa u samoj Priči, i onoj njenoj dimenziji krvi i mesa bez koje nema uistinu velikog romana ove vrste. Tja, šteta, ali se takve stvari dešavaju i Velikima – što Ruždi nesumnjivo jeste – kada im padne na pamet da je svetinju Priče moguće i dozvoljeno navlačiti na sve strane i ćuškati je kako se stigne, a sve u ime Velikih Misli bilo koje sorte. Svemu ovome uprkos, ovaj je monumentalni roman kontroverznog dometa vredan iščitavanja ama baš svake stranice, valjda otud što su pisci tog kalibra uistinu neodoljivi i na svojim stranputicama, a osim toga, čak i kada roman počne da se "raspada", kroz sve neprozirnije tkivo (pre)nagomilanog teksta malo-malo pa zabljesne ona Ruždijeva tako očaravajuća ludička energija, sposobnost ironijskog i satiričkog poigravanja "utvrđenim znanjima", kao i povremeno vrlo vešta eksploatacija tipičnog SF-motiva "paralelne istorije" u kojoj protagonisti ovog romana žive.

Iako su i Tlo pod njenim nogama i Bes pokupili relativno mnogo, pa, hajmo reći mrzovoljnih kritika – pri čemu je Bes, čini mi se, prošao gore, kao navodno negativna kulminacija jedne (dakako, sasvim uslovno, i u koordinatama vlastitog, superiornog opusa) silazne putanje – dolepotpisanom se pre čini da je The Fury zapravo mogući početak Ruždijevog lekovitog izvlačenja iz barokne faze: iako nesumnjivo prenakrcan površno dočaranim stereotipima Duha Vremena (a bogme i mesta: njegov Njujork uglavnom ne deluje kao nešto više od beskrvog manekena kakve kompilacije dežurnih toposa i meta "društveno angažovane kritike" ustremljene na Zli Kapitalizam, bahatost prebogatih, belačku supremaciju etc.), iako povremeno takođe opterećen neubedljivim filozofstvujuščim prtljagom – neprijavljenim na carini naracije! – Bes ipak pleni koherentnošću i silinom koja čini da se (o)lako pređe preko problematičnih mesta, preko "lutkastosti" nekih važnih likova i takođe mestimične preterane "tezičnosti". Ova priča o sredovečnom profesoru-pretvorenom-u-lutkara Maliku Solanki, odbeglici iz Engleske i iz vlastitog života i braka pravo u glamurozni azil Menhetna na prelomu milenijuma, kao da vraća Ruždija na Meru Priče, zadržavajući ipak sve osebujne vrline onog unikatnog ruždizma kojeg možete samo "u totalu" da prihvatite ili ne, treće vam nema...

U međuvremenu, neka ekstremna islamistička grupa iz Irana iznova je ucenila Ruždijevu glavu, ovaj put na sto hiljada dolara. Ono što je Veliko i jedinstveno u Ruždijevoj sudbini nije to što neko hoće da ga ubije, nego to što nije slučajno da je baš on idealna meta: baš svime što radi, čini i piše, uključujući i manje briljantne trenutke svog golemog i tako izazovnog opusa, Ruždi je ovaploćenje beskrajne slobode savremenog (romano)pisca da stvara i ruši svoje svetove ne obazirući se na bilo koga i bilo šta iz "ovog", navodno jedinog i najboljeg od mogućih svetova. A na Budalu, avaj, autentično slobodan čovek nužno deluje kao hodajuća uvreda. To samo po sebi ne bi bilo tako strašno: jezivo je to što su Budale upadljivo sklone tome da se udružuju.
 

Lada

Legenda
Poruka
52.238
Nakon nekoliko desetina godina života provedenih u senci smrtne kazne koju mu je izrekao ajatolah Homeini, pisac Salman Ruždi prilično je prkosan.

„Ne želim živeti skrivajući se“, rekao je u razgovoru za AFP.

Piščev život zauvek se promenio 14. februara 1989. kada iranski duhovni vođa zapovedio Ruždijevu smrt nakon što je njegov roman „Satanski stihovi“ proglašen svetogrđem.

Teheran je fetvu obnavljao godinu za godinom.

Ruždi, za koga neki kažu da je najveći indijski pisac nakon Tagorea, proveo je 13 godina živeći pod lažnim imenom i sa stalnom policijskom zaštitom.

„Tada mi je bila 41 godina, sada mi je 71. Sada su stvari u redu“, rekao je.

„Živimo u svetu u kojem se stvari menjaju jako brzo. A moj ‘predmet’ je dosta star. Danas ima mnogo drugih stvari koji ih se treba bojati i drugih ljudi koje žele ubiti“, dodao je snuždeno.

Ruždi je prestao da koristi lažno ime nekoliko meseci nakon 11. septembra 2001, tri godine nakon što je tadašnji iranski predsednik Muhamed Hatami izjavio da je fetva više ne vredi.

Homeinijev naslednik Ali Hamnei nikada je, međutim, nije zvanično povukao.

To je razlog što je policija bila ispred vrata kancelarije njegovog francuskog izdavača dok je razgovarao s novinarima AFP-a.

On kaže da u Njujorku, gde živi dve decenije, vodi normalan život. „Vozim se podzemnom“, kaže.

Neočekivana kontroverza
„Satanski stihovi“ bili su peta Ruždijeva knjiga, a u međuvremenu ih je napisao još trinaest.

Crne godine nasilnih protesta, kovanja planova da ga ubiju, ubistvo jednog od prevodilaca romana i ranjavanje još dvoje, „sada se čine kao davna prošlost“, kaže Ruždi.

„Islam tada nije bio tema. Niko nije mislio o islamu na taj način“, rekao je, opisujući vreme kada je knjiga nastala.

Ali čak i tako, roman je bio uvelike pogrešno protumačen. „To je zapravo knjiga o južnoazijskim imigrantima u Londonu“, kaže Ruždi.

„Ljudi na Zapadu su sada mnogo informisaniji nego što su bili“, dodao je.

Ruždijev prijatelj, britansko-pakistanski picac Hanif Kureiši tvrdi da niko danas ne bi imao hrabrosti napisati Satanske stihove, a kamoli objaviti ih.

Ali čak i on kaže da nije naslućivao kakvu će reakciju roman izazvati kad je pročitao primerak pre objave. „Nisam primetio ništa što bi moglo izazvati fundamentaliste. Smatrao sam to romanom o psihozi, novom dobu i promenama“, kaže.

„Je ne regrette rien“
 

Baudrillard

Zaslužan član
Moderator
Poruka
110.654
Zar ništa nije sveto?

Odrastao sam ljubeći knjige i hljeb. Kad god bi neko u našoj kući ispustio knjigu ili bi mu ispao chapatti ili ,,kriška“, što je bila naša riječ za trouglasto parče hljeba namazano maslacem, ispušteni predmet se morao podići i poljubiti, kao vid izvinjenja zbog čina nespretnog nepoštovanja. Ja sam u godinama svog djetinjstva bio nemaran i nespretan poput bilo kog djeteta i ljubio veliki broj krišaka i priličan broj knjiga.

Pobožni domovi u Indiji su često imali, i još uvijek imaju, osobe koje imaju naviku da ljube svete knjige. Ali mi smo ljubili sve. Ljubili smo rječnike i atlase. Ljubili smo romane Enid Blajton i stripove o Supermenu. Da sam ikada ispustio telefonski imenik, vjerovatno bih i njega poljubio.

Sve se ovo dešavalo prije nego što sam ikada poljubio djevojku. U stvari, bilo bi tačno, dovoljno tačno za proznog pisca, da kažem da kada sam jednom počeo ljubiti djevojke, moje radnje vezane za knjige i hljeb su izgubile nešto od posebne draži. Ali čovjek nikada ne zaboravlja prve ljubavi.

Hljeb i knjige: hrana za tijelo i hrana za dušu – šta bi moglo biti vrednije našeg poštovanja, čak i ljubavi?

Uvijek mi je bio šok da upoznam ljude kojima knjige nisu bitne, i ljude koji su prezirali čitanje, da ne pominjem pisanje. Možda je uvijek zapanjujuća spoznaja da vaša voljena drugima nije privlačna kao vama. Moje omiljene knjige bila su prozna djela, i u posljednjih dvanaest mjeseci bio sam primoran da prihvatim da milionima ljudi ove knjige nisu privlačne i nemaju vrijednosti.

Svjedoci smo napada na određena prozna djela, što ujedno predstavlja napad na ideju romaneskne forme, napad takve divlje žestine da je postalo neophodno da ponovo naglasimo šta je najvažnije u vezi umjetnosti književnosti – odgovoriti na napad, ne napadom, već izjavom ljubavi.

Ljubav može voditi posvećenosti, ali posvećenost ljubavnika nije poput one koju ima Pravi Vjernik jer nije militantna. Mogu biti iznenađen – čak šokiran – kada saznam da ne osjećate isto što i ja u vezi s datom knjigom ili umjetničkim djelom ili čak osobom; mogu čak pokušati da promijenim vaše mišljenje; ali na kraju ću prihvatiti da su vaši ukusi i vaše ljubavi vaša stvar a ne moja. Pravi Vjernik ne poznaje ograničenja. Pravi Vjernik jednostavno zna da je u pravu, a da vi niste. Tražiće način da vas preobrati, čak i uz primjenu sile, a ako ne uspije, onda će vas u najmanju ruku prezirati zbog vašeg nevjerovanja.

Ljubav ne mora biti slijepa. Vjera mora, u osnovi, predstavljati skok u nepoznato.

Naslov ovog predavanja je često postavljano pitanje, u atmosferi užasa, kada se neka poznata osoba, ideja ili vrijednost koja je prirasla srcu nekom sumnjalu gozbi dozom ikonoklazma. Bijele loptice za noćni kriket? Žene sveštenici? Japansko preuzimanje Rols-rojsovih automobila?

Zar ništa nije sveto?

Donedavno je to bilo pitanje za koje sam mislio da znam odgovor. Odgovor je bio Ne.

Ne, ništa nije sveto u i po sebi, rekao bih tada. Ideje, tekstovi, čak i ljudi mogu biti sakralni – ova riječ potiče od latinskog sacrare, ,,smatrati što svetim“ – ali takvi entiteti, kada se njihova svetost ustanovi, traže proglašenje i očuvanje svoje apsolutnosti, svoje nepovredivosti, čin posvećivanja je uistinu jedinstveni događaj u istoriji. To je proizvod mnogih i složenih pritisaka vremena u kome se takav čin zbiva. A događaji u istoriji moraju uvijek biti predmet ispitivanja, dekonstrukcije, čak i proglasa njihovog zastarenja. Poštovati svetinje znači biti paralisan njima. Ideja svetosti je prosto jedan od najkonzervativnijih pojmova u bilo kojoj kulturi jer traži da se druge ideje – Neizvjesnost, Progres, Promjena – pretvore u zločine.

Da uzmemo samo jednu izjavu o zastarenju: opisao bih sebe kao osobu koja živi u periodu nakon smrti Boga. Na temu smrti Boga, američki romanopisac i kritičar Vilijam H. Gas (William H. Gass) je 1984. rekao sljedeće:

Smrt boga ne predstavlja samo uviđanje da bogovi nikada nisu postojali, već tvrdnju da takvo vjerovanje nije više ni moguće: da niti razum niti naklonost i karakter vremena to ne prihvataju. Vjerovanje, naravno, životari, ali to čini poput astrologije ili vjerovanja da je zemlja ravna ploča.

Imam poteškoća s nekompromisnom direktnošću ove objave smrti. Uvijek mi je bilo jasno da Bog nije poput ljudskih bića po tome što može umrijeti, takoreći, u dijelovima. U drugim krajevima, na primjer u Indiji, Bog nastavlja da jača, doslovce u hiljadama različitih oblika. Tako ako govorim o životu nakon smrti, govorim o ograničenom, ličnom smislu – moj smisao Boga je prestao da postoji davno, i kao rezultat toga primakao sam se velikim kreativnim mogućnostima koje nudi nadrealizam, modernizam i njihovi nasljednici, one filozofije i estetike rođene iz shvatanja da, kako je Karl Marks rekao, ,,sve što je čvrsto nestaje u vazduhu“.

Nije mi se činilo, međutim, da me moja bezbožnost, ili moja post-božnost, morala neizostavno dovesti u konflikt s vjerom. Zaista, jedan razlog mog pokušaja da razvijem proznu formu u kojoj čudesno može koegzistirati sa svjetovnim bilo je upravo moje prihvatanje da pojmovi sakralnog i profanog moraju biti istraženi, što je više moguće bez predrasuda, u bilo kom poštenom književnom portretu načina na koji egzistiramo.

To će reći: najsekularniji autori bi trebalo da mogu da predstave dirljivi portret usrdnog vjernika. Ili, drugim riječima: nikada nisam osjetio potrebu da totemišem svoj nedostatak vjere i da od toga napravim nešto zbog čega bih ratovao.

Sada, međutim, nalazim svoju sliku svijeta pod vatrom. A kako osjećam obavezu da branim književne premise i procese, za šta sam vjerovao da svi slobodni muškarci i žene prihvataju kao gotovu činjenicu, a za šta svi neslobodni muškarci i žene svakodnevno nastavljaju s borbom, tako sam prinuđen da sebi postavim uznemirujuća pitanja.

Da li mi je na kraju išta sveto? Da li sam spreman da po strani stavim kao svetu ideju o apsolutnoj slobodi imaginacije i uz to vlastito poimanje Svijeta, Teksta, Boga? Da li ovo dovodi do zaključka koji su apologete religije nazvali ,,sekularnim fundamentalizmom“. A ako je tako, moram li prihvatiti da će ovaj ,,sekularni fundamentalizam“ voditi do pretjeranosti, zloupotrebe i ugnjetavanja u istoj mjeri kao i kanoni religiozne vjere.

Predavanje u čast sjećanja na Herberta Rida (Herbert Reed) vrlo je pogodna prilika za takvo istraživanje i čast mi je što sam pozvan da ga održim. Herbert Rid, jedan od vodećih britanskih pobornika modernističkog i nadrealističkog pokreta, bio je cijenjeni predstavnik kulturnih vrijednosti najbližih mom srcu.

,,Umjetnost nije nikada nepromjenjiva“, Rid piše. ,,Promjena je uslov da umjetnost ostane umjetost.“ Ovo je i moj princip. Umjetnost, takođe, predstavlja događaj u istoriji, predmet istorijske promjene. Ali ona takođe govori o tom procesu i mora se stalno boriti da nađe nove forme koje će odražavati beskrajno obnavljanje svijeta. Nijedna estetika ne može biti konstantna, ili, da pozajmim termin iz politike, ,,neprekidna revolucija“.

Borba između takvih ideja i vječnih otkrovenja ideja religije dramatizovana je večeras, nadam se da će mi biti oprošteno što to ističem, mojim odsustvom. Zapravo sam pitao svoje divne zaštitnike kako bi se osjećali kada bih izgovorio tekst uživo. Odgovor je manje-više glasio:

,,Šta smo uradili da to zaslužimo?“ Sa žaljenjem sam shvatio šta su htjeli reći.

Bolno je i frustrirajuće ne biti u mogućnosti da se vratim starom životu, čak ni u takvom trenutku. Međutim, želio bih da se zahvalim Haroldu Pinteru, njegovim vlastitim ustima, što stoji na mom mjestu. Možda bi se ovaj događaj mogao uzeti kao oblik sekularnog otkrovenja: čovjek receptuje tekst misterioznim procesom od Drugdje odozgo? odozdo? iz Novog skotland jarda?– i iznosi ga pred ljudima, i govori…

Prije više od dvadeset godina, stajao sam stisnut na kraju ove sale, slušajući predavanje Artura Kestlera (Arthur Koestler). Iznio je tezu da jezik, ne teritorija, predstavlja osnovni uzrok agresije, jer kada jezik jednom dosegne nivo sofisticiranosti kojom može izraziti apstraktne koncepte, stiče mogućnost totemizacije; a kada ljudi jednom podignu toteme, ići će u rat da bi ih branili. (Molim za oproštenje Kestlerovog duha. Oslanjam se na staro sjećanje, a to je nepouzdano rame na koje bi se čovjek oslonio.)

U prilog svoje teorije, ispričao nam je o životu dva plemena majmuna koji su živjeli na jednom od ostrva u sjevernom Japanu. Dva plemena su živjeli blizu jedni drugih u šumi pored izvjesne rječice, i preživljavali, što nije neuobičajeno, hraneći se bananama. Jedno od plemena je, međutim, razvilo čudnu naviku da prije jela pere banane u rijeci, dok je drugo pleme jelo banane bez prethodnog pranja. A ipak, kaže Kestler, dva plemena su nastavila da bez svađa žive srećno kao komšije. A iz kog razloga? Zbog toga što im je jezik bio isuviše primitivan da im omogući da totemiziraju bilo čin pranja banana ili jela neopranih banana. Sa prefinjenijim jezikom na raspolaganju, i mokre i suve banane su mogle postati sveti objekti od najveće važnosti za religiju, a onda, pazite se! – Sveti rat.
 

Baudrillard

Zaslužan član
Moderator
Poruka
110.654
Jedan mladić je ustao da Kestleru postavi pitanje. Sugerisao je da je možda pravi razlog zašto se dva plemena nisu borila taj što je bilo dovoljno banana. Kestler se užasno naljutio. Odbio je da odgovori na takvo marksističko naklapanje. I, u jednu ruku, bio je u pravu. Kestler i mladić koji mu je postavio pitanje govorili su različitim jezicima, a njihovi jezici su bili u konfliktu. Njihovo neslaganje se čak može shvatiti kao dokaz Kestlerove teze. Ako bismo Kestlera uzeli kao osobu koja pere banane, a mladića kao zagovornika suvih banana, onda njihovo poznavanje jezika koje je kompleksnije od poznavanja japanskih majmuna zaista jeste dovelo do totemizacije. Svaki od njih je branio svoj totem: primat jezika naspram primata ekonomije: stoga je dijalog postao nemoguć. Bili su u ratu.

Između religije i književnosti, kao između politike i književnosti, postoji lingvistički spor. Ali nije riječ o sporu prostih suprotnosti. Jer dok religija traži privilegovanost jednog jezika u odnosu na sve druge, jednog teksta iznad svih drugih, u romanu je uvijek bila riječ o načinu na koji se različiti jezici, vrijednosti i priče spore, i o promjeni njihovih odnosa, što govori o odnosima moći. Roman ne traži da uspostavi privilegovani jezik, već insistira na slobodi da slika i analizira borbu između različitih suparnika za takve privilegije.

Karlos Fuentes (Carlos Fuentes) je nazvao roman ,,privilegovanom arenom“. Ovim ne misli da je riječ o svetom mjestu gdje se čovjek mora izuti da bi ušao; ne radi se o areni za obožavanje; roman ne traži posebna prava izuzev prava da bude pozornica na kojoj će se odvijati velike društvene debate. ,,Roman je“, piše Fuentes, ,,rođen baš iz činjenice da ne razumijemo jedni druge, jer je unitarni, ortodoksni jezik razbijen. Kihot i Sančo, braća Šendi, gospodin i gospođa Karenjin: njihovi romani su komedije (ili drame) njihovog nerazumijevanja. Nametnite unitarni jezik i ubijate roman, ali ubijate i društvo“.

On zatim postavlja pitanje koje sam se kao pisac pitao cijeloga života: Može li religiozni mentalitet opstati van religiozne dogme i hijerarhije? Ovo će reći: Može li umjetnost biti treći princip koji posreduje između materijalnog i duhovnog života? Može li nam, ,,progutavši“ oba svijeta, ponuditi nešto novo – nešto što bi se moglo nazvati sekularna definicija transcendencije.

Vjerujem da može. Vjerujem da mora. I vjerujem da, u najboljem slučaju, to i čini.

Pod transcendencijom podrazumijevam let ljudskog duha van granica materijalnog, fizičkog postojanja koje svi mi, sekularno ili religiozno, iskusimo u najmanje nekoliko prilika. Rođenje je trenutak transcendencije na kome provedemo čitav život pokušavajući da ga shvatimo. Zanos ljubavnog čina, iskustvo radosti i vrlo vjerovatno trenutak smrti su drugi takvi trenuci. Uzvišeni kvalitet transcendencije, smisao da predstavljate nešto više nego samo sebe, da ste na neki način spojeni s cjelovitošću života, po prirodi je kratkotrajan. Čak ni vizionarsko ili mistično iskustvo ne traje dugo. Na umjetnosti je da uhvati to iskustvo, da ga ponudi, kada je riječ o književnosti, svojim čitaocima; da bude, za sekularnu, materijalističku kulturu, neka vrsta zamjene za ono što nudi božja ljubav u svijetu vjere.

Važno je da shvatimo koliko duboko vijekovima svi osjećamo potrebe za religijom. Sugerisao bih tri vrste tih potreba: prvo, da nam se pojasni naša polushvaćena spoznaja uzvišenosti, strahopoštovanja, čuda; život je strašno iskustvo, a religija nam pomaže da shvatimo zašto nas život često čini tako malim, govoreći nam da smo još manji; i obrnuto, jer takođe imamo osjećaj da smo posebni, ili izabrani, religija nam pomaže govoreći nam kako i zašto smo izabrani.

Drugo, potrebni su nam odgovori na pitanja za koja ne možemo naći odgovor: Kako smo dospjeli ovdje? Kako je ,,ovdje“ prije svega dospjelo ovdje? Je li ovo, ovaj kratak život, sve što postoji? Kako je to moguće? Koji je njegov smisao? I, treće, potrebni su nam kodovi na osnovu kojih ćemo živjeti, ,,pravila za svaku prokletu stvar“. Ideja o bogu je odjednom sklonište za našu prestrašenu zapitanost nad životom, odgovor na velika pitanja o egzistenciji i knjiga pravila. Duši su potrebna sva ova objašnjenja – ne samo racionalna objašnjenja, već i objašnjenja srca.

Takođe je važno shvatiti koliko često je jezik sekularnog, racionalističkog materijalizma bio neuspješan da dâ odgovor na ove potrebe. Dok posmatramo smrt komunizma u centralnoj Evropi, ne možemo da ne zapazimo snažan religiozni duh kojim su nadahnuti mnogi stvaraoci ovih revolucija, a mi se moramo saglasiti da se ne radi o određenoj političkoj ideologiji koja nije uspjela, već ideji da muškarci i žene ne bi nikada mogli sebe definisati ukoliko isključe svoje duhovne potrebe.

Izgleda očigledno, ali potrebno je naglasiti, da je umjetnost bila potiskivana istom žestinom kao i religija u svim zemljama koje se sada kreću prema slobodi. Činjenica da je revolucija u Češkoj započela u pozorištima i da su je vodili pisci dokaz je da su duhovne potrebe ljudi, više od njihovih materijalnih potreba, otjerale komesare s vlasti. Čini se jasnim da će proći dugo vremena prije nego što će narodi Evrope prihvatiti bilo koju ideologiju koja tvrdi da ima potpuno, sveobuhvatno objašnjenje svijeta. Religiozna vjera, sa svojom dubinom, zasigurno mora ostati privatna stvar. Ovo odbijanje totalizovanih objašnjenja je uslovljeno modernim dobom. I upravo ovdje nastupa roman kao forma koja je kreirana da diskutuje fragmentizaciju istine. Filmski režiser Luis Bunjuel (Luis Buñuel) bi govorio: ,,Dao bih život za čovjeka koji traži istinu. Ali rado bih ubio čovjeka koji kaže da je našao istinu.“ (Ovo smo nazivali šalom prije nego što se ubijanje ljudi zbog njihovih ideja vratilo na dnevni red.) Uzdizanje potrage za Gralom nad samim Gralom, prihvatanje ideje da sve što je čvrsto nestaje u vazduhu, da realnost i moralnost nisu dati već predstavljaju nesavršene ljudske proizvode, predstavlja tačku od koje proza polazi. Ovo je Ž. F. Liotar (J. F. Lyotard) 1979. godine nazvao La Condition Postmoderne. Izazov književnosti je da krene od ove tačke, a ipak pronađe način da ispuni naše nepromijenjene duhovne zahtjeve.

Mobi Dik se susreće s ovim izazovom kada nam nudi mračnu, gotovo manihejsku viziju3 univerzuma (Pikvod) u rukama demona, Ejhaba, koji neumoljivo ide ka drugom demonu, Kitu. Okean je uvijek bio naše Drugo, manifestujući se u obliku zvijeri – crva Auroborusa, Krakena, Levijatana.5 Herman Melvil (Herman Melville) istražuje u ovim tamnim vodama da bi nam ponudio modernu parabolu: Ejhab, u rukama uživanja u posjedovanju, gine; Išmael, čovjek bez snažnih osjećanja i jake pripadnosti, preživljava. Koristoljubivi moderni čovjek je jedini preživjeli; oni koji obožavaju Kita – jer je potjera vid obožavanja – ginu od Kita.

Džojsove lutalice, Beketove skitnice, Gogoljeve varalice, Bulgakovljevi đavoli, Belouove visokoenergetske meditacije o gušenju duše trijumfima materijalizma: ove, i mnoge druge, imamo umjesto proroka i svetaca koji pate. Ali dok roman zadovoljava naše potrebe za čudima i spoznajom, on nam takođe donosi okrutne i neprijatne vijesti.

Govori nam da nema pravila. Ne uručuje nam zapovijesti. Moramo da stvorimo sopstvena pravila u hodu.

I govori nam da nema odgovora; ili, tačnije, govori nam da je lakše doći do odgovora, da su odgovori manje pouzdani od pitanja. Ako je religija odgovor, ako je politička ideologija odgovor, onda je književnost propitivanje; postavljajući neobična pitanja, velika književnost otvara nova vrata u našim umovima.

Ričard Rorti (Richard Rorty), u djelu Filozofija i ogledalo prirode (Philosophy and Mirror of Nature), insistira na važnosti istoricizma, odustajanja od iluzije kontakta s Vječnosti. Prema njegovom mišljenju velika greška je ono što on naziva ,,utemeljivanjem“, što je teolog Don Kjupit (Don Cupitt), komentarišući Rortija, nazvao ,,pokušajem, starim kao Platon (i još starijim), da bi dao trajnost i autoritet našem saznanju i vrijednostima s ciljem da ih osnuje u nekom nepromjenjivom kosmičkom kraljevstvu, prirodnom i noumenalnom, van toka našeg ljudskog razgovora“. Bolje je, Kjupit zaključuje, ,,biti prilagodljivi pragmatičar, nomad“.

Mišel Fuko (Michel Foucault), takođe potvrđeni istoricist, raspravlja o ulozi autora, propitujući sakralizovane apsolute u svom eseju ,,Šta je autor?“ Ovaj esej jednim dijelom iznosi mišljenje da su ,,tekstovi, knjige i diskursi zaista počeli da imaju autore… do te mjere da autori postaju predmeti kažnjavanja, odnosno, do te mjere da bi diskursi mogli postati prestupnici“. Ovo je neobična, provokativna ideja, čak i kad se iznese Fukoovom kaakterističnom lakoćom i potpunim odsustvom dokaza koji je podržavaju: da su autori imenovani tek

kad je bilo nephodno okriviti nekoga. Fuko nastavlja:

U našoj kulturi (i bez sumnje u mnogim drugim), diskurs nije bio originalni proizvod, stvar, vrsta robe; bio je nužan čin čin smješten u bipolarno polje svetog i profanog, dozvoljenog i nedozvoljenog, religioznog i blasfemičnog. Istorijski to je bio gest opterećen rizicima.

U našem početku pronalazimo našu bit. Da biste razumjeli jednu religiju, posmatrajte je u najranijoj fazi. (Žalosno je što se Islam, od svih religija najlakši za ovakvo proučavanje, zbog svog rođenja za vrijeme pisane istorije, odlučno usprotivio ideji da predstavlja, poput svih ideja, jedan događaj u okviru istorije.) A da bi se razumjela umjetnička forma, Fuko takođe sugeriše ispitivanje porijekla. Ako je u pravu kada je riječ o romanu, onda književnost, od svih umjetnosti, najbolje odgovara propitivanju apsoluta svih vrsta; a, pošto je porijeklom šizmatično Drugo svetog teksta (ili teksta bez autora), takođe je umjetnost koja će ispuniti sve naše bogolike praznine.

Takođe postoje drugi razlozi za predlaganje romana kao krucijalne umjetničke forme onoga što više ne mogu izbjeći da nazovem postmodernim dobom. U prvom redu, književnost je umjetnost koja je najmanje predmet spoljne kontrole, jer je nastala u privatnosti. Čin njenog nastajanja zahtijeva samo jednu osobu, jedno pero, jednu sobu i nešto papira. (Čak ni soba nije neophodno potrebna.) Književnosti je potrebno najmanje tehnologije od svih umjetničkih formi. Ne zahtijeva ni pozornicu ni ekran. Nisu joj potrebni tumači, glumci, producenti, kamermani, kostimografi, muzičari. Čak joj nije potrebna ni tradicionalna aparatura za objavljivanje što dugotrajni uspjeh samizdat književosti pokazuje. Fukoov esej sugeriše da je književnost u opasnosti od opsjedajućih, zatomljujućih sila tržišne ekonomije, što svodi knjige na puke proizvode. Ova opasnost je realna, i ne želim da izgleda kako je minimiziram. Ali istina je da od svih formi, književnost još uvijek može biti najviše slobodna. Što više novca djelo košta, lakše ga je kontrolisati. Film, najskuplja umjetnička forma, takođe je najmanje subverzivan. Iz ovog razloga nastavljam da vjerujem u veće mogućnosti romana, mada Karlos Fuentes navodi djela filmadžija poput Bunjuela, Bergmana i Felinija kao primjere uspješnog sekularnog revolta na teritoriji svetog. Posebnost književnosti je njena najbolja zaštita.

Među knjigama iz djetinjstva koje sam gutao i ljubio bio je i veliki broj stripova neknjiževne prirode. Heroji ovih stripova, ili se tako činilo, skoro uvijek su bili mutanti, hibridi ili nakaze: pored Betmena i Spajdermena, tu je bio Akvamen, poluriba, i naravno Supermen, koji je lako mogao biti shvaćen kao ptica ili avion. U tim danima, sredinom 1950-ih, svi superheroji su na različite načine bili ratoborni konzervativci koji su se zalagali za red i zakon, hitajući na posao na poziv policijskog komesara, udružujući se da oforme Pravnu ligu Amerike, braneći ono što je Supermen zvao ,,istinom, pravdom i američkim putem“. Ali uprkos ovom ekstremnom naglasku na sprečavanju kriminala, lekcija koju su prenosili djeci – ili ovom djetetu, u svakom slučaju – postojala je možda nenamjerna radikalna istina da je izuzetnost bila najveća i najherojskija vrijednost; da su oni koji su se razlikovali od gomile najviše cijenili; i da je ova izuzetnost bila tako veliko blago i tako lako pogrešno shvaćena da se u običnom životu morala skrivati iza onog što su stripovi nazivali ,,tajnim identitetom“. Supermen ne bi uspio da nije bilo ,,blagog“ Klarka Kenta; slika ,,milionerskog pripadnika otmjenih društvenih krugova“ je Brusu Vejnu omogućavala noćne aktivnosti u liku Betmena.
 

Baudrillard

Zaslužan član
Moderator
Poruka
110.654
Sada je očigledno da su ona druga nakazna, hibridna, mutantna, izuzetna bića – romanopisci – oni kreatori najnakaznije, hibridne i metamorfične forme, romana, često bili primorani da se skrivaju iza tajnih identiteta, bilo zbog roda ili straha. Ali najdivnija od mnogih divnih istina u vezi romaneskne forme jeste da što je pisac veći, veća je njegova ili njena izuzetnost. Geniji romana su oni čiji su glasovi potpuno i otvoreno njihovi, koji, da pozajmim sliku Vilijama Gasa, potpisuju svaku riječ koju napišu. Ono što nas privlači nekom autoru jeste njegova ili njena ,,različitost“, čak i kada aparatura književne kritike pokušava da pokaže da on ili ona zaista nisu ništa više od mnoštva uticaja. Različitost, stvar koja onemogućava pisca da stoji u velikom redu, predstavlja kvalitet koji romanopisac dijeli s krstašima u odori iz stripa, mada su oni jako rijetko sposobni da preskoče visoku zgradu jednim skokom.

Uz to, pisac je ondje, u svom djelu, u čitaočevim rukama, krajnje izložen, krajnje nezaštićen, sasvim bez potpore alter ega iza koga bi se mogao sakriti. Ono što je skovano, u tajnom činu čitanja, predstavlja drugačiju vrstu identiteta, pošto se čitalac i pisac stapaju, putem medijuma teksta, da bi postali kolektivno biće koje piše dok čita i čita dok piše, i stvara, udruženo, to jedinstveno djelo, ,,svoj“ roman. Ovaj ,,tajni identitet“ pisca i čitaoca je najveći i najsubverzivniji dar romaneskne forme.

Iz ovog razloga uzdižem roman iznad drugih formi i zato je uvijek bio i ostao moja najveća ljubav: ne samo da je riječ o umjetnosti koja uključuje najmanje kompromisa, već je jedina forma koja zauzima ,,privilegovanu arenu“ konfliktnih diskursa upravo u našim glavama. Unutrašnji prostor naše imaginacije je teatar koji se nikada ne može zatvoriti; tamo stvorene slike stvaraju film koji se nikada ne može uništiti.

Pošto su u posljednjoj dekadi ovog milenijuma, snage religije obnovljene i pošto sveprožimajuća moć materijalizma mota svoje teške lance oko ljudskog duha, gdje bi roman trebalo da započne potragu? Izgleda jasno da će obnova starog, bipolarnog polja diskursa, između svetog i profanog, što Mišel Fuko predlaže, biti od centralne važnosti. Takođe se čini vjerovatnim da možda idemo prema svijetu u kom neće biti alternative liberalno kapitalističkom društvenom modelu (izuzev možda teokratskog, osnivačkog modela Islama). U ovom slučaju, liberalni kapitalizam ili demokratija ili slobodan svijet zahtijevaće najrigorozniju pažnju romanopisaca, zahtijevaće reimaginaciju, ispitivanje i sumnju kao nikada ranije. ,,Naš antagonist je naš pomagač“, kaže Edmund Berk (Edmund Burke), a ukoliko demokratija nema komunizma da joj kao suprotnost pomogne da razjasni vlastite ideje, onda će možda književnost morati da joj postane neprijatelj.

Napravio sam veliki broj pretjeranih tvrdnji u korist književnosti u ovom izlaganju, i svjestan sam blago mesijanskog tona u mnogočemu što sam ovdje napisao. Poštovanje knjiga i pisaca, od strane pisaca, nije ništa osobito novo. ,,Od ranog devetnaestog vijeka“, piše Kjupit, ,,maštoviti pisci svojataju – zaista uživaju u tome – vodeću i reprezentativnu ulogu u našoj kulturi. Naši propovjednici su romanopisci, pjesnici, dramatičari, filmadžije i slično, snabdjevači proze, nedefinisani ljudi, prevaranti. Ipak i dalje sebe smatramo racionalnim“. Ali sada nalazim da se povlačim od ideje sakralizovanja književnosti, ideje s kojom sam flertovao na početku ovog teksta; ne mogu podnijeti ideju pisca kao sekularnog proroka; sjećam se da je jedan od najvećih pisaca ovoga vijeka, Samjuel Beket (Samuel Beckett), vjerovao da sva umjetnost mora nezaobilazno završiti neuspjehom. ,,Pokušali ste. Niste uspjeli. Nema veze. Probajte opet. Omanite bolje.“

Književnost je trenutni izvještaj umjetnikove svijesti, te tako nikada ne može biti ,,dovršena“ ili ,,savršena“. Književnost se stvara na granici između jastva i svijeta, u činu stvaranja ta granica postaje mekša, postaje propusna, dozvoljava svijetu da upliva u umjetnika i umjetniku da upliva u svijet. Ništa tako netačno, tako lako i često pogrešno shvaćeno, zaslužuje zaštitu da bude proglašeno sakrosanktnim. Moraćemo da se snađemo bez štita sakralizacije, što je dobra stvar. Ne smijemo postati ono čemu se suprotstavljamo.

Jedina privilegija koju književnost zaslužuje – a ova privilegija joj je potrebna da bi postojala – jeste privilegija da bude arena diskursa, mjesto gdje se borba jezika izvodi.

Zamislite ovo. Probudite se jednog jutra, nađete se u velikoj, neplanski građenoj kući. Dok lutate njome shvatite da je ogromna i da je nikada nećete upoznati. U kući su ljudi koje znate, članovi porodice, prijatelji, ljubavnici, kolege; takođe i puno nepoznatih. Kuća je puna aktivnosti: konflikti i zavođenja, proslave i bdenja. U nekom trenutku shvatite da nema izlaza. Nalazite da to možete prihvatiti. Kuća nije ono što biste izabrali, u prilično lošem stanju je, hodnici su često puni nasilnika, ali morate se zadovoljiti njome. Onda jednog dana uđete u sobu koja izgleda nebitno. Soba je prazna, ali se čuju glasovi, glasovi koji izgleda da šapuću samo vama. Neke glasove prepoznajete, dok su vam drugi potpuno strani.

Glasovi govore o kući, o svakom u njoj, o svemu što se događa, što se dogodilo i što bi trebalo da se dogodi. Neki od njih govore isključivo bestidno. Neki su neprijatni. Neki su zabavni. Neki su tužni. Najinteresantniji glasovi su kada se sve ovo čuje zajedno. Počnete da idete u tu sobu sve češće. Polako saznajete da svi ljudi u kući ponekad koriste takve sobe. Ipak sobe su diskretno razmještene i izgledaju nebitno.

Sada zamislite da se jednog jutra probudite i da ste još uvijek u toj velikoj kući, ali da su sve sobe s glasovima nestale. Kao da su zbrisane. Sada u cjeloj kući nema mjesta gdje možete čuti glasove koji govore o svemu na sve moguće načine. Nema mesta gdje možete otići da čujete smiješne glasove jednog trenutka a tužne sljedećeg, koji mogu zvučati hrapavo i melodično u istoj rečenici. Sada se prisjetite: nema izlaza iz kuće. Ova činjenica sada postaje nepodnošljiva. Gledate u oči ljude na hodnicima – porodice, ljubavnika, prijatelja, kolega, stranaca, siledžija, sveštenika. Vidite istu stvar u svačijim očima. Kako da izađemo odavde? Postaje jasno da je kuća zatvor. Ljudi počinju da vrište i lupaju o zidove. Stižu ljudi s puškama. Kuća počinje da se trese. Vi se ne budite. Već ste budni.

Književost je jedno mjesto u bilo kom društvu gdje, unutar skrovitosti naših glava, možemo čuti glasove koji govore o svemu na svaki mogući način. Razlog da osiguramo da se ova privilegovana arena sačuva nije zbog toga što pisci žele apsolutnu slobodu da kažu i urade šta im je drago. Razlog je da svi mi, čitaoci, pisci, građani, generali i božji ljudi, imamo potrebu za tom malom sobom nebitnog izgleda. Ne moramo je zvati svetom, ali moramo zapamtiti da je neophodna.

,,Svako zna“, piše Sol Belou u Avanturama Ogi Marč, ,,da nema finoće ili tačnosti u zabranama. Ako tlačite jednu svar, tlačite sve što je vezano s njom.“

Gdje god se u svijetu zatvori mala soba književnosti, prije ili kasnije će se zidovi srušiti.

Salman Ruždi

Sa engleskog preveo Petar Penda

Ovaj esej predstavlja predavanje održano u čast Herberta Rida 1990. godine na Institutu za savremenu umjetnost u Londonu. Pročitao ga je dramski pisac Harold Pinter. Tekst eseja je preuzet iz knjige The Broadview Anthology of British Literature: The Twentieth Century and Beyond. (Prim. prev.)
 

Top
  Blokirali ste reklame
Dragi prijatelju, nemojte da blokirate reklame - isključite Ad Blocker na Forumu, jer će tako mesto vaših susreta na Krstarici ostati besplatno za korišćenje.