S L O M ili KRUG JE ZATVOREN

Добро дошли

Buduća legenda
Poruka
27.854
S L O M ili KRUG JE ZATVOREN
http://www.znaci.net/00001/11_4.pdf
У неколико наставака, описаће се период од марта.1941г. па до коначног ,,слома'' четничке организације под вођством Д.Михаиловића. Догађаји су већ познати јер се о њима више пута писало али је ово поглед из мало другачијег угла. Другим речима: исто само мало другачије.
**********************************

U borbama protiv 2. i 5. divizije NOV došla je do izražaja potpuna i javna saradnja jedinica Draže Mihailovića sa okupatorskim i kvislinškim snagama u Srbiji. O ovoj Mihailovićevoj izdaji postoii više dokumenata, od kojih ćemo navesti samo nekoliko. U izveštaju bez datuma i potpisa, upućenom komandantu 2. ravnogorskog korpusa kapetanu Predragu Rakovi ću, pored ostalog piše: »Na dan 12. ovog meseca (marta 1944. godine —- nap. autora) sastao sam se u Adranskoj opštkii sa šefom Gestapoa u Kraljevu SS obrst firerom g. Niburom na predhodni njegov poziv preko sreskog načelnika g. Aćimovića, a po odobrenju komandanta 2. žičke brigade kapetana g. Anđelković Ljubiše, i to u 19 časova. — Sastanak je tekao sledećim tokom:

A. — Tačno u 19 č. došao je luksuzni auto pred Adransku opštinu. Iz njega je izašao potpukovnik Nibur, tu mačića Tilda i gestapovac Filip — Banaćanin. Kad su ušli u opštinu tada sam ja sa p. por. Kolarević Tihomirom ušao u istu zgradu... Potom smo seli i posle nekoliko uobičajenih fraza počeo je zvanični razgovor... Dalje je g. Nibur izjavio da želi da njegova razmatranja iznesem komandantu korpusa kap. Rakovi ću i da veruje da će od kap. Rakovića da ili dobije odgovor ili da ću jednog dana sa kap. Rakovićem doći na sastanak gde kap. Rakovic odredi. U tom je izrazio želju da sa kap. Rakovićem dođe bar do privremene saradnje za borbu protiv komunizma. Dalje je naveo da je već sklopljen privremeni ugovor o nenapadanju između naših jedinica i Nemačke vojne sile i to između desne obale Ibra, leve obale Zapadne Morave do Čačka i linija Cačak— Bajina Bašta. Prema tome šef je rekao od Vašeg reona Korpusa u tu zonu spadaju reon kap. Anđelkovića (Nadibar) i Trnavska brigada. Zatim je rekao da mu je želja da u tu zonu uključi ceo korpus kap. Rakovića i da važi za vreme dogovoreno tj. trajanja obaveza Ugovora, ako bi došlo do toga. On je dalje rekao da želi da se sastane sa kap. Rakovićem bez ikakvih obaveza o zaključivanju ma čega. Obaveze i uslovi koje oni daju su sledeće:

1.U oblasti označenoj na karti (oblast korpusa) obavezuje se (u ovom slučaju kap. Raković) sa svim pripadnim jedinicama da svaku borbu i sabotažu prema Nemačkoj vojnoj sili i njihovim saveznicima, kao i ovima koji se zajedno sa ni ima bore, kao i svima Srpskim pomoćnim jedinicama, prekine i da se odrekne borbe protiv istih. Svojevoljna osuda Nemaca i nemačkih pripadnika od strane četnika za ovo vreme trajanja ugovora u označenoj oblasti ima da se obustavi. U slučaju da pripadnik stoji pod sumnjom sa dovoljnim dokazima da je potajni komunista sa tim dokazima ima da se preda S. D. nemačkoj policiji u Kraljevu (tj. u tom slučaju četnici imaju pravo hapšenja tog pripadnika).

2.
— Sa druge strane obavezuje se Nemačka vojna sila za sebe i svoje pripadnike isto tako da borbu u označenoj zoni za vreme trajanja ugovora protiv četnika kap. Rakovića obustavi, ovo se odnosi i na pripadnike Nemačke vojske i policije, Bugare, Sipski dobrovoljački koipus, S. D. S., Ruski korpus i sve ostale Srpske vlasti u određenoj zoni. Na strani četnika su ovim obuhvaćene sve jedinice kap. Rakovića u određenoj zoni. U ovoj istoj određenoj zoni neće biti akcije protiv pripadnika Draže Mihailovića. U slučaju prepada na nemačku vojsku, Nemačka vojska pred uzima akciju da pronađe krivca. Za vreme trajanja ugovora u određenoj zoni neće se uzimati taoci, niti će biti streljanja.

3. — Ovo primirje treba da da mogućnosti za zajedničku borbu protiv komunizma.

4. — Kap. Raković se obavezuje pred zaključenje izgovora da sve pripadnike nacija koje se sa Nemaćkom bore tj. nalaze u ratu, u određenoj zoni preda Nemačkoj vojnoj sili. Kap. Raković pristupa obavezi da sve obaveštajne kanale protivnika Nemačke obustavi i suzbije.

5. — Označena oblast će se Četnicima kap. Rakovića predati za samostalnu akciju protiv komunizma. U slučaju veće zajedničke akcije, operacije četnici će pod komandom kap. Rakovića pasti pod Nemačku višu komandu. Kap. Raković preduzima obezbeđenje komunikacija .

6. — Za postignuće boljeg zajedničkog rada će se pri štabu kap. Rakovića uspostaviti čovek za vezu, ali samo po potrebi.

7. — Četnici kap. Rakovića dobijaju u određenoj zoni od Nemačke vojske za sprovođenje zajedničkih zadataka odgovarajuću vojnu pomoć.

8. — Ovaj ugovor kada se potpiše stupa na snagu po dogovoru. U slučaju jednog lojalnog sprovođenja ugovora od strane četnika kap. Rakovića, produžetak ugovora je moguć za borbu protiv komunizma.

9. Sadržina ugovora ima da se drži u tajnosti.

10. — Propagandna bura protiv komunizma ima da se sprovodi zajedničkim snagama.
Kako mi je rekao šef, ove tačke koje se gore navode nisu striktno napisane, već se mogu menjati po dogovoru


B. — U drugom delu razgovora govorili smo o radu naše i njihove obaveštajne službe na teritoriji Srbije. Sef je rekao da smo ih tu nadmašili, ali njihovu u tom pogledu pravda time što isti agenti koji njima služe rade i za nas .

Očigledno, kada su se 2. i 5. divizija NO V uputile sa obala Lima prema istoku, nemački okupatori u Srbiji su pohitali da učvrste već postojeće sporazume sa komandantima korpusa Draže Mihailovića o zajedničkoj borbi protiv NOV i POJ.
***************************************

Ово је био једнострани уговор или боље рећи издиктирани задаци од стране Гестапоа четничкој јединици на том терену.


 
Па мора да је исто када то пише Никола Миловановић Грба. :rotf:

Никола Миловановић Грба је завршио 58. класу Ниже школе Војне академије у Београду. Његов класни друг, Радомир Милошевић, доцније начелник штаба Авалског корпуса, у књизи „Закаснели рапорт“ („Интерпринт“, Београд, 1996), описује га као непоуздану особу лошег карактера. Важио је као највећи цинкарош у класи, од њега су се крила избегавања фризера ради прописаног скраћивања косе, бекства у град и слични несташлуци. Веома рано на леђима је почела да му расте грба, због чега је и добио тај надимак.
Миловановић је заробљен априла 1941. Пуштен је из заробљеништва јер се изјаснио као Бугарин, а четницима се придружио 1943. године. Био је један од радиотелеграфиста Центра везе Врховне команде, под командом мајора Јожефа Певеца, али је почетком 1944. удаљен због ширења лоших међуљудских односа. После нико није знао где је он, па ни капетан Радомир Милошевић, све до јесени 1944, када је, као илегалац, натрчао на њега у Београду. Миловановић је рекао Милошевићу да је и он београдски илегалац, заказавши му састанак. Међутим, довео је Озну и Милошевић је ухапшен.
Миловановић је касније учествовао у Дражином ислеђивању. Према сведочењу још једног робијаша из Митровице, Момира Јовановића, који је током рата био члан Просветног савета Врховне команде, Дража је у једном тренутку, док су се мимоилазили у ходнику, испред суднице, дошапнуо Мољевићу: „Издаде Никола“. То је Мољевић рекао Јовановићу, када су делили ћелију. И он и Мољевић помислили су на Николу Миловановића Грбу.110
И књижевнику Антонију Ђурићу, који је у Митровици робијао од 1948. до 1955. године, др Стеван Мољевић је рекао исто то: Никола Миловановић Грба.111


Ајде сада препричавај нам колики су четници били зликовци а комунисте сам Бог послао да нас од њих спасу.
 
S L O M ili KRUG JE ZATVOREN
http://www.znaci.net/00001/11_4.pdf
У неколико наставака, описаће се период од марта.1941г. па до коначног ,,слома'' четничке организације под вођством Д.Михаиловића. Догађаји су већ познати јер се о њима више пута писало али је ово поглед из мало другачијег угла. Другим речима: исто само мало другачије.
**********************************

U borbama protiv 2. i 5. divizije NOV došla je do izražaja potpuna i javna saradnja jedinica Draže Mihailovića sa okupatorskim i kvislinškim snagama u Srbiji. O ovoj Mihailovićevoj izdaji postoii više dokumenata, od kojih ćemo navesti samo nekoliko. U izveštaju bez datuma i potpisa, upućenom komandantu 2. ravnogorskog korpusa kapetanu Predragu Rakovi ću, pored ostalog piše: »Na dan 12. ovog meseca (marta 1944. godine —- nap. autora) sastao sam se u Adranskoj opštkii sa šefom Gestapoa u Kraljevu SS obrst firerom g. Niburom na predhodni njegov poziv preko sreskog načelnika g. Aćimovića, a po odobrenju komandanta 2. žičke brigade kapetana g. Anđelković Ljubiše, i to u 19 časova. — Sastanak je tekao sledećim tokom:

A. — Tačno u 19 č. došao je luksuzni auto pred Adransku opštinu. Iz njega je izašao potpukovnik Nibur, tu mačića Tilda i gestapovac Filip — Banaćanin. Kad su ušli u opštinu tada sam ja sa p. por. Kolarević Tihomirom ušao u istu zgradu... Potom smo seli i posle nekoliko uobičajenih fraza počeo je zvanični razgovor... Dalje je g. Nibur izjavio da želi da njegova razmatranja iznesem komandantu korpusa kap. Rakovi ću i da veruje da će od kap. Rakovića da ili dobije odgovor ili da ću jednog dana sa kap. Rakovićem doći na sastanak gde kap. Rakovic odredi. U tom je izrazio želju da sa kap. Rakovićem dođe bar do privremene saradnje za borbu protiv komunizma. Dalje je naveo da je već sklopljen privremeni ugovor o nenapadanju između naših jedinica i Nemačke vojne sile i to između desne obale Ibra, leve obale Zapadne Morave do Čačka i linija Cačak— Bajina Bašta. Prema tome šef je rekao od Vašeg reona Korpusa u tu zonu spadaju reon kap. Anđelkovića (Nadibar) i Trnavska brigada. Zatim je rekao da mu je želja da u tu zonu uključi ceo korpus kap. Rakovića i da važi za vreme dogovoreno tj. trajanja obaveza Ugovora, ako bi došlo do toga. On je dalje rekao da želi da se sastane sa kap. Rakovićem bez ikakvih obaveza o zaključivanju ma čega. Obaveze i uslovi koje oni daju su sledeće:

1.U oblasti označenoj na karti (oblast korpusa) obavezuje se (u ovom slučaju kap. Raković) sa svim pripadnim jedinicama da svaku borbu i sabotažu prema Nemačkoj vojnoj sili i njihovim saveznicima, kao i ovima koji se zajedno sa ni ima bore, kao i svima Srpskim pomoćnim jedinicama, prekine i da se odrekne borbe protiv istih. Svojevoljna osuda Nemaca i nemačkih pripadnika od strane četnika za ovo vreme trajanja ugovora u označenoj oblasti ima da se obustavi. U slučaju da pripadnik stoji pod sumnjom sa dovoljnim dokazima da je potajni komunista sa tim dokazima ima da se preda S. D. nemačkoj policiji u Kraljevu (tj. u tom slučaju četnici imaju pravo hapšenja tog pripadnika).

2.
— Sa druge strane obavezuje se Nemačka vojna sila za sebe i svoje pripadnike isto tako da borbu u označenoj zoni za vreme trajanja ugovora protiv četnika kap. Rakovića obustavi, ovo se odnosi i na pripadnike Nemačke vojske i policije, Bugare, Sipski dobrovoljački koipus, S. D. S., Ruski korpus i sve ostale Srpske vlasti u određenoj zoni. Na strani četnika su ovim obuhvaćene sve jedinice kap. Rakovića u određenoj zoni. U ovoj istoj određenoj zoni neće biti akcije protiv pripadnika Draže Mihailovića. U slučaju prepada na nemačku vojsku, Nemačka vojska pred uzima akciju da pronađe krivca. Za vreme trajanja ugovora u određenoj zoni neće se uzimati taoci, niti će biti streljanja.

3. — Ovo primirje treba da da mogućnosti za zajedničku borbu protiv komunizma.

4. — Kap. Raković se obavezuje pred zaključenje izgovora da sve pripadnike nacija koje se sa Nemaćkom bore tj. nalaze u ratu, u određenoj zoni preda Nemačkoj vojnoj sili. Kap. Raković pristupa obavezi da sve obaveštajne kanale protivnika Nemačke obustavi i suzbije.

5. — Označena oblast će se Četnicima kap. Rakovića predati za samostalnu akciju protiv komunizma. U slučaju veće zajedničke akcije, operacije četnici će pod komandom kap. Rakovića pasti pod Nemačku višu komandu. Kap. Raković preduzima obezbeđenje komunikacija .

6. — Za postignuće boljeg zajedničkog rada će se pri štabu kap. Rakovića uspostaviti čovek za vezu, ali samo po potrebi.

7. — Četnici kap. Rakovića dobijaju u određenoj zoni od Nemačke vojske za sprovođenje zajedničkih zadataka odgovarajuću vojnu pomoć.

8. — Ovaj ugovor kada se potpiše stupa na snagu po dogovoru. U slučaju jednog lojalnog sprovođenja ugovora od strane četnika kap. Rakovića, produžetak ugovora je moguć za borbu protiv komunizma.

9. Sadržina ugovora ima da se drži u tajnosti.

10. — Propagandna bura protiv komunizma ima da se sprovodi zajedničkim snagama.
Kako mi je rekao šef, ove tačke koje se gore navode nisu striktno napisane, već se mogu menjati po dogovoru


B. — U drugom delu razgovora govorili smo o radu naše i njihove obaveštajne službe na teritoriji Srbije. Sef je rekao da smo ih tu nadmašili, ali njihovu u tom pogledu pravda time što isti agenti koji njima služe rade i za nas .

Očigledno, kada su se 2. i 5. divizija NO V uputile sa obala Lima prema istoku, nemački okupatori u Srbiji su pohitali da učvrste već postojeće sporazume sa komandantima korpusa Draže Mihailovića o zajedničkoj borbi protiv NOV i POJ.
***************************************

Ово је био једнострани уговор или боље рећи издиктирани задаци од стране Гестапоа четничкој јединици на том терену.

Znali su četnici da su bravareve zločinačke bande najveće zlo za Srbe! Nikada niko nije tako opljačkao i upropastio Srbe kao ti boljševički zločinci! :zcepanje:
kali21.png
 
S L O M ili KRUG JE ZATVOREN
http://www.znaci.net/00001/11_4.pdf
У неколико наставака, описаће се период од марта.1941г. па до коначног ,,слома'' четничке организације под вођством Д.Михаиловића. Догађаји су већ познати јер се о њима више пута писало али је ово поглед из мало другачијег угла. Другим речима: исто само мало другачије.
**********************************

U borbama protiv 2. i 5. divizije NOV došla je do izražaja potpuna i javna saradnja jedinica Draže Mihailovića sa okupatorskim i kvislinškim snagama u Srbiji. O ovoj Mihailovićevoj izdaji postoii više dokumenata, od kojih ćemo navesti samo nekoliko. U izveštaju bez datuma i potpisa, upućenom komandantu 2. ravnogorskog korpusa kapetanu Predragu Rakovi ću, pored ostalog piše: »Na dan 12. ovog meseca (marta 1944. godine —- nap. autora) sastao sam se u Adranskoj opštkii sa šefom Gestapoa u Kraljevu SS obrst firerom g. Niburom na predhodni njegov poziv preko sreskog načelnika g. Aćimovića, a po odobrenju komandanta 2. žičke brigade kapetana g. Anđelković Ljubiše, i to u 19 časova. — Sastanak je tekao sledećim tokom:

A. — Tačno u 19 č. došao je luksuzni auto pred Adransku opštinu. Iz njega je izašao potpukovnik Nibur, tu mačića Tilda i gestapovac Filip — Banaćanin. Kad su ušli u opštinu tada sam ja sa p. por. Kolarević Tihomirom ušao u istu zgradu... Potom smo seli i posle nekoliko uobičajenih fraza počeo je zvanični razgovor... Dalje je g. Nibur izjavio da želi da njegova razmatranja iznesem komandantu korpusa kap. Rakovi ću i da veruje da će od kap. Rakovića da ili dobije odgovor ili da ću jednog dana sa kap. Rakovićem doći na sastanak gde kap. Rakovic odredi. U tom je izrazio želju da sa kap. Rakovićem dođe bar do privremene saradnje za borbu protiv komunizma. Dalje je naveo da je već sklopljen privremeni ugovor o nenapadanju između naših jedinica i Nemačke vojne sile i to između desne obale Ibra, leve obale Zapadne Morave do Čačka i linija Cačak— Bajina Bašta. Prema tome šef je rekao od Vašeg reona Korpusa u tu zonu spadaju reon kap. Anđelkovića (Nadibar) i Trnavska brigada. Zatim je rekao da mu je želja da u tu zonu uključi ceo korpus kap. Rakovića i da važi za vreme dogovoreno tj. trajanja obaveza Ugovora, ako bi došlo do toga. On je dalje rekao da želi da se sastane sa kap. Rakovićem bez ikakvih obaveza o zaključivanju ma čega. Obaveze i uslovi koje oni daju su sledeće:

1.U oblasti označenoj na karti (oblast korpusa) obavezuje se (u ovom slučaju kap. Raković) sa svim pripadnim jedinicama da svaku borbu i sabotažu prema Nemačkoj vojnoj sili i njihovim saveznicima, kao i ovima koji se zajedno sa ni ima bore, kao i svima Srpskim pomoćnim jedinicama, prekine i da se odrekne borbe protiv istih. Svojevoljna osuda Nemaca i nemačkih pripadnika od strane četnika za ovo vreme trajanja ugovora u označenoj oblasti ima da se obustavi. U slučaju da pripadnik stoji pod sumnjom sa dovoljnim dokazima da je potajni komunista sa tim dokazima ima da se preda S. D. nemačkoj policiji u Kraljevu (tj. u tom slučaju četnici imaju pravo hapšenja tog pripadnika).

2.
— Sa druge strane obavezuje se Nemačka vojna sila za sebe i svoje pripadnike isto tako da borbu u označenoj zoni za vreme trajanja ugovora protiv četnika kap. Rakovića obustavi, ovo se odnosi i na pripadnike Nemačke vojske i policije, Bugare, Sipski dobrovoljački koipus, S. D. S., Ruski korpus i sve ostale Srpske vlasti u određenoj zoni. Na strani četnika su ovim obuhvaćene sve jedinice kap. Rakovića u određenoj zoni. U ovoj istoj određenoj zoni neće biti akcije protiv pripadnika Draže Mihailovića. U slučaju prepada na nemačku vojsku, Nemačka vojska pred uzima akciju da pronađe krivca. Za vreme trajanja ugovora u određenoj zoni neće se uzimati taoci, niti će biti streljanja.

3. — Ovo primirje treba da da mogućnosti za zajedničku borbu protiv komunizma.

4. — Kap. Raković se obavezuje pred zaključenje izgovora da sve pripadnike nacija koje se sa Nemaćkom bore tj. nalaze u ratu, u određenoj zoni preda Nemačkoj vojnoj sili. Kap. Raković pristupa obavezi da sve obaveštajne kanale protivnika Nemačke obustavi i suzbije.

5. — Označena oblast će se Četnicima kap. Rakovića predati za samostalnu akciju protiv komunizma. U slučaju veće zajedničke akcije, operacije četnici će pod komandom kap. Rakovića pasti pod Nemačku višu komandu. Kap. Raković preduzima obezbeđenje komunikacija .

6. — Za postignuće boljeg zajedničkog rada će se pri štabu kap. Rakovića uspostaviti čovek za vezu, ali samo po potrebi.

7. — Četnici kap. Rakovića dobijaju u određenoj zoni od Nemačke vojske za sprovođenje zajedničkih zadataka odgovarajuću vojnu pomoć.

8. — Ovaj ugovor kada se potpiše stupa na snagu po dogovoru. U slučaju jednog lojalnog sprovođenja ugovora od strane četnika kap. Rakovića, produžetak ugovora je moguć za borbu protiv komunizma.

9. Sadržina ugovora ima da se drži u tajnosti.

10. — Propagandna bura protiv komunizma ima da se sprovodi zajedničkim snagama.
Kako mi je rekao šef, ove tačke koje se gore navode nisu striktno napisane, već se mogu menjati po dogovoru


B. — U drugom delu razgovora govorili smo o radu naše i njihove obaveštajne službe na teritoriji Srbije. Sef je rekao da smo ih tu nadmašili, ali njihovu u tom pogledu pravda time što isti agenti koji njima služe rade i za nas .

Očigledno, kada su se 2. i 5. divizija NO V uputile sa obala Lima prema istoku, nemački okupatori u Srbiji su pohitali da učvrste već postojeće sporazume sa komandantima korpusa Draže Mihailovića o zajedničkoj borbi protiv NOV i POJ.
***************************************

Ово је био једнострани уговор или боље рећи издиктирани задаци од стране Гестапоа четничкој јединици на том терену.

Pa kaže: Umesto da pljuješ po četnicima, pobrini se da 340 000 građana Srbije koji JOŠ čekaju RESTITUCIJU, tj. povrat 'nacionalizirane' imovine to i dobiju nazad za života! Nešto to kilavo ide :zcepanje:
 
Poslednja izmena od moderatora:
S L O M ili KRUG JE ZATVOREN (2)
http://znaci.net/00001/11_4.pdf
Ponuđene pregovore za sklapanje sporazuma kapetan Raković je oberučke prihvatio, o čemu nam svedoči i izveštaj nemačke feld komanda ture 610 iz Čačka, upućen 25. marta 1944. godine vojnom zapovedniku Jugoistoka u kome se, pored ostalog, kaže:
»Po nalogu DM. Raković je ponovo precizirao:
1. Sigurne (pismene) garanti je da ne postoje ni najmanje namere da se planira opšti ustanak ili da se sprovode sabotažne akcije.
2. Primirje na teritoriji Srbije.
3. Spremnost za borbu protiv komunista i izvan Srbije, uz isporuke municije.
4. Želja da se održi konferencija između nemačkog opunomoćenika i generala Trifunovića.
O tome on je poslednjih dana ponovo primio radiodepešom uputstvo od DM.
Hiljadu £etnika, koji se pominju u poslednjem dopisu (od 213), krenuće ovih dana. R. moli da stalno dobija vagone za prevoz već pripremljenih namirnica za četnike u borbi, i to od Čačka do odredišne stanice. Gospodin major Nisen (FK 610) naknadno će mu saopštiti da se u vezi s tim obrati potpukovniku Milovanoviću iz pol. sreskog načelstva Užice koji raspolaže tovamim prostorom za četničke jedinice.
Raković je dalje saopštio da u glavnom štabu DM strahuju zbog napredovanja Rusa na istočnom frontu,
četnici su navodno spremni da se protiv komunizma bore i na drugim evropskim frontovima.«

Da bi saradnja četničkih komandanata sa okupatorom u toku operacija 2. i 5. divizije NOV u Srbiji dobila neku organizovaniju formu, Draža Mihailović je za oficira za vezu između svojih jedinica i nemačke komande imenovao kapetana Milorada Mitića. Po njemu Mihailović je dostavljao svoje zahteve nemačkoj komandi koja je snaodevaia municijom i hranom njegove jedinice, angažovane u borbi protiv NOV.
O situaciji na frontovima, o svome radu i o količini pomoći primljenoj od okupatora Mitić je, pod pseudonimom »Bruno« i »Ratibor«, svakodnevno obaveštavao Mihailovića, koga je oslovljavao šifrom »88«.

U izveštaju od 24. marta Mitić obaveštava Mihailovića o pojedinostima sadejstva i »razmene« s Nemcima i Bugarima:
»23. III držana konferencija u Štabu bugar. divizije u Užicu. Cilj: opšta akcija protiv crvenih. Cvetić traži isto. Uslov za nas: zatvaranje pravaca koji sa zapada idu na liniju Rožanstvo — Murtenica i nastupanje jednom kolonom izrneđu Uvea i Lima u pravcu zapad. Upravo ovo sam lično sugerirao, jer na taj način mi ne moramo vršiti velika pomeranja sa sadašnjih pozicija i zakrivliavamo našu teritoriju...
U slučaju akcije, mi dobijamo po S0 metaka na pušku, 500 na automatsko oružje. Jedna količina kao rezerva una da bude prebačena u Aril je i Ivanjicu, prema tome koje mesto u danom trenutku ja naznačim. Đacačke municije taikođe dobijamo. Rok za trebovanje 25. III.
Bugari traže da se Ajđačić prebaci na prostoriju Rožanstvo—Sirogojno i tu zatvori pravac ka istoku. U Radovića ne veruju 'jer je on uvek 50 km dalje od borbe*... Sada bi bio momenat da se naši snabdu municijom. Svaki ko dođe na ovu teritoriju, uključuje se.. .«

U izveštaju od 26. marta, Mitić javlja Mihailoviću:
»Dobio sam veliku količinu municije, ali ona je u AriIju ... Ako se naši odredi sa tog pravca angažuju, neka mi se obrate za municiju...
Od Požege aviziran dolazak nem. motor, bataljona. 5 tenkova, Bugari i avijacija će učestvovati. Ali do tada treba izdržati. Ako imate raspoloživih snaga pošaljite. Neka se ne plaše. Ovi (odnosi se na Nemce i Bugare — nap. autora) su manji od makova zrna. Trče oko mene kao preplašena deca. U stvari ja sada komandujem otsekom Prilike — Bukovica. Ima oko 1200 ljudi bez naših.. .«
**********************************

Договори између четника, Бугара и Немаца тече на опште задовољство. Ускоро ћемо видети и како четници испуњавају добијене задатке.
 
А са Јапанцима као делом сила Осовине се изгледанису ништа договорили, то је био озбиљан пропуст:hahaha:
А можда и јесу, али Грба не зна :think:
Ma nema on mašte! Ja mu predlažem bolju ideju i nadogradnju historije: Za propast Titove Jugoslavije je najodgovornija saradnja četnika sa Nemcima i Bugarima tokom WW2! :bravo:
 
S L O M ili KRUG JE ZATVOREN (3)
http://znaci.net/00001/11_4.pdf
U međuvremenu, Mihailović je 27. marta primio izveštaj od Mitićevog saradnika i pomoćnika, inače komandanta Kolubarske brigade, Ratomira Perića.
Izveštaj je potpisan pseudonimom »Radovan« i u njemu piše:
»25. III oko 19 h primio sam u Užicu sledeću količinu municije:
::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
Dobrovoljački puk Marisava Petrovića razbijen je od strane komunista 25. III uveče kod s. Sivčine. Dobrovoljci su se povukli na rudnik gde se i sada nalaze.

Bugarski bataljon pod komandom majora Haralampiieva primio je isto veče borbu sa partizanima. Komunisti su bili nadmoćniji i Bugari su se povukli u Ivanjicu.
Za sada u okolini Ivanjice nalaze se sledeće snage: Cvetić i Marković na liniji MuČanj — Kušići, jedan bataljon Bugara Katići, jedan bataljon Bugara Prilike plus 4 tenka, rudnik puk dobrovoljaca sa dve čete Rusa i 4 tenka, Ivanjica tri bataljona Bugara i dve čete Nemaca koji su ovog momenta stigli.
Pavle Marković (zlatiborska brigada) juče popodne bio je u Brekovu i odmah krenuo dalje za Šarenik. Javiće se ovde radi popune municije.
Kako komunisti nadiru ka II tj. prema ibarskoj dolini to sam još prošle noći intervenisao u Beogradu da se Ibar posedne. To će i biti učinjeno. Takođe će i trupe iz Sјenice biti pomerene ka istoku ka Raškoj.
Nemci i Bugari imaju zadatak da gone partizane i dalje. Oni traže da Cvetić i Marković obezbede desno krilo da se komunisti ne bi izvukli prema Sjenici.«

Istoga dana u 18 časova Mihailović je uputio »Radovanu« (Periću) sledeći odgovor:
»G. Radovane,
dobili smo Vaš izveštaj od 27. marta (pisan u 8.30 časova). Dobro je da su D. (Dobrovoljci — nap. autora), SDS. (Srpska Državna Straža — nap. autora), N. (Nemci — nap. autora) i B. (Bugari — nap. autora) krenuli u napad. Našim snagama naređeno da preduzmu najenergičnije napade sa svih fkoro strana . Sem toga preduzete su mere da se komunisti napadnu ako bi od Ivanjice produžili na istok u Studenički srez.
Za Ajdačića, ako je krenuo južno od Požege, poslali smo naređenje da se prikupi u Dragačevu odakle nam ga je najlakše upotrebiti u kome se pravcu pojavi potreba. Nemojte ga prebacivati automobilima.
Vrlo dobro ste uspeli u pogledu municije. Nastanite da još izvučete. Dodelite jednu izvesnu količinu kapetanu Đukiču, koji se nalazi u Notraži. Ovo je potrebno i za jedinice koje treba ovde da još pristignu.
Pozdrav, 88


Kapetan M itić 28. marta obaveštava Mihailovića, pored ostalog, i o sledećem:
»Podaci dostavljeni od Radovana imaju se dopuniti u sledećem...
ećem... O nekoj akciji Bugara ili Đr. 11 (šifra koja označava Nemce — nap. autora) protivu crvenih dublje na terenu nema ni govora. Doručak i večera su uvek u garnizonu. Ako se hoće uništenje komunista, onda to moramo mi da uradimo. Možemo da računamo na pomoć uzduž komunikacija, na municiju i avijaciju, mada ona ne može mnogo da pomogne. Ali moraju biti hitno bačene masovne snage i lično da vodite operacije, naravno kao 'siva eminencija', inače Peko ode u Toplicu i dalje.
Zatvara se ibarska dolina, ali lično verujem da neće biti za Peka (bez nas) zatvorena.
Operacijama je rukovodio lično Načelnik štaba Vojnog zapovednika Jugoistok đeneral Gajtner. On je došao na ovaj sektor.

Moral kod naših ljudi u reonima gde su prošli komunisti je mnogo opao. Sve veća sumnja u snagu naših i Br. 11 i sve veći respekt prema crvenima. Zastrašujući glasovi se šire o tome šta još sve ide. Selja zauzima oportun stav. Mi moramo odlučno pokazati da smo ja č i... seljak je uz onoga koji je jači. U najmanju ruku zauzima neutralan stav. Već je drugo raspoloženje od januara do danas. Dok su onda sami seljaci obaveštavali o kretanju komunista... ovoga puta skoro niko... Ima karakterističnih znakova kad se govori o snazi i taktu crvenih. Čuje se: 'meni motiku iz ruku niko neće oduzeti*.
Pred svim ovim mi nemožemo da zatvorimo oči. Ovoga puta opasnost je stvarno velika, skoro ogromna. Ova kuga inficira gde god dođe a izdržljivi su kao mačke... Ako se ne biju poslednjih pet minuta borbe onda su ovo sigurno poslednjih 15 minuta. Ja sam često stvari dobro predvideo. Juče Br. 11 (N em ci— nap. autora) gleda moj izveštaj od 24. februara, gde sam ja tačno predvideo snage, pravce i vreme akcije crvenih. Cak sam predvideo i pojedine faze, kao i postupak u eventualnostima koje su sada nastupile. Pitaju da li nisam u to vreme bio u štabu Tita...
******************************************

У извештајима се помиње употреба аутомобила, авиона, велика количина пушчане муниције и муниције за бацаче, ....па се поставља питање одакле четницима све то. Наравно од пријатеља окупатора јер су на истом задатку.
Али борбе против партизана иду траљаво а морал четника опада.


 
S L O M ili KRUG JE ZATVOREN (3)
http://znaci.net/00001/11_4.pdf
U međuvremenu, Mihailović je 27. marta primio izveštaj od Mitićevog saradnika i pomoćnika, inače komandanta Kolubarske brigade, Ratomira Perića.
Izveštaj je potpisan pseudonimom »Radovan« i u njemu piše:
»25. III oko 19 h primio sam u Užicu sledeću količinu municije:
::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
Dobrovoljački puk Marisava Petrovića razbijen je od strane komunista 25. III uveče kod s. Sivčine. Dobrovoljci su se povukli na rudnik gde se i sada nalaze.

Bugarski bataljon pod komandom majora Haralampiieva primio je isto veče borbu sa partizanima. Komunisti su bili nadmoćniji i Bugari su se povukli u Ivanjicu.
Za sada u okolini Ivanjice nalaze se sledeće snage: Cvetić i Marković na liniji MuČanj — Kušići, jedan bataljon Bugara Katići, jedan bataljon Bugara Prilike plus 4 tenka, rudnik puk dobrovoljaca sa dve čete Rusa i 4 tenka, Ivanjica tri bataljona Bugara i dve čete Nemaca koji su ovog momenta stigli.
Pavle Marković (zlatiborska brigada) juče popodne bio je u Brekovu i odmah krenuo dalje za Šarenik. Javiće se ovde radi popune municije.
Kako komunisti nadiru ka II tj. prema ibarskoj dolini to sam još prošle noći intervenisao u Beogradu da se Ibar posedne. To će i biti učinjeno. Takođe će i trupe iz Sјenice biti pomerene ka istoku ka Raškoj.
Nemci i Bugari imaju zadatak da gone partizane i dalje. Oni traže da Cvetić i Marković obezbede desno krilo da se komunisti ne bi izvukli prema Sjenici.«


Istoga dana u 18 časova Mihailović je uputio »Radovanu« (Periću) sledeći odgovor:
»G. Radovane,
dobili smo Vaš izveštaj od 27. marta (pisan u 8.30 časova). Dobro je da su D. (Dobrovoljci — nap. autora), SDS. (Srpska Državna Straža — nap. autora), N. (Nemci — nap. autora) i B. (Bugari — nap. autora) krenuli u napad. Našim snagama naređeno da preduzmu najenergičnije napade sa svih fkoro strana . Sem toga preduzete su mere da se komunisti napadnu ako bi od Ivanjice produžili na istok u Studenički srez.
Za Ajdačića, ako je krenuo južno od Požege, poslali smo naređenje da se prikupi u Dragačevu odakle nam ga je najlakše upotrebiti u kome se pravcu pojavi potreba. Nemojte ga prebacivati automobilima.
Vrlo dobro ste uspeli u pogledu municije. Nastanite da još izvučete. Dodelite jednu izvesnu količinu kapetanu Đukiču, koji se nalazi u Notraži. Ovo je potrebno i za jedinice koje treba ovde da još pristignu.
Pozdrav, 88


Kapetan M itić 28. marta obaveštava Mihailovića, pored ostalog, i o sledećem:
»Podaci dostavljeni od Radovana imaju se dopuniti u sledećem...
ećem... O nekoj akciji Bugara ili Đr. 11 (šifra koja označava Nemce — nap. autora) protivu crvenih dublje na terenu nema ni govora. Doručak i večera su uvek u garnizonu. Ako se hoće uništenje komunista, onda to moramo mi da uradimo. Možemo da računamo na pomoć uzduž komunikacija, na municiju i avijaciju, mada ona ne može mnogo da pomogne. Ali moraju biti hitno bačene masovne snage i lično da vodite operacije, naravno kao 'siva eminencija', inače Peko ode u Toplicu i dalje.
Zatvara se ibarska dolina, ali lično verujem da neće biti za Peka (bez nas) zatvorena.
Operacijama je rukovodio lično Načelnik štaba Vojnog zapovednika Jugoistok đeneral Gajtner. On je došao na ovaj sektor.

Moral kod naših ljudi u reonima gde su prošli komunisti je mnogo opao. Sve veća sumnja u snagu naših i Br. 11 i sve veći respekt prema crvenima. Zastrašujući glasovi se šire o tome šta još sve ide. Selja zauzima oportun stav. Mi moramo odlučno pokazati da smo ja č i... seljak je uz onoga koji je jači. U najmanju ruku zauzima neutralan stav. Već je drugo raspoloženje od januara do danas. Dok su onda sami seljaci obaveštavali o kretanju komunista... ovoga puta skoro niko... Ima karakterističnih znakova kad se govori o snazi i taktu crvenih. Čuje se: 'meni motiku iz ruku niko neće oduzeti*.
Pred svim ovim mi nemožemo da zatvorimo oči. Ovoga puta opasnost je stvarno velika, skoro ogromna. Ova kuga inficira gde god dođe a izdržljivi su kao mačke... Ako se ne biju poslednjih pet minuta borbe onda su ovo sigurno poslednjih 15 minuta. Ja sam često stvari dobro predvideo. Juče Br. 11 (N em ci— nap. autora) gleda moj izveštaj od 24. februara, gde sam ja tačno predvideo snage, pravce i vreme akcije crvenih. Cak sam predvideo i pojedine faze, kao i postupak u eventualnostima koje su sada nastupile. Pitaju da li nisam u to vreme bio u štabu Tita...
******************************************

У извештајима се помиње употреба аутомобила, авиона, велика количина пушчане муниције и муниције за бацаче, ....па се поставља питање одакле четницима све то. Наравно од пријатеља окупатора јер су на истом задатку.
Али борбе против партизана иду траљаво а морал четника опада.

Slavna pobeda Titovih partizana: Pobedili četnike, Nemce, Talijane, Japance, Aboridžine..... a onda im lovačko društvo Zlobenaca i grupica 'ustaša' u patikama RAZVALILA tu državu i sve tekovine revolucije! :bravo:
A setimo se koliko je Hitler angažovao tehnike i saveznika, Mađara, Bugara i Talijana za taj posao! :rotf::rotf::rotf::rotf:
 
S L O M ili KRUG JE ZATVOREN (4)
http://znaci.net/00001/11_4.pdf

I pismo koje je 30. marta komandant 2. ravnogorskog korpusa kapetan Predrag Raković uputio Mihailoviću pokazuje koliko je tesna bila saradnja četnika i Nemaca u borbi protiv snaga NOVJ:
»Nemci kažu da se na dan 29. ov. m. u 2 časa ujutru pojavila veća grupa komunista u blizini s. Biljanovca kod ušća Jošanićke reke u Ibar. Kažu da su uhvatili i dešifrovali depešu koju je Tito poslao Peku da Peko ima zadatak da što pre poruši mostove na pruzi i putu Kraljevo — Raška — Mitrovica — Skoplje i da mu je to bio cilj prodiranja ka toj pruzi. Nemci su bacili dosta svojih snaga u Ibarsku dolinu da sačuvaju prugu. Vapiju za našom pomoći. Ovu grupu su do sada čuvali Rusi, sada su oni smenjeni i u bunkeru su Ljotićevci. Verovatno da će komuniste zaustaviti na ovoj liniji okupator. Ja ću danas biti sa celim korpusom na mestu kako mi je naređeno, sa štabom u Raćevićima.. .«

Izveštavajući Mihailovića 17. aprila o situaciji u Dragačevu, komandant Dragačevske brigade 1. ravnogorskog korpusa potporučnik Milutin Janković, pored ostalog, piše:
»Na dan 7. ov. m. od kada sam upućen na položaj, učestvovao sam u borbama sve dok se crvena banda nije povukla iz sreza Dragačevskog.
Na dan 9. aprila 1944. godine, po odobrenju Komandanta korpusa gde smo bili zajedno, a u vezi sa situacijom sastali smo se sa Nemcima u selu Guči u blizini varošice... gde su stvarno shvatili našu borbu protiv komunista i prema nama sasvim odlično postupili. Na dan 10. aprila pošla je jedna četa Nemaca desnom kolonom a ja sam sa oko sto naših pošao levom kolonom u napad na komuniste gde smo se susreli sa crvenima, Nemci na Ljutoj Krušci a ja u Guberevcima... Borba je trajala 5 časova, kakva nije viđena na ovom sektoru za celo vreme. Jaka komunistička banda tačno je bila informisana gde se nalazi naš štab i ceo raspored po kućama, te su u rasvit napali mesto gde se je štab nalazio, svakako da im dotle niko nije dao otpora jer naših snaga nije ni bilo... U ovoj borbi koja je zaista bila paklena, sa svojom grupom i pridoda tim ljudima postigao sam dobre rezultate, tako da su se i Neznci divili...
Posle ovoea Nemci su naredili da se povučemo, te sam se povukao i kada je stvoren plan da se izvrši napad na dan 12 ov. m. polli smo po već unapred utvrđenom planu, ali toga dana nismo naišli na njihove bande jer su se na dan 13. po podne izvukli u pravcu Luke—Osonica. Koncentracija svih snaga bila je u Kaoni kako naših tako okupatorskih i njihovih satelita... bio sam primoran da se izvučem ito sam i učinio, tako da su se neprimetno svi moji ljudi povukli...
Posle povlačenja, celokupno ljudstvo sam stavio na raspolaganje u svoje jedinice, a sa mojom štabnom grupom sam u srezu. G. kapetan Vučković me je obavestio da on mora da ide sa jednom grupom četnika zajedno sa Nemcima pravac Zlatibor, jer Nemci imaju podatke da komunisti ima* ju nameru da se vrate odakle su i došli i krenuo je sa 120 ljudi na dan 15. ov. m. pravac Cačak — Požega — Užice — Zlatibor.. .«


Prema Mihailovićevom naređenju, krajem aprila 1944. godine general Trifunović, dr Živko Topalović i kapetan Predrag Raković ponovo su se sastali sa Šterkerom i Aćimovićem.
Ovaj sastanak je održan u selu Trbušanima, takođe nedaleko od Čačka, u kući Viadana Lukovića. Na njemu je kapetan Raković, u ime delegacije i četničkih komandanata, podneo šterkeru konkretne zahteve o potrebi u oružju, municiji i drugom naoružanju, koja je Mihailović tražio od okupatora za borbu protiv NOP.
U međuvremenu, Nojbaher je 11. aprila 1944. godine razgovarao sa komandantom Jugoistoka za Srbiju generalom Hansom Gustavom Felberom. Kroz ceo razgovor provejavala je misao da »nacionalne snage« treba što pre ujediniti; da sa četnicima Nemci i dalje treba da pregovaraju. Nojbaher je čak obelodanio i sastanke svog agenta Šterkera sa Mihailovićevim komandantom Srbije generalom Miroslavom Trifunovićem. Naveo je da ovaj najbliži Mihailovićev saradnik tvrdi da će oni (četnici) svoju sudbinu vezati za Nemce i da bi mogli protiv komunista mobilisati 50.000 ljudi, ako bi ih Nemci naoružali.


Na inicijativu Noibahera, Nedićev delegat za pregovore sa Dražom Mihailovićem industrijalac ulja Minailo vic organizovao je sastanak između predstavnika Draže Mihailovića generala Trifunovića i Dimi trija Ljotića.
Sastanak je održan u selu Brađanima nedaleko od Čačka i trajao je tri dana, 17, 18. i 19. maja 1944. godine. Pored generala Trifunovića, Draža Mihailović je, kao svog delegata, imenovao i Dragišu Vasića, ali je ovaj odbio da razgovara sa Ljotićem. Tako su ovome sastanku pored Trifunovića prisustvovali Ilija Mihailović, u svojstvu Nedićevog delegata, i Dimitrije Ljotić. Prvog dana sastanku je prisustvovao i nekadašnji Ljotićev sekretar Boško Kostić, koji je u svojoj knjizi Za istoriju naših dana* o ovome sastanku objavio, pored ostalog, i sledeće:
. Na dan 17. maja 1944. rano ujutru, krenuo sam s Dimitrijem Liotićem na sastanak. Kad smo došli u selo Brđane (u blizini Gornjeg Milan ovca), tamo su nas sačekali đenera! Miroslav Trifunović i Ilija Mihailović. Susret je bio veoma srdačan. Đeneral Trifunović se odmah izvinio što je bilo potrebno tako mnogo vremena da do ovog sastanka dođe.
Prvim razgovorima, u početku, prisustvovali smo Ilija Mihailović i ja. Docnije su đeneral M. Trifunović i D. Ljotić sami razgovarali i to tri dana (17, 18. i 19. maja). Rezultat tih razgovora bio je sporazum — Zajednička borba protiv komunizma;

******************************************
Сва писма и извештаји слата Дражи на увид, углавном су садржала сарадњу између Немаца, Дражиноваца, Љотића и понекад Бугара:
,,Nemci kažu da se na dan 29. ov. m. ........'',
,,Nemci su bacili dosta svojih snaga u Ibarsku dolinu da sačuvaju prugu. Vapiju za našom pomoći. .......'', (Боже, дал' је могуће да Немци вапе за четничком помоћи - моје чуђење!)
,,.....sada su oni smenjeni i u bunkeru su Ljotićevci''.
,,....a u vezi sa situacijom sastali smo se sa Nemcima u selu Guči u blizini varošice... '',
,, Nemci na Ljutoj Krušci a ja u Guberevcima...'',
,,....postigao sam dobre rezultate, tako da su se i Neznci divili...'',
, Posle ovoea Nemci su naredili da se povučemo, ....'',
,,G. kapetan Vučković me je obavestio da on mora da ide sa jednom grupom četnika zajedno sa Nemcima pravac Zlatibor,....'',
,, Prema Mihailovićevom naređenju, krajem aprila 1944. godine general Trifunović, dr Živko Topalović i kapetan Predrag Raković ponovo su se sastali sa Šterkerom i Aćimovićem.
,,... najbliži Mihailovićev saradnik tvrdi da će oni (četnici) svoju sudbinu vezati za Nemce.'',


И тако у недоглед у овом одељку документа постоје још безброј доказа о сарадњи четника са окупаторима и квислимзима.
 
Па Грба је био маштовит приучени писац па зато има, а добар део рата је провео код тих "сарадника окупатора", упућен човек.Не знам како га "праведници" комунисти не ликвидираше још тада.
Јел' је то све шта имаш паметно да кажеш?
Опасно те голица тај Грба. Распамећује те по својој прилици а нарочито када описује здружене акције четника: Дражиноваца, Љотићеваца и окупатора против партизана.
 
S L O M ili KRUG JE ZATVOREN
http://znaci.net/00001/11_4.pdf
UBISTVO KOSTE MILOVANOVICA PECANCA

Legalizacijom četničkih odreda Draže Mihailovića dolazi do naglog brojnog porasta Nedićeve žandarmerije, a zatim i do njenog preformiranja u Srpsku državnu stražu.
Takođe su naglo porasli broj i veličina četničkih odre* da Koste Pećanca. Međutim, kvalitet ljudstva koje se legalizovalo stupanjem u Nedićeve formacije razlikovao se od onoga koji je prišao Pećančevim četnicima. Među prvima bio je znatan broj oficira i mahom mladih ljudi, dok razni palanačko-seljački špekulanti, željni nasilja, pljačke i razvrata nalaze utočište u Pećančevim redovima.
O pravom liku četničke organizacije Koste Pećanca svedoči niz sačuvanih dokumenata

Tako ispostava Sreza ražanskog u Ćićevcu 21. oktobra 1941. godine izveštava Bansku upravu Moravske banovine o Cićevačkom četničkom odredu Koste Pećanca. U tom izveštaju se, pored ostalog, kaže:
»Ovaj odred, iako je formiran 19. ovog meseca — tako reći i uče, vrlo je nepovoljno uticao na narod u samoj varošici Ćićevcu, stoga što su u odred ušli neki ljudi posve lošeg karaktera, skloni piću i kocki, a među njima ima i nekih osuđivanih za krađu. Otuda postoji bojazan kod naroda, da će pojedinci iz ovog odreda, ići noću u krađe i razne pljačke, budući da su naoružani i da im je na ovaj način omogućeno kretanje i noću, dok mirno stanovništvo ne srne ni iz kuće da izađe.«

Sličnog je sadržaja i pismo glavnog sekretara Ljotićeve organizacije »Zbor« upućeno predsedniku vlade Nediću, pod brojem Pov. 328 od 15. decembra 1941. godine. Tu se o Pećančevom odredu kaže:
»Na sektoru Sreza negotinskog operiše četnički odred vojvode Anđelka (Krajinskog — nap. autora). Ovai je kraj dosta miran, ali negativnim radom ovdašnjih četnika stvara se veliko nezadovoljstvo u građanstvu. Sam odred je manje-više sastavljen od kockara i bandita koji prilikom stupanja u odred nisu rukovođeni idealnim pobudama. On vrši neprekidan teror i nasilje nad mirnim građanstvom, dok se istovremeno tolerišu sumnjivi tipovi. Manje-više nasilno traži od građana veće svote novca (od 2—2.500 dinara) i, ako se građanstvo ne odaziva, preti im da će ih uzeti za taoce a kasnije i streljati.. .«
*******************************************

Општа гужва четника свих фела чекајући у реду за легализацију преко Недића, изазвао је буру цинкарења ко је гори. Сви су хтели ,,у слу-жбу Вермахта'' а било је места за све.

Nedela Pećančevih četnika u 1942. godini uzela su maha toliko da ih čak i okupatori nazivaju »legalnim elementom nereda««, a svi ostali lopovima, pljačkašima, kokošarima. No, i pored toga, četnički odredi Koste Pećanca su ipak poslužili okupatoru kako za obezbeđivanje objekata na saobraćajnim magistralama Beograd — Niš — Skoplje i Beograd — Kraljevo — Raška — Skoplie, tako i u akcijama na otkrivanju i uništavanju pripadnika NOP u Srbiji.

Međutim, moralni lik i delovanje pripadnika Pećančeve organizacije predstavljali su odličan materijal koji su Mihailović i njegove pristalice vešto koristili u borbi za prevlast.
Kada su, svojim učešćem u borbama protiv NOP, stekli poverenje okupatora, Mihailovićevi Četnici su, pod raznim izgovorima počeli sa istrebljavanjem svojih protivnika, prvenstveno Pećančevih vojvoda koje su ostale privržene svome vođi. Ali, ni Pećanac nije stajao skrštenih ruku. On je svojim vojvodama izdao naređenje da otpočnu s progonom Mihailovićevih ljudi, Tako je i| drngqj pft]pvipi 1942. godine između Mihailovićevih i Pećančevih četifflS abslo do "innoRobPOjfUh 5U1lo5& 1 ubistava. Ova međusobna četnička borba najviše ie došla do izražaja u krajevima duž Velike Morave i Ibra, u kojima su Pećančevi četnici, uz podršku okupatora, sve do pred kraj 1942. godine bili tako reći neograničeni gospodari.

Ali, posle ubistva Mašana Đurovića, na red je došao i Košta Pećanac.
Uzimajući u obzir činjenicu da je Pećanac pred okupatorima odigrao svoju ulogu, Mihailović je sa sigurnošću računao da im se njegovim ubistvom neće nimalo zameriti. Međutim, sa realizovanjem odluke da se ubije Pećanac išlo je malo teže, pored ostalog i zbog tosa što je on bio okružen svojim najpoverljivijim i najodanijim vojvodama, čija opreznost i lukavstvo nisu bili za potcenjivanje.
*******************************************

О самом чину хватању и убиству Косте Пећанца нећу ништа јер је то више пута понављано. Зна се врло добро да су то урадили четници Драже Михаиловића и по његовом налогу. Једноставно су Ђуровић и Пећанац ликвидирани због Дражине сујете да ће му преотети примат у позицији код Недића и посредно код окупатора.
 
Јел' је то све шта имаш паметно да кажеш?
Опасно те голица тај Грба. Распамећује те по својој прилици а нарочито када описује здружене акције четника: Дражиноваца, Љотићеваца и окупатора против партизана.
Да пробаш и ти нешто паметно да напишеш за промену.
Радује ме што су баш такви писали комунистичке бајке.
 
А суђење си заборавио или ти је то неважно јер те тера у лаж.

0 hvatanju i ubistvu Koste Pećanca Vojin Andrić je autori ispričao:
»Sa grupom omladinaca nalazio sam se na Gledićkim planinama. Krajem novembra 1943. godine Draža me je pozvao u svoj štab, koji se tada nalazio na Malienu, iznad Pašine ravni u Orovici, u azbukovačkom srezu.*Cmf sam stigao, on me je pozvao na razgovor.
Posle nekoliko uobičajenih i formalnih reći, Mihailović me je uputio:
— Da li ste spremni da izvršite jedan poverljiv i ozbiljan zadatak?
— Ovo što ću vam sada reći, to je najstroža tajna — počeo je Draža svoje izlaganje. — Vodite strogo računa. Ja sam naredio Keseroviću da uhvati i ubije izdajnika Kostu Pećanca. Vama je dobro poznato da smo s njim imali mnogo muka, i da je zaslužio ovu kaznu. Ali, Keserović mi javlja da mu se do sada nije pružila nijedna zgodna prilika u 'kojoj bi mogao da realizuie ovaj zadatak.
— Ako smatrate da bi, uz Braninu pomoć, sa grupom od desetak omladinaca, mogli na prevaru da uhvatite Pećanca, krećite odmah za Deligradski korpus, a sva dalja uputstva dobićete od Brane. Sve što vam bude potrebno staviće vam se na raspolaganje, čak i ceo korpus Ljube Jovanovića.

U ataru sela Resnika, na dva kilometra od puta So» koban ja Aleksinac, 17 ; n a t i l i KostU PeAincp i čeffitesei i nieyoya ton ica Ita. Jim ajgnim i £tXiri Kgjgojle. Nekoliko dana kasnije kao nai zatvorepjfle fr Kada je čuo za ovaj uspeh, Draža je naredio da Pećanca ne ubijemo, već da ga krijemo po terenu, sve dođe dok гa 0 svemu detaljno ne saslušamo.
Za sasluša van je Pećanca odredio je mene.
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
»Međutim«, nastavlja Andrić, »prodor jedinica Narodnooslobodilačke vojske u oblast Sokobanje i Aleksinca prekinuo je moje razgovore sa Pećancem. Izvešten o novonastaloj situaciji i upitan Sta da radimo sa Pećancem,

Draža nam je odgovorio: 'Pećanac ni u kom slučaju ne sme da padne u ruke komunista. Da bi izbegli izlaganje bilo kakvom riziku, vi ga odmah po prijemu ovog naređenja likvidirajte.
http://znaci.net/00001/11_4.pdf
****************************************************
Дража му је пресудио лично!
 
Poslednja izmena od moderatora:
Јел' је то све шта имаш паметно да кажеш?
Опасно те голица тај Грба. Распамећује те по својој прилици а нарочито када описује здружене акције четника: Дражиноваца, Љотићеваца и окупатора против партизана.
Kome ti nešto prigovaraš za borbu protiv 'partizana', neprijatelja Monarhije kao što su bili i Švabe, okupatori Monarhije?
 
Poslednja izmena od moderatora:
S L O M ili KRUG JE ZATVOREN
http://znaci.net/00001/11_4.pdf

POVLAČENJE SAVEZNIČKIH MISIJA
Vest o pripremanju odluke britanske vlade da prekine kontakt sa četničkim vođom Mihailovićem zbog njegove saradnje sa okupatorima i kvislinzima, ubrzo je prodrla i u zemlju.
Pripadnik savezničke misije pri četničkoj Vrhovnoj komandi britanski oficir Pete 12. decembra 1943. godine upućuje pismo majoru Hadsonu, u kome piše:
je pismo majoru Hadsonu, u kome piše:
»Ne znam šta se s Vama desilo. Još pre tri dana sam Vas tražio da dođete ovamo ali od Vas još nikakvih vesti. Pošto ne mogu duže da Vas čekam, kazaću Vam razloge zašto sam poslao po Vas.

Izgleda kao da će u roku od nedelju dana ili više, događaji u ovoj zemlji dostići kulminaciju. Primio sam nekoliSo telegrama iz Kaira od kojih su sledeći najvažniji:
1. U roku od nekoliko dana možda će vlada Nj. V. Kralja odlučiti da odbaci Mihailovića. To bi razbilo sve britanske misije, pošto bi bile evakuisane iz Glavnog štaba DM i ostalih krajeva. Javite sadašnja mesta boravka svih vaših članova misije.
2. Preko partizana je jedini put povlačenja. Svim britanskim članovima misije koji se nalaze u odredima Draže Mihailovića garantovana je sigurnost sa Titove strane u slučaju da dođu na teritoriju koju drži Tito.
3. Teške borbe u istočnoj Bosni između Nemaca i partizana.
4.Vama najbliži partizanski štabovi se nalaze na Jastrcpcu i na Kos maj u, južno od Beograda
5. Mogli biste možda naći pratnju do najbliže britanske misije kod partizana i evakuisati se iz Jugoslavije, u slučaju da stupite u vezu sa jednim od tih srpskih partizanskih odreda.
6. Odluku morate doneti sami, da li ćete Vašu misiju voditi do partizanske teritorije sa ili bez lokalne pomoći DM. Sa najvećim stepenom sigurnosti trebalo bi ostaviti vaš štab, a mi ćemo pokušati pritiskom na jugoslovensku vladu i propagandom preko radija (BBC) osigurati Vašu sigurnost.
7. Spalite ovu vest, pošto ste je pročitali Primite znanju. Svi obavešteni.

8. Smatrajte ovo kao opominjuću zapovest. Kad odluka bude doneta, javiću. Budite spremni da pođete 15. XII, ako smatrate da će biti moguće da krenete ka partizanskoj teritoriji.. .«
Međutim, još pre donošenja definitivne odluke o ukidanju pomoći četničkoj organizaciji Draže Mihailovića,
Saveznička komanda na Srednjem istoku naredila je pripadnicima savezničke misije Bejliju, Sajcu, Hadsonu i Mensfildu da napuste Mihailovićev štab i da se što pre prebace u Kairo.

U duhu ovog naređenja, Sajc je već novembra 1943. godine tražio od Mihailovića kanal za prebacivanje do mora, odakle je želeo da se što pre uputi u Kairo. Isto tako, on je insistirao da mu Mihailović odmah dostavi pismo za predsednika Ruzvelta i ostali materijal koji je želeo da se prebaci.
Na sve ove Sajcove zahteve Mihailović je, u telegramu upućenom 6. decembra 1943. godine, odgovorio oficiru za vezu sa američkim posmatračima Borislavu Todoroviću:
»Sav potreban materijal dobićete na vreme. Mi vodimo računa o tome. Zasad još nije kanal otvoren, niti se može stići do mora... Preporučujem potpukovniku Sajcu da zajedno obidete teren pukovnika Keserovića. Imate vremena još najmanje 20 dana do otvaranja kanala.. .«
S obzirom na predstojeću savezničku konferenciju u Kairu, Sajc se nije slagao sa odugovlačenjem svoga puta, smatrajući da bi u slučaju zakašnjenja, »njegova misija za pomoć potpuno podbacila«.
Zato je 23. decembra uputio Mihailoviću nov zahtev:
»Moram poći odavde ka obali do 26. decembra ili se odmah vraćam u štab u savezničku misiju... Znam da je potpuno moguće stići na obalu. To mora da se radi odmah ili nikako... Culi ste da su predstavnici partizana stigli u Aleksandriju, gde su imali sastanak sa saveznicima. To može biti samo štetno po vas .. .«
»Moram poći odavde ka obali do 26. decembra ili se odmah vraćam u štab u savezničku misiju... Znam da je potpuno moguće stići na obalu. To mora da se radi odmah ili nikako... Culi ste da su predstavnici partizana stigli u Aleksandriju, gde su imali sastanak sa saveznicima. To može biti samo štetno po vas .. .«
Prepiska između Mihailovića i Todorovića oko Sajcovog odlaska trajala je puna dva meseca. Na kraju, već prilično iznerviran Sajcovim zahtevima, Mihailović javlja Todoroviću:
»Nikakvom razočarenju Amerikancima nema mesta ... Da budu strpljivi i da čekaju... Jesmo li mi krivi što su komunisti u Sandžaku.. .«
******************************************

Чим је брод почео да тоне, мишеви се разбежали.
Интересантан је разлог Дражиног оклевања да омогући Сајцу одлазак за Каиро. Засад нису објашњени али се може нагађати. И Дража је осетио тоњење брода званог монархија и бродског чамца у коме је тзв. ЈВуО.
 
S L O M ili KRUG JE ZATVOREN
http://znaci.net/00001/11_4.pdf

POVLAČENJE SAVEZNIČKIH MISIJA (2)
Međutim, Sajc nije više želeo da čeka. Zato je 23. decembra uputio Todoroviću pismo u kojem ga izveštava da je »posle ozbiljnog razmišljanja« odlučio da se pridruži grupi britanskog kapetana Vejda »koja sada odlazi na morsku obalu da bi smesta napustila zemlju«.6 (Vejd se prebacio u Italiju preko oslooođene teritorije — nap. autora.).
Pismo sličnog sadržaja Sajc je uputio i Mihailoviću.
U njemu on naglašava da će u toku puta do obale i kasnije, po cenu života čuvati podatke koje je prikupio i pokazati ih samo svojoj vladi. A, zatim, Sajc u pismu zahteva da mu Mihailović, po Todoroviću, uputi u Kairo pismo za predsednika Ruzvelta i ostali materijal koji treba da prebaci u SAD. Na kraju on predlaže da mu Mihailović, kao oficira za vezu na njegovom putu u Vašington, odredi Todorovića.
Ne čekajući odgovor na ova pisma, Sajc se, zajedno sa Hadsonom i Vejdom, preko oslobođene teritorije uputio ka morskoj obali.

Da bi onemogućio evakuaciju ove grupe, potpukovnik Mirko Lalatović, načelnik operativnog odeljenja četničke Vrhovne komande 28. januara 1944. obavestio je o tome telegramom odsutnog Mihailovića:
»... Jedna brigada crvenih po prelasku Lima pošla sa Englezima, verovatno ka moru... Javio sam Ostojiću da Drašković (komandant Drinskog korpusa — nap. autora) napadne onu brigadu što je pošla ka moru.. .«
Ova grupa je ipak, sredinom marta 1944. stigla u Kairo. Od »inspektorske četvorke« među četnicima su i dalje ostali Mensfild i Todorović.

Mesec dana posle Sajcovog odlaska, Mensfild i To* dorović su posredstvom četničkog komandanta Vojislava Lukačevića primili od Mihailovića pismo za predsednika Ruzvelta i materijal namenjen za Kairo i SAD. A zatim su se pridružili grupi pukovnika Bejlija.
Posle dužeg natezanja i Mihailovićevog otpora da omogući odlazak pukovniku Bei liju, ovaj je 5. janura 1944, preko teritorije četničkih korpusa pod komandom Keserovića i Cvetića, stigao do Sandžaka. Odatle je u društvu četničkog komandanta Vojislava Lukačevića, a kasnije i Petra Baćovića (Lukačević je bio četnički komandant Sandžaka, a Baćović Hercegovine — nap. autora) uspeo da se, posle dosta peripetija, prebaci do Herceg-Novog. Odatle su se svi zajedno, noću 15. februara, borbenim čamcem prebacili u Italiju. Već sutradan su Bejli i njegova grupa sa aerodroma u Bariju odleteli u Kairo.

Desetak dana pre odlaska, 3. februara 1944, Lukačević i Baćović su uputili Mihailoviću telegram u kome ga, pored ostalog, obaveštavaju i o sledećem:
»Sastali smo se sa Vojom i Todorovićem i njihovim prijateljima (odnosi se na Bejlija i ostale pripadnike savezničke misije koji su bili s njim — nap. autora). Posle održane konferencije, na zahtev njihovih prijatelja, gde izričito traže da nas dvojica bezuslovno pođemo sa njima zajedno, uviđamo apsolutnu potrebu toga, s obzirom na prilike i naie sadašnje odnose. Prema njihovom u veravaju ovaj naš put bio bi od najveće važnosti. Imao bi izgleda da utiče na izvesnu preorijentaciju. Rešili smo da sa Vašim odobrenjem krenemo na ovaj put, s tim da se bez obzira na ishod naše misije vratimo što je moguće pre...
Mi Vas uveravamo da ćemo Vaše poverenje opravdati i založiti se svom snagom da iznesemo na videlo našu borbu i ubedimo saveznike u opravdanost i korisnost — i za njih i za nas — ovakvog našeg stava; verujemo da ćemo Vašu i našu stvar dostojno bez imalo sebičnosti i ličnog isticanja zastupati kao što smo Vas zastupali u svim borbama, radeći uvek kao dosada u Vaše ime.. .«
Ovaj telegram Mihailović je primio 13. februara 1944, u vreme kada su se Lukačević i Baćović već nalazili na obali, u iščekivanju sledeće etape svoga puta.
Uznemiren samovoljom ove dvojice istaknutijih četničkih komandanata, Minailović 15. februara naređuje Lalatoviću da četničkoj komandi Hercegovine uputi sledeći telegram:
»Najstrože zabranjujem odlazak potpukovnika Baćovića i majora Lukačevića. Najstrože zabranjujem i smatraću kao krajnje neuvažavanje mojih naređenja, zabranjujem bez obzira na Đejliievo naređenje, jer Đejli želi da ih odstrani od stvarnog posla. Nemam reči da podvučem da Đaćović i Lukačević ostanu na svojim mestima, a Lukačević da se što pre vrati u Sandžak. Ne primam nikakve razloge Đaćovića za ovaj put i znam zašto ih ne primam.«

******************************************
Дража је био озбиљно узнемирен одласком савезничке мисије али и захтевом својих људи (Лукачевић и Баћовић) да са мисијом пођу и они. Сигурно је да је имао озбиљне разлоге што се успротивио ,,самовољом'' ове двојице. Баћевић и Лукачевић су ипак отпутовали у Каиро.
Разумљива је бежанија ових мисија али иста манија је захватила и Дражине истакнуте старешине.
 
Poslednja izmena:
S L O M ili KRUG JE ZATVOREN
http://znaci.net/00001/11_4.pdf

POVLAČENJE SAVEZNIČKIH MISIJA (2)
Međutim, Sajc nije više želeo da čeka. Zato je 23. decembra uputio Todoroviću pismo u kojem ga izveštava da je »posle ozbiljnog razmišljanja« odlučio da se pridruži grupi britanskog kapetana Vejda »koja sada odlazi na morsku obalu da bi smesta napustila zemlju«.6 (Vejd se prebacio u Italiju preko oslooođene teritorije — nap. autora.).
Pismo sličnog sadržaja Sajc je uputio i Mihailoviću.
U njemu on naglašava da će u toku puta do obale i kasnije, po cenu života čuvati podatke koje je prikupio i pokazati ih samo svojoj vladi. A, zatim, Sajc u pismu zahteva da mu Mihailović, po Todoroviću, uputi u Kairo pismo za predsednika Ruzvelta i ostali materijal koji treba da prebaci u SAD. Na kraju on predlaže da mu Mihailović, kao oficira za vezu na njegovom putu u Vašington, odredi Todorovića.
Ne čekajući odgovor na ova pisma, Sajc se, zajedno sa Hadsonom i Vejdom, preko oslobođene teritorije uputio ka morskoj obali.

Da bi onemogućio evakuaciju ove grupe, potpukovnik Mirko Lalatović, načelnik operativnog odeljenja četničke Vrhovne komande 28. januara 1944. obavestio je o tome telegramom odsutnog Mihailovića:
»... Jedna brigada crvenih po prelasku Lima pošla sa Englezima, verovatno ka moru... Javio sam Ostojiću da Drašković (komandant Drinskog korpusa — nap. autora) napadne onu brigadu što je pošla ka moru.. .«
Ova grupa je ipak, sredinom marta 1944. stigla u Kairo. Od »inspektorske četvorke« među četnicima su i dalje ostali Mensfild i Todorović.

Mesec dana posle Sajcovog odlaska, Mensfild i To* dorović su posredstvom četničkog komandanta Vojislava Lukačevića primili od Mihailovića pismo za predsednika Ruzvelta i materijal namenjen za Kairo i SAD. A zatim su se pridružili grupi pukovnika Bejlija.
Posle dužeg natezanja i Mihailovićevog otpora da omogući odlazak pukovniku Bei liju, ovaj je 5. janura 1944, preko teritorije četničkih korpusa pod komandom Keserovića i Cvetića, stigao do Sandžaka. Odatle je u društvu četničkog komandanta Vojislava Lukačevića, a kasnije i Petra Baćovića (Lukačević je bio četnički komandant Sandžaka, a Baćović Hercegovine — nap. autora) uspeo da se, posle dosta peripetija, prebaci do Herceg-Novog. Odatle su se svi zajedno, noću 15. februara, borbenim čamcem prebacili u Italiju. Već sutradan su Bejli i njegova grupa sa aerodroma u Bariju odleteli u Kairo.

Desetak dana pre odlaska, 3. februara 1944, Lukačević i Baćović su uputili Mihailoviću telegram u kome ga, pored ostalog, obaveštavaju i o sledećem:
»Sastali smo se sa Vojom i Todorovićem i njihovim prijateljima (odnosi se na Bejlija i ostale pripadnike savezničke misije koji su bili s njim — nap. autora). Posle održane konferencije, na zahtev njihovih prijatelja, gde izričito traže da nas dvojica bezuslovno pođemo sa njima zajedno, uviđamo apsolutnu potrebu toga, s obzirom na prilike i naie sadašnje odnose. Prema njihovom u veravaju ovaj naš put bio bi od najveće važnosti. Imao bi izgleda da utiče na izvesnu preorijentaciju. Rešili smo da sa Vašim odobrenjem krenemo na ovaj put, s tim da se bez obzira na ishod naše misije vratimo što je moguće pre...
Mi Vas uveravamo da ćemo Vaše poverenje opravdati i založiti se svom snagom da iznesemo na videlo našu borbu i ubedimo saveznike u opravdanost i korisnost — i za njih i za nas — ovakvog našeg stava; verujemo da ćemo Vašu i našu stvar dostojno bez imalo sebičnosti i ličnog isticanja zastupati kao što smo Vas zastupali u svim borbama, radeći uvek kao dosada u Vaše ime.. .«
Ovaj telegram Mihailović je primio 13. februara 1944, u vreme kada su se Lukačević i Baćović već nalazili na obali, u iščekivanju sledeće etape svoga puta.
Uznemiren samovoljom ove dvojice istaknutijih četničkih komandanata, Minailović 15. februara naređuje Lalatoviću da četničkoj komandi Hercegovine uputi sledeći telegram:
»Najstrože zabranjujem odlazak potpukovnika Baćovića i majora Lukačevića. Najstrože zabranjujem i smatraću kao krajnje neuvažavanje mojih naređenja, zabranjujem bez obzira na Đejliievo naređenje, jer Đejli želi da ih odstrani od stvarnog posla. Nemam reči da podvučem da Đaćović i Lukačević ostanu na svojim mestima, a Lukačević da se što pre vrati u Sandžak. Ne primam nikakve razloge Đaćovića za ovaj put i znam zašto ih ne primam.«

******************************************
Дража је био озбиљно узнемирен одласком савезничке мисије али и захтевом својих људи (Лукачевић и Баћовић) да са мисијом пођу и они. Сигурно је да је имао озбиљне разлоге што се успротивио ,,самовољом'' ове двојице. Баћевић и Лукачевић су ипак отпутовали у Каиро.
Разумљива је бежанија ових мисија али иста манија је захватила и Дражине истакнуте старешине.
U svakom slučaju ti hvala za ove tekstove! Podsećaju me na današnju Srbiju u kojoj se ne zna ko koga hebe u zdrav mozak! :bravo:
 
Шта све твој мозак мора да истрпи?
Lako za moj mozak! Da malo izmenim imena, mogao bi to da primenim za današnje stanje: Neki sarađuju sa britanskim i američkim mislijama, neki sa ruskim, neki za nezavisnost, neki su za kineze itd! Opšti kupleraj, kao i tada, dok se nije znalo šta će gazde na kraju da odluče! Guske umagli koje nisu u stanju da uzmu u ruke svoju sudbinu! Jadno i žalosno! :bravo:
 
Да пробаш и ти нешто паметно да напишеш за промену.
Радује ме што су баш такви писали комунистичке бајке.
A kada će mu tek stići do mozga da su Britanci i ameri, kapitalističke SVINJE, podržavale i opskrbljivale titove partizane koji će u Jugoslaviju uvesti boljševičko-komunistički režim? A kasnije ih je u Vijetnamu UZALUD izginulo 58 000 da ne bi komunizam zavladao tamo!? I britanci još onoga Čerčila slave i hvale? Đubre obično! :zcepanje:
 
S L O M ili KRUG JE ZATVOREN
http://znaci.net/00001/11_4.pdf
POVLAČENJE SAVEZNIČKIH MISIJA (3)
Po odlasku u Kairu i Lukačević i Baćović proveli su neko vreme u britanskom pritvoru.
Za to vreme njih su uporno saslušavali organi britanske obaveštajne službe. Na intervenciju Đejlija, iz pritvora ie prvi pušten Lukačević, a nešto kasnije i Baćović. I dok ie Baćović zadržan pod prismotrom u Kairu, dotle je Lukačević, zajedno sa kraljem Petrom i Purićem, 9. marta avionom otputovao u London da bi u svojstvu četničkog delegata prisustvovao venčanju kralja Petra.
Međutim, referat koji je pukovnik Bejli podneo britanskoj komandi u Kairu znatno je ubrzao donošenje i realizaciju odluke o povlačenju savezničkih misija iz četničkog štaba.
Obaveštavajući Donji dom britanskog Parlamenta, pored ostalog, i o situaciji u Jugoslaviji, Cerčil je 22. februara 1944. godine izjavio:
»... general Mihailović, veoma žalim da kažem, padao je postepeno u položaj da su niegovi komandanti činili sporazume sa italijanskim i nemaćkim trupama, ito je za rezultat imalo da su ostavljeni sami u izvesnim planinskim predelima i pokrajinama, čineći vrlo malo ili ništa protiv neprijatelja.«

Petnaest dana kasnije 6. marta 1944, Mihailović je uputio telegram Lalatoviću u kome kaže:
»Preko britanske misije dostavite usmeno i u isto vreme predajte mašinom otkucan sledeći tekst za đenerala Pedžeta, kao ličnu moju poruku:
'Primio sam znanju odluku o povlačenju savezničkih vojnih misija do sada akreditovanih kod mene. Gotov sam da pomognem povlačenju celokupnog osoblja savezničkih misija, zajedno sa njihovom opremom. Brigadiru Armstrongu daću punu potporu u izvršenju njegovog zadatka. Povlačenje savezničkih misija izvršiće se suvozemnim putem do obale na isti način kao što je bio slučaj sa pukovnikom Bejliiem. Povlačenje preko mora pada u nadležnost saveznika. Radi sigurnijeg prebacivanja savezničkih misija do mora, molim da se najhitnije vrate u zemlju potpukovnik Petar Baćović i major Vojislav Lukačević. Njihovo prisustvo veoma je važno za evakuaciju misije do mora, jer su sada na pravcu povlačenja jaki okupatorski garnizoni. Potpuno se slažem sa relenjem generala Pedžeta da se pre konačne evakuacije u mome štabu izvrši koncentracija svih misija pod komandom brigadira Armstronga.. .'«

Istovremeno, Mihailović upućuje depešu i izbegličkoj vladi u kojoj je izveštava da je primio prepis britanske note koja se odnosi na ukidanje pomoći četničkoj organizaciji i na povlačenje britanske vojne misije.

U međuvremenu, vrhovni komandant Srednjeg istoka general Pedžet otvoreno stavlja Mihailoviću do znanja da je usled kolaboracije četničkih vođa sa okupatorom zabrinut za sudbinu pojedinih pripadnika britanske misije.

Ovaj telegram generala Pedžeta upućen Mihailoviću glasi: »Izvešten sam da je moja misija 'ANĐELIKA* (šifra za britansku misiju pri četničkom Javorskom korpusu — nap. autora) u rejonu Vašeg komandanta Cvetića, otkrivena od jedne nemačke patrole i da postoji velika opasnost da bude zarobljena. Takođe znam da Cvetić sada otvoreno radi zajedno sa Nemcima. Pošto znam da je Cvetić još pod Vašom komandom, ponavljam ponovo da ćete lično odgovarati za sigurnost ove misije i sveg drugog savezničkog ljudstva kod Vas i Vaših potčinjenih.«

Dostavljajući Mihailoviću gornju depešu, general Armstrong mu napominje da je u januaru »sa raznih strana« dobio izveštaje da su četnici i major Cvetić dobili municiju od okupatora i da on »ne može da veruje da je municija bila upotrebljavana protiv okupatora«.

Po dolasKu kralja Petra i Purića u London, Čerčil se u nekoliko mahova sastao sa njima.
Prilikom svakog susreta on je energično insistirao na svome zahtevu o uklanjanju Draže Mihailovića iz emigrantske vlade. Na kraju, Cerčil je 13. aprila obavestio Kralja Petra da će on, ukoliko kralj ne prihvati njegov zahtev, javno optužiti Mihailovića za saradnju sa neprijateljem i da će shodno tome postupiti i sa kraljem i njegovom vladom.

U međuvremenu, posle razgovora sa predstavnicima raznih političkih grupa zastupljenih u emigrantskoj vladi, Lukačević se 1. aprila iz Londona vratio u Kairo i i otpočeo diskusije o Bejlijevom predlogu da po povratku u zemlju formira leteći odred koji bi bio poa neposrednom britanskom komandom.
I pored da tih obećanja, Mihailović je svim sredstvima nastojao da omete povlačenje britanske misije. U vezi sa njenom evakuacijom, između Armstronga i Mihailovića razvila se znatna prepiska i mnogobrojna cenkanja koja su trajala punih pet meseci. Na kraju, u noći između 29. i 30. maja 1944. godine, na jedan od aerodroma u južnoj Italiji spustila su se četiri aviona tipa DC3. Iz njih je izašlo oko 45 ljudi. Bili su to saveznički oficiri i vojnici koji su, u svojstvu pripadnika britanske misije, duže ili kraće vreme proveli u četničkim štabovima.
Među njima nije bilo generala Armstronga i nekoliko istaknutih članova misije. Njih su četnici zadržali kao zarobljenike i taoce za prtljag koji su britanske vlasti na aerodromu u južnoj Italiji zaplenile Lukačeviću i Daćo* Ovaj telegram generala Pedžeta upućen Mihailovićuvicu prilikom njihovog povratka u zemlju. U njihovom prtljagu bili su razni pokloni, zlato i novac koji je emigrantska vlada namenila Mihailoviću.
Međutim, već sutradan Mihailović je bio prinuđen da oslobodi Armstronga i ostale članove misije, iako Lukačevićev i Đaćovićev prtljag nikada nije stigao u četničke ruke. Tako je 31. maja 1944. godine i poslednji zvanični predstavnik Velike Britanije napustio Mihailovićev štab. Zajedno sa generalom Armstrongom u Italiju je odleteo i dr Živko Topalović sa suprugom Milicom.
**********************************************

Повлачење британских мисија је апсолутно разголитило Д:Михаиловићеве везе са окупатором. Тачно су знали и за склапање којекаквих споразума са Немцима, знали су и да их Немци снабдевају оружјем и муницијом. Наравно та сазнања су потекла баш од чланова мисија.
Посебно је Черчил запретио да:
,,.....Cerčil je 13. aprila obavestio Kralja Petra da će on, ukoliko kralj ne prihvati njegov zahtev, javno optužiti Mihailovića za saradnju sa neprijateljem i da će shodno tome postupiti i sa kraljem i njegovom vladom''.
Наравно, мислио је на отказивање гостопримства краљу и избеглој Влади у Британији.
 
S L O M ili KRUG JE ZATVOREN
http://znaci.net/00001/11_4.pdf
POVLAČENJE SAVEZNIČKIH MISIJA (3)
Po odlasku u Kairu i Lukačević i Baćović proveli su neko vreme u britanskom pritvoru.
Za to vreme njih su uporno saslušavali organi britanske obaveštajne službe. Na intervenciju Đejlija, iz pritvora ie prvi pušten Lukačević, a nešto kasnije i Baćović. I dok ie Baćović zadržan pod prismotrom u Kairu, dotle je Lukačević, zajedno sa kraljem Petrom i Purićem, 9. marta avionom otputovao u London da bi u svojstvu četničkog delegata prisustvovao venčanju kralja Petra.
Međutim, referat koji je pukovnik Bejli podneo britanskoj komandi u Kairu znatno je ubrzao donošenje i realizaciju odluke o povlačenju savezničkih misija iz četničkog štaba.
Obaveštavajući Donji dom britanskog Parlamenta, pored ostalog, i o situaciji u Jugoslaviji, Cerčil je 22. februara 1944. godine izjavio:
»... general Mihailović, veoma žalim da kažem, padao je postepeno u položaj da su niegovi komandanti činili sporazume sa italijanskim i nemaćkim trupama, ito je za rezultat imalo da su ostavljeni sami u izvesnim planinskim predelima i pokrajinama, čineći vrlo malo ili ništa protiv neprijatelja.«

Petnaest dana kasnije 6. marta 1944, Mihailović je uputio telegram Lalatoviću u kome kaže:

»Preko britanske misije dostavite usmeno i u isto vreme predajte mašinom otkucan sledeći tekst za đenerala Pedžeta, kao ličnu moju poruku:
'Primio sam znanju odluku o povlačenju savezničkih vojnih misija do sada akreditovanih kod mene. Gotov sam da pomognem povlačenju celokupnog osoblja savezničkih misija, zajedno sa njihovom opremom. Brigadiru Armstrongu daću punu potporu u izvršenju njegovog zadatka. Povlačenje savezničkih misija izvršiće se suvozemnim putem do obale na isti način kao što je bio slučaj sa pukovnikom Bejliiem. Povlačenje preko mora pada u nadležnost saveznika. Radi sigurnijeg prebacivanja savezničkih misija do mora, molim da se najhitnije vrate u zemlju potpukovnik Petar Baćović i major Vojislav Lukačević. Njihovo prisustvo veoma je važno za evakuaciju misije do mora, jer su sada na pravcu povlačenja jaki okupatorski garnizoni. Potpuno se slažem sa relenjem generala Pedžeta da se pre konačne evakuacije u mome štabu izvrši koncentracija svih misija pod komandom brigadira Armstronga.. .'«

Istovremeno, Mihailović upućuje depešu i izbegličkoj vladi u kojoj je izveštava da je primio prepis britanske note koja se odnosi na ukidanje pomoći četničkoj organizaciji i na povlačenje britanske vojne misije.

U međuvremenu, vrhovni komandant Srednjeg istoka general Pedžet otvoreno stavlja Mihailoviću do znanja da je usled kolaboracije četničkih vođa sa okupatorom zabrinut za sudbinu pojedinih pripadnika britanske misije.

Ovaj telegram generala Pedžeta upućen Mihailoviću glasi: »Izvešten sam da je moja misija 'ANĐELIKA* (šifra za britansku misiju pri četničkom Javorskom korpusu — nap. autora) u rejonu Vašeg komandanta Cvetića, otkrivena od jedne nemačke patrole i da postoji velika opasnost da bude zarobljena. Takođe znam da Cvetić sada otvoreno radi zajedno sa Nemcima. Pošto znam da je Cvetić još pod Vašom komandom, ponavljam ponovo da ćete lično odgovarati za sigurnost ove misije i sveg drugog savezničkog ljudstva kod Vas i Vaših potčinjenih.«

Dostavljajući Mihailoviću gornju depešu, general Armstrong mu napominje da je u januaru »sa raznih strana« dobio izveštaje da su četnici i major Cvetić dobili municiju od okupatora i da on »ne može da veruje da je municija bila upotrebljavana protiv okupatora«.

Po dolasKu kralja Petra i Purića u London, Čerčil se u nekoliko mahova sastao sa njima.
Prilikom svakog susreta on je energično insistirao na svome zahtevu o uklanjanju Draže Mihailovića iz emigrantske vlade. Na kraju, Cerčil je 13. aprila obavestio Kralja Petra da će on, ukoliko kralj ne prihvati njegov zahtev, javno optužiti Mihailovića za saradnju sa neprijateljem i da će shodno tome postupiti i sa kraljem i njegovom vladom.

U međuvremenu, posle razgovora sa predstavnicima raznih političkih grupa zastupljenih u emigrantskoj vladi, Lukačević se 1. aprila iz Londona vratio u Kairo i i otpočeo diskusije o Bejlijevom predlogu da po povratku u zemlju formira leteći odred koji bi bio poa neposrednom britanskom komandom.
I pored da tih obećanja, Mihailović je svim sredstvima nastojao da omete povlačenje britanske misije. U vezi sa njenom evakuacijom, između Armstronga i Mihailovića razvila se znatna prepiska i mnogobrojna cenkanja koja su trajala punih pet meseci. Na kraju, u noći između 29. i 30. maja 1944. godine, na jedan od aerodroma u južnoj Italiji spustila su se četiri aviona tipa DC3. Iz njih je izašlo oko 45 ljudi. Bili su to saveznički oficiri i vojnici koji su, u svojstvu pripadnika britanske misije, duže ili kraće vreme proveli u četničkim štabovima.
Među njima nije bilo generala Armstronga i nekoliko istaknutih članova misije. Njih su četnici zadržali kao zarobljenike i taoce za prtljag koji su britanske vlasti na aerodromu u južnoj Italiji zaplenile Lukačeviću i Daćo* Ovaj telegram generala Pedžeta upućen Mihailovićuvicu prilikom njihovog povratka u zemlju. U njihovom prtljagu bili su razni pokloni, zlato i novac koji je emigrantska vlada namenila Mihailoviću.
Međutim, već sutradan Mihailović je bio prinuđen da oslobodi Armstronga i ostale članove misije, iako Lukačevićev i Đaćovićev prtljag nikada nije stigao u četničke ruke. Tako je 31. maja 1944. godine i poslednji zvanični predstavnik Velike Britanije napustio Mihailovićev štab. Zajedno sa generalom Armstrongom u Italiju je odleteo i dr Živko Topalović sa suprugom Milicom.
**********************************************

Повлачење британских мисија је апсолутно разголитило Д:Михаиловићеве везе са окупатором. Тачно су знали и за склапање којекаквих споразума са Немцима, знали су и да их Немци снабдевају оружјем и муницијом. Наравно та сазнања су потекла баш од чланова мисија.
Посебно је Черчил запретио да:
,,.....Cerčil je 13. aprila obavestio Kralja Petra da će on, ukoliko kralj ne prihvati njegov zahtev, javno optužiti Mihailovića za saradnju sa neprijateljem i da će shodno tome postupiti i sa kraljem i njegovom vladom''.
Наравно, мислио је на отказивање гостопримства краљу и избеглој Влади у Британији
 

Back
Top