brunhilda
Aktivan član
- Poruka
- 1.366
Moji roditelji su se poznavali 7 dana, odlučili da stupe u brak, i ostali zajedno do groba, a posle groba- svako na svoju stranu. Nisu se držali za ruke, ni pisali pesme jedno drugom, bilo je i svađa(uglavnom zbog siromaštva), ali nije bilo niskih udaraca, ni razvoda posle nekoliko meseci braka.
Pitajte vaše roditelje koliko su bili u "vezi" pre nego što su stupili u brak.
Bićete zapanjeni, ako njih ne bude sramota da vam kažu istinu.
Moji su se poznavali 2 meseca. Jos su zajedno, ali da je u pitanju idilican brak... pa nesto bas i nije. Da su vise cekali, verovatno se ne bi ni uzeli, a cemu bi to odvelo, ne znam. Mene ne bi bilo, valjda tome.
Ja i kazem da 3-4 meseca u nekim slucajevima moze biti dovoljno vremena da se donese jasna odluka, ali to ne znaci da zbog iste covek kasnije nece zazaliti.
A i verujem da su okolnosti u kojima su tvoji i moji roditelji stupili u brak bile nesto drugacije od ove situacije iz teme. Moji su bili mladji, svezi, neoprljeni ljubavnim neuspehom iz prethodnog braka. Slozices se da je ocekivano da osoba koja je jednom izasla iz institucije braka teze u zrelim godinama ponovo staje na lud kamen, da nema optimisticna ocekivanja i neustrasivost dvadesetogodisnjaka u pogledu braka.
Da sam ja razvedena sa detetom, nisam sigurna da bih pomisljala opet na brak. Ono, zvanican, sa pecatom i potpisom. Da, zelela bih kraj sebe muskarca koji ce sa mnom da ostane do kraja svog ili mog zivota, ali ne znam da li bi mi vencanje vise ikada trebalo u zivotu. Mozda ako se pokaze kao prakticno resenje za neke birokratske probleme, ali ne kao koncept partnerstva sa tim muskarcem.