Ево за разлику од форумских кржљаваца виђење једног нормалног Хрвата:
1990. godina počela je pobjedom Tuđmana i HDZ-a na izborima. Hrvatski Srbi su naivno glasali za SDP (nasljednike Komunističke partije) koji je već ranije potajno dogovorio predaju vlasti sa Tuđmanom i ostavio Srbe na milost i nemilost neoustaškog rezima. Tog proljeća, suđeno je u Šibeniku Simi Dubajiću za podrivanje bratstva i jedinstva jer se usudio upotrijebiti izraz "Srpska Krajina". Glavni svjedok optužbe bio je ni manje ni više nego Mile Martić. Još 1989. na zadnjoj sjednice SKJ hrvatski Srbi stali su uz Račana i napustili sjednicu kad se ovaj sukobio sa Miloševićem. Dok su Hrvati masovno podržali HDZ, Srbi nisu glasali za SDS, nego su masovno dali glas SDP-u, bratstvu i zajedništvu sa Hrvatima. U sljedećih 5 godina Hrvati su pokazali šta misle o bratstvu sa Srbima. 130 ubijenih srpskih civila prije početka ratnog sukoba u Vukovaru, 600 u Sisku, 150 u Gospiću, pa desetine i stotine pobijenih u Pakračkoj poljani, Paviljno 22 u Zagrebu, mučilištu Lora u Splitu.... i na kraju 2 000 ubijenih i 250 hiljada protjeranih u Oluji.
U svojim predizbornim skupovima Tuđman je govorio da će Hrvatska za 10 godina samo bez izdvajanja za JNA imati standard Švicarske. Za Tuđmana, HDZ i veliki dio hrvatskog naroda jedini problem u Hrvatskoj bili su Srbi. Ako oni odu, govorili su, Hrvatska će procvijetati. Ništa im nije značilo što je Hrvatska svoje zlatno doba prosperiteta, rasta i razvoja imala baš u doba kad su živjeli sa Srbima u istoj državi i kad im je Beograd bio glavni grad. Za primjer možemo navesti Zagreb i Rijeku. 1918. Zagreb ulazi u zajedničku drzavu sa Srbijom, a Rijeka pada pod Italiju. Zagreb od tada zaostalog provincijskog gradića sa nekih 70 hiljada stanovnika, pod "velikosrpskom hegemonijom" izrasata u lijep i razvijen grad od 300 hiljada ljudi uoči 2. svjetskog rata. U isto vrijeme Rijeka stagnira po broju stanovnika, a ekonomski i industrijski nazaduje. 1945. Zagreb i Rijeka ulaze u sastav nove Jugoslavije. I oboje rastu vise nego dvostruko, a ekonomski cvijetaju.
1995. godine Hrvatska vojska je uz pomoć NATO-a završila etničko čiscenje Srba koje je započelo stotinjak godina ranije. I da li je Hrvatskoj nakon toga krenulo? Iako zarađuje 8 milijardi eura svake godine od turizma, Hrvatska ekomija je u nikad jadnijem stanju. 1990. u Hrvatskoj je nezaposlenih bilo oko 100 hiljada, danas je nezaposleno tri puta više, iako u Hrvatskoj živi 600 hiljada ljudi manje. Dug Hrvatske koja je i u Jugoslaviji bila najzaduženija republika iznosi 54 milijarde eura u samo 20 godina, dok je cijela bivša Jugoslavija u 45 godina imala oko 12 milijardi eura duga. U Jugoslaviji su izgrađene fabrike, škole, bolnice, studentski domovi, stadioni, sporteske dvorane, ceste, vodovodi, dalekovodi, stanbena naselja, radnička odmarališta... a u Hrvatskoj gotovo ništa. Samo između 1965. do 1975. na Jadranu je izgrađeno 400 hotela, a u Hrvatskoj u 20 godina samo 20, ali su većinom u stranom vlasništvu, kao što su i sve banke i telekomunikacije u stranom vlasništvu.
Oko 90 posto industrijske proizvodnje i fabrika iz 1991. je propalo. Na zadarskom području propalo je preko 50 preduzeća i nestalo 20 hiljada radnih mjesta. U Rijeci je nestalo čak 30 hiljada radnih mjesta, Jugolinija sa 3.000 zaposlenih i više od 50 brodova u floti je propala, a zadnji brod koji je prodat u staro gvožđe zvao se »Hrvatska«. U Osijeku je ugašena polovina preduzeća i nestalo je 22 hiljade radnih mjesta. Poljoprivredna proizvodnja je potpuno propala, radi uvozničkih lobija koji plaćaju korumpiranim političarima da bez ikakvih kontrola uvoze svoje proizvode. Zbog diktata iz Evropske Unije Hrvatska nije smjela proglasiti zaštićeni pojas na Jadranu, pa tako italijanski ribari nanose štetu od nekoliko stotina milona eura godišnje.
U luđačkom zanosu Tuđman je vikao "imamo Hrvatsku", a zaluđena masa mu je klicala. Danas iz te njegove i njihove Hrvatske gdje je sve što vrijedi u vlasništvu stranaca mladi masovno bježe. Prema anketama 67 posto mladih želi napustiti Hrvatsku. Samo u zadnje dvije godine 100 hiljada ljudi je otišlo u Kanadu, Njemačku, Australiju, SAD, čak i Irsku, mjesečno 44 ljekara napušta Hrvatsku. I ono malo ekonomije što je ostalo, ostalo je iz Jugoslavije, ljudi žive po stanovima koje su nasljedili od svojih očeva i djedova. Moja majka kaže da nikad u 40 godina koliko je živjela u Jugoslaviji nije vidjela nekog da kopa po kontejnerima, a danas je to u Hrvatskoj svakodnevan prizor.
U Srbiji se dosta često izjava uglednog akademika Enrika Josifa da su Srbi nebeski narod uzima kao srpska mitomanija, bez obzira što ju je izrekao jedan Jevrejin, a ne Srbin. Hrvati su Jevreje istrijebili još u 2. svjetkom ratu,
1941. u Hrvatskoj je živjelo više od 45 hiljada Jevreja, a danas ih živi 509. Samo pravoslavnih Srba u Hrvatskoj na zadnjem popisu pred 1. svjetski rat bilo oko 25 posto (bez katolika koji su se izjasnili kao Srbi), a danas ih je oko 4 posto. Prvi pogromi Srba u Hrvatskoj započeli su još prije 1. svjetskog rata, povremeno i između dva rata, preko Jasenovca, djelovanja ustaške emigracije i na kraju od 1990. do 1995. sa "Olujom" kao velikim finalom. Kada danas pogledamo jadno stanje u kojem se Hrvatska nalazi, onda nam izjava akademika Josifa ne zvuči kao mit, nego, bar na primjeru Hrvatske kao gola istina, jer su Hrvati svoje zlatno doba prosperiteta imali samo kad su zivjeli u zajedničkoj drzavi sa Srbima i kad im je glavni grad bio Beograd.
Гуми је један од 509 жидова у НДХ,
