**Freya**
Veoma poznat
- Poruka
- 13.844
Програмира.
Verovatno...usmerava, utice, programira...to je odnos dva ziva bica u najsnaznijoj emotivnoj vezi.
Jedno bice je nejako i krhko. Drugo je programirano (ponovo programirano, genetski i svakako) da pazi prvo bice.
Deca su deo svoje porodice, okoline, kulturnog momenta. Bas niko nije ostrvo. I svako dete zasluzuje da dobije priliku za nezno vaspitanje.
Svi ti uticaji oblikuju dete pa makar roditelji drzali flastere na ustima.
Na roditelju, na ljudima iz okruzenja je izbor - hocemo li biti pozitivan primer, hocemo li detetu pomoci da zivi bogatijim zivotom...ili cemo se izgovoriti da ne zelimo da programiramo jer nam je lakse da platimo.
Ja tako vidim stvari.
Ocena je nebitna. Mogu kazati i da su osnovna i srednja skola daleko manje vazne nego sto se misli. Profesori imaju potpuno pogresnu percepciju jer ta ocena ne znaci mnogo u buducem zivotu. Ako znaci uopste. Dete ce svakog ucitelja i nastavnika prevazici i otici dalje. Vrata skole se zatvaraju sa malom ili velikom maturom i taj ucenicki zivot ne treba previse komplikovati i od njega praviti stres.
Celina se posmatra, da li je dete stabilno, koliko je radoznalo, koliko je pazljivo, koliko ojacano ide kroz zivot.
Istina je da se ne uci zbog ocene niti se uci "zbog sebe" sa ciljem diplome. Ucimo stalno da bi nam zivot bio lepsi, ispunjeniji, pitomiji, da ne budemo vise uplaseni, sami ili zadrti nego sto moramo.
Ocene su kockica u mozaiku, lepo je ako ostanu profesori u finom secanju, jos lepse je ako ostane miris mamine kose u nosu jer nam je citala svake veceri. Uspomene su tu da nam pomognu kada padnemo.
Tako ja to vidim.