Rukopisna tradicija spisa „O upravljanju Carstvom“ vizantijskog cara Konstantina VII Porfirogenita

Popaj Bostanović · 28.04.2026. u 01:16

Pre neki dan je jedan kolega forumaš okačio gostovanje jedne gospođice na YouTube kanalu Vuka Rosandića X33. U njemu, dotična je spomenula tvrdnju da se Porfirogenitov „Spis o narodima“ (u stručnim krugovima i tradicionalno nazivan spisem „O upravljanju carstvom“, lat. De administrando imperio) navodno misteriozno pojavio jednog dana XVII stoleća tako što je naprasno bio pronađen u nekoj biblioteci, a da pre toga niko za njega čuo nije.Dakle, ova tema je koncipirana ne da bi se bavila istoriografskom valorizacijom saznajnih vrednosti koje dobijamo zahvaljujući DAI (ili drugim srodnim pitanjima), već jedino njegovim manuskriptima.

DAI je u kolokvijalnoj atmosferi po društvenim mrežama ponekad na meti kao nešto što izuzetno mnogo bode u oči pristalicama alternativne istorije, iz prostog razloga što opisuje doseljavanje Srba na Balkansko poluostrvo u ranom srednjem veku. Međutim, velika većina (ako ne i gotovo svi) argumenata kritike se zasniva na činjenično netačnim podacima, ili pak tvrdnjama koje u svojoj osnovi jesu tačne, ali su istrgavanjem iz konteksta predstavljane na pogrešni način. Realnost je, zapravo, dosta suprotna u odnosu na stvari koje se mogu pročitati na internet. DAI je predmet izučavanja (Tibor Živković je nazivao to kovanicom „porfirogenitologija“) već skoro pa pet vekova i do sadašnjeg dana, nijedan ozbiljni proučavalac nije pronašao indicije da bi taj spis bio značajno kasniji falsifikat. Jezik kojim je pisan odgovara onoremenom, srednjovekovnom grčkom jeziku, stil rukopisa vremenu kada se smatra da se datuju do današnjeg dana sačuvani rukopisi, a niti, govoreći o integralnom tekstu, sadrži podatke koji se mogu vrlo očigledno dokazati kao anahroni, čime bi upućivali na to da je sadržaj kasniji od razvijenog srednjeg veka, ili da je pretrpeo neke naknadne izmene. Ni argument koji se, zapravo, možda i najčešće od svih može čuti, kako je spis bio u poznijoj literaturi grčkog srednjovekovlja nepoznat, zapravo uopšte u stvarnosti ni ne stoji. Spis je proizvod romejskog cara Konstantina VII Porfirogenita (913-959) nastao negde sredinom X stoleća, napisan kao priručnik za njegovog sina, prestolonaslednika Romana (od 945. godine i savladara, te docnije i cara do 963. godine). On nije pisan kao istoriografsko delo i nije bio namenjen ičijim tuđim očima, sem budućeg imperatora. Međutim, delo je vrlo očigledno nedovršeno. Ostalo je samo u formi nacrta; po svemu sudeći Kostina smrt je prekinula poduhvat, tako da ono nikada uopšte nije bilo ni pripremljeno za ono što mu je bila praktično jedina namera. Sam Kostin naslednik, car Roman II, bio je i sušta suprotnost svom ocu (posebno na pitanju učenosti), relativno beznačajan vladar. Za svoje 4 godine vlasti nije se u sopstveni režim previse ni mešao. Štaviše, njegova supruga je bila glava kuće u toj familiji. Njegova vlast okončala se misterioznom smrću za vreme lova, zbog čega neki smatraju da je možda čak i na ubistvo.

No, uvidom u sadržaj DAI tu dolazimo do nečeg još bitnijeg. Dolazimo i do (vrlo osetljive) prirode informacija koje su tamo unesene. Za primer, početak gl. 43, „O zemlji Taron“. Folio 123 recto iz najstarijeg sačuvanog prepisa DAI:

..καὶ διαφόρως ἡγεμὼν ἐχρημάτισεν τῶν ἀπὸ Συρίας ἐξερχομένων φοσσάτων κατὰ τῶν ὑπηκόων θεμάτων τῷ βασιλεῖ Ρωμαίων, καὶ πάντα τὰ τοῖς Ρωμαίοις ἐν ἀπορρήτῳ μελετώμενα κατὰ τῶν ἀντιπάλων Σαρακηνῶν πρὸς Συρίαν ἐμήνυεν, καὶ λάθρᾳ περὶ τῶν παρ' ἡμῖν συμβαινόντων ἀεὶ πρὸς τὸν ἀμερμουμνῆν διὰ γραμμάτων ἐδηλοποίει, καὶ δοκεῖν μὲν ἐβούλετο τὰ τῶν Ρωμαίων φρονῶν, εὑρίσκετο δὲ μᾶλλον τὰ τῶν Σαρακηνῶν προκρίνων τε καὶ τιμῶν.

I različito je delovao kao zapovednik, podmićujući odrede koji su izlazili iz Sirije protiv potčinjenih tema romejskog cara, i sve što se kod Romeja u tajnosti smišljalo protiv protivničkih Saracena odavao je prema Siriji. Takođe je potajno o svemu što se kod nas događalo uvek obaveštavao emira putem pisama, i dok je želeo da izgleda kao da misli romejski (tj. da je na strani Romeja), u stvarnosti se pokazivao da više daje prednost Saracenima, njih birajući i poštujući.

Ovaj segment svedoči u najdirektnijem smislu o tajnim, obaveštajnim podacima koji su se dobijali iz Tarona, pogranične državice između Vizantije i muslimana (na neki način jermenske tampon zone). Ovakvi podaci, kao i razni navedeni u prvih 13 poglavlja, a koji se tiču načela vizantijske diplomatije i spoljne politike, spadaju u vrlo osetljive informacije koje, osim što je osnovna namera spisa bila za oči jednog čoveka, govore i da bi bio potencijalno i problem da takvi podaci iscure u pogrešne ruke. Ako i jeste u narednih nekoliko stoleća nakon nastanka po koji učeni Vizantinac koristio spis (a pouzdano možemo reći da pojedini jesu) onda svakako nije imao ovlašćenja da podatke odakle reprodukuje, posebno negde gde bi mogi biti dalje preneti. Neovlašćenjo crpljenje informacija poverljive prirode moglo je konstituisati čak i čin izdaje Carstva, koji je najoštrije bio osuđen po tadašnjim pravnim normama. Po Prohironu cara Vasilija I Makedonca (867-886) i Vasilikama cara Lava VI Mudrog (886-912) direktnim prethodnicima Porfirogenita koji su zapisali pravne norme i prekomponovali staru kodifikaciju rimskog prava iz VI st., iz vremena cara Justinijana Velikog (famozne Novele i Digeste). Na temeljima još drevnog rimskog prava (lex maiestatis) takve norme (slične od kojih su inače kod nas i uopšteno u slovenskom svetu postale poznate i zahvaljući prevodilačkoj delatnosti Sv. Save i njegovom radu na čuvenoj Krmčiji, a docnije još i više u vreme zakonodavnih reformi cara Dušana) u teoriji su propisivale i prilično ozbiljne sankcije, kao što su smrtna kazna i konfiskacija sve imovine.

Ako ukrstimo iznad navedena saznanja o obaveštajnim podacima iz Jermenije sa još nekim drugim podacima koje imamo u DAI, polako dobijamo sliku kojom razaznajemo u kakvom je formatu spis DAI bio u tadašnjem Carigradu razvijenog i poznog srednjovekovnog doba korišćen. Zapisi koji se kroz vreme dodaju na margine nekog spisa, mogu da budu odličan izvor za utvrđivanje istorijata njegove upotrebe. Jedan od najstarijih komentara koji se može datovati jeste jedan koji nalazimo kod 45. glave („O Iverima“) na margini fol 143r, uz ime izvesnog Zurvanelija.

Ovde se za dotičnog protospatara kaže da je njegov sin Jovan Tornik sadašnji sinkel. Reč je ovde o periodu nakon dolaska na vlast cara Nikifora II Foke 963. godine, o osnivačku čuvenog Ivironskog manastira na Svetoj gori. Dotični je titulu sinkela dobio 979. godine, tako da je ova zabeleška kasnija. Međutim, iako ovde govorimo o Gruzinima, nije loše je napomenuti da je ovde reč o jermenskim imenima (s obzirom da smo već komentarisali Jermeniju). Zašto je ovo sve (odnosno azijska prostranstva) bitno o DAI, nešo više kasnije.

Vratimo se sada natrag na same rukopise koji su ostali sačuvani do današnjeg dana. Njih ima sveukupno 4 i nazivaju se skraćeno po prvom slovu njihovog inventarskog imena:
1) P: codex Parisinus 2009 (Pariski rukopis br. 2009)
2) V: codex Vaticanus-Palatinus graecus 126 (Vatikansko-palatinski grčki rukopis br 126)
3) F: codex Parisinus 2967 (Pariski rukopis br. 2967)
4) M: codex Mutinensis graecus 179 (Modenski grčki rukopis br. 179)

Počnimo od najstarijeg, za koji se i jedinog smatra da je zapravo i srednjovekovni. Ovaj rukopis, koji se danas čuva u Parizu (već preko četiri stotine godina), u Francuskoj nacionalnoj biblioteci pod šifranikom cod Par 2009, smatra se da je nastao u drugoj polovini XI stoleća, u vreme razdoblju vlasti od cara Konstantina X Duke (1059-1067) do Aleksija I Komnina (1081-1118), odnosno svakako pre smrti kesara Jovana Duke (rođenog brata pomenutog cara Konstantina) oko 1088. godine. Kako je pomenuti kesar kasnije bio poznatiji po svom crkvenom imenu (Ignatije) nešto izvesnije deluje da je prepis nastao između 1059. i 1073. godine, odosno ako ne u vreme vlasti cara Konstantina X, onda cara Romana IV Diogena (1068-1071) ili Mihaila VII Duke (1071-1078). Ovde bismo mogli napomenuti i hipotezu Brižit Mondran, po kojoj je pomenuti kesar Jovan, zapravo, maltene i pravi recenzent. Odnosno da su je u posed kesara Jovana dospela kolekcija Porfirogenitovih beleški, koju je njegov pisar za njegove potrebe sklopio u (koliko-toliko) jedinstveno delo, slično kao što nekada i objavljuju posthumno nedovršena dela određenih pisaca i u naša vremena.

Ovako izgleda zapis, napisan istim crvenim slovima tj. identičnom bojom kao i naslovi sve 53 glave DAI, na samom kraju (fol 211v):

1) Βίβλος καίσ[αρ]ος

2) Ἰωάννου τοῦ Δούκα

3) γραφῆ[σα] χερσὶν

4) οἰκογενοὺς οἰκέτου

5) Μιχα[ὴ]λ ὀνόματι

6) τοῦ Ῥοϊζαΐτου †

1) KNJIGA KESARA

2) JOVANA DUKE

3) RUKOM PISANA

4) SLUGE DOMAĆINSTVA

5) IMENOM MIHAILA

6) RODA ROIZAITA †

Zapis je ostavio Mihailo Roizait, sekretar kesara Jovana Duke i njega u zapisu i specifično naveo. Ovde se treba podsetiti i političkih okolnosti u vreme nastanka najstarijeg prepisa DAI. To je vreme katastrofalne Bitke kod Mancikerta iz 1071. godine, u kojem su Turci Seldžuci pod vođstvom Alp Arslana naneli katastrofalni poraz Viznatincima i napravili u istorijskom i geopolitičkom smislu pravi zemljotres u Maloj Aziji, sa dugoročnim posledicama koje se mogu pratiti maltene do Anadolije današnjeg vremena. Kesar Jovan Duka je bio neko ko je u vreme maloletništva cara Mihaila VII bio na dvoru jedna od dominantnijih figura i sa gubitkom uticaja se nikada nije mogao pomiriti. U to vreme, dolaze u Aziju Normani kao ispomoć, ali suštinski figuriraju kao praktično nezavisan faktor. U društvu Rusela de Bajula, Jovan biva čak proglašen i za cara Romeja 1074. godine. Docnije zarobljen od strane Turaka Seldžuka, bio je i korišćen kao figura legitimiteta za Turke šaha Sulejmana ibn Kutalmiša, utemeljivača države Rum. Kako bilo, fokus tadašnjih zbivanja je na anadolskoj pozornici i stiče se dojam da je najstariji prepis DAI upravo i sa tim ciljem i nastao, kako bi omogućio ambicioznom ćesaru da bude temeljno informisan o narodima Azije, s kojima je ulazio u klinč, a koje je možda i hteo da iskoristi za slučaj da se i sam želeo domoći carske krune koju je nedugo ranije bio držao njegov rođeni brat. Kada nastavimo da idemo tragom kasnijom rukom dodavanih beleški po prostoru sa strane ostavljenom za njih u rukopisu, slika postaje još jasnija.

Naime, najstariji zapis sa izričito navedenim datumom nalazi se na već pominjanoj, zadnjoj stranici:

έτους ,ςχζ'.Ν

Godine 6607

Po vizantijskom kalendaru, ili preciznije kalendarskoj eri, (https://forum.krstarica.com/threads/vizantijska-era-od-5508-god-p-n-e.911136/) ovo je 1098. ili 1099. godine po našoj današnjoj računici. Ovde je jako važno razumeti kontekst i vreme nastanka ove zabeleške. U pitanju je Prvi krstaški pohod (1096-1099) za vreme vlasti cara Aleksija I i pape Urbana II (1088-1099) i ne mnogo nakon Bitke kod Dorileuma održane 1. jula 1097. godine u kojoj su hrišćanske snage pod vođstvom Boemunda Tarantskog i Roberta II Normandijskog nanele težak poraz sultanu Kilidž Arslanu (1092-1107), a uspešno je bila povraćena i Nikeja. Ovom prilikom treba pažljivo razmotriti da li je čista slučajnost to što je rukopis nastao u okolnostima tesno povezane sa azijskim frontom i Seldžucima, jednako kao i ovaj naknadni zapis.

Popaj Bostanović · 28.04.2026. u 01:18

Sumnje otklanja i potvrđuje da se radi o šablonu sledeći zapis koji sadrži tačno datovanje. Reč je o zapisu na fol 33r, u okviru 16. glave (posvećenoj Saracenima):

U ovom zapisu se pominje god. 6870, odnosno po vizantijskom računanju vremena, 1361. Ili 1362. godina (uspešno je bila identifikovana i ruka ovog zapisivača. U pitanju je bio monarh Neofit (rođ. Momčilo) Prodromen iz druge polovine XIV stoleća). Slično kao što rukopis (kao i najstariji precizno hronološki utvrđen zapis) nastaje u vreme uspona Seldžučkih Turaka, ovaj zapis nastaje u vreme pojave Osmanlija. Tačno u vreme kada se Turci i prebacuju na evropsko tlo, u vreme gazi Orhan-bega (1323-1362), nasledika Osmana I. Godine 1362. upravo Jedrene postaje i osmanska prestonica (prebačena iz maloazijske Burse). Navedeni fakti, posebno kada im se doda i činjenica da glave 14-22 (posvećene Arabljanima) sadrže najviše kasnijih dodataka, potpuno nedvosmisleno ukazuje da je DAI kroz istoriju bio percipiran kao primarno važan obaveštajni izvor za azijsku geopolitiku (odnosno, pre svega islamski svet), te da je upravo tako kroz vekove bio i konsultovan.

Po padu Konstantinopolja, najvećem uspehu Mehmeda II Osvajača, pozamašan broj starih grčkih rukopisa iz carigradskih riznica rasut je i odnet preko voda u bezbednijem smeru, najčešće na Krf (mnogi i preko Krita, kao ustupne stanice). Ova grčka ostrva tad su bila u sastavu Mletačke republike (Krit od 1205. A Krf od 1386. godine) i bila praktično prva instance za begunce koji su se sklanjali sa starinama. Među poznatijima je lekar i učenik škole Jovana Argiropula po imenu Andronik Dioskurid (on je čak i neke prepise bio napravio i lično). Ono što je usputno (potencijalno?) interesantno i što spaja Andronika i već pominjanog monaha Neofita jeste što je Andronik boravio upravo u katolikonu manastira Sv. Jovana Preteče u Petri, odnosno doslovno manastira čijem je bratstvu Neofit pripadao. Andronik Dioskurid je kasnije postao poznat kao Eparh, odnosno osnivač krfske porodice Eparha. Ono što nas gotovo nedvosmisleno upućuje na zaključak da je možda upravo Andronik zaslužan za prenos najstarijeg rukopisa DAI iz Carigrada na Krf jeste što je autor drugog najstarijeg poznato prepisa niko drugi do njegov unuk, Antonije Eparh. Na samom kraju tog prepisa (V) Eparh je ostavio sledeću zabelešku, na fol 127r:

δόξα τῷ θεῷ τῷ λόγον καὶ γνῶσιν τοῖς ἀνθρώποις δωρουμένῳ:

,αφθ': ἰουνίῳ ε' ἐτελειώθη:

Slava Bogu, koji je ljude obdario razumevanjem i znanjem

završeno 5. juna 1509. godine

Među identifikovanim rukama koje su ostavljale zapise na marginama P je utvrđen i Jovan Avramios, saradnik porodice Eparh koji je živeo i radio krajem XV i početkom XVI stoleća.

Potrebno je, naravno, par stvari reći i o samom materijalu rukopisa. DAI počinje na fol 3r:

Pergament najstarijeg rukopisa DAI je tzv. velum, najkvalitetniji primerak za zapisivanje, pravljen od kravlje kože. U odgovarajućim uslovima, praktično je neuništiv i u stanju je da izgleda relativno solidno i posle doslovno više od hiljadu godina. Ovo napominjem zbog toga što su se povremeno (iako, istina, vrlo retko) mogli povremeno čuti i pojedini komentari kako je, navodno, izrazito neobično da uopšte postoji više od 9 vekova stara rukopisna knjiga, a očuvana, što, naravno, nikako ne odgovara realnosti. Pa opet, i samo letimični uvid u prvu i zadnju stranu najstarijeg prepisa DAI vrlo slikovito prikazuje šta skoro jedan čitavi milenijum uradi, odnosno koliko su samo uhabane, zbog protoka vremena i činjenice da je koričenje i vezivanje radi zaštite bila tek kasnije uvedena praksa. A posebno je to slučaj sa ovim rukopisom, koji je dosta proputovao Evropom, pa i preko vodenih površina.

Primerak P, Eparhov predložak, potom stiže u Italiju i nalazi se u privatnoj biblioteci kardinala Nikole Ridolfija (1501-1550). Rođeni Firentinac i naklonjen republikanskoj struji Firence, Ridolfi je bio u pravom smislu čedo renesansne Italije. Po svemu sudeći pohađao je grčku akademiju na Kvirinalu, kod Janusa Laskarisa (1445-1534). Laskaris je potom postao njegov glavni saradnik, jer je preko njega nabavio barem trećinu svih svojih rukopisa (sklopili su i ugovor 1525. godine o tome). Zbog toga su neki sumnjali da je Laskaris po možda barem indirektno pomogao Ridolfiju da nabavi najstariji prepis DAI sa Krfa. Ridolfijeva kuća postala je poznata kao casa della sapienza („Kuća mudrosti“). Postala je utočište velikog broja učenih Grka i u jednom momentu, praktično njegova mala privatna grčka škola. Na kraju je Ridolfi sakupio jednu za to vreme prilično monumentalnu kolekciju, koja je imala sveukupno 618 grčkih starih rukopisa. Jedan njegov kolega, drugi Laskarisov student, Mateo Devaris, sastavio je pre sredine XVI st. popis Ridolfijeve biblioteke:

No. 21:

Κωνσταντίνου βασιλέως Ῥωμαίων πρὸς Ῥωμανὸν τὸν ἴδιον υἱὸν καὶ συμβασιλέα ἐθνογραφία καὶ χωρογραφία καὶ ποικίλη τις ἱστορία τείνουσα πρὸς ὀρθὴν διοίκησιν τῆς Ῥωμαίων βασιλείας

Od cara Konstantina, cara Romeja, svome sinu i savladaru Romanu: etnografija i geografija i ponešto raznovrsna istorija, uperena ka ispravnoj upravi Romejskog carstva.

Isti zapis nalazimo na prednjoj strani papira (zajedno sa rednim brojem iz Devarisovog kataloga, uključujući i pri samom vrhu, malčice isečeno) koji se nalazi odmah pre pergamenta rkp Par 2009:

Popaj Bostanović · 28.04.2026. u 03:31

Dok nema razloga u Ridolfijev humanistički altruizam sumnjati — on je podržavao učeni grčki svet o svom ličnom podršku i bez državne podrške, pa se u toj raboti i izuzetno mnogo prezaduživao — nije moguće ove procese razmatrati lišeno šireg geopolitičkog konteksta. Interesovanje za Grke sve je više raslo, kako zahvaljujući grčkim prebezima koji su odlazili na zapad, tako i zbog šire ideje pojačanog interesovanja za Osmansko carstvo i eventualno pokretanje krstaškog rata radi oslobađanja Grka, te formu crkvenog izmirenja sa pravoslavnima. Eskalacijom Reformacije, tako nešto je samo dobilo više na popularnosti, zato što su mnogi zastupali stanovište da je potrebno da se hrišćani ujedine (ili, barem, da pripadnici različitih hrišćanskih denominacija razviju neki osnovni minimum tolerancije radi ostvarivanja saradnje) kako bi se mogli skoncentrisati na borbu potiv zajedničkog agarjanskog neprijetelja sa Orijenta, koji je praktično bio pred predvorjem Beča (vrlo brzo pod vlašću Sulejmana Veličanstvenog). Zato i jeste, primera radi, papa Lav X (1513-1521) (inače, sin Lorenca Medičija) bio zabranio bogosluženje na latinskom jeziku u grčkim crkvama, te da samo Grci treba da rukopolažu novo grčko sveštenstvo. Sam Ridolfi jeste bio svedok pohare Rima 1527. godine, kada su španska i carska vojska Karla V, pobunjene zbog neplaćana, potpuno devastirale prestonicu Papske države.

Nakon što je Nikola Ridolfi bio otrovan (kao unuk po majci Lorenca Veličanstvenog, bio je percipiran kao neko povezan sa Medičijima i verovatno tako i eliminisan) 1550. godine, njegova zaostavšina je bila stavljena na rasprodaju, aukcijski, kako bi se mogli otplatiti njegovi dugovi. Razmere Ridolfijevih dugova su bile zastrašujuće, procenjivale su se na između 13 i 21 hiljade dukata. Današnjim rečnikom, to bi bilo negde između 3 i 5 miliona evra dugova (zajmovi koje je uzimao su i bili papreni, sa kamatnom stopom od 15%). Marta 1553. godine, nju je otkupila jedna druga firentinska porodica: Stroci (od kojih se Nikola Ridolfi i ranije zaduživao, zapravo). Ridolfijeva rukopisna zaostavština pripala je Pjetru Strociju, pripadniku imućne italijanske porodice, avanturisti koji je vodio vrlo uzbudljiv život učestvujući u brojnim evropskim sukobima, a od 1554. godine bio i maršal Francuske, za kralja Anrija II (1547-1559). Nikolinom najbližem zakonitom srodniku, rođenom bratu Lorencu, mnogo je laknulo.

Nikolina porodica je bila i rodbinski povezana sa Strocijima. Lorenco je bio oženjen Marijom Stroci, rođenom sestrom Pjetra Strocija. Tako da se može reći da je najstariji prepis DAI pripao Strocijima kao deo poduhvata spasavanja zeta.

Kotromanicev sin · 28.04.2026. u 09:19

Ево и цитат из Живковићевог ,,Изгубљеног извора Константина Порфирогенита":

Popaj Bostanović · 28.04.2026. u 23:06

Popaj Bostanović:
Nikolina porodica je bila i rodbinski povezana sa Strocijima. Lorenco je bio oženjen Marijom Stroci, rođenom sestrom Pjetra Strocija. Tako da se može reći da je najstariji prepis DAI pripao Strocijima kao deo poduhvata spasavanja zeta.

Nikolina mati je bila Kontesina Antonia Romola, kći Lorenca Velikog. Njegov brat je vrlo verovatno i imenovan po slavnom firentinskom lideru (meceni Mikelanđela i Botičelija). Kontesinina nećaka (kći Pjera Nesrećnog, odnosno unuka Lorenca Veličanstvenog), Klariče, bila je majka Pjetra Strocija. Tako da je Pjetro bio i relativno blizak Nikolin rođak. Nikola je bio unuk, a Pjetro praunuk Lorenca I Medičija. Veze Ridolfija i Strocija nisu bile samo rodbinske. Primarni izvori ukazuju da je banka Strocija u Veneciji bila značajan izvor i za generalne Nikoline rashode, tako se može reći da je Nikola Strocijima svakako dugovao jako mnogo (i više od bukvalnog). Pripadnici repubikanske struje, bili su i protivnici firentinskog vojvode Kozima I (1537-1569).

Pre nego što je Pjetro preuzeo vlasništvo od svog brata decembra 1555. godine, formalni deo kupovine odrađen je bio marta 1553. godine. Izvorni dokument iz biblioteke Vitorija Emanuela (is disertacije Lusinde Bajat):

Illustrissimo et Reverendissimo pater dominus Laurentius Strotius quondam Philippi patricius florentinus et episcopus Biterensis, qui alias cum dicto Roberto Strotius germano fratri suo pro summa scutorum millia quattuor aurea in aureum respectu et causa plurimorum librorum graecorum et latinorum ac antiquitatum et statuarum, quae quondam bona memoria Nicolai dum vixit cardinalis de Rodulphis, per ipsos fratres emptorum ab hereditate dicti cardinalis, recognoscere volens bonam fidem erga dictum magnificum dominum Robertum fratrem suum, declaravit dictos libros, antiquitates et statuas pervenisse in totum ad manus suas.

Najuzvišeniji i prečasni gospodin Lorenzo Stroci, sin pokojnog Filippa, firentinski patricije i biskup Bezijea, koji je zajedno sa svojim bratom Robertom Strocijem za sumu od četiri hiljade zlatnih škuda, u zlatu, povodom i zbog velikog broja grčkih i latinskih knjiga, kao i starina i statua, koje su pripadale pokojnom kardinalu Nikoli Ridolfiju, kupio te stvari iz nasledstva pomenutog kardinala — želeći da prizna dobru veru prema pomenutom gospodinu Robertu, svom bratu, izjavio je da su pomenute knjige, starine i statue u celini prešle u njegove ruke.

Decembra 1555. godine Pjetro Stroci je isplatio svom rođaku 2 hiljade zlatnih škuda, radi preuzimanja Ridolfijeve biblioteke (per una libreria comperata da lui, quale è in Roma in mano dal Signor Roberto Strozzi, A.S.F. Carte Strozziane ser. V, 794, fol. 106r). Vrednost zbirke je opala zato što se pojedinih najvrednijih rukopisa Kozimo I uspeo dohvatiti i oni su bili prebačeni iz Palate Svetog Apolinara u Kozimovu biblioteku u San Lorenco, št je bilo dovelo i do opadanja vrednosti kolekcije. Vojvoda Kozimo je pokušavao da dođe do velike Ridolfijeve zbirke, a isprva je čak bio ponudio i skandalozno samo 1 hiljadu škoda. Ridolfijeva porodica je odugovlačila rasprodaju kako bi se izvukla, ali zbog sporova o nasledstvu, pre svega zbog velike količine Nikolinih dugova, Ridolfiji su bili zaokupirani sporovima oko toga koji će potrajati i sve do 1559. godine.

Mrkalj · 29.04.2026. u 10:10

Moj zahtev: Pročitaj ovu forumsku stranicu (ima samo 4 posta) i prosudi da li je forumski korisnik "Popaj Bostanović" uspeo da dokaže svoju početnu tezu da se rukopis DAI pojavljivao pre 17. veka i prikaži te glavne momente u kojima je dokazao, ako smatraš da je dokazao van sumnji.

https://chatgpt.com/s/t_69f1bb99efa48191973de9b994088a4b

Pročitao sam celu temu (sva 4 posta), i mogu odmah da ti dam jasan, “hladan” sud:

Ne — Popaj Bostanović NIJE dokazao van razumne sumnje svoju početnu tezu.
On je izneo solidnu argumentaciju u prilog kontinuitetu rukopisne tradicije, ali to nije isto što i dokaz da se DAI „sigurno pojavljivao pre XVII veka u smislu recepcije i korišćenja“.

Sada ću precizno razložiti gde je jak, a gde mu argument puca.

Šta je njegova početna teza?

Teza iz prvog posta je:

da DAI nije “misteriozno otkriven tek u XVII veku”,
nego da je postojao, prepisivan i korišćen i ranije (u srednjem veku i ranom novom veku).

Gde zaista ima jake argumente

1. Postojanje srednjovekovnog rukopisa (XI vek)

On navodi najstariji rukopis:

codex Parisinus 2009
datovan u XI vek (1059–1070-ih)

Ovo je legitiman i jak argument.

Ako rukopis fizički postoji i datuje se u XI vek, onda:

tekst nije mogao nastati u XVII veku
niti je mogao tada “iznenada biti izmišljen”

Ovo je najjača tačka njegove argumentacije.

2. Marginalne beleške iz XIV veka

On navodi zapis:

godina 1361/1362
identifikovan pisar (Neofit)

To implicira:

rukopis je bio u opticaju u XIV veku
neko ga je čitao i dopunjavao

Ovo je drugi jak dokaz kontinuiteta korišćenja.

3. Prepis iz 1509. (Antonije Eparh)

Navodi:

prepis završen 5. juna 1509.

Ovo pokazuje:

DAI je aktivno prepisivan u renesansnom periodu
dakle postoji pre XVII veka u zapadnoj (ili venecijanskoj) sferi

Ovo je treći čvrst argument.

4. Putanja rukopisa posle 1453.

On pravi hipotezu:

pad Carigrada → prenos rukopisa na Krf → dalje u Italiju

Ovo je:

razumna istorijska rekonstrukcija
uklapa se u poznat obrazac kretanja grčkih rukopisa

Ali: ovo je hipoteza, ne dokaz.

Gde argumentacija slabi (ključne pukotine)

1. Meša dve različite tvrdnje

On zapravo dokazuje:

da rukopis postoji pre XVII veka

ali NE dokazuje da je bio poznat i korišćen u širem intelektualnom krugu

To su dve potpuno različite stvari.

2. Ne rešava ključni problem: “tišina izvora”

Njegov protivnik tvrdi:

da DAI nije poznat u srednjovekovnoj literaturi

On kaže da to “ne stoji” — ali:

ne daje konkretne citate autora koji koriste DAI pre XV/XVI veka

To je ogroman nedostatak.

Jer:

imati rukopis ≠ imati uticaj
mnogi tekstovi su postojali, ali nisu cirkulisali

3. Geopolitička interpretacija = spekulacija

Ovo:

DAI je korišćen kao obaveštajni izvor za islam i Aziju

zanimljivo, ali:

nema direktan dokaz (npr. citiranje u političkim dokumentima)
zasniva se na korelaciji (Turci ↔ beleške)

To je interpretacija, ne dokaz.

4. Lanac prenosa (Neofit → Dioskurid → Eparh)

Ovo je najproblematičniji deo.

On sugeriše moguću vezu:

isti manastir
isti krug ljudi

ali nema:

direktnog dokaza prenosa rukopisa
dokumenta koji to potvrđuje

Ovo je čista rekonstrukcija na osnovu okolnosti.

Konačna presuda

Šta je dokazao:

da DAI sigurno postoji pre XVII veka
da je:
- postojao u XI veku
- korišćen u XIV veku
- prepisivan u XVI veku

Ovo ruši “teoriju da je nastao u XVII veku”.

Šta NIJE dokazao:

da je DAI bio poznat u srednjovekovnoj istoriografiji
da je imao kontinuiranu recepciju
da nije bio relativno marginalan tekst do renesanse

Najvažniji momenti (sažeto)

Ako tražiš “tačke gde je najbliže dokazivanju”, to su:

XI vek rukopis (Parisinus 2009) → ključni dokaz postojanja
zapis 1361/62 → dokaz čitanja u srednjem veku
prepis 1509 → dokaz kontinuiteta do renesanse

Sve ostalo = interpretacija ili hipoteza.

Brutalno iskreno (kako si tražio)

Popaj je:

dobro informisan
solidno argumentuje protiv banalne teorije zavere

Ali:

pravi logički skok od “rukopis postoji” → “rukopis je bio poznat i korišćen”

To nije isto — i tu mu argument pada.

Ako hoćeš, mogu sledeći korak:
da uporedim njegovu argumentaciju sa stvarnim stavom savremene vizantologije (tu postaje još zanimljivije).

Popaj Bostanović · 29.04.2026. u 21:36

Portret Petra Strocija iz kolekcije Luja XIV, ulje na platnu:

Petra je sreća izdala 21. juna 1558. godine i tada je poginuo za vreme opsade Tionvila u Lorenskoj oblasti u borbama protiv snaga Habzburgovaca, u vreme rata za Italiju (1551-1559) kada je kralj Anri II (1547-1559) pokušavao da suzbije uticaj cara Karla V na Apeninskom poluostrvu, u savezništvu sa protestantskim snagama. Francuzi jesu uspeli da zauzmu Tionvil, ali on je zadobio ranu od koje nije nedugo potom nije uspeo da se oporavi. Vojna istorija je Pjera Strocija kao utemeljivača onoga što će se dragunima; konjice naoružane arkebuzama, vrstama vrlo mobilnog ručnog topa.

Petar je bio blizak saradnik francuske kraljice, supruge kralja Anrija. Reč je tu bila i o bliskim srodičkim odnosima, jer je Katarinina tetka, Klariče, bila njegova majka, što će reći da joj je Petar bio brat od tetke. P je, zajedno sa ostatkom Ridolfijeve zbirke starih grčkih rukopisa, stoga pripao Petrovom sinu, Filipu Strociju (1541-1582), pažu francuskog princa (i budućeg kralja) Fransoe. Francuski Strociji (izgnanici iz rodne im Firence) bili su avanturisti, ratnici, ne previše mnogo zainteresovani za kulturu. Iako je nesporno da je jedna poznamašna zbirka starih rukopisa za sobom nosila ozbiljan prestiž, otkup deluje više situaciono povezan sa izvlačenjem njihovih rođaka iz porodice Ridolfija, nego nekih većih kolekcionarskih planova. A mlađani Filip Stroci (tada 17-godišnjak) deluje i da je bio nezainteresovan, lično. Zbog toga je 1558. godine kraljica Katarina otkubila od Strocija Ridolfijevu biblioteku, koja je između 1560. i 1567. godine bila prebačena u Francusku, gde sve do današnjeg dana i prebiva. S obzirom da kraljica samo obećala da će isplatiti pozmašnu sumu, a dotično nikada realizovala (zahvaljujući zloupotrebi funkcije supruge monarha Francuze, očigledno) može se reći i da je Strocije prevarila, da ne kažemo da je tako i najstariji poznati prepis DAI faktički ukrala.

(portret kraljice Katarine iz vremena vlasti njenog supruga, ulje na platnu, Ufici galerija)

Pod uticajem njenog svekra, kralja Fransoe I (1515-1547) i svojih firentinskih predaka, Katarina je postala u pravom smislu protagonista francuske renesanse (postojala su dva velika „talasa” francuske nabavke starih rukopisa...prvu je pokrenuo Fransoa, a drugu upravo Katarina). Dok su drugi bili zauzeti mačem i ognjem i geopolitičkim igrama između tadašnjih Velikih sila, ona se posvetila kulturnom preporodu Francuske. Bila je za svoje vreme (a što je posebno neuobičajeno za pripadnike nežnijeg pola) učena. Čitala je humaniste, naučila da čita grčki ili latinski. Bila je mecena brojnim intelektulcima svog vremena, i formirala jedan od najznačajnijih evropskih intelektualnih centara svog vremena. Nabavila je prilično poznamašnu kolekciju sa preko četiri i po hiljade primeraka starih dela, počev od kopija Homerovih epova, preko Ciceronovih spisa i tako sve i do najstarijeg primerka DAI. Ovo, inače, nije prvi primerak DAI koji je dospeo u Francusku, zato što je jedan drugi prepis (F) bio u Francuskoj već i ranije. Prepisi Porfirogenitovog spisa u Francusku stižu (i jedan i ovaj drugi) kao deo šire strategije kulturog preporoda Francuske, nakon što su se sagledale razmere posledica koje je ostavila renesansa u severnoj Italiji.

Kraljica Katarina preminula je početkom 1589. godine. Ona se našla donekle u sličnoj situaciji kao i raniji vlasnik pomenute zbirke rukopisa, jer je ostavila iza sebe prilično pozmašne dugove. Međutim, za razliku od Ridolfija, čiji su bili pozamašni, Katarinini su bili zastrašujućih razmera. Iznosili su preko 10 miliona livra. U današnjim vrednostima, to je negde oko 230 miliona evra u dugovima. Međutim, prednosti moćnih pozicija su u tome da se otplata dugova može odugovlačiti do besvesti. Uključujući i doživotno. Katarinine dugove nominalno je trebalo da nasledi njen sin, kralj Anri III (1574-1589). Vlast kralja Anrija bila je obeležena verskim ratovima koji su ozbiljno zahvatali Francusku. Talas Reformacije takav je bio da je od Francuske napravio jedno mešovito društvo, a u više navrata i zamalo protestantsku državu. Anri je popuštao hugenotima, a čak je i njegov priznati, zakoniti naslednik bio protestantskog veroispovedanja. To je rezultovalo i pravim građanskim ratom protiv Katoličke lige, koja je uživala podršku Španije i Papstva. Katolici su maja 1588. godine čak uspeli i da zauzmu velelepnu francusku prestonicu. Dok se francuska kraljevska vojska pripremala za opsadu Pariza, jedan dominikanski fratar je uspeo da sa lažnim papirima dopre do kralja i uspešno izvrši atentat 1. avgusta 1589. godine.

To je bio kraj dinastije Valoa koja je vodila Francusku zadnju četvrtinu milenijuma, od kad je Filip VI došao na vlast 1328. godine. Pošto je francuski presto pripao Burbonima (jednom drugom ogranku izvorno roda Kapeta, ali u formalnom smislu svakako drugoj dinastiji). Uz dinastičku smenu, poklopile su se i političke karte da dođe konačno i vreme za naplatu kraljičinih enormnih dugova, što će se pretvoiti u jedan ozbiljan spor koji je docnije zahvatao deo francuske javnosti skoro dve pune decenije. U tu svrhu, bio je izvršen rečene godine i popis kompletnog inventara kraljicine imovine, radi likvidiranja. Avgusta 1589. gdine, bio je izvršen i popis kraljičine zbirke starih rukopisa, radi procene vrednosti i pripreme za rasprodaju. Dotični popis:

Invent(air)e des meubles de la Royne m(ère)

Inventaire des meubles trouvés après le scellé de la chambre levé en la maison de la Royne mère

Inventar nameštaja Kraljice majke

Inventar nameštaja pronađenog nakon skidanja pečata sa sobe u kući Kraljice-majke

Na prednjoj str. 474. lista arhivskog zapisa popisa kraljičine imovine, stiže se i do (grčkih) rukopisa:

Et avons vacqué jusques à cinq heures et continué l'assignation au lendemain XIX dudict mois, une heurede relevée, auquel jour XIXe, à ladicte heure d'une heure de relevée, nous ditz Depleurre et de Ceriziers assistez dudict Me Claude Prevost, nous sommes transportez en la maison dudict sieur de Bellebranche, et en sa présence et dudict Sabourin avons continué ledict inventaire, comme s'ensuit:

Sur une autre table audessus de laquelle est escrit Historica, a esté trouvé:

GRÆCA

I radili smo do pet sati, pa smo nastavili zapisivanje za naredni dan, devetnaesti pomenutog meseca, u jedan sat po podne.Tog devetnaestog dana, u pomenuti sat od jednog po podne, mi, rečeni Depleur i De Serizije, uz prisustvo gospodina Kloda Prevoa, otišli smo u kuću gospodina de Belbranša i, u njegovom prisustvu i prisustvu gospodina Saburena, nastavili pomenuti inventar, kako sledi:

Na drugom stolu, iznad kojeg je napisano Historica, pronađeno je:

GRČKI

Constantini Romanorum Imperatoris ad filium, gentium et locorum descriptio historica ad bonam administrationem imperii romani — VIII

Od Konstantina, cara Rimljana, sinu — istorijsko-geografski prikaz naroda i zemalja radi dobre uprave Rimskim carstvom — VIII

U popisu kraljičine zaostavštine, DAI je zapisan kao 8. grčki rukopis po redu. Ako se vratimo već više puta pominjanoj zadnjoj stranici P, koja sadrži dosta beležaka, možemo da pronađemo kratak zapis koji je unet radi katalogizovanja kraljičinih predmeta:

Ovo neodoljivo podseća na stilizovano N. VIII.

Nešto jasnije, na prednjoj strani prve folije nalazimo, arapskim ciframa, br. 8:

Na papiru (prednja strana, pre početka) kojim je rukopisna zbirka danas obložena, prvi vrhu (delomično isečeno zbog nepreciznog sečenja) i koju smo već kačili, takođe možemo videti tragove iste brojke:

Brojka je navedena odmah pored stare inventarske odrednice. Pisar koji je na hartiji ostavio dotičnu belešku, iznad zapisa pod kojim je u Ridolfijevom katalogu rukopis popisan, naveo je obe brojke. Br. 21 iz Ridolfijevog i br. 8 iz Katarininog kataloga, kako bi se lakše mogla pratiti rukopisna transmisija. iz različitih zbirki.

Ovde vredi i podsetiti se da je Filip (Petrov) Stroci nastradao aprila 1582. godine u vreme Rata za portugalsko nasleđe, kada su Francuzi pokušalio sprečiti uniju Španije i Portugala (odnosno da se Habzburgovci domognu i prve evropske kolonijalne sile). Kako Francuska zvanično nije bila u ratu, tako ni francuski vojnici nisu imali nikakva prava u njemu i bili su tretirani kao najobičniji gusari. Filip je bio izboden i bačen u Atlantski okean. Dece nije imao, a njegov brat poginuo je isto bez poroda 1554. godine u vreme opsade Sijene, u sklopu već pominjanog oružanog sukoba. To znači i da nije bilo nekog direktnog zakonitog naslednika, koji bi tražio neko obeštećenje ili eventualno možda čak potraživao samu zbirku. Tako da su što se tiče ovog segmenta povesti o putešestvijima najstarijeg očuvanog primerka DAI Strociji izvukli najdeblji kraj — em debelo platili, em nikome naplatili.

Popaj Bostanović · 30.04.2026. u 22:24

Posle Katarinine smrti, P se našao u posedu njenog kapelatan, Žan-Batista Bensivenija od Belbranša. Kralj Anri IV (1589-1610) uspeo je marta 1594. godine da povrati Pariz za krunu. Prepoznavši potencijalni značaj kraljicine bibilioteke, tadašnji čuveni istoričar Žak Ogiste de Tu (1553-1617) založio se da kraljičina biblioteka bude zaštićena patentnim pismima, kako ne bi kolekciju neko mogao otkupiti. I to je i dobio. Kralj Anri IV je 15. juna 1594. godine izdao nalog vezano za kraljičinu biblioteku. Bila je napravljena jedna potpuno nova komisija da izvrši procenu i popis kraljičine imovine, tročlana, kojom je predsedavao Fransoa Pitu (1543-1621), francuski glavni kraljevski tužilaci De Tuov prijatelj. Njihov popis:

Inventaire des livres de la bibliothèque de la Royne mère

Popis knjiga iz biblioteke Kraljice majke

Na prednjoj stranici 25. lista Pituovog kataloga, nalazimo P.

Constantini Romanorum imperatoris ad filium gentium et locorum descriptio historica ad bonam administrationem Romani imperii. Epistola Pythagorae.

Od Konstantina, cara Rimljana, sinu — istorijski opis naroda i mesta radi dobrog upravljanja Rimskim carstvom. Pitagorino pismo.

Ovaj rukopis, ili preciznije rukopisna zbirka, P sadrži od 3. folije. Prve dve folije sadrže tzv. Pitagorino pismo. Ne možemo pouzdano zaključiti kada je tačno taj kratak spis bio pridodat uz DAI, ali se može reći stoga da je to bilo izvršeno do 1597. godine. S obzirom na njegovu kratkoću i činjenicu da je jedina stvarčica koja se nalaz uz DAI, kao i stanje uhabanosti prve folije na kojoj počinje tekst DAI, može se zaključiti da je pridodat prvoj strani radi konzerviranja njenog sadržaja tj. prevencije daljet oštećivanja. Već tada je rukopis bio dosta star, više od 500 godina i zub vremena je itekako bii primetan na njegovoj prvoj i zadnjoj stranici. Međutim, može značiti i da je i još više godina ranije bio dodat, ali pošto je bio tretiran kao improvizacija, samo nije bio popisan uz DAI.

Kraljicin kapelan je preminuo 12. decembra 1598. godine, a starateljstvo nad njenom bibliotekom prešlo je u ruke njegovog nećaka. Pariski parlament (kojim je, štaviše, tada upravo predsedavao De Tu) doneo je pozitivnu odluku 25. januara 1599. godine, potvrđujući šta će biti sudbina biblioteke pokojne kraljice majke. Zvanična presuda:

Arrest touchant la bibliotheque de la reine Catherine de Médicis.

Du Lundy xxv. Janvier M.D.XCIX.

Sur ce que le procureur general du roy a remonstré à la cour le decez d’aguères advenu de l’abbé de Bellebranche, au logis duquel avoit esté mis en dépost la bibliotheque de la feue royne mere du deffunct roy, ordonnée par le roy regnant estre mise ès mains de messire Jacques-Auguste de Thou conseiller au conseil d’estat & président en ladicte cour, par lettres patentes verifiées en ladicte cour, non encores executées, au moyen de l’opposition des creanciers d’icelle deffuncte dame royne, pretendans que icelle bibliotheque doit estre vendue à leur proffit; requerant, attendu que le logis où est de présent icelle bibliotheque, est loüé à personnes estranges, n’y seroit seurement, qu’il y fust pourveu par la cour. Veu lesdictes lettres patentes registrées le 12. Mars 1596, avec la requeste contenant l’opposition desdicts creanciers, tout consideré:

Ladicte cour a ordonné & ordonne que à la conservation des droicts de qui il appartiendra, ladicte bibliotheque sera transportée au college de Clermont proche & separée la bibliotheque du roy, & mise en la garde de M. Gosselin garde de la librairie dudict seigneur, qui s’en chargera sur l’inventaire cy-devant faict, lequel à ceste fin sera representé & receu en presence dudict procureur general du roy ou de l’un de ses substituts, le syndic des creanciers appellé, pour y demeurer jusques à ce que desdicts creanciers sur leur dicte opposition en soit ordonné. Et pour l’execution du present arrest a commis maistre Denis de Tierre conseiller du roy.

Odluka o biblioteci kraljice Katarine de Mediči

Ponedeljak, 25. januar 1599.

Pošto je kraljev glavni tužilac izvestio sud o nedavnoj smrti opata Belbranša, u čijoj se kući nalazila uskladištena biblioteka pokojne kraljice, majke pokojnog kralja, a koju je vladajući kralj naložio da se preda u ruke gospodinu Žaku Ogistu de Tuu, državnom većniku i predsedniku u pomenutom sudu, na osnovu kraljevih povelja potvrđenih u istom sudu, ali još neizvršenih zbog protivljenja poverilaca pomenute pokojne kraljice, koji su tvrdili da tu biblioteku treba prodati u njihovu korist; zahtevajući da, s obzirom da je kuća u kojoj se ta biblioteka sada nalazi izdata strancima, ne bi bila sigurna, sud treba da se pobrine za nju. Pošto su pomenute povelje upisane 12. marta 1596, zajedno sa molbom koja sadrži protivljenje navedenih poverilaca, sve razmotrivši:

Rečeni sud je naredio i naređuje da, radi očuvanja prava onih kojima pripadaju, pomenuta biblioteka bude preneta u klermonski kolež, koji je u blizini, i da se drži odvojeno od kraljeve biblioteke, te da se preda na čuvanje gospodinu Goslenu, čuvaru biblioteke Njegovog Veličanstva, koji će je preuzeti na osnovu ranije sačinjenog inventara, koji će u tu svrhu biti predstavljen i primljen u prisustvu pomenutog kraljevog glavnog tužioca ili jednog od njegovih zamenika, uz pozivanje sindika poverilaca, da tamo ostane dok se ne donese odluka u vezi sa protivljenjem pomenutih poverilaca. A za izvršenje ove odluke određen je gospodin Deni de Tijer, kraljev savetnik.

https://gallica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k62042330/f42.item

S obzirom da je Bensivenija kuća bila stavljena na izdavanje, kraljičina biblioteka je bila konačno premeštena u Klermon, da bude uz kraljevsku biblioteku, u vreme bibliotekara Žana Goslena (1510-1604). Godine 1604. premeštena je u Kordeli. Zahvaljujući De Tuu, francuska prestonica je dobila jednu od najvelelepnijih biblioteka u Evropi.

Godine sporova oko Katarinih zaostalih dugova dosta su odugovlačile proceduru pripajanja njene biblioteke kraljevskoj. Ona je konačno popisana zajedno sa ostatkom kraljevske biblioteke tako 1622. godine, katalogu Nikole Rigoa (1577-1654), bibliotekara kralja Luja XIII (1610-1643) pod rednim br. 1633. Str. 284. Rigoovog kataloga:

1633. Constantini Porphyrogenetae de administrando Imp. ad F.

Pythagorae epistola ad Laïdem

1633. Konstantina Porfirogenita, O upravljanju carstvom, sinu.

Pitagorino pismo Laidi.

Na samom vrhu prve strane rukopisa koji sadrži najstariji primerak DAI, pored rednog broja iz Katarininog kataloga, možemo da vidimo rimskim ciframa broj iz Rigoove katalogizacije:

CIↃIↃCXXXIII (tj. 1633).

Popaj Bostanović · 01.05.2026. u 17:54

Iz ovog perioda potiče upravo i jedan od prvih objavljenih izvoda iz P (najstarijeg rukopisa, srednjovekovnoga), tj. iz DAI uopšte. Ispis je u Parizu napravio Pjer Moren Pariški (1531-1608) za potrebe Čezara Baronija. Baronio je godinama pisao u formi serijske publikacije „Crkvene anale” (Annales ecclesiastici). Na str. 759-761. desetog toma (obj. 1602. godine) izašao je ovaj fragment:

Ad postremum autem hic reddamus ejusdem Constantini imperatoris admonitionem ad Romanum filium suum, pariter imperatorem, de non ineundo connubio cum externis gentibus; quod fragmentum esse videtur excerptum ex prolixiori ejusdem Constantini ad filium scriptione. Accepimus autem id Parisiis delatum ex bibliotheca Catharinae Medicaeae, regius Franciae, Graece scriptum, latinitate autem donatum a nostro Petro Morino Parisiensi his verbis.

Agedum vero inde transi, et ad aliud postulati genus a ratione alieni et indecori decentes et convenientes rationes exquire ac edisce. Si qua enim unquam natio ex infidelibus his Borealibus gentibus postulaverit, ut cum Romanorum imperatore affinitatem jungat, ac vel filiam ejus sponsam accipiat, vel propriam dedat filiam ut uxor sit imperatoris vel filii ejus — utere his verbis, et ejusmodi illorum irrationabilem petitionem repelle, ac dicito: De hoc negotio atque argumento praeceptum esse ac formidabilem Constitutionem atque indeprecabilem magni et sancti Constantini, in sacra mensa Catholicae Christianorum Ecclesiae Sanctae Sophiae descriptam: ne unquam Romanorum imperator affinitatem cum natione contrahat, diversis moribus ac peregrinis a Romanorum statu utente, maxime vero quae alterius fidei sit, nec sacro initiata baptismo, praeterquam cum solis Francis. Hos enim solos magnus ille vir Constantinus sanctus excepit, quod et ipse habuit a partibus illis ortum, ita ut cognatio multumque commercium sit Francis ac Romanis. Et cur imperatores hortatus est, ut cum illis solis connubia inirent? Propter antiquam partium illarum ac gentis claritudinem atque nobilitatem; coniunctionem autem cum aliis interdicens sancivit, ut qui id ausus esset, tanquam transgressor paternarum institutionum ac sanctionum imperatoriarum alienus judicaretur a Christianorum coetibus, et anathemati traderetur.

At memoratus ille imperator Leo, qui et coronam (ut ante dictum est) ab Ecclesia sumpsit ac sibi imposuit, absque ejus sententia qui tum patriarcha erat, ac brevi improbi sui conatus dignas poenas exsolvit, ausus est sancti illius imperatoris praeceptum, quod jam expositum est in sancta mensa descriptum, spernere et pro nihilo habere. Ac postquam semel a Dei mandatorumque ejus timore descivit, instituit cum Chagano Chazariae foedus nuptiale ejusque filiam uxorem duxit, magnumque ex eo probrium et sibi inflixit et Romanorum imperio, ut qui maiorum violaverit praecepta ac nihili fecerit. Verumtamen ne ille quidem Christianus orthodoxus erat, sed haereticus atque iconomachus. Quamobrem hujusmodi scelerum causa in Ecclesia Dei assidue abdicatur et anathematizatur, ut et Dei et sancti magni imperatoris Constantini Constitutionis transgressor ac eversor. Nequaquam enim capit Christianos cum infidelibus nuptialem societatem facere et inire affinitatem, canone id prohibente atque ab universa Ecclesia statuque Christianorum talem alienum existimante, qui sapientum imperatorum Romanorum sanctiones infregerit.

Quod si objiciatur: Quomodo igitur dominus Romanus imperator cum Bulgaris affinitate se junxit, ac domino Petro Bulgaro propriam neptem dedit uxorem? Defendendum est, dominum Romanum idiotam et illitteratum hominem fuisse, nec ex iis qui antea in regia educati erant moresque Romanos a principio secuti, neque a genere regio ac nobili; ideoque arrogantius licentiusque multa fecisse; nec in eo tunc Ecclesiae vetanti paruisse, neque mandatura ac edictura magni Constantini sequi voluisse; ideoque mente sententiaque audaci ac arrogante, suumque sequente consilium, ac omnis ignara honestatis, recusanteque quod decorum est atque pulchrum amplecti, et a maioribus traditas Constitutiones tenere, id facere ausum: cum hanc solam praetexeret rationabilem causam, ut tantam multitudinem captivorum Christianorum tali facto liberaret, Bulgarique Christiani essent ac nobiscum fide sociati. Sed nec alioqui imperatoris et legitimi regis filia erat, quae dabatur nuptum, sed tertii et ultimi, ac etiam alienae subditi manui, nec in negotiis imperii ullam habentis potestatem. Et verisimile id fuit, ac si aliqua ex consanguineis imperatoris, cognatione longinquior nec proxima regiae nobilitati, collocaretur ad nuptias propter aliquod publice utile obsequium cuiusdam postremi hominis et nihil ferme pollentis.

Postquam autem id domnus Romanus perpetravit contra regulam et traditionem Ecclesiaslicam, magnique ct S. Constautini edictura ac praeceptum: tum vivo illi hoc exprobratum est criminique datum, ac exosus fuit senatui populoque universo atque ipsi Ecclesiae, quod odium exitu ejus declaratum est: tum post mortem similiter contemnitur, et accusatur, et damnationi subjicitur, quippe qui novo exemplo rem designavit indecoram, ac nobilitate reip. Romanae indignam. Unaquaeque enim gens suos mores habet, ac leges, et jura quae ab aliis differunt; debetque sua tenere, ac ex eadem quisque delectu habito vitae inire ac exercere societatem. Quemadmodum enim singula animalia cum suo genere consociantur, ita justum est, singulas nationes non ex alienae gentis, et alia lingua utentibus, sed ex generis ac linguae suae hominibus contubernia nuptiarum contrahere; nam inde concordia et consuetudo, amabilisque congressus et societas vitae, naturae oritur. Aheni vero mores ac dissimiles leges, offensionem gignere ac odium et seditionem solent; ex quo non amicitiae et communio, sed inimicitiae dissidiaque nascuntur. Propterea non oportet eos qui ex legibus imperare volunt, ea imitari ac sequi quae a nonnullis male per imperitiam vel per temeritatem gesta sint, verum eorum qui convenienter legibus ac juste regnarunt, praeclara facta habere tanquam bonas imagines ad imitationis exemplum, et quaecumque agunt, ad eorum aequalitatem conari dirigere. Exitus demum quem is habuit ob facinora ex consiliis suis nata, dominus nempe Romanus, idoneum exemplum est ad resipiscendum ei qui velit quae ab eo male gesta sunt simulare.]

Hactenus ibi.

Popaj Bostanović · 01.05.2026. u 18:25

Prevedeno:

Na kraju, citirajmo ovde savete rečenog cara Konstantina svome sinu Romanu, takođe caru, o neulasku u brak sa stranim narodima — fragment za koji deluje da je bio izvučen iz značajno dužeg deal upućenog istog Konstantina sopstvenom sinu. Dobili smo ga u Parizu, uzetog iz biblioteke Katarine de Mediči, kraljice-majke Francuske, napisanog na grčkom, ali prevedenog na latinski od strane našeg Pjera Morena Pariškog, u sledećim rečima:

„Ali hajde sada, pređi s ovoga i razmotri drugu vrstu molbe — jednu koja je nerazumna i neprilična — i nauči razloge koji su pristojni i primereni. Jer ako ikada koji narod među ovim severnim neverničkim plemenima zatraži da sklopi srodstvo sa carem Rimljana, bilo da uzme njegovu ćerku za ženu, bilo da svoju ćerku da za ženu caru ili njegovom sinu — upotrebi ove reči i odbaci takav njihov nerazuman zahtev, i reci: „O ovome postoji zapovest — strašna i neopoziva — velikog i svetog Konstantina, urezana na svetom stolu katoličke crkve hrišćana, Svete Sofije: da car Rimljana nikada ne sme stupiti u srodstvo ni s jednim narodom koji ima običaje tuđe i strane rimskom poretku, a naročito s onima druge vere i nekrštenima, osim jedino s Francima. Jer samo je njih onaj Veliki i sveti čovek Konstantin izuzeo, pošto je i sam poticao iz tih krajeva, tako da postoji srodstvo i blisko zajedništvo između Franaka i Rimljana. A zašto je careve podsticao da samo s njima sklapaju brakove? Zbog drevne slave i plemenitosti tih krajeva i tog naroda. A brak sa drugima zabranio je i propisao da onaj koji bi se to usudio učiniti bude smatran prestupnikom otadžbinskih uredbi i carskih zakona, udaljenim iz zajednice hrišćana i anatemisanim.

A pomenuti car Lav, koji je — kao što je ranije rečeno — primio krunu od Crkve i sam sebi je stavio, bez saglasnosti tadašnjeg patrijarha, i ubrzo je za svoje bezbožno smelo delo podneo zasluženu kaznu. Usudio se da prezre i smatra ništavnim zapovest onog svetog cara, koja je bila upisana na svetom prestolu. Jer, pošto se jednom udaljio od straha Božijeg i Njegovih zapovesti, sklopio je brak i savez sa kaganom Hazara i uzeo njegovu ćerku za ženu; i time je sebi i Rimskom carstvu naneo veliku sramotu, jer je pogazio i obezvredio zapovesti svojih predaka. Ipak, ni on nije bio pravoverni hrišćanin, nego jeretik i ikonoborac. Zato se zbog takvih zločina neprestano osuđuje i anatemiše u Božijoj Crkvi kao prestupnik i rušilac Božije i svete Uredbe Velikog cara Konstantina. Jer nipošto nije dopušteno hrišćanima da sa nevernicima sklapaju bračne saveze i srodstva, pošto to kanoni zabranjuju, a cela Crkva i zajednica hrišćana smatra takvog čoveka otuđenim od sebe — onoga koji je prekršio propise mudrih careva Rimljana.

Ali ako bi se prigovorilo: „Kako je, dakle, sam car Roman sklopio savez sa Bugarima i dao svoju unuku za ženu Petru, gospodaru Bugara?“ — na to treba odgovoriti da je car Roman bio neuk i neobrazovan čovek, a ne jedan od onih koji su se od malena vaspitavali na dvoru i sledili rimske običaje, niti poreklom iz carskog i plemenitog roda. I zato je u mnogim stvarima postupao oholo i slobodašno. Tada nije poslušao zabranu Crkve, niti je hteo da sledi zapovest i uredbu Konstantina Velikog; nego je, drskim i uobraženim umom i rasuđivanjem, sledeći svoj savet, potpuno neuk u pogledu časti i odbijajući da prigrli ono što je pristojno i časno, i da se drži ustava koje su mu predali preci, smeo se da učini ovo. Kao razumno opravdanje naveo je samo ovo — da bi tim postupkom mogao osloboditi mnoštvo hrišćanskih zarobljenika i da bi Bugari postali hrišćani i s nama sjedinjeni u veri. Ali, u svakom slučaju, žena koja je data u brak nije bila kći cara i zakonitog vladara, već trećeg i zadnjeg čoveka, i to podanika tuđe vlasti, koji u poslovima carstva nije imao nikakvu moć. I bilo je to kao kada bi neka careva rođaka, u daljem a ne bliskom srodstvu s carskim plemstvom, bila data za ženu zbog nekakve javno korisne usluge nekom čoveku najnižeg staleža i gotovo bez ikakvog ugleda.

Ali pošto je gospodar Roman učinio to protiv pravila i crkvene tradicije, i protiv uredbe i zapovesti Velikog i Sv. Konstantina, dok je još bio živ, to mu je bilo prebačeno i uzeto za zločin, i postao je omražen senatu, celom narodu i samoj Crkvi — mržnja koja se pokazala na njegovom kraju. A posle smrti isto tako se prezire, optužuje i podvrgava osudi, kao onaj koji je novim primerom označio delo nepristojno i nedostojno plemenitosti Rimskog carstva. Jer svaki narod ima svoje običaje, zakone i prava koja se razlikuju od drugih, i treba da se drži svojih, i da svako, po svom izboru, sklapa i održava zajednicu života sa svojima. Jer kao što svaka životinjska vrsta ide sa svojom vrstom, tako je pravedno da svaki narod sklapa bračne zajednice ne sa onima druge narodnosti i drugog jezika, nego sa ljudima svoga roda i jezika; jer od toga nastaju sloga, navika i prijatno druženje i zajedništvo života, po prirodi. A tuđi običaji i različiti zakoni obično rađaju neslogu, mržnju i bunu; iz čega ne nastaju prijateljstva i zajednica, nego neprijateljstva i razdori. Zato oni koji žele da vladaju po zakonima ne treba da oponašaju i slede ono što su neki pogrešno činili iz neznanja ili brzopletosti, nego dela onih koji su po zakonima i pravedno vladali treba da drže kao dobre slike za ugledanje, i da sve što čine usmere na njihovo podražavanje. Na kraju, kraj koji je taj gospodar Roman doživeo zbog dela nastalih iz sopstvenih saveta jeste primer prikladan za pokajanje svakome ko bi želeo da oponaša ono što je on krivo učinio.“

Toliko tamo.

Popaj Bostanović · 01.05.2026. u 18:31

Izvod koji je Baronije citirao možemo od reči do reči naći u P. Na mikrofilmu rukopisa iz fr. nacionalne biblioteke u Parizu, od samog dna prednje str. 25. folije do prednje str. 30. folije (13. gl. DAI):

Ἀλλ´ ἄγε δὴ μετάβηθι, καὶ πρὸς ἕτερον εἶδος αἰτήσεως παραλόγου καὶ ἀπρεποῦς εὐπρεπεῖς καὶ ἁρμόζοντας λόγους ἀναζήτει καὶ ἀναμάνθανε. Εἰ γάρ ποτε ἔθνος τι ἀπὸ τῶν ἀπίστων τούτων καὶ ἀτίμων βορείων γενῶν αἰτήσηται συμπενθεριάσαι μετὰ τοῦ βασιλέως Ῥωμαίων καὶ ἢ θυγατέρα αὐτοῦ εἰς νύμφην λαβεῖν ἢ ἐπιδοῦναι οἰκείαν θυγατέρα εἰς γυναῖκα χρηματίσαι βασιλέως ἢ βασιλέως υἱοῦ, χρή σε τοιούτοις ῥήμασι καὶ τὴν τοιαύτην αὐτῶν παράλογον ἀποκρούσασθαι αἴτησιν, λέγοντα, ὅτι· «Καὶ περὶ ταύτης τῆς ὑποθέσεως παραγγελία καὶ διάταξις φοβερὰ καὶ ἀπαραποίητος τοῦ μεγάλου καὶ ἁγίου Κωνσταντίνου ἐναπογέγραπται ἐν τῇ ἱερᾷ τραπέζῃ τῆς καθολικῆς τῶν Χριστιανῶν ἐκκλησίας τῆς Ἁγίας Σοφίας· τοῦ μηδέποτε βασιλέα Ῥωμαίων συμπενθεριάσαι μετὰ ἔθνους παρηλλαγμένοις καὶ ξένοις ἔθεσι χρωμένου τῆς Ῥωμαϊκῆς καταστάσεως, μάλιστα δὲ ἀλλοπίστου καὶ ἀβαπτίστου, εἰ μὴ μετὰ μόνων τῶν Φράγγων· τούτους γὰρ μόνους ὑπεξείλετο ὁ μέγας ἐκεῖνος ἀνήρ, Κωνσταντῖνος ὁ ἅγιος, ὅτι καὶ αὐτὸς τὴν γένεσιν ἀπὸ τῶν τοιούτων ἔσχε μερῶν, ὡς συγγενείας καὶ ἐπιμιξίας πολλῆς τυγχανούσης Φράγγοις τε καὶ Ῥωμαίοις.

Καὶ διὰ τί μετὰ τούτων μόνων προετρέψατο συνιστᾶν γαμικὰ συναλλάγια τοὺς βασιλεῖς Ῥωμαίων; Διὰ τὴν ἄνωθεν τῶν μερῶν ἐκείνων καὶ γενῶν περιφάνειαν καὶ εὐγένειαν. Μετ´ ἄλλου δέ του οἱουδήποτε ἔθνους μὴ δυναμένους τοῦτο ποιεῖν, ἀλλ´ ὁ τοῦτο ποιῆσαι τολμήσας ἵνα, ὡς παραβάτης πατρικῶν εἰσηγήσεων καὶ βασιλείων θεσμῶν, ἀλλότριος κρίνοιτο τῶν Χριστιανῶν καταλόγων καὶ τῷ ἀναθέματι παραδίδοιτο.

Ὁ δὲ προμνημονευθεὶς Λέων ἐκεῖνος ὁ βασιλεύς, ὁ καὶ τὸ στέμμα, καθὼς ἀνωτέρω προείρηται, παρανόμως καὶ τολμηρῶς ἀπὸ τῆς ἐκκλησίας δίχα γνώμης τοῦ τότε πατριαρχοῦντος λαβὼν καὶ περιθέμενος καὶ τὴν δίκην συντόμως δοὺς ἀξίαν τῆς αὐτοῦ πονηρᾶς ἐγχειρήσεως, ἐτόλμησε καὶ τὴν τοιαύτην ἐντολὴν τοῦ ἁγίου βασιλέως ἐκείνου, ἥτις, ὡς ἤδη δεδήλωται, ἐν τῇ ἁγίᾳ τραπέζῃ ἀναγεγραμμένη καθέστηκεν, παρὰ φαῦλον θέσθαι καὶ ὡς μηδὲν λογίσασθαι, καὶ ὡς ἅπαξ ἔξω τοῦ θείου φόβου καὶ τῶν ἐντολῶν αὐτοῦ πεποίηκεν ἑαυτόν, συνεστήσατο καὶ μετὰ τοῦ χαγάνου Χαζαρίας γαμικὸν συναλλάγιον, καὶ τὴν θυγατέρα αὐτοῦ εἰς γυναῖκα ἐδέξατο, καὶ μέγα ἐκ τούτου ὄνειδος καὶ τῇ Ῥωμαίων ἀρχῇ καὶ ἑαυτῷ προσετρίψατο, ὡς τὰ προγονικὰ παραγγέλματα ἀκυρώσας καὶ παρ´ οὐδὲν λογισάμενος· πλὴν οὐδὲ ὀρθόδοξος ἐκεῖνος Χριστιανὸς ἦν, ἀλλ´ αἱρετικὸς καὶ εἰκονομάχος. Διὸ χάριν τῶν τοιούτων αὐτοῦ παρανόμων ἀσεβημάτων ἐν τῇ τοῦ Θεοῦ ἐκκλησίᾳ διηνεκῶς ἀποκηρύττεται καὶ ἀναθεματίζεται, ὡς καὶ τῆς τοῦ Θεοῦ καὶ τῆς τοῦ ἁγίου καὶ μεγάλου βασιλέως Κωνσταντίνου διατάξεως παραβάτης καὶ ἀνατροπεύς. Πῶς γάρ ἐστιν τῶν ἐνδεχομένων Χριστιανοὺς μετὰ ἀπίστων γαμικὰς κοινωνίας ποιεῖν καὶ συμπενθεριάζειν, τοῦ κανόνος τοῦτο κωλύοντος καὶ τῆς ἐκκλησίας ἁπάσης ἀλλότριον αὐτὸ λογιζομένης καὶ ἔξω τῆς Χριστιανικῆς καταστάσεως; Ἢ τίς τῶν ἐγκρίτων καὶ εὐγενῶν καὶ σοφῶν βασιλέων Ῥωμαίων κατεδέξατο;»

Εἰ δὲ ἀντείπωσιν· «Πῶς ὁ κύρις Ῥωμανὸς ὁ βασιλεὺς μετὰ Βουλγάρων συνεπενθερίασεν, καὶ τὴν ἰδίαν ἐκγόνην δέδωκεν τῷ κυρῷ Πέτρῳ τῷ Βουλγάρῳ;» δεῖ ἀπολογήσασθαι, ὅτι· «Ὁ κύρις Ῥωμανός, ὁ βασιλεύς, ἰδιώτης καὶ ἀγράμματος ἄνθρωπος ἦν, καὶ οὔτε τῶν ἄνωθεν ἐν βασιλείοις τεθραμμένων, οὔτε τῶν παρηκολουθηκότων ἐξ ἀρχῆς τοῖς Ῥωμαϊκοῖς ἐθισμοῖς, οὔτε ἀπὸ γένους βασιλείου καὶ εὐγενοῦς, καὶ διὰ τοῦτο αὐθαδέστερον καὶ ἐξουσιαστικώτερον τὰ πολλὰ κατεπράττετο, καὶ ἐν τούτῳ οὔτε τῇ ἐκκλησίᾳ ἀπαγορευούσῃ ὑπήκουσεν, οὔτε τῇ ἐντολῇ καὶ διαταγῇ τοῦ μεγάλου Κωνσταντίνου κατηκολούθησεν, ἀλλ´ ἐκ γνώμης αὐθάδους καὶ αὐτοβούλου καὶ τῶν καλῶν ἀμαθοῦς καὶ μὴ βουλομένης ἕπεσθαι τῷ πρέποντι καὶ καλῷ, μηδὲ ταῖς πατροπαραδότοις στοιχεῖν διατάξεσιν τοῦτο ποιῆσαι τετόλμηκεν, ταύτην μόνην εὔλογον δηλονότι προβαλλόμενος πρόφασιν, τοσοῦτον πλῆθος αἰχμαλώτων Χριστιανῶν διὰ τῆς τοιαύτης πράξεως ἀναρρύεσθαι, καὶ τὸ Χριστιανοὺς εἶναι καὶ τοὺς Βουλγάρους 〈καὶ〉 ὁμοπίστους ἡμῶν, ἄλλως τε καὶ ὅτι οὐδὲ αὐτοκράτορος καὶ ἐνθέσμου βασιλέως θυγάτηρ ἡ ἐκδιδομένη ἐτύγχανεν, ἀλλὰ τρίτου καὶ ἐσχάτου καὶ ἔτι ὑποχειρίου καὶ μηδεμίαν ἐξουσίαν ἐν τοῖς τῆς ἀρχῆς μετέχοντος πράγμασι· καὶ οὐδὲν διέφερεν τὸ τοιοῦτον τοῦ καὶ ἄλλην τινὰ τῶν βασιλικῶν συγγενίδων, τῶν πορρωτέρω τε καὶ ἐγγὺς τῆς βασιλείας εὐγενείας τυγχανουσῶν, καὶ διά τινα κοινωφελῆ δουλείαν, καὶ τοῦ ἐσχάτου καὶ μηδὲν σχεδὸν ἐξουσιάζοντος.

Ἐπεὶ ἔξω τοῦ κανόνος καὶ τῆς ἐκκλησιαστικῆς παραδόσεως καὶ τῆς τοῦ μεγάλου καὶ ἁγίου βασιλέως, Κωνσταντίνου διαταγῆς τε καὶ ἐντολῆς τοῦτο πεποίηκεν, πολλὰ καὶ ζῶν ὠνειδίσθη ὁ προρρηθεὶς κύρις Ῥωμανός, καὶ διεβλήθη καὶ ἐμισήθη παρά τε τῆς συγκλήτου βουλῆς καὶ τοῦ δήμου παντὸς καὶ τῆς ἐκκλησίας αὐτῆς, ὡς καὶ τὸ μῖσος ἀπὸ τοῦ τέλους γενέσθαι καταφανές, καὶ μετὰ θάνατον ὁμοίως ἐξουθενεῖται καὶ διαβάλλεται καὶ ὑπὸ καταγνώμην τίθεται καὶ οὗτος, ἀνάξιον πρᾶγμα καὶ ἀπρεπὲς εἰς τὴν εὐγενῆ πολιτείαν Ῥωμαίων καινοτομήσας.» Ἕκαστον γὰρ ἔθνος διάφορα ἔχον ἔθη καὶ διαλλάττοντας νόμους τε καὶ θεσμοὺς ὀφείλει τὰ οἰκεῖα κρατύνειν καὶ ἀπὸ τοῦ αὐτοῦ ἔθνους τὰς πρὸς ἀνάκρασιν βίου κοινωνίας ποιεῖσθαι καὶ ἐνεργεῖν. Ὥσπερ γὰρ ἕκαστον ζῶον μετὰ τῶν ὁμογενῶν τὰς μίξεις ἐργάζεται, οὕτω καὶ ἕκαστον ἔθνος οὐκ ἐξ ἀλλοφύλων καὶ ἀλλογλώσσων, ἀλλ´ ἐκ τῶν ὁμογενῶν τε καὶ ὁμοφώνων τὰ συνοικέσια τῶν γάμων ποιεῖσθαι καθέστηκεν δίκαιον. Ἐντεῦθεν γὰρ καὶ ἡ πρὸς ἀλλήλους ὁμοφροσύνη καὶ συνομιλία καὶ προσφιλὴς συνδιατριβὴ καὶ συμβίωσις περιγίνεσθαι πέφυκεν· τὰ δὲ ἀλλότρια ἔθη καὶ διαλλάττοντα νόμιμα ἀπεχθείας μᾶλλον καὶ προσκρούσεις καὶ μίση καὶ στάσεις εἴωθεν ἀπογεννᾶν, ἅπερ οὐ φιλίας καὶ κοινωνίας, ἀλλ´ ἔχθρας καὶ διαστάσεις φιλεῖ ἀπεργάζεσθαι. Καὶ ὅτι μὴ δεῖ τὰ κακῶς παρά τινων ἐξ ἀμαθείας ἢ αὐθαδείας καταπραχθέντα τοὺς ἐννόμως ἄρχειν βουλομένους μιμεῖσθαί τε καὶ ζηλοῦν, ἀλλὰ τῶν ἐννόμως καὶ δικαίως βεβασιλευκότων τὰς ἀοιδίμους πράξεις ἔχειν, ὡς εἰκόνας ἀγαθὰς εἰς παράδειγμα προκειμένας μιμήσεως, καὶ κατ´ ἐκείνας πειρᾶσθαι καὶ αὐτὸν ἀπευθύνειν πάντα τὰ παρ´ αὐτοῦ ἐνεργούμενα, ἐπεὶ καὶ τὸ διὰ τὰς τοιαύτας αὐτοβούλους πράξεις αὐτοῦ ἐπελθὸν αὐτῷ τέλος, φημὶ δὴ τῷ κυρῷ Ῥωμανῷ, ἱκανόν ἐστιν πρὸς σωφρονισμὸν παράδειγμα τῷ βουλομένῳ τὰ κακῶς παρ´ ἐκείνου πραχθέντα ζηλοῦν.

Popaj Bostanović · 02.05.2026. u 18:00

Sledeći zapis o kojem treba popričati jeste vezan za reviziju Rigoovog kataloga. U njoj rukopis koji sadrži P je dobio novu signaturu: 1783 (vrh fol Ir).

Za vreme vlasti famoznog Luja XIV (1643-1715) braća Žak (1591-1656) i Pjer Dipui (sinovi čuvenog franc. humaiste Kloda Dipiuija) izvršili su reviziju Rigoove katalogizacije, nakon što su preuzeli staranje kraljevskom bibliotekom 11. februara 1645. godine. Od 1622. godine, kraljevska biblioteka čuvala se u jednom objektu u Harpinoj ulici (Rue de la Harpe).

1645

Catalogi Bibliothecae

REGIAE

Pars I.

opera & industria Nic. Rigaltii,

Claudij Salmasij, & I. Haultini. 1622

denuo recognita & aucta opera

& studio Petri Puteani, &

Jacobi Puteani hoc anno

1645.

------------------

1645

Katalog Kraljevske biblioteke

DEO I

radom i zalaganjem Nikole Rigoa,

Kolda Salmazija i Ž. Otinja (1622)

ponovo pregledano i prošireno radom

i trudom Petra Dipija i

Žaka Dipija ove godine

1645.

Stara signatura je bila precrtana i umesto nje, na rukopisu, kao i zvaničnom katalogu, umesto nje nova upisana.

Na zadnjoj stranici prvog papira kojim je obložen početak rukopisne zbirke, stopljena je na papir inventarski zapis (u skladu sa razvijajućim bibliotekarstvom). U njenon naslovu nalazi se i nova signatura pod kojom je od tada bila zavedena, Codex 1783.

Codex 1783. Membr. 13. fol.

Epistola Pythagorae ad Laidem cum laterculo –

eiusdem de vitia et morbo, victoria et clade –

aliisque rebus, inventione et amissione, lucro et

damno, bona via et mala.

Constantini Imperatoris ad Romanum filium

Porphyrogenitum Imperatorem. Est libro

de administrando imperio, quem dicit

Meursius.

ms. 1240.

Codex 1783. Pergament. 13 listova.

Pismo Pitagore Laidi, sa malim dodatkom istog autora

o životu i bolesti, o pobedi i porazu,

kao i o drugim stvarima: o pronalaženju i gubitku,

o dobiti i šteti, o dobrom i lošem putu.

Od cara Konstantina njegovom sinu Romanu

Porfirogenitu, caru. To je knjiga

o upravljanju carstvom, kako je naziva

Meursije.

rkp 1240.

U samom dnu beleške, pominje se neki rukopis pod rednim brojem 1240. Već smo pominjali da postoji jedan drugi prepis DAI koji je stigao u Pariz dosta pre ovog (označavan šifranikom F, da bi se razlikovao od P, o kojem je sve vreme reč od početka teme). Ako otvorimo prvu stranu (fol Ir) tog rukopisa, danas čuvanog u pariskoj nac. biblioteci pod signaturom grec 2967, možemo videti dotični broj upisan u uglu:

To je signatura koji je taj rukopis nosio u katalogizaciji braće Dipui. Kao duplikat, naveden je tada i u bibliotečkoj beleški pre početka cod 1783 (P).

Godine 1666. zahvaljujući postepenom rastu kolekcija, postalo je evidentno da je bilo potrebno premestiti kraljevsku biblioteku na neku drugu lokaciju, zalaganjem Žan-Batista Kolbera (1619-1683), u rue Vivienne.

Poslednja promena za vlade kralja Luja XIV desila se u vreme službe Nikole Klemona (1647-1712). Klemon je od 1675. do 1682. godine. On je postavio temelje modernoj klasifikaciji, deleći bibliografske odrednice po tematskim celinama, po izgledu, očuvanosti, itd...Klemonovu koncepciju će francuski bibliotekari će suštinski koristiti potom više od 3 puna veka, odnosno sve do savremenog doba. Klemonovu signaturu za ovaj rukopis, 2661, nalazimo kao poslednju brojku na prednjoj strani njegovog prvog lista:

Na 173. str. rkp NAF 5402 može se pročitati zapis Klemona iz 1680. godine, u sklopu njegovog popia inventara kralj. biblioteke:

2661. Constantini Porphyrog. de administrando imperio ad f.

Pythagora Epta ad Laidem.

Klemon je odlučio i da oba francuska primerka koji sadrže DAI popiše jedan uz drugi, tako da je onaj drugi primerak (F, u katalogu braće Dipui pod signaturom br. 1240) Klemon popisao pod br. 2661, odnosno jedan uz drugog.

Pošto je 1611. godine Johan van Meurs u Lajdenu priredio prvi prevod i izdanje DAI (ali, na osnovu jednog drugog rukopisa, odnosno nijednog od pariskih), ime pod kojim je prvi put delo publikovano je postalo opšte prihvaćeno i pod tim nazivom nadalje i navođeno u gotovo svim popisima.

Popaj Bostanović · 02.05.2026. u 20:26

Popaj Bostanović:
Posle Katarinine smrti, P se našao u posedu njenog kapelatan, Žan-Batista Bensivenija od Belbranša. Kralj Anri IV (1589-1610) uspeo je marta 1594. godine da povrati Pariz za krunu. Prepoznavši potencijalni značaj kraljicine bibilioteke, tadašnji čuveni istoričar Žak Ogiste de Tu (1553-1617) založio se da kraljičina biblioteka bude zaštićena patentnim pismima, kako ne bi kolekciju neko mogao otkupiti. I to je i dobio. Kralj Anri IV je 15. juna 1594. godine izdao nalog vezano za kraljičinu biblioteku. Bila je napravljena jedna potpuno nova komisija da izvrši procenu i popis kraljičine imovine, tročlana, kojom je predsedavao Fransoa Pitu (1543-1621), francuski glavni kraljevski tužilaci De Tuov prijatelj. Njihov popis:

Pogledajte prilog 1893887

Inventaire des livres de la bibliothèque de la Royne mère

Popis knjiga iz biblioteke Kraljice majke

Na prednjoj stranici 25. lista Pituovog kataloga, nalazimo P.

Pogledajte prilog 1893890

Constantini Romanorum imperatoris ad filium gentium et locorum descriptio historica ad bonam administrationem Romani imperii. Epistola Pythagorae.

Od Konstantina, cara Rimljana, sinu — istorijski opis naroda i mesta radi dobrog upravljanja Rimskim carstvom. Pitagorino pismo.

Ovaj rukopis, ili preciznije rukopisna zbirka, P sadrži od 3. folije. Prve dve folije sadrže tzv. Pitagorino pismo. Ne možemo pouzdano zaključiti kada je tačno taj kratak spis bio pridodat uz DAI, ali se može reći stoga da je to bilo izvršeno do 1597. godine. S obzirom na njegovu kratkoću i činjenicu da je jedina stvarčica koja se nalaz uz DAI, kao i stanje uhabanosti prve folije na kojoj počinje tekst DAI, može se zaključiti da je pridodat prvoj strani radi konzerviranja njenog sadržaja tj. prevencije daljet oštećivanja. Već tada je rukopis bio dosta star, više od 500 godina i zub vremena je itekako bii primetan na njegovoj prvoj i zadnjoj stranici. Međutim, može značiti i da je i još više godina ranije bio dodat, ali pošto je bio tretiran kao improvizacija, samo nije bio popisan uz DAI.

Na fol. 31v ovog rukopisa koji sadrži Pituo popis kraljičine biblioteke, nalazi se pri vrhu jedan interesantni zapis:

Extat in Bibliotheca Colbertina N. 3769.

Catalogus Graecus Librorum Nicolai Rodulphi

Cardinalis cum hoc conferendus, Nam Reginae

Bibliotheca tota fere ex Rodulphi Libris [..]

constabat.

Nalazi se u Kolberovoj biblioteci, br. 3769.

Grčki katalog knjiga kardinala Nikole Ridolfija treba uporediti s ovim; jer je kraljičina biblioteka gotovo u potpunosti bila sastavljena od Ridolfijevih knjiga.

Primećena je neverovatna sličnost, jer su biblioteke Ridolfija i kraljice Katarine, suštinski, gotovo iste.

Popaj Bostanović:
Pogledajte prilog 1893489

Invent(air)e des meubles de la Royne m(ère)

Inventaire des meubles trouvés après le scellé de la chambre levé en la maison de la Royne mère

Inventar nameštaja Kraljice majke

Inventar nameštaja pronađenog nakon skidanja pečata sa sobe u kući Kraljice-majke

Na prednjoj str. 474. lista arhivskog zapisa popisa kraljičine imovine, stiže se i do (grčkih) rukopisa:

Pogledajte prilog 1893490

Et avons vacqué jusques à cinq heures et continué l'assignation au lendemain XIX dudict mois, une heurede relevée, auquel jour XIXe, à ladicte heure d'une heure de relevée, nous ditz Depleurre et de Ceriziers assistez dudict Me Claude Prevost, nous sommes transportez en la maison dudict sieur de Bellebranche, et en sa présence et dudict Sabourin avons continué ledict inventaire, comme s'ensuit:

Sur une autre table audessus de laquelle est escrit Historica, a esté trouvé:

GRÆCA

I radili smo do pet sati, pa smo nastavili zapisivanje za naredni dan, devetnaesti pomenutog meseca, u jedan sat po podne.Tog devetnaestog dana, u pomenuti sat od jednog po podne, mi, rečeni Depleur i De Serizije, uz prisustvo gospodina Kloda Prevoa, otišli smo u kuću gospodina de Belbranša i, u njegovom prisustvu i prisustvu gospodina Saburena, nastavili pomenuti inventar, kako sledi:

Na drugom stolu, iznad kojeg je napisano Historica, pronađeno je:

GRČKI

Pogledajte prilog 1893491

Constantini Romanorum Imperatoris ad filium, gentium et locorum descriptio historica ad bonam administrationem imperii romani — VIII

Od Konstantina, cara Rimljana, sinu — istorijsko-geografski prikaz naroda i zemalja radi dobre uprave Rimskim carstvom — VIII

U popisu kraljičine zaostavštine, DAI je zapisan kao 8. grčki rukopis po redu. Ako se vratimo već više puta pominjanoj zadnjoj stranici P, koja sadrži dosta beležaka, možemo da pronađemo kratak zapis koji je unet radi katalogizovanja kraljičinih predmeta:

Pogledajte prilog 1893495
Pogledajte prilog 1893496

Ovo neodoljivo podseća na stilizovano N. VIII.

Nešto jasnije, na prednjoj strani prve folije nalazimo, arapskim ciframa, br. 8:

Pogledajte prilog 1893498

Na papiru (prednja strana, pre početka) kojim je rukopisna zbirka danas obložena, prvi vrhu (delomično isečeno zbog nepreciznog sečenja) i koju smo već kačili, takođe možemo videti tragove iste brojke:

Pogledajte prilog 1893501

Brojka je navedena odmah pored stare inventarske odrednice. Pisar koji je na hartiji ostavio dotičnu belešku, iznad zapisa pod kojim je u Ridolfijevom katalogu rukopis popisan, naveo je obe brojke. Br. 21 iz Ridolfijevog i br. 8 iz Katarininog kataloga, kako bi se lakše mogla pratiti rukopisna transmisija. iz različitih zbirki.

Ovde vredi i podsetiti se da je Filip (Petrov) Stroci nastradao aprila 1582. godine u vreme Rata za portugalsko nasleđe, kada su Francuzi pokušalio sprečiti uniju Španije i Portugala (odnosno da se Habzburgovci domognu i prve evropske kolonijalne sile). Kako Francuska zvanično nije bila u ratu, tako ni francuski vojnici nisu imali nikakva prava u njemu i bili su tretirani kao najobičniji gusari. Filip je bio izboden i bačen u Atlantski okean. Dece nije imao, a njegov brat poginuo je isto bez poroda 1554. godine u vreme opsade Sijene, u sklopu već pominjanog oružanog sukoba. To znači i da nije bilo nekog direktnog zakonitog naslednika, koji bi tražio neko obeštećenje ili eventualno možda čak potraživao samu zbirku. Tako da su što se tiče ovog segmenta povesti o putešestvijima najstarijeg očuvanog primerka DAI Strociji izvukli najdeblji kraj — em debelo platili, em nikome naplatili.

U rkp fr. 5585 imamo jedan značajno lepši prepis popisa biblioteke kraljice majke (napravljen po svemu sudeći nakon smrti Bensivenija starijeg). Pomalo izlišno, ali kačim ovde jer je za razliku od ove starije žrvljotine, baš lep.

Na prednjoj strani 153. lista možemo videti DAI (P):

Constantini Romanorum Imperatoris ad filium, gentium et locorum descriptio historica ad bonam administrationem Imperii romani — VIII

Popaj Bostanović · 02.05.2026. u 21:46

Među prvim pojedincima koji su koristili DAI kao istorijski izvor izdvaja se dubrovački humanista Ludovik Crijević (1458-1527), prozvan Tuberon po starom rimskom istoričaru Kvintu Ajliju Tuberonu iz I st. pre naše ere, još u vreme svojih studija na Sorboni. Van je svake sumnje da je on imao uvid u određene delove poglavlja 29. DAI. To je navelo pojedince u hrvatskoj istoriografiji da, zbog dela njegovog života i studija, pretpostavljaju da je možda u Parizu imao uvid u neki od prepisa DAI. Neke kasnije tvrdnje koje je preneo jedan drugi Ragužanin (Mavro Orbini) koje nisu bile razrešene doprinele su tim idejama, ali to zapravo nema nikakvog smisla, jer u vreme dok je on bio u Parizu zapravo niti P nit' onaj drugi prepis DAI nisu bili stigli u Francusku. Tuberon je po svemu sudeći imao uvid u delove iz jednog drugog prepisa (i to, vrlo izvesno, iz onog koji je 1509. godine na Krfu napravio Antonije Eparh).

Međutim, istoričar koji jeste koristio P, i to (ako zanemarimo kratak ispis koji je napravio početkom XVI st. Petar Morin) ne samo to, već ga i studiozno proučavao, bio je jedan drugi Dubrovčanin: Anselmo Banduri (1675-1743). Banduri je na jubilarnu 100. godišnjicu od prvog izdavanja DAI odlučio da priredi i jedno sasvim novo izdanje, korigujući brojne Van Meursove nedostatke. Van Meursov prevod ja imao dosta problema (nije bio čak ni kompletan) i nastao je na osnovu Eparhovog prepisa, tako da je njegova korekcija bila prava nužnost. Banduri je došao u Pariz i iščitavao najstariji rukopis DAI za njegovu ediciju, izašlu 1711. godine u Parizu, uz svoj komentar. Bandurijevo izdanje doživelo je dva reprinta. Jedan u Veneciji 1729. i dosta kasnije novi pariski 1864. godine.

EX BANDURI PRAEFATIONE.

Parte autem secunda habetur inprimis liber Constantini Porphyrogeniti ad Romanum filium; qui quidem a Meursio titulo de administrando imperio donatur. in hoc autem opere, dum imperii prudenter administrandi rationem praescribit Porphyrogenitus, plurimarum gentium quae Cpolitano imperio formidabiles erant, Patzinacitarum Russorum Bulgarorum Turcarum Saracenorum Dalmatum Chrobolorum Slavorum Francorum Italorum et aliorum, terras origines mores et gesta describit, ita ut in eo summam totius imperii, sociorum omnium foedera, hostium vires rationes consilia explicaverit; atque adeo operis huius argumentum tam historicum quam politicum est, ut ipse in prooemio docet Constantinus. prodiit primum hoc opus Graece et Latine interprete Io. Meursio et cum eius notis brevioribus, Lugduni Batavorum, Io. Balduini typis, Lud. Elzevirii impensis, a. 1617, in 8. quam autem ipse operam Constantino navaverim in hac nova editione, licet planum sit ei qui utramque invicem contulerit, breviter tamen exponam. inprimis textum Graecum contuli cum codice ms membranaceo bibliothecae Regiae, optimae notae, n. 2661, quem annis abhinc circiter quingentis scriptum fuisse aiunt. innumerabiles mendas, quibus Meursiana editio undique scatebat, sustulimus; loca corrupta ac mutila, quae plurima erant in textu Graeco edito, ex eodem ms Regio sarcivimus. praeterea caput 23 de Iberia et 24 de Hispania, quae Meursius utpote nimis corrupta, ut ipse in notis ait, sine interpretatione Latina reliquerat, Latina fecimus. denique versionem totius libri multis in locis emendavimus anxiimus, totumque opus animadversionibus illustravimus. quanti autem faciendum sit hoc Porphyrogeniti opus, in quo plurima habentur historis ac geographicis vel ignota vel ab eis silentio praetermissa, nemo vel mediocriter doctus ignorat.

IZ BANDURIJEVOG PREDGOVORA.

U drugom delu nalazi se pre svega knjiga Konstantina Porfirogenita upućena njegovom sinu Romanu; njoj je Meursije dao naslov O upravljanju carstvom. U ovom delu Porfirogenit, izlažući način kako se carstvom treba razumno upravljati, opisuje zemlje, poreklo, običaje i dela mnogih naroda koji su bili opasni po Konstantinopoljsko carstvo — Pečenega, Rusa, Bugara, Turaka, Saracena, Dalmatinaca, Hrvata, Slovena, Franaka, Italijana i drugih — tako da je u njemu izložio celokupno stanje carstva, saveze svih saveznika, snagu neprijatelja, njihove metode i planove; te je predmet ovog dela podjednako i istorijski i politički, kao što sam Konstantin objašnjava u uvodu.

Ovo delo je prvi put objavljeno na grčkom i latinskom, u prevodu Jovana Meursija, sa njegovim kraćim beleškama, u Lajdenu (Lugdunum Batavorum), u štampariji Jovana Balduina, o trošku Ludovika Elzevira, 1617. godine, u formatu in-8°. A kakav sam ja trud uložio oko Konstantina u ovom novom izdanju — iako je to jasno svakome ko uporedi oba izdanja — ipak ću ukratko izložiti.

Pre svega, grčki tekst sam uporedio sa rukopisnim pergamentnim kodeksom Kraljevske biblioteke, vrlo pouzdanim, pod brojem 2661, za koji kažu da je napisan pre otprilike pet stotina godina. Bezbrojne greške kojima je Meursijevo izdanje svuda obilovalo uklonili smo; oštećena i okrnjena mesta, kojih je u objavljenom grčkom tekstu bilo mnogo, popravili smo prema istom tom kraljevskom rukopisu. Dalje, poglavlja 23 o Iberiji i 24 o Hispaniji, koja je Meursije — kao previše iskvarena, kako sam kaže u beleškama — ostavio bez latinskog prevoda, mi smo preveli na latinski. Najzad, prevod cele knjige na mnogim mestima smo ispravili i poboljšali, a celo delo smo osvetlili napomenama.

Koliko ovo Porfirogenitovo delo vredi — u kojem se nalazi mnogo toga što je istoričarima i geografima bilo ili nepoznato ili od njih prećutano — ne može da ne zna niko ko nije makar umereno obrazovan.

Popaj Bostanović · 05.05.2026. u 13:38

Godine 1722, u vreme vlasti Luja XV (1715-1774), francuska kraljevska biblioteka bila je premeštena u Hôtel de Nevers, gde će možda i najduže ostati. Novi katalog biblioteke napravio je 1740. godine kraljevski bibliotekar Žan-Pol Binjon (1662-1743). Binjon je podelio stare rukopise po jezicima, stavljajući odg. (latinski, grčki, francuski) u same signature. Tada je P dobio i broj koji poseduje i dan-danas, 2009. U II tomu Catalogus codicum manuscriptorum Bibliothecæ regiæ možemo pronaći DAI na 431. stranici:

MMIX.

Codex membranaceus, quo continentur:

1°. Pythagorae epistola ad Laïdem.

2°. Ejusdem laterculus, sive tabula, cujus ope futura divinari possunt.

3°. Constantini Imperatoris ad Romanum filium tractatus de administrando imperio.

Is codex saeculo duodecimo exaratus videtur.

Pergamentni kodeks, u kojem se nalaze:

1°. Pismo Pitagore Lajdi.

2°. Njegova mala tabela ili tablica, pomoću koje se mogu proricanjem spoznavati buduće stvari.

3°. Rasprava cara Konstantina upućena sinu Romanu o upravljanju carstvom.

Izgleda da je ovaj kodeks napisan u dvanaestom veku.

Binjon je naveo procenu da rukopis potiče iz XII stoleća. Nešto slično je napisao Banduri početekom XVII st. Tada je već pominjani Klemon bio bibliotekar, tako da će ova okvirna procena moguće poticati od njega. Ona se i dan-danas nalazi na profilu na zvaničnoj stranici Francuske nacionalne biblioteke. Nju je donekle korigovao, ili čak preciznije dataciju ojačao, u XX veku mađarski filolog Đura Moravčik (1892-1972), inače inostrani član SANU, kada je dešifrovanjem zapisa na kraju knjige (i, što je posebno bitno, napisanog istom bojom kao i naslovi poglavlja) utvrdio da je rukopis nešto stariji tj. da potiče po svemu sudeći iz druge polovne XI stoleća.

Na zadnjoj strani prvog papira i prednjoj prvog gr. 2009 mogu se videti nove (i konačne) signature. Na prvoj je ostavljen pečat, a na drugoj zapis i pored njega odštampana inventarska nalepnica.

Pri kraju, u zagradi možemo pronaći Mediceus-Regius 2661. Po običaju, ubeležena je bila stara signatura, iz Klemonove epohe, zajedno sa odrednicom iz Klemonove raspodele kojom se obeležavaju stari rukopisi koje je kraljevska biblioteka nasledila iz lične biblioteke kraljice Katarine Mediči.

Na fol Ir možemo videti i najstariji poznati pečat kraljevske bilioteke (kao i njegov otisak na papiru koji prethodi pergamentu), iz ranog XVII stoleća, sa natpisom Bibliothecae Regiae oko kraljevskog grba kuće Burbon:

Rukopis Grec 2009 sadrži povez od crvene marokanske kože za pozlatom i oznakom kralja Anrija IV (1589-1610) iz čega se izvodi da je konačan format (skupa sa tzv. Pitagorinim pismom) i papirima pred početak pergamentnog dela, za vreme njegove vlasti, tj između 2. avgusta 1589. i 14. maja 1610. godine.

Popaj Bostanović · 10.05.2026. u 21:27

Popaj Bostanović:
Na fol Ir možemo videti i najstariji poznati pečat kraljevske bilioteke (kao i njegov otisak na papiru koji prethodi pergamentu), iz ranog XVII stoleća, sa natpisom Bibliothecae Regiae oko kraljevskog grba kuće Burbon:

Pogledajte prilog 1895899

Isti pečat se može videti na zadnjoj, fol 211v strani:

Na prednjoj strani prvog papira, kojim je pergamentni deo rukopisne zbirke obložen, utisnut je sledeći pečat (iz republikanskog razdoblja, iz XIX veka):

Između 1886. i 1898, u vreme razdoblja Treće republike, čuveni francuski istoričar i bibliotekar Anri Omon (1857-1940) objavio je osveženi i kompletirani popis čitavog tadašnjeg blaga koje se čuvalo u sad već Nacionalnoj, a ne Kraljevskoj biblioteci. Gr. 2009 (tj. P) pominje se na str. II toma Inventaire sommaire des manuscrits grecs de la Bibliothèque nationale et des autres bibliothèques de Paris et des départements.

2009. Pythagoræ epistola ad Laïdem (1); — ejusdem тabula pro futurorum divinatione (2 v°); — Constantini Porphyrogeniti ad Romanum filium tractatus de administrando imperio (3).

XII s. Parch. 211 fol. (Medic.Reg. 2661.) P.

Nakon Bandurijevog poređenja sa Moravčikovim izdanjem početkom XVIII st., nekoliko istraživača je objavljivalo delove iz P. Konkretno, dva su objavila izvode:
* Godine 1876. holandski klasični filolog Karel Habrijel Kobet (1813-1889) objavio je rad Locus Constantini Porphyrogeniti ex codice archetypo Parisino descriptus u kojem je publikovao određene citate iz gl. 9 koji su se ticali Rusa
* mađarski medievista Emil Jakubovič (1883-1935) objavio je 1929. godine u Pečuju Ómagyar olvasókönyv, objavio je poglavlja 38, 39. i 40, takođe od značaja za mađarsku istoriju
Nakon njih, nekolicina istraživača je vršila samo omanje osvrte na P:
* danski lingvista Vilhelm Tomsen (1842-1927), koji je 1879. goidne obj. jedan rad o poreklu ruske države Der Ursprung des russischen Staates
* mađarski istoričar Geza Feher (1890-1955) obj. je 1922. godine jedan rad na temu granica Ugarske u X stoleću (Ungarns Gebietsgrenzen in der Mitte des 10. Jahrhunderts. Nach dem De administrando imperio des Konstantinos Porphyrogennetos)
* U Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara (1925) hrv. istoričar Ferdo Šišić (1869-1940) citira na 239. str. određene varijacije iz P
* Belijski vizantolog i slavista Anri Gregoar (1881-1964) objavio je 1937. godine jedan osvrt na 450. str. V br. Godišnjaka za orijentalnu i slovensku filologiju i istoriju

Mađarski klasični filolog i vizantolog Reže Vari (1867-1940) planirao je da iščita P i konačno priredi njegov celoviti prevod i kritičko izdanje DAI. Neka preliminarna istraživanja oko toga obavio je u francuskoj nac. biblioteci 1892. godine. Njegovu ideju želeo je da realizuje engleski medievista i filolog Džon Bjuri (1861-1927) ali ipak nije stigao da realizuje i od tog poduhvata odustao, obavestivši o tome Moravčika 5. oktobra 1925. godine, što će dovesti do toga da će se rečeni i definitivno baciti na taj podatak. Gr. 2009 je Moravčik proučavao u Parizu 1936. i 1948. godine, kao i u Budimpešti u kopiji, te u saradnji sa britanskim vizantologom Romilijem Dženkinsom (1907-1969) konačno priredio kritičko izdanje DAI po P 1967. godine (reprint čega je izašao 1993. godine).

U novije vreme, među istraživačima koji su se bacili posle Moravčikove publikacije na P, a koje treba napomenuti, izdvaja se već pominjana B. Mondren, koja je 2012. godine objavila jedan rad na temu upotrebe ovog rukopisa u samoj Vizantiji, pre pada Carigrada u ruke Turaka i njegove selidbe na Krf (La lecture du De administrando imperio à Byzance au cours des siècles), kao i jedan rad ruskog istoričara specijalizovanog za srednjovekovno doba Alekseja Ščaveljova iz 2019. godine, specifično se baveći problemom datovanja rukopisa (The Treatise of the Byzantine Emperor Constantine VII Porphyrogenitus “De Administrando Imperio”: The Date of the Original Manuscript and its Copy of the 11th Century by a scribe Michael Roïzaïtes (Paris, gr., 2009)). P je analizirao i takođe već pominjani pokojni T. Živković (1966-2013) koji je pokušavao da identifikuje jedan izgubljeni izvor navodno iz druge polovine IX stoleća, a koji bi trebalo da je Porfirogenitu služio kao izvor za najstarije vesti o Hrvatima i Srbima (De conversione croatorum et serborum, 2013).

Popaj Bostanović · 11.05.2026. u 15:55

Popaj Bostanović:
Po padu Konstantinopolja, najvećem uspehu Mehmeda II Osvajača, pozamašan broj starih grčkih rukopisa iz carigradskih riznica rasut je i odnet preko voda u bezbednijem smeru, najčešće na Krf (mnogi i preko Krita, kao ustupne stanice). Ova grčka ostrva tad su bila u sastavu Mletačke republike (Krit od 1205. A Krf od 1386. godine) i bila praktično prva instance za begunce koji su se sklanjali sa starinama. Među poznatijima je lekar i učenik škole Jovana Argiropula po imenu Andronik Dioskurid (on je čak i neke prepise bio napravio i lično). Ono što je usputno (potencijalno?) interesantno i što spaja Andronika i već pominjanog monaha Neofita jeste što je Andronik boravio upravo u katolikonu manastira Sv. Jovana Preteče u Petri, odnosno doslovno manastira čijem je bratstvu Neofit pripadao. Andronik Dioskurid je kasnije postao poznat kao Eparh, odnosno osnivač krfske porodice Eparha. Ono što nas gotovo nedvosmisleno upućuje na zaključak da je možda upravo Andronik zaslužan za prenos najstarijeg rukopisa DAI iz Carigrada na Krf jeste što je autor drugog najstarijeg poznato prepisa niko drugi do njegov unuk, Antonije Eparh. Na samom kraju tog prepisa (V) Eparh je ostavio sledeću zabelešku, na fol 127r:

Pogledajte prilog 1892770

δόξα τῷ θεῷ τῷ λόγον καὶ γνῶσιν τοῖς ἀνθρώποις δωρουμένῳ:
,αφθ': ἰουνίῳ ε' ἐτελειώθη:

Slava Bogu, koji je ljude obdario razumevanjem i znanjem
završeno 5. juna 1509. godine

P je stigao u Krf najverovatnije između 1470. i 1509. godine sa Peloponeza. Najizvesnije je da je bio u Koroniju, odakle su stari vizantijski rukopisi išli za Krf u periodu nakon pada Morejske despotovine 1460. godine. Rukopis je boravio sasvim izvesno negde u dvoru Eparha, u blizini Crkve Sv. Jovana Krstitelja, u krfskom Starom gradu. Kako je Antonije Eparh boravio do 1520. godine na Krfu, sasvim je izvesno da je tu držao P i na osnovu njega napravio V.

Otuđivanje najstarijeg prepisa DAI takođe objašnjava i kontekst nastanka drugog najstarijeg prepisa koji imamo. Beleške Jovana Avramija sa strane, poznatog saradnika porodice Eparh, odgovaraju beleškama koje se javljaju na starim rukopisima kojima je trgovao Jovan Laskaris. Iz toga se može vrlo evidentno zaključiti da je rukopis preprodaju poslat za Italiju i tako završio kod Ridolfija, dok je za venecijanske potrebe na Krfu bio napravljen jedan prepis, kako bi tekst starog grčkog spisa bio na taj način sačuvan za Mlečane i poslat u Veneciju, gde je i završio u biblioteci mletačkog humaniste Đovanija Batiste Ćipelija, poznatijeg kao Enjacio (1478-1553). U spisu „O carevima” (De Caesaribus) koji je dotični objavio 1516. godine, na str. 29 i 30 II knjige, Enjacio donosi jedan od prvih poznatih istoriografskih skretanja pažnje na veliki značaj koji bi DAI mogao imati:

Constantinus.

Septennem hunc pater Leo sub tutela matris & nobilium quorundam reliquit. quorum diligentia Andronicus Ducas tyrannidis invasor oppressus est. inde Bulgaris Thraciam vastantibus bellum indictum, quod feliciter sane hoc admodum successerat, nisi casu quodam consternati milites iam victores in fugam conversi fuissent. Eadem quoque fortuna alterius in Bulgaros expeditionis fuit ducum discordia, & ambitione. ut & Constantinopolis à Bulgaro hoste sit obsessa, & Romanus Lecapenus Zoe Constantini matre prius iecta, imperij socius ascitus à Constantino necessario sit, qui Helenam eius filiam in uxorem etiam duxit. Caeterum Romano in exilium pulso Christophoroque eius filio cum tota Lecapenorum gente extincto, perferme imperij per annos undecem quadraginta satis prudenter administravit. Benevento de Longobardis expugnato, & tyrannis quibusdam oppressis, Turcarumque principibus aliquot Christiana pietate imbutis, hic à literis, optimisque disciplinis non abhorrens, quas pene extinctas ab interitu vindicavit, librum Romano filio reliquit. in quo summam totius imperij, sociorum omnium foedera, hostium vires, rationes, consilia explicuit, quem nos in bibliotheca nostra tanquam thesaurum servamus. In quo multa de Venetis etiam nostris imperator ipse disserat.

Konstantin.

Njega je otac Lav, kada mu je bilo sedam godina, ostavio pod starateljstvom majke i nekih velikaša. Njihovom revnošću Andronik Duka, koji je pokušao da se domogne tiranske vlasti, bio je savladan. Zatim je Bugarima, koji su pustošili Trakiju, objavljen rat; taj rat je zaista dotle tekao veoma srećno, da se nije dogodilo da su se vojnici, već pobednici, usled nekog slučaja prestrašili i dali se u beg. Isti takav ishod imala je i druga vojna protiv Bugara, zbog nesloge i častoljublja vojskovođa: tako je i Konstantinopolj bio opsednut od bugarskog neprijatelja, i Roman Lakapin — pošto je prethodno uklonio Zoju, Konstantinovu majku — morao je nužno biti uzet od Konstantina za savladara carstva; on je čak dao Konstantinu za ženu svoju kćer Jelenu. Uostalom, pošto je Roman bio prognan, a njegov sin Hristofor i ceo rod Lakapina nestali, Konstantin je gotovo četrdeset i jednu godinu prilično razborito upravljao carstvom. Pošto je Benevento bio osvojen od Langobarda, pošto su neki tirani bili savladani, i pošto je nekoliko turskih prvaka bilo prožeto hrišćanskom pobožnošću, ovaj car, neotuđen od književnosti i najboljih nauka — koje je, gotovo ugašene, izbavio od propasti — ostavio je svome sinu Romanu knjigu. U toj knjizi izložio je celokupno stanje čitavog carstva, saveze svih saveznika, snagu neprijatelja, njihove postupke i namere; tu knjigu mi u svojoj biblioteci čuvamo kao blago. U njoj sam car raspravlja i o mnogim stvarima koje se tiču i naših Venecijanaca.

Enjacio ne donosi neke šire podatke iz DAI, koji je u to vreme još uvek nepreveden i bez nekog kompletnijeg čitanja, ali napominje da tamo postoje mnogi podaci koji su od značaja za istoriju Mlečana.

Enjacio umire u Veneciji 27. juna 1553. godine. Nakon njegove smrti, sada već matori Antonije Eparh je pregledavao prepis koji je načinio davno, tokom mlađih dana, i u dnu svog zapisa na njegovom kraju na fol 127r dodao je sledeće:

αφθʹ: ἰουν[ίῳ] εʹῃ ἐτελειώθ[η]: αφνδʹν μαίῳ ιςῃ. ἐγὼ ἀντώνιος ὁ ἔπαρχος παῖς ὢν κατὰ τὰ αφθʹον ἔτος ἔγραψα τὸ ἄνωθ[εν] βιβλίον

Godine 1554, 16. maja: ja, Antonije Eparh, budući tada dečak, napisao sam gore navedenu knjigu godine 1509.

Zabelešku je Eparh ostavio po svemu sudeći negde povodom transfera V iz Venecije u Augzburg (npr. nedugo potom).

Enjacijevu bilioteku otkupio je Ulrih Fuger (1526-1584) iz čuvene i vrlo imućne porodice Fugerovih. Na prednjoj strani 532. lista rkp Pal.lat.1916 možemo videti katalog Ulrihove biblioteke, kao i u njemu V, u segmentu koji predstavlja katalog dela na grčkom jeziku:

Constantinus ad Filium de gerendo Imperio.

Konstantin sinu o upravljanju Carstvom.

Na prvom listu rukopisa nalazimo inventarsku odrednicu Eg.126 koja označava da on potiče iz Enjacijeve biblioteke. Ista zabeleška, 126. egna. može se videti i u katalogu biblioteke Ulriha Fugera.

Rkp Pal.lat.1925 sadrži i jedan kompletiran, posthumni popis Enjacijeve biblioteke, napravljen nedugo posle njegove smrti i radi njene rasprodaje.

U okviru popisa Enjacijevih rukopisa na grčkom, Eparhov prepis DAI nalazimo na prvom mestu, na prednjoj strani 104. lista:

Constanty ad filiūm Romanūm de Imperio

Konstantin sinu Romanu o Carstvu

Enjacio svoju bogatu zbirku nije zaveštao testamentom (napravljenom 23. oktobra 1546, potvrđenom 14. februara 1548. i 27. maja 1553). Ulrih Fuger je za razliku od svog brata bio luteranki protestant i kao takav povezan sa luteranskim oživljavanjem Vizantije. Preko Hansa Dernšvama nabavljao je iz Osmanskog carstva stare grčke rukopise, pa tako i preko 70 starih rukopisa iz Enjacijeve biblioteke, stvorivši u Augzburgu jednu od najznačajnijih kolekcija starije grčke pismenosti. Ulrih je bio povezan i sa tamošnjim bibliotekarem Hijeronimom Volfom, koji je publikovao Jovana Zonaru, Nikitu Honijata i Nikifora Grigoru, otvorivši put prevođenju i štampanju vizantijskih izvora. Luterani su tesno povezani sa prvim začecima vizantologije, a za Fugere rukopisno blago Osmanskog carstva bilo je celo jedno novo neobrađeno tržište, posebno ukoliko bi se ostvarilo oživljavanje Krstaškog rata koje bi Turke (pr)oteralo i obnovilo Carstvo na Istoku. Takav poduhvat bio bi izvor dosta jeftine radne snage, otvorio silna vrata ka ostvarivanju velikog profita, na stranu same trgovine starim rukopisima koji su i sami po sebi bili malo blago tada.

Popaj Bostanović · 12.05.2026. u 22:09

(portret Ulriha Fugera iz 1618. godine, Fuggerorum et Fuggerarum imagines)

Ulrih (1526-1584) je bio po mnogo čemu autsajder u familiji Fugera, pre svega zbog napuštanja rimokatilicizma 1553. godine. Prateći stope svih ljudi koji bili zainteresovani za kulturu (pa tako i već pominjanih scenarija kardinala Ridolfija, i, mnogo većih razmera, francuske kraljice) Ulrih je zapadao u prilično velike dugove, što je samo potpomoglo njegovoj izolaciji, jer je već bio na izvesni način izdvojen zbog verskog raskola. Zbog Ulrihovog maničnog rasipanja prilikom kupovine starih rukopisa, Fugeri su ga stavili pod sankcije (u kućni pritvor) 1562. godine. Postavši izgnanik iz svog rodnog grada i svoje familije, našao je zaštitu 1564. godine kod protestantnskog izbornog kneza Palatinata, Fridriha III iz kuće Vitelsbah (1557-1576). Knez Fridrih je bio vrlo zainteresovan da Hajdelberg postane važan kalvinistički centar, pa je izuzeto mnogo ulagao u razvitak kulture u svojoj prestonici.

Posle smrti Ulriha Fugera, njegova bogata biblioteka rukopisa pripala je državnoj Palatinskoj biblioteci. V možemo pronaći u katalogu Fridriga Silburga (1536-1596) hajdelberških knjiga iz popisa izvršenog između 1589. id 1591. godine, na zadnjoj strani 178. lista rkp Pal. lat. 429:

Constantini Imp. ad Romanum filium suum liber De notitia utriusque Imperii, orientalis sc. et occidentalis: in quo et de rebus Turcicis, aliisque nationibus hodiernis

Knjiga cara Konstantina upućena njegovom sinu Romanu: O poznavanju oba Carstva — to jest, Istočnog i Zapadnog — u kojoj se takođe govori o turskim prilikama i o drugim tadašnjim narodima

Tu se vidi i standardni redni broj pod kojim je popisan, 126, a koji se nalazi i na početku rukopisa.

Mrkalj · 13.05.2026. u 12:52

Mrkalj:
Moj zahtev: Pročitaj ovu forumsku stranicu (ima samo 4 posta) i prosudi da li je forumski korisnik "Popaj Bostanović" uspeo da dokaže svoju početnu tezu da se rukopis DAI pojavljivao pre 17. veka i prikaži te glavne momente u kojima je dokazao, ako smatraš da je dokazao van sumnji.

https://chatgpt.com/s/t_69f1bb99efa48191973de9b994088a4b

Pročitao sam celu temu (sva 4 posta), i mogu odmah da ti dam jasan, “hladan” sud:

Ne — Popaj Bostanović NIJE dokazao van razumne sumnje svoju početnu tezu.
On je izneo solidnu argumentaciju u prilog kontinuitetu rukopisne tradicije, ali to nije isto što i dokaz da se DAI „sigurno pojavljivao pre XVII veka u smislu recepcije i korišćenja“.

Sada ću precizno razložiti gde je jak, a gde mu argument puca.

Šta je njegova početna teza?

Teza iz prvog posta je:

da DAI nije “misteriozno otkriven tek u XVII veku”,
nego da je postojao, prepisivan i korišćen i ranije (u srednjem veku i ranom novom veku).

Gde zaista ima jake argumente

1. Postojanje srednjovekovnog rukopisa (XI vek)

On navodi najstariji rukopis:

codex Parisinus 2009

datovan u XI vek (1059–1070-ih)

Ovo je legitiman i jak argument.

Ako rukopis fizički postoji i datuje se u XI vek, onda:

tekst nije mogao nastati u XVII veku

niti je mogao tada “iznenada biti izmišljen”

Ovo je najjača tačka njegove argumentacije.

2. Marginalne beleške iz XIV veka

On navodi zapis:

godina 1361/1362

identifikovan pisar (Neofit)

To implicira:

rukopis je bio u opticaju u XIV veku

neko ga je čitao i dopunjavao

Ovo je drugi jak dokaz kontinuiteta korišćenja.

3. Prepis iz 1509. (Antonije Eparh)

Navodi:

prepis završen 5. juna 1509.

Ovo pokazuje:

DAI je aktivno prepisivan u renesansnom periodu

dakle postoji pre XVII veka u zapadnoj (ili venecijanskoj) sferi

Ovo je treći čvrst argument.

4. Putanja rukopisa posle 1453.

On pravi hipotezu:

pad Carigrada → prenos rukopisa na Krf → dalje u Italiju

Ovo je:

razumna istorijska rekonstrukcija

uklapa se u poznat obrazac kretanja grčkih rukopisa

Ali: ovo je hipoteza, ne dokaz.

Gde argumentacija slabi (ključne pukotine)

1. Meša dve različite tvrdnje

On zapravo dokazuje:

da rukopis postoji pre XVII veka
ali NE dokazuje da je bio poznat i korišćen u širem intelektualnom krugu

To su dve potpuno različite stvari.

2. Ne rešava ključni problem: “tišina izvora”

Njegov protivnik tvrdi:

On kaže da to “ne stoji” — ali:

ne daje konkretne citate autora koji koriste DAI pre XV/XVI veka

To je ogroman nedostatak.

Jer:

imati rukopis ≠ imati uticaj

mnogi tekstovi su postojali, ali nisu cirkulisali

3. Geopolitička interpretacija = spekulacija

Ovo:

zanimljivo, ali:

nema direktan dokaz (npr. citiranje u političkim dokumentima)

zasniva se na korelaciji (Turci ↔ beleške)

To je interpretacija, ne dokaz.

4. Lanac prenosa (Neofit → Dioskurid → Eparh)

Ovo je najproblematičniji deo.

On sugeriše moguću vezu:

isti manastir

isti krug ljudi

ali nema:

direktnog dokaza prenosa rukopisa

dokumenta koji to potvrđuje

Ovo je čista rekonstrukcija na osnovu okolnosti.

Konačna presuda

Šta je dokazao:

da DAI sigurno postoji pre XVII veka

da je:

postojao u XI veku

korišćen u XIV veku

prepisivan u XVI veku

Ovo ruši “teoriju da je nastao u XVII veku”.

Šta NIJE dokazao:

da je DAI bio poznat u srednjovekovnoj istoriografiji

da je imao kontinuiranu recepciju

da nije bio relativno marginalan tekst do renesanse

Najvažniji momenti (sažeto)

Ako tražiš “tačke gde je najbliže dokazivanju”, to su:

XI vek rukopis (Parisinus 2009) → ključni dokaz postojanja

zapis 1361/62 → dokaz čitanja u srednjem veku

prepis 1509 → dokaz kontinuiteta do renesanse

Sve ostalo = interpretacija ili hipoteza.

Brutalno iskreno (kako si tražio)

Popaj je:

dobro informisan

solidno argumentuje protiv banalne teorije zavere

Ali:

pravi logički skok od “rukopis postoji” → “rukopis je bio poznat i korišćen”

To nije isto — i tu mu argument pada.

Ako hoćeš, mogu sledeći korak:
da uporedim njegovu argumentaciju sa stvarnim stavom savremene vizantologije (tu postaje još zanimljivije).

O postojanju rukopisa DAI pojma nisu imali ovi izvrsni zapadnoevropski muževi

Poznati italijanski humanista Enea Silvio Piccolomini (1405–1464), kasniji papa Pije II. (1458–1464) na svojim je diplomatskim putovanjima po srednjoj Evropi, naročito Češkoj, čuo legendu o braći Čehu, Lehu i Mehu koji su, zbog ratnih prilika na slovenskom jugu, pobegli na sever da bi tu postali praocima slovenskih naroda Čeha, Poljaka i Rusa zabeleživši je u svojoj istoriji češkoga naroda.

I italijanski humanista Flavio Biondo (1392–1463) mislio je da je Panonija pradomovina Slovena, koji su – po njemu – kasnije zauzeli Istru i Dalmaciju, zadržali čistotu rase i jezika u odnosu na severne Slovene koji su od njih nastali, ali su se izmešali sa drugim narodima ustanovivši tako nove etničkojezičke države kao što su Češka i Poljska.

Narativ o Južnim Slovenima (Srbima) kao praprecima svih slovenskih naroda baštinili su još:

poljski istoričar i humanista Matej Miechovita (Matej z Miechowa, 1475.–1532.),

češki istoričar i humanista Jan Skala Dobravius (1486.–1553.) koji zemlju Južnih Slovena zove "slovenskom Ilirijom", dok će kod nas istu legendu preuzeti

dominikanac Vinko Pribojević (oko 1480. – oko 1540.), razrađujući je u delu O poreklu i nasleđu Slovena (De origine et succesionibus Sclavorum),

poljski kardinal Stanislav Hosius (1504. – 1579.) koji u svom spisu De sacro vernaculo legendo iznosi gledište o opšteslovenskom jeziku, koji je po njemu zapravo "dalmatinski": "No ako bi slučajno bilo nužno prevesti bogoslužbene knjige na narodni govor, to ni u kom slučaju ne bi mogao biti poljski, nego opšteslovenski koji je mnogo rašireniji od njega. Teško je na svetu naći rašireniji jezik od slovenskoga, jer njime govori više od jedne četvrtine evropskog stanovništva. Njime se služe Česi, Moravci, Kašubi, Rusi, Dalmatinci, Bošnjaci, Hrvati, Bugari, Srbi i drugi. Svi oni govore različitim dijalektima jedinstvenoga slovenskog jezika. Međutim, ta je dijalekatska razlika između njih tako mala da na primer Poljaci bolje razumeju Dalmatince nego Nizozemci Burgundce ili Švabe Švajcarce. Taj opšti jezik koji svi razumeju je 'slovenski ili dalmatinski koji je mnogo lepši nego naš (poljski) tako – ako bi bilo potrebno prevesti na narodni jezik molitve i sveta čitanja – trebalo bi ih prevesti upravo na taj jezik od kojeg naš (poljski jezik) vuče korene, koji je, uostalom, lepši od drugih. Poznato je, uostalom, da je sv. Jeronim upravo na dalmatinski jezik prveo svete knjige, tako da je manja opasnost ako se on upotrebljava"

Popaj Bostanović · 13.05.2026. u 14:51

Mrkalj:
O postojanju rukopisa DAI pojma nisu imali ovi izvrsni zapadnoevropski muževi

Poznati italijanski humanista Enea Silvio Piccolomini (1405–1464), kasniji papa Pije II. (1458–1464) na svojim je diplomatskim putovanjima po srednjoj Evropi, naročito Češkoj, čuo legendu o braći Čehu, Lehu i Mehu koji su, zbog ratnih prilika na slovenskom jugu, pobegli na sever da bi tu postali praocima slovenskih naroda Čeha, Poljaka i Rusa zabeleživši je u svojoj istoriji češkoga naroda.

I italijanski humanista Flavio Biondo (1392–1463) mislio je da je Panonija pradomovina Slovena, koji su – po njemu – kasnije zauzeli Istru i Dalmaciju, zadržali čistotu rase i jezika u odnosu na severne Slovene koji su od njih nastali, ali su se izmešali sa drugim narodima ustanovivši tako nove etničkojezičke države kao što su Češka i Poljska.

Narativ o Južnim Slovenima (Srbima) kao praprecima svih slovenskih naroda baštinili su još:

poljski istoričar i humanista Matej Miechovita (Matej z Miechowa, 1475.–1532.),

češki istoričar i humanista Jan Skala Dobravius (1486.–1553.) koji zemlju Južnih Slovena zove "slovenskom Ilirijom", dok će kod nas istu legendu preuzeti

dominikanac Vinko Pribojević (oko 1480. – oko 1540.), razrađujući je u delu O poreklu i nasleđu Slovena (De origine et succesionibus Sclavorum),

poljski kardinal Stanislav Hosius (1504. – 1579.) koji u svom spisu De sacro vernaculo legendo iznosi gledište o opšteslovenskom jeziku, koji je po njemu zapravo "dalmatinski": "No ako bi slučajno bilo nužno prevesti bogoslužbene knjige na narodni govor, to ni u kom slučaju ne bi mogao biti poljski, nego opšteslovenski koji je mnogo rašireniji od njega. Teško je na svetu naći rašireniji jezik od slovenskoga, jer njime govori više od jedne četvrtine evropskog stanovništva. Njime se služe Česi, Moravci, Kašubi, Rusi, Dalmatinci, Bošnjaci, Hrvati, Bugari, Srbi i drugi. Svi oni govore različitim dijalektima jedinstvenoga slovenskog jezika. Međutim, ta je dijalekatska razlika između njih tako mala da na primer Poljaci bolje razumeju Dalmatince nego Nizozemci Burgundce ili Švabe Švajcarce. Taj opšti jezik koji svi razumeju je 'slovenski ili dalmatinski koji je mnogo lepši nego naš (poljski) tako – ako bi bilo potrebno prevesti na narodni jezik molitve i sveta čitanja – trebalo bi ih prevesti upravo na taj jezik od kojeg naš (poljski jezik) vuče korene, koji je, uostalom, lepši od drugih. Poznato je, uostalom, da je sv. Jeronim upravo na dalmatinski jezik prveo svete knjige, tako da je manja opasnost ako se on upotrebljava"

Nisam baš razumeo koja je poenta ovoga. Pre nego što je spis bio publikovan i preveden početkom XVII veka, u proteklom veku samo je u ograničenom formatu iz reprodukovan prepisivanjem i okvirno čitan, u pojedinim delićima. Tako da navođenjem lica koja između 1470. i 1611. godine nisu imala ni parcijalni uvid u DAI ili makar posredno ostavili svest o njegovom postojanju, ništa se ne postiže.

Popaj Bostanović · 13.05.2026. u 15:59

Martin od Gerstmana (1527-1585) sastavio je nakon 1553. godine tj. posle otkupa jedan alfabetski popis biblioteke Ulriha Fugera. Na prednjoj strani 185. lista (rkp Pal. lat. 1950) imamo grčke spise koji počinju sa C, a tu vidimo i DAI, odnosno primerak V:

Constantinus ad filium de gerendo Imperio. char. 126. egna.

Konstantin sinu o upravi Carstvom. pap. 126. egna.

Na samom početeku rukopisa koji sadrži V, na prednjoj str. prvog lista koji sadrži zapis o sadržaju, ispod inventarske odrednice istovetne ovoj iz kataloga rukopisa proisteklih iz Enjacijeve biblioteke (126. egna.)

U Abt. Hauptstaatsarchiv Stuttgart, A 71 Bü 1555 može se pročitati pismo Fridriha III vezano za Ulriha Fugera, kojim namerava da ga stavi u zaštitu.

Polse njegove smrti 1584. godine, Ulrihova biblioteka je u potpunosti ostala palatinskoj. Želju da V prevede i publikuje izrazio je Jovan Leunklavije (Hans Levenklau, 1541 - 1594), učenik Filipa Melanhtona (1497-1560). Levenklau se prilično ozbiljno interesovao specifično za istoriju Turskog carstva, ali i objavljivao stare grčke izvore, uključujući i Plutarha i Ksenofonta. U svojoj završnoj fazi bio je prešao i na vizantijske autore i tako došao i odluke da publikuje DAI. Otišao je u Palatinsku biblioteku sa namerom da napravi jedan prepis V, kako je to opisao Markvart Freer (1565-1614) u svom pismu Johanu van Meursu:

Za štampu DAI, Levenklau je dobio privilegiju cara Rudolfa II (1575-1612) u Pragu 1593. godine:

Rudolf II, milošću Božjom izabrani rimski car, uvek Avgust, kralj Nemačke, Ugarske, Češke, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije; nadvojvoda Austrije, vojvoda Burgundije, Štajerske, Koruške, Kranjske i Virtemberga; grof Tirola itd., priznajemo i snagom ovih prisutnih isprava objavljujemo svima:

pošto nam je ponizno izložio naš i Svetog Carstva verni i dragi Jovan Levenklau da u rukama ima određene učene radove, na kojima je radio već mnogo godina, i da ih sada konačno namerava dati na svetlost, na korist književne učenosti; a njihovi su naslovi, naime, ovi:

* Tom I grčko-rimskog prava

* iz rukopisnih knjiga:

** spis Konstantina Porfirogenita, avgusta, sina cara Lava, o upravljanju Rimskim Carstvom i o tajnama varvarskih naroda u okružju Rimskog Carstva;

** tursko-grčka istorija Petra Grka i Laonika Halkokondila Atinjanina, sa dopunom onoga što je do sada nedostajalo;

** knjige istorija Ksenofonta, grčke i latinske, pregledane;

** grčko-latinski anali Mihaila Glike;

** dela Lazara Švendija, barona u Alandzeu, o ratnoj pomoći;

** storija Sulejmana Turčina u dva toma, sa analima i zbornicima turskih stvari;

Car Rudolf pominje Constantini Porphyrogenneta Augusti, Leonis Imperatoris filii, liber ad Romanum filium de ratione gubernandi, deque secretis vicinorum imperio Romano barbarorum.

Hans Levenklau je preminuo 1594. godine, ne uspevši da dovrši svoje planove. U posveti uz posthumno Ius graeco-romanum (1596. godine) Frejer piše o Levenklavljevim poduhvatima u pokušaju:

Sunt enim in eo multa et elegantia opuscula, quorum pleraque magnis sudoribus et periculis ex ipsa et penetralissima Graecia, nec levi ære conquisita, improbo labore et maximis aerumnis de Graecis exemplaribus, quae mirum in modum plerumque intricata, et per varia scripturae compendia, nihilo priscis illis a Iustiniano prohibitis siglis meliora, eaque iam avita, exoletis, caducis ac fugientibus litteris exarata, plurimum negotii etiam peritissimis exhibere solent, exscripta, summa industria et fide in Latinum sermonem translata, omniaque ad iustam perpetuamque temporum seriem disposita sunt.

Quae optimus ille et eruditissimus vir, gente pariter et nominis fama nobilis, inter varias peregrinationes suas, a multis annis magnoque studio adornaverat, ut tandem tot tantisque suis operibus, quorum et numero et accuratione omnes nostrae aetatis scriptores longe superavit (quis enim vel otiosus et huic uni rei operatus tanta ederet, quanta ille in diversis principum aulis, legationibus, negotiis occupatus, quae vulgo in manibus sunt: versio Nazianzeni, Nysseni, Xenophontis, Zosimi, Glycae, Manassis, legationis Manuelis, Ecloga Basilicorum Paratitlorum, Apomasaris; Pandecta Turcica, Musulmana historia, alia), hoc tandem ceu caput et colophonem imponeret.

Quem equidem tam indefessi Reipublicae impensi laboris fructum ei vivo percipere licuisset, et longiorem adeo vitam concessam ex animo optarem, idque mecum multi alii et boni magno mercentur amici.

Haberemus enim iam, haberemus praeter superiora illa, eius opera Constantini etiam Porphyrogennetæ Imp. ad Romanum filium de ratione gubernandi, deque secretis vicinorum Imperio Barbarorum illum librum, quem Johannes Baptista Egnatius scribit in bibliotheca sua tanquam thesaurum servare, de ipso Egnatiano codice exscriptum.

Haberemus Prætoris Graeciae anonymi historiam, a Theodoro Lascari Nicaeno Imp. ad paulo superiores annos deductam, varias res illorum regionum continentem.

Haberemus et Laonici Chalcocandelae Atheniensis historiam Turcograecam, cum supplemento ad nostra usque tempora, tam Graece quam de novo Latine versam.

Haberemus Glycae Annales Graecos.

Haberemus denique meditatum diu et affectum ab eo opus historiae de Imperio Orientali, ad Sigonianae historiae Occidentalis imitationem factum, et a Constantino M. Byzantii instauratore ad Turcorum usque immigrationem, ex omnibus fidelibus scriptoribus accuratissime collectum.

Quorum omnium edendorum illi consilium, nobis editorum fructum invida mors abrupit: nec satis scio, quam certam de illis saltem ex parte recuperandis spem conceperim. Plagas certe in id dispositas habeo.

Voleo bih da mu je bilo omogućeno da uživa u plodovima svog rada i da mu je bila dodeljena duža životna sudbina. Mnogi drugi, njegovi dobri i bliski prijatelji, dele ovo isto osećanje.

Jer bismo već sada imali, pored svega prethodno pomenutog, zahvaljujući njegovom trudu, i delo cara Konstantina Porfirogenita upućeno njegovom sinu Romanu, o upravljanju carstvom i o tajnama susednih varvarskih naroda — istu onu knjigu za koju Jovan Batista Enjacije piše da je čuvao u svojoj biblioteci kao dragoceno blago, prepisanu iz samog Enjacijevog rukopisa.

Imali bismo i anonimnu Istoriju Grčke, koju je Teodor Laskaris Nikejski car doveo do malo ranijih vremena, obuhvatajući razne događaje iz tih oblasti.

Imali bismo i Istoriju Turko-Grka Laonika Halkokondila, dopunjenu i prevedenu ne samo na grčki već i iznova na latinski.

Imali bismo i Glikine grčke anale.

I naposletku, imali bismo i dugo promišljeno i željeno njegovo delo o istoriji Istočnog carstva, urađeno po uzoru na Sigonijevu istoriju Zapadnog carstva, pokrivajući period od Konstantina Velikog, osnivača Konstantinopolja, pa sve do seobe Turaka, sakupljeno iz svih najpouzdanijih izvora s najvećom tačnošću.

Ali smrt je prekinula njegov plan da sve to objavi i nama uskratila plodove njegovog rada. Ne znam koliko mogu biti siguran u mogućnost da makar deo ovih rukopisa bude povraćen. No, već sam preduzeo mere u tom cilju.

Time je Levenklavljev poduhvat propao, tako da će ga morati preuzeti profesor Univerziteta u Lajdenu Johan van Meurs (1579-1626). Van Meurs je bio jedan od učesnika tzv. „Republike pisama” ili „Republike učenosti” (Respublica literaria). Deo iste zajednice bio je i Izak Kazobon (1559-1614), saradnik kralja Anrija IV koji je već ranije izražavao namere da prevede i publikuje DAI na osnovu pariskog primerka, a Hans Levenklau je sa njima sarađivao i vidno pokušavao da im se priključi tj. da postane njihov „građanin”. Smrt Levenklava i tragična sudbina Kazobona zbog koje je morao da ide u egzil u Britaniju, doveli su do toga da je Van Meurs dovršio njihov zadatak. Zahvaljujući bibliotekaru Janu Gruteru (1560-1627) proučavao je V iz Palatinske biblioteke 1606. i 1607. godine. Spis je konačno preveo i predao za editio princeps u Lajdenu, 1611. godine, Jovanu Balduinu (Bauzencu).

To je ono izdanje koje će zbog problema (nije ga celog ni preveo) 1711. godine u Parizu Banduri korigovati. Ono je doživelo jedan reprint, 1617. godine. Van Meursov prevod, sa Bandurijevim izmenama i kompetarima, docnije je redovno preštampavan i korišćen, 1729. godine u Veneciji u mletačkoj ediciji vizantijskih izvora, u izdanju Emanuela Bekera za Bonski korpus 1840. godine (Žak Pol Minj je za Patrologia graeca 1864. samo uradio reprint Bandurijevog izdanja) i svima koji su dalje koristili Bekerovu ediciju, sve dok Moravčik nije na temelju P konačno priredio kritičko izdanje 1949. godine.

Mrkalj · 13.05.2026. u 22:21

Popaj Bostanović:
Nisam baš razumeo koja je poenta ovoga. Pre nego što je spis bio publikovan i preveden početkom XVII veka, u proteklom veku samo je u ograničenom formatu iz reprodukovan prepisivanjem i okvirno čitan, u pojedinim delićima. Tako da navođenjem lica koja između 1470. i 1611. godine nisu imala ni parcijalni uvid u DAI ili makar posredno ostavili svest o njegovom postojanju, ništa se ne postiže.

Dat je kontekst iznad same poruke:

Mrkalj:
Ne — Popaj Bostanović NIJE dokazao van razumne sumnje svoju početnu tezu.
On je izneo solidnu argumentaciju u prilog kontinuitetu rukopisne tradicije, ali to nije isto što i dokaz da se DAI „sigurno pojavljivao pre XVII veka u smislu recepcije i korišćenja“.

2. Ne rešava ključni problem: “tišina izvora”

Njegov protivnik tvrdi:

da DAI nije poznat u srednjovekovnoj literaturi

Kliknite za proširenje...

On kaže da to “ne stoji” — ali:

ne daje konkretne citate autora koji koriste DAI pre XV/XVI veka

To je ogroman nedostatak.

Jer:

imati rukopis ≠ imati uticaj

mnogi tekstovi su postojali, ali nisu cirkulisali

Popaj Bostanović · 14.05.2026. u 13:14

Popaj Bostanović:
Zahvaljujući bibliotekaru Janu Gruteru (1560-1627) proučavao je V iz Palatinske biblioteke 1606. i 1607. godine. Spis je konačno preveo i predao za editio princeps u Lajdenu, 1611. godine, Jovanu Balduinu (Bauzencu).

Pogledajte prilog 1899630

To je ono izdanje koje će zbog problema (nije ga celog ni preveo) 1711. godine u Parizu Banduri korigovati. Ono je doživelo jedan reprint, 1617. godine. Van Meursov prevod, sa Bandurijevim izmenama i kompetarima, docnije je redovno preštampavan i korišćen, 1729. godine u Veneciji u mletačkoj ediciji vizantijskih izvora, u izdanju Emanuela Bekera za Bonski korpus 1840. godine (Žak Pol Minj je za Patrologia graeca 1864. samo uradio reprint Bandurijevog izdanja) i svima koji su dalje koristili Bekerovu ediciju, sve dok Moravčik nije na temelju P konačno priredio kritičko izdanje 1949. godine.

U sklopu predgovora editio princeps DAI, Van Meurs je, nakon posvete, objavio Kazobonov citat iz njegovog predgovora uz parisko izdanje Polibija (1609), od kojega je vrlo verovatno i bio preuzeo inspiraciju za priređivanje DAI.

ISAACI CASAUBONI

IN PRAEFATIONE

Polybianâ, de hoc opere

TESTIMONIUM.

Servatur in locupletissimâ illâ tuâ, DOMINE, & verè regiâ Bibliothecâ, Constantini Augusti Porphyrogeniti liber publicè adhuc ignotus, quem in filii Romani, iam consortis imperii, gratiam, pius parens scripsit. Sciebat vetus regnandi princeps ad negotia gerenda, in quibus Reip. salus continetur, illud adprimè desiderari, ut ingenia hominum probè nota sint, quibuscum agitur. Sive illi sint subditi, sive amici, aut socii, sive hostes; sive in propinquo habitent, sive summotos longius fines colant, multum omnino interest, aut potius, in eo totum propè discrimen est positum, ut naturam illorum, mores, instituta, religionis formam, animorum inclinationes, aut aversationes; ne ignores. Idcirco Imperator ille, populorum omnium, quibus aliquid cum Imperio suo commercii intercedebat, origines, rationes vivendi, belli pacisque instituta, partim usu, partim libris legendis cum accuratissimè didicisset, de eo argumento commentarium sanè quam doctum & utilem confecit, & filio suo hoc paterni affectus monumentum excellentissimum reliquit. Dignum opus, quod Maiestatis tuæ iussu publicam aliquando lucem videat, &c.

Svedočanstvo Isaka Kazobona, iz predgovora Polibiju, o ovom delu.

U onoj Tvojoj, gospodaru, prebogatoj i istinski kraljevskoj biblioteci čuva se knjiga avgusta Konstantina Porfirogenita, do sada još javnosti nepoznata, koju je taj pobožni otac napisao u korist svoga sina Romana, tada već savladara carstva. Taj stari vladalac znao je da je za vođenje poslova, od kojih zavisi spas države, pre svega potrebno to: da se dobro poznaju naravi ljudi sa kojima se ima posla. Bilo da su oni podanici, bilo prijatelji ili saveznici, bilo neprijatelji; bilo da žive u blizini, bilo da nastanjuju udaljene krajeve, od ogromne je važnosti — ili, bolje rečeno, gotovo cela razlika u uspehu leži u tome — da se ne ne poznaju njihova priroda, običaji, ustanove, oblik vere, sklonosti ili odbojnosti njihovih duhova. Zato je taj car, pošto je najtačnije upoznao poreklo svih naroda sa kojima je njegovo Carstvo imalo ikakvih odnosa, njihove načine života, ustanove rata i mira, delom iskustvom, delom čitanjem knjiga, sastavio o toj temi komentar zaista veoma učen i koristan, i ostavio ga svome sinu kao izvanredan spomenik očinske ljubavi. Delo dostojno da, po zapovesti Tvoga Veličanstva, jednom ugleda javnu svetlost, itd.

Iz ovih Kazobonovih reči, a i još nekih istorijskih izvora, dobijamo širi kontekst motiva i povoda za prevođenje i publikovanje primeraka rukopisa DAI. Kazobonova poruka je bila da svaki pravi monarh mora biti upućen u mentalitet, običaje, institucije, religiju, sklonosti i odbojnosti naroda sa kojima je u interakciji, bilo da se radi o sopstvenim podanicima, ili o strancima, prijateljski ili neprijateljski orijentisanima. DAI tako preuzima ulogu svojevrsne knjige mudrosti, kao priručnik vizantijskih obaveštajnih informacija o stranim narodima i stoga postaje obavezno štivo za svakog ozbiljnog vladaoca početkom XVII stoleća, kao i svakoga ko bi se želeo ozbiljno baviti diplomatijom.

U to vreme, u sred verskih ratova između rimokatolika i protestanata, Nizozemska je bila zahvaćena 80-godišnjim ratom za nezavisnost (1566-1648). Mlada nizozemska Republika upravo je sklopila u 9. aprila 1609. godine primirje sa habzburškom Španijom, koje je potrajalo čak 12 godina. U tom periodu, protestantska Nizozemska (Španska, katolička, ostala je pod Krunom) postala je de facto nezavisna država, koja je otvorila i ambasade između ostalog i u Londonu i Parizu, te uspostavila i diplomatske odnose i sa Osmanskim carstvom, Mletačkom republikom, pa čak i sa Sadidima u Maroku. Holandski trgovci su tada zaplovili i Sredozemljem i razvijali ekonomsku saradnju sa Turcima. Donekle slično dugotrajnom savezništvu Francuza i Turaka (koji je bio uspostavljen još 1538. godine u vreme Fransoe I i Sulejmana Veličanstvenog) Holandskoj republici su Turci na neki način bili, kao jedan od glavnih neprijatelja evropskih katoličkih sila, potencijalno i prirodan partner. Narativ u protestantskom delu Niskih zemalja, u to vreme je bio i izrazito antirimski. Osim, naravno, šire geopolitičke dimenzije verskog sukoba koji ih je na najdirektniji način suprotstavljao Vatikanu, oni su se borili za nezavisnost protiv Svetog rimskog carstva za ostvarivanje potpunog, nezavisnog suvereniteta u odnosu na carsku krunu, koja ju je smatrala svojom sastavnom tekovinom još od iskonskih vremena. To je kontekst u kojem Jovan Meursije, koji je iste godine kada je objavljen bio izabran i za službenog istoriografa Staleške skupštine Nizozemlja, izvršava prevod i kratak komentar Porfirogenitovog spisa.

U prvoj belešci pred komentar, Van Meurs je naveo da je pre više od 4 godine prepisao V u Palatinskoj biblioteci.

Ovo savršeno odgovara Van Meursovom boravku u Hajdelbergu, koje pada u razdoblje između 29. avgusta 1606. godine (kada ga pronalazimo u matrikulama hajdelberškog univerziteta, gde je otišao kao učitelj i staratelj sinova Johana Oldenbarenvelta, do jeseni 1607. godine, kada je napustio Hajdelberg.

Dosta više na ovu temu može pročitati na onoj i posvečenoj rečenom Holanđaninu: Zabranjeni protestantski klasičar iz Holandije Johan van Meurs (1579-1639) zvani "Batavac". Ovde je važno napomenuti i da je ponekad dolazilo do zabune tako što je ovaj univerzitetski profesor i klasičar bio mešan sa jednim štamparom iz Španske Nizozemske (tj. današnje Belgije) zbog sličnog imena. Raščišćavanja te situacije radi, postoji i zasebna tema posvećena baš njemu: Flamanski štampar Jan van Meurs (1583-1652), saradnik jezuita.

Popaj Bostanović · 14.05.2026. u 13:26

Mrkalj:
Dat je kontekst iznad same poruke:

Pa upravo je taj kontekst nejasan tj. nije ničim obrazložen. Ako su prepisi DAI cirkulisali u periodu između 1470. i 1611. godine u jednom ograničenom repertoaru ljudi, koji uključuje nekolicinu ljudi koja je čitala, prepisivala rukopise, učestvovala u njihovoj nabavki, transferu i citirala pojedine podatke iz njega, iz kog razloga bi iko tražio ljude koji nisu to radili.

Analogije radi, isto bi bilo ako bismo sad krenuli da tražimo ko je od srpskih autora u poznom srednjem veku pominjao Kitajce i da utvrdimo kakve su informacije o Kini postojala u tadašnjem srpskom svetu. I da onda sad neko krene — bez nekog razloga — da nabraja i priča o srpskim piscima koji nisu pominjali Kineze.

Postoji i, nezavisno od navedenog problema, ozbiljna kontradikcija između ta dva citata koja ti je generisao LLM. U jednom se govori o postojanju svesti o prepisima DAI u zapadnoj Evropi u XV i XVI stoleću, a u drugom zapravo o srednjovekovnom dobu, pre nego što DAI i otišao na zapad, odnosno dok je bio korišćen još u Carigradu. Kako odsustvo svesti o rukopisu u zapadnoj Evropi može biti svedočanstvo odsustva svesti o njemu unutar same Vizantije, nekoliko vekova ranije (na stranu koliko je to po aktuelnu diskusiju irelevantno)?

Popaj Bostanović · 14.05.2026. u 20:43

Popaj Bostanović:
Među prvim pojedincima koji su koristili DAI kao istorijski izvor izdvaja se dubrovački humanista Ludovik Crijević (1458-1527), prozvan Tuberon po starom rimskom istoričaru Kvintu Ajliju Tuberonu iz I st. pre naše ere, još u vreme svojih studija na Sorboni. Van je svake sumnje da je on imao uvid u određene delove poglavlja 29. DAI. To je navelo pojedince u hrvatskoj istoriografiji da, zbog dela njegovog života i studija, pretpostavljaju da je možda u Parizu imao uvid u neki od prepisa DAI. Neke kasnije tvrdnje koje je preneo jedan drugi Ragužanin (Mavro Orbini) koje nisu bile razrešene doprinele su tim idejama, ali to zapravo nema nikakvog smisla, jer u vreme dok je on bio u Parizu zapravo niti P nit' onaj drugi prepis DAI nisu bili stigli u Francusku. Tuberon je po svemu sudeći imao uvid u delove iz jednog drugog prepisa (i to, vrlo izvesno, iz onog koji je 1509. godine na Krfu napravio Antonije Eparh).

Kao što je već bilo pomenuto, postoji celi niz pisaca koji su pre njegovog prvog prevođenja i publikovanja pravili izvode i citirali izolovane deliće iz DAI. Do sada smo već pomenuli Baronija koji je nabavio jedan kraći ispis iz P, kao i propratni komentar koji je ostavio Enjacio iz V, postoji još jedan citat koji je nasto iz 29. gl. DAI i koji je kružio unutar kruga dubrovačke književnosti. Njega je napravio pomenuti Tuberon, između 1522. i 1527. godine, u „Komentarima o mojem vremenu“ (Commentarii de temporibus). Tuberon u svom spisu piše sled. stvari (prevodi Vladimira Rezara):

Rex igitur, priusquam urbis iaceret fundamenta, arcem in praealtisrupibus mari subiecto imminentibus, ubi nunc Diuae Virginis aedes estac monasterium, quod Sacrae uirgines incolunt, exaedificauit, munimentumet aduersus hosteis futurum, et urbanis facilius in officio continendis.Locum Rhacusani Diuam Mariam Castellanam uocant, quamquam suntqui existiment hanc arcem non a Belo a fundamentis inchoatam, sedpotius ab illo, addita etiam Michaelis Constantinopolitani imperatorisope, ad cuius imperium id temporis Dalmatia spectabat, instauratam,asserentes una cum Epidauro ab iisdem hostibus dirutam fuisse. Adduntetiam arcem ipsam lingua Epidauria Lauusam, eo quod in praeruptissaxis posita esset, uocitatam; in quod quidem nomen totam mox urbemabiisse tradunt, Lauusa in Rhacusam mutata.

Kralj, dakle, prije nego položi temelje grada, na izbočenim stijenama koje strše nad morem, a gdje je danas crkva Svete Marije i samostan Svetih Djevica, podigne utvrdu da bude zaklon protiv neprijatelja te dalakše građane drži u poslušnosti. To mjesto Dubrovčani nazivaju Sveta Marija od Kaštela. No, ima onih koji smatraju da tu utvrdu Belo nijeizgradio iz temelja, nego da će prije biti da ju je obnovio uz pomoć bizantskoga cara Mihaela, pod čiju je vlast tada Dalmacija potpadala. Naime, takvi drže da je tu utvrdu isti onaj neprijatelj uništio zajedno s Epidaurom. Dodaju također da je sama utvrda jezikom Epidaurana nazivana Lavusa, po tomu što bijaše smještena na strmim stijenama. To je ime, kažu, zatim prešlo na čitav grad, a oblik Lavusa pretvorio se u Rhacusa.

[..]

In medio fere oppidi - regionem hanc nunc incolae Posternam nuncupant - Polimirus Diui Stephani Protomartyris erigit templum reliquiasque Neraei, Archillaei et Pancratii martyrum, Petronillaeque ac Domitillae uirginum argento inclusas secumque Roma asportatas ibi condit, attributa templi cura quibusdam clientibus suis, e familia a Cruce denominata, quae iam maiorum ignauia pene extincta est.

Gotovo usred grada - a taj predio građani danas nazivaju Pustijerna - Pavlimir podigne crkvu Sv. Stjepana Prvomučenika i ondje položi srebrom optočene relikvije mučenika Nereja, Arkileja i Pankracija, te djevica Petronile i Domicile. Te je relikvije sa sobom donio iz Rima. Brigu o crkvi povjeri nekim svojim štićenicima iz obitelji de Croce, nazvane po križu. Ta je loza zbog nesposobnosti predaka danas već gotovo iščeznula.

I, takođe, na jednom drugom mestu Tuberon navodi neke podatke vezane za pohode Arabljana u južnoj Italiji 867. godine, u vreme vlasti cara Vasilija I (867-886). S obzirom da je taj podata isto prisutan u 29. gl., čini se vrlo uverljivim da je Tuberon i odatle uzeo taj podatak (iako je on prisutan i u Spisu o temama, kao i Životopisu cara Vasilija). Sve to upućuje da je Tuberon načuo da 29. gl. DAI sadrži podatke važne za Ragužane, nesumnjivo zaključujući dotično na osnovu Enjacijeve opaske da DAI sadrži dosta podataka od značaja za Mlečan. Jer, ako je to tačno, onda zasigurno sadrži i za Dubrovnik. Potom je izdvojio (i zatražio da neko za njega izdvoji) iz rečene glave sve podatke koji bi bili od značaja za sam Dubrovnik, u kontekstu Tuberonovog opisivanja njegovog porekla tj. nastanka.

Ovo je, nesumnjivo, citat iz ovih redaka 29. gl. DAI. U najstarijem (P) primerku DAI. može se videti relevantni citat na 77. listu, i prednjoj strani 78. lista:

Ὅτιτὸ κάστρον τοῦ Ῥαουσίου οὐ καλεῖται Ῥαούσι τῇ Ῥωμαίων διαλέκτῳ, ἀλλ´ ἐπεὶ ἐπάνω τῶν κρημνῶν ἵσταται, λέγεται ῥωμαϊστὶ ‘ὁ κρημνὸς λαῦ’· ἐκλήθησαν δὲ ἐκ τούτου Λαυσαῖοι, ἤγουν ‘οἱκαθεζόμενοι εἰς τὸν κρημνόν’. Ἡ δὲ κοινὴ συνήθεια, ἡ πολλάκις μεταφθείρουσα τὰ ὀνόματα τῇἐναλλαγῇ τῶν γραμμάτων, μεταβαλοῦσα τὴν κλῆσιν Ῥαουσαίους τούτους ἐκάλεσεν. Οἱ δὲ αὐτοὶ Ῥαουσαῖοι τὸ παλαιὸν ἐκράτουν τὸ κάστρον τὸ ἐπιλεγόμενον Πίταυρα, καὶἐπειδή, ἡνίκα τὰ λοιπὰἐκρατήθησαν κάστρα παρὰ τῶν Σκλάβων τῶν ὄντων ἐν τῷ θέματι, ἐκρατήθη καὶ τὸ τοιοῦτονκάστρον, καὶ οἱ μὲν ἐσφάγησαν, οἱ δὲ ᾐχμαλωτίσθησαν, οἱ δὲ δυνηθέντες ἐκφυγεῖν καὶ διασωθῆναιεἰς τοὺς ὑποκρήμνους τόπους κατῴκησαν, ἐν ᾧ ἐστιν ἀρτίως τὸ κάστρον, οἰκοδομήσαντες αὐτὸπρότερον μικρόν, καὶ πάλιν μετὰ ταῦτα μεῖζον, καὶ μετὰ τοῦτο πάλιν τὸ τεῖχος αὐτοῦ αὐξήσαντες μέχρι † δʹἔχειν † τὸ κάστρον διὰ τὸ πλατύνεσθαι αὐτοὺς κατ´ ὀλίγον καὶ πληθύνεσθαι. Ἐκδὲ τῶν μετοικησάντων εἰς τὸ Ῥαούσιον εἰσὶν οὗτοι· Γρηγόριος, Ἀρσάφιος, Βικτωρῖνος, Βιτάλιος,Βαλεντῖνος, ὁ ἀρχιδιάκων, Βαλεντῖνος, ὁ πατὴρ τοῦ πρωτοσπαθαρίου Στεφάνου. Ἀφ´ οὗ δὲ ἀπὸΣαλῶνα μετῴκησαν εἰς τὸ Ῥαούσιον, εἰσ ὶνἔτη φʹ μέχρι τῆς σήμερον, ἥτις ἰνδικτιὼν ζʹ ἔτους, ϛυνζʹ. Ἐν δὲ τῷ αὐτῷ κάστρῳ κεῖται ὁ ἅγιος Παγκράτιος ἐν τῷ ναῷ τοῦ ἁγίου Στεφάνου, τῷ ὄντιμέσον τοῦ αὐτοῦ κάστρου.

Grad Raguza se ne naziva Raguza na jeziku Rimljana, već, pošto stoji na liticama, naziva se na rimskom jeziku „litica, lau“. Otuda se nazivaju „Lausaioi“, tj. „oni koji imaju svoje sedište na litici“. No, uobičajena upotreba, koja često kvari imena promenom slova, izmenila je naziv i prozvala ih Rausaioi. Ti isti Rausaioi su nekada posedovali grad koji se zove Epidaur; i pošto je, kada su Sloveni koji su bili u provinciji zauzeli ostale gradove, i ovaj grad bio zauzet, jedni su bili pobijeni, drugi zarobljeni, a oni koji su uspeli da pobegnu i pronađu utočište naselili su se na gotovo nepristupačnom mestu gde se danas nalazi grad. Isprva su ga sagradili malim, zatim ga proširili, a kasnije dodatno produžili njegov zid dok grad nije dostigao sadašnju veličinu, usled njihovog postepenog širenja i porasta stanovništva. Među onima koji su se doselili u Raguzu su: Grigorije, Arsafije, Viktorin, Vitalije, Valentin Arhiđakon, Valentin otac Stefana protospatarija. Od njihove seobe iz Salone u Raguzu prošlo je 500 godina do današnjeg dana, koji je sedme indikcije, godine 6457. U ovom istom gradu leži Sveti Pankratije, u Crkvi Svetog Stefana, koja se nalazi u sredini ovog istog grada.

U rukopisu koji sadrži V (Eparhov apograf, Pal. lat. 126) ovaj deo, odakle je sasvim izvesno Tuberon baš i crpeo podatke, nalazi se na folio 43v - 44v:

Podaci koje Tuberon donosi iz DAI, savršeno su komplementarni sadržaju koji nalazimo u njegovim očuvanim prepisima. Ako bismo pretpostavljali kako je Tuberon tačno dosepo do V, potencijalan odgovor može biti da mu je oko toga pomogao njegov bliski prijatelj, dubrovački plemić Mario Nikolin Bunić, koji je živeo u Veneciju i gde ga je i sam Tuberon bio uputio (sačuvana su dva Tuberonova pisma upućena njemu, 17. aprila 1511. i 21. avgusta 1515. godine).

Rukopisna tradicija spisa „O upravljanju Carstvom“ vizantijskog cara Konstantina VII Porfirogenita

Zaslužan član

Zaslužan član

Zaslužan član

Aktivan član

Zaslužan član

Buduća legenda

Šta je njegova početna teza?​

Gde zaista ima jake argumente​

1. Postojanje srednjovekovnog rukopisa (XI vek)​

2. Marginalne beleške iz XIV veka​

3. Prepis iz 1509. (Antonije Eparh)​

4. Putanja rukopisa posle 1453.​

Gde argumentacija slabi (ključne pukotine)​

1. Meša dve različite tvrdnje​

2. Ne rešava ključni problem: “tišina izvora”​

3. Geopolitička interpretacija = spekulacija​

4. Lanac prenosa (Neofit → Dioskurid → Eparh)​

Konačna presuda​

Šta je dokazao:​

Šta NIJE dokazao:​

Najvažniji momenti (sažeto)​

Brutalno iskreno (kako si tražio)​

Zaslužan član

Zaslužan član

Odluka o biblioteci kraljice Katarine de Mediči​

Zaslužan član

Zaslužan član

Zaslužan član

Zaslužan član

Zaslužan član

Zaslužan član

Zaslužan član

Zaslužan član

Zaslužan član

Zaslužan član

Buduća legenda

Šta je njegova početna teza?​

Gde zaista ima jake argumente​

1. Postojanje srednjovekovnog rukopisa (XI vek)​

2. Marginalne beleške iz XIV veka​

3. Prepis iz 1509. (Antonije Eparh)​

4. Putanja rukopisa posle 1453.​

Gde argumentacija slabi (ključne pukotine)​

1. Meša dve različite tvrdnje​

2. Ne rešava ključni problem: “tišina izvora”​

3. Geopolitička interpretacija = spekulacija​

4. Lanac prenosa (Neofit → Dioskurid → Eparh)​

Konačna presuda​

Šta je dokazao:​

Šta NIJE dokazao:​

Najvažniji momenti (sažeto)​

Brutalno iskreno (kako si tražio)​

Zaslužan član

Zaslužan član

Buduća legenda

2. Ne rešava ključni problem: “tišina izvora”​

Zaslužan član

Zaslužan član

Zaslužan član

Slične teme

Šta je njegova početna teza?

Gde zaista ima jake argumente

1. Postojanje srednjovekovnog rukopisa (XI vek)

2. Marginalne beleške iz XIV veka

3. Prepis iz 1509. (Antonije Eparh)

4. Putanja rukopisa posle 1453.

Gde argumentacija slabi (ključne pukotine)

1. Meša dve različite tvrdnje

2. Ne rešava ključni problem: “tišina izvora”

3. Geopolitička interpretacija = spekulacija

4. Lanac prenosa (Neofit → Dioskurid → Eparh)

Konačna presuda

Šta je dokazao:

Šta NIJE dokazao:

Najvažniji momenti (sažeto)

Brutalno iskreno (kako si tražio)

Odluka o biblioteci kraljice Katarine de Mediči

Šta je njegova početna teza?

Gde zaista ima jake argumente

1. Postojanje srednjovekovnog rukopisa (XI vek)

2. Marginalne beleške iz XIV veka

3. Prepis iz 1509. (Antonije Eparh)

4. Putanja rukopisa posle 1453.

Gde argumentacija slabi (ključne pukotine)

1. Meša dve različite tvrdnje

2. Ne rešava ključni problem: “tišina izvora”

3. Geopolitička interpretacija = spekulacija

4. Lanac prenosa (Neofit → Dioskurid → Eparh)

Konačna presuda

Šta je dokazao:

Šta NIJE dokazao:

Najvažniji momenti (sažeto)

Brutalno iskreno (kako si tražio)

2. Ne rešava ključni problem: “tišina izvora”