Quantcast

RELIGIOZNA ISTINA

.Gabriel.

Početnik
Poruka
11
Što kaže Biblija?
Je li poniznost mana ili vrlina?

PONOSNE i samosvjesne ljude u svijetu se često prikazuje kao uzor koji treba oponašati. Ponizne i krotke obično se smatra slabićima, plašljivcima ili ulizicama. No je li istinska poniznost doista mana? Je li ponos uistinu vrlina? Što o tome kaže Biblija?
Na samom početku treba napomenuti da Biblija s odobravanjem govori o nekim vrstama ponosa. Naprimjer, kršćani trebaju biti ponosni na to da je Jehova njihov Bog i da ih on poznaje (Psalam 47:4; Jeremija 9:24;2. Solunjanima 1:3, 4). Roditelji mogu biti ponosni na svoju djecu kad se ponašaju kao uzorni kršćani i hrabro služe pravome Bogu (Mudre izreke 27:11). No ponos može biti i opasan.
Što je ponos, a što poniznost?
Ponos se može opisati i kao svojstvo onoga tko ima previsoko mišljenje o sebi. Ta vrsta ponosa potiče čovjeka da bude uobražen i smatra se boljim ili vrednijim od drugih zbog svoje ljepote, rasne pripadnosti, društvenog položaja, talenata ili bogatstva (Jakov 4:13-16). Biblija je prorekla da će u posljednjim danima ljudi biti ‘oholi, hulnici i ponosni’ (2. Timoteju 3:2, 4). Takvi ljudi imaju previsoko mišljenje o sebi, mišljenje koje je potpuno neutemeljeno.
S druge strane, ponizni ljudi nastoje pošteno i objektivno procijeniti vlastitu vrijednost, priznajući svoje slabosti i nedostatke te svoju neznatnost u odnosu na Boga (1. Petrova 5:6). Što je još važnije, oni priznaju da su drugi u nekim pogledima bolji od njih i čak se tome raduju (Filipljanima 2:3). Zbog toga ih ne izjeda zavist i nisu obuzeti ljubomorom (Galaćanima 5:26). Stoga je sasvim jasno da istinska poniznost doprinosi razvijanju dobrih međuljudskih odnosa te pomaže ljudima da steknu emocionalnu sigurnost i stabilnost.
Uzmimo za primjer Isusa. Prije nego što je došao na Zemlju, živio je na nebu kao moćno duhovno stvorenje. Dok je živio na Zemlji, bio je savršen, bezgrešan čovjek (Ivan 17:5;1. Petrova 2:21, 22). Svojom je inteligencijom, znanjem i sposobnostima daleko nadmašio sve druge ljude. No nikad se nije pravio važan, već je uvijek bio ponizan (Filipljanima 2:6). U jednoj je prilici čak oprao noge svojim apostolima, a pokazivao je i iskreno zanimanje za malu djecu (Luka 18:15, 16; Ivan 13:4, 5). Jednom je pozvao k sebi neko dijete i rekao: “Tko se god ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom” (Matej 18:2-4). Isus i njegov Otac smatraju da je istinski velik onaj tko pokazuje poniznost, a ne onaj tko je ponosan (Jakov 4:10).
Poniznost je vrlina
Premda je bio izuzetno ponizan, Isus nipošto nije bio ulizica, plašljivac ni slabić. Odvažno je govorio istinu i nimalo se nije bojao ljudi (Matej 23:1-33; Ivan 8:13, 44-47; 19:10, 11). Stoga su ga poštovali čak i neki njegovi protivnici (Marko 12:13, 17; 15:5). No Isus nikad nije bahato nametao drugima svoju volju. Naprotiv, privlačio je ljude svojom poniznošću, dobrotom i ljubavlju te je stjecao njihovu naklonost onako kako ponosni ljudi nikad ne bi mogli (Matej 11:28-30; Ivan 13:1;2. Korinćanima 5:14, 15). Još i danas milijuni ljudi vjerno slijede Krista zato što ga iskreno vole i duboko poštuju (Otkrivenje 7:9, 10).
Božja Riječ potiče nas da budemo ponizni zato što istinski ponizne osobe spremno prihvaćaju savjete i zato što je pravo zadovoljstvo poučavati takve osobe (Luka 10:21; Kološanima 3:10, 12). One su kao i Apolon, rječiti kršćanski učitelj iz prvog stoljeća, spremne promijeniti svoje gledište kad im se iznesu nova, točnija objašnjenja (Djela apostolska 18:24-26). Ponizni ljudi ne ustručavaju se postavljati pitanja, za razliku od ponosnih koji često ne žele postavljati pitanja da drugi ne bi saznali kako oni nešto ne znaju.
Razmotrimo primjer etiopskog dvoranina iz prvog stoljeća, koji nije shvaćao značenje jednog odlomka iz Pisma. “Razumiješ li to što čitaš?” upitao ga je kršćanski učenik Filip. Nato mu je Etiopljanin odvratio: “Kako bih mogao ako me tko ne uputi?” Taj je dvoranin pokazao izvanrednu poniznost, pogotovo ako se uzme u obzir da je u svojoj zemlji vjerojatno bio vrlo ugledan čovjek! Zahvaljujući tome što je bio ponizan upoznao je duboke istine iz Božje Riječi (Djela apostolska 8:26-38).
Etiopski dvoranin bio je čista suprotnost židovskim pismoznancima i farizejima, koji su sebe smatrali najuglednijim osobama iz vjerskog života svog vremena (Matej 23:5-7). Umjesto da ponizno slušaju Isusa i njegove sljedbenike, oni su ih prezirali i osuđivali. Tako su zbog ponosa ostali u duhovnoj tami (Ivan 7:32, 47-49; Djela apostolska 5:29-33).
Jesi li poput meke ili tvrde gline?
Biblija uspoređuje Jehovu s lončarom, a ljude s glinom (Izaija 64:8). Poniznost pomaže osobi da bude poput meke gline koja se lako oblikuje, gline od koje Bog može načiniti dragocjenu posudu. S druge strane, oholi su poput suhe i tvrde gline koja se samo može smrviti. Jedan od neslavnih primjera je ponosni faraon iz drevnog Egipta, koji je prkosio Jehovi i platio to životom (2. Mojsijeva 5:2; 9:17; Psalam 136:15). Faraonova pogibija zorno svjedoči o istinitosti izreke: “Ponos ide pred slomom i oholost pred padom” (Mudre izreke 16:18).
No sve to ne znači da Božji sluge nikad nemaju problema s ponosom. Naprimjer, Isusovi apostoli često su se prepirali oko toga tko je od njih najveći (Luka 22:24-27). No oni nisu dopustili da ih nadvlada ponos, nego su poslušali Isusa i s vremenom promijenili svoj način razmišljanja.
“Poniznost i strah Jehovin donose bogatstvo, čast i život”, napisao je Salamun (Mudre izreke 22:4). To je uistinu važan razlog za razvijanje poniznosti! Poniznost je vrlina koja nas čini privlačnima te nam pomaže da steknemo Božju naklonost i dobijemo vječni život (2. Samuelova 22:28; Jakov 4:10).
 

Сале!

Buduća legenda
Poruka
34.299
Što kaže Biblija?
Je li poniznost mana ili vrlina?

PONOSNE i samosvjesne ljude u svijetu se često prikazuje kao uzor koji treba oponašati. Ponizne i krotke obično se smatra slabićima, plašljivcima ili ulizicama. No je li istinska poniznost doista mana? Je li ponos uistinu vrlina? Što o tome kaže Biblija?
Na samom početku treba napomenuti da Biblija s odobravanjem govori o nekim vrstama ponosa. Naprimjer, kršćani trebaju biti ponosni na to da je Jehova njihov Bog i da ih on poznaje (Psalam 47:4; Jeremija 9:24;2. Solunjanima 1:3, 4). Roditelji mogu biti ponosni na svoju djecu kad se ponašaju kao uzorni kršćani i hrabro služe pravome Bogu (Mudre izreke 27:11). No ponos može biti i opasan.
Što je ponos, a što poniznost?
Ponos se može opisati i kao svojstvo onoga tko ima previsoko mišljenje o sebi. Ta vrsta ponosa potiče čovjeka da bude uobražen i smatra se boljim ili vrednijim od drugih zbog svoje ljepote, rasne pripadnosti, društvenog položaja, talenata ili bogatstva (Jakov 4:13-16). Biblija je prorekla da će u posljednjim danima ljudi biti ‘oholi, hulnici i ponosni’ (2. Timoteju 3:2, 4). Takvi ljudi imaju previsoko mišljenje o sebi, mišljenje koje je potpuno neutemeljeno.
S druge strane, ponizni ljudi nastoje pošteno i objektivno procijeniti vlastitu vrijednost, priznajući svoje slabosti i nedostatke te svoju neznatnost u odnosu na Boga (1. Petrova 5:6). Što je još važnije, oni priznaju da su drugi u nekim pogledima bolji od njih i čak se tome raduju (Filipljanima 2:3). Zbog toga ih ne izjeda zavist i nisu obuzeti ljubomorom (Galaćanima 5:26). Stoga je sasvim jasno da istinska poniznost doprinosi razvijanju dobrih međuljudskih odnosa te pomaže ljudima da steknu emocionalnu sigurnost i stabilnost.
Uzmimo za primjer Isusa. Prije nego što je došao na Zemlju, živio je na nebu kao moćno duhovno stvorenje. Dok je živio na Zemlji, bio je savršen, bezgrešan čovjek (Ivan 17:5;1. Petrova 2:21, 22). Svojom je inteligencijom, znanjem i sposobnostima daleko nadmašio sve druge ljude. No nikad se nije pravio važan, već je uvijek bio ponizan (Filipljanima 2:6). U jednoj je prilici čak oprao noge svojim apostolima, a pokazivao je i iskreno zanimanje za malu djecu (Luka 18:15, 16; Ivan 13:4, 5). Jednom je pozvao k sebi neko dijete i rekao: “Tko se god ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom” (Matej 18:2-4). Isus i njegov Otac smatraju da je istinski velik onaj tko pokazuje poniznost, a ne onaj tko je ponosan (Jakov 4:10).
Poniznost je vrlina
Premda je bio izuzetno ponizan, Isus nipošto nije bio ulizica, plašljivac ni slabić. Odvažno je govorio istinu i nimalo se nije bojao ljudi (Matej 23:1-33; Ivan 8:13, 44-47; 19:10, 11). Stoga su ga poštovali čak i neki njegovi protivnici (Marko 12:13, 17; 15:5). No Isus nikad nije bahato nametao drugima svoju volju. Naprotiv, privlačio je ljude svojom poniznošću, dobrotom i ljubavlju te je stjecao njihovu naklonost onako kako ponosni ljudi nikad ne bi mogli (Matej 11:28-30; Ivan 13:1;2. Korinćanima 5:14, 15). Još i danas milijuni ljudi vjerno slijede Krista zato što ga iskreno vole i duboko poštuju (Otkrivenje 7:9, 10).
Božja Riječ potiče nas da budemo ponizni zato što istinski ponizne osobe spremno prihvaćaju savjete i zato što je pravo zadovoljstvo poučavati takve osobe (Luka 10:21; Kološanima 3:10, 12). One su kao i Apolon, rječiti kršćanski učitelj iz prvog stoljeća, spremne promijeniti svoje gledište kad im se iznesu nova, točnija objašnjenja (Djela apostolska 18:24-26). Ponizni ljudi ne ustručavaju se postavljati pitanja, za razliku od ponosnih koji često ne žele postavljati pitanja da drugi ne bi saznali kako oni nešto ne znaju.
Razmotrimo primjer etiopskog dvoranina iz prvog stoljeća, koji nije shvaćao značenje jednog odlomka iz Pisma. “Razumiješ li to što čitaš?” upitao ga je kršćanski učenik Filip. Nato mu je Etiopljanin odvratio: “Kako bih mogao ako me tko ne uputi?” Taj je dvoranin pokazao izvanrednu poniznost, pogotovo ako se uzme u obzir da je u svojoj zemlji vjerojatno bio vrlo ugledan čovjek! Zahvaljujući tome što je bio ponizan upoznao je duboke istine iz Božje Riječi (Djela apostolska 8:26-38).
Etiopski dvoranin bio je čista suprotnost židovskim pismoznancima i farizejima, koji su sebe smatrali najuglednijim osobama iz vjerskog života svog vremena (Matej 23:5-7). Umjesto da ponizno slušaju Isusa i njegove sljedbenike, oni su ih prezirali i osuđivali. Tako su zbog ponosa ostali u duhovnoj tami (Ivan 7:32, 47-49; Djela apostolska 5:29-33).
Jesi li poput meke ili tvrde gline?
Biblija uspoređuje Jehovu s lončarom, a ljude s glinom (Izaija 64:8). Poniznost pomaže osobi da bude poput meke gline koja se lako oblikuje, gline od koje Bog može načiniti dragocjenu posudu. S druge strane, oholi su poput suhe i tvrde gline koja se samo može smrviti. Jedan od neslavnih primjera je ponosni faraon iz drevnog Egipta, koji je prkosio Jehovi i platio to životom (2. Mojsijeva 5:2; 9:17; Psalam 136:15). Faraonova pogibija zorno svjedoči o istinitosti izreke: “Ponos ide pred slomom i oholost pred padom” (Mudre izreke 16:18).
No sve to ne znači da Božji sluge nikad nemaju problema s ponosom. Naprimjer, Isusovi apostoli često su se prepirali oko toga tko je od njih najveći (Luka 22:24-27). No oni nisu dopustili da ih nadvlada ponos, nego su poslušali Isusa i s vremenom promijenili svoj način razmišljanja.
“Poniznost i strah Jehovin donose bogatstvo, čast i život”, napisao je Salamun (Mudre izreke 22:4). To je uistinu važan razlog za razvijanje poniznosti! Poniznost je vrlina koja nas čini privlačnima te nam pomaže da steknemo Božju naklonost i dobijemo vječni život (2. Samuelova 22:28; Jakov 4:10).
https://wol.jw.org/hr/wol/d/r19/lp-c/102007086
 

vcbccbc vcbcvb

Ističe se
Poruka
2.019
mi moramo da ispitamo motive zasto neko nesto radi
Da to ej sa naseg sajta :)
Ima mnogo dobrih clanaka
kako se ja nisam setio loncara i gline na temu o kojoj prepisuje/kopira gabriel?, - ah, da, treba biti u org. da bi oblikovao ljude, da ti to uopste padne na pamet da im oblikujes pamet raznim tehnikama, diskut internet expl. to bas prevodi na drugoj temi
Što kaže Biblija?
Je li poniznost mana ili vrlina?
a zasto je meni palo na pamet? zbog knjige koja leti, lazova koji tvrdi da se popeo na nebo, a znamo da niko nije i zbog toga sto i enoha i iliju uze Bog, behu UZETI, zbog toga sto Hristos rece kada podignete Sina kao Mojsije sto PODIZE zmiju, kada bude PODIGNUT od strane nekog drugog, ne sam da ce da se penje, zbog toga sto Desnicom se, dakle, Božijom vaznese Gospod (Dela 2,33).
Ponizimo se, dakle, pod silnu ruku Božiju, da bi kad dodje vreme, uzvisio nas (1. Petrova 5,6), jer ko se uzvisuje, poniziće se, a koji se ponizi, uzvisiće se (mnoga mesta u oba zaveta sa varijacijama od ponosa do oholosti);
  • jer i Gospod naš do same smrti se unizi i bi poslušan, te Ga zato Bog uzdiže visoko, više svih nebesa (Filipljanima 2,7-9), koji se sagiba da vidi što je na nebesima i na zemlji (Psalam 113,6);
  • jer ako se Carstvo nebesko sa naporom osvajalo i podvižnici (savršeni pravednici, Jevrejima 12,23) ga zadobijali od Ilije (Matej 11,14) do Jovana Krstitelja (Luka 16,16), Hristom se Carstvo Božije blagovesti kroz prvosvešteničku molitvu, ...da dodje Carstvo Tvoje, da bude volja Tvoja i na zemlji kao na nebu...
 
Poslednja izmena:

vcbccbc vcbcvb

Ističe se
Poruka
2.019
U zabludi si
nadamnom je samo Bog.
...
mozda ti samo mislis da je taj iznad tebe bog, ali vazno je gde se ugradjujes, da li je ugaoni kamen Hristos, a Njegove reci iz jevandjelja ako preskaces, polovinu bukvalno, a polovinu simbolicno drzis, onda se ne ugradjujes u Njegovu Crkvu, koje su temelj apostoli...simbolicno shvatas, simbolicno delis milostinju, a to znaci zanemarljivo, beznacajno, skoro pa nista
 

vcbccbc vcbcvb

Ističe se
Poruka
2.019
Isus Hrist je nas posrednik.

„Jedan je Bog i jedan posrednik između Boga i ljudi, čovek Hrist Isus, koji je dao sebe kao odgovarajući otkup za sve - što treba da bude posvedočeno u svoje vreme“ (1. Timoteju 2:5, 6, NS).
pa, da, i ja te posle pitam ciji su posrednici i andjeo u laznom otkrivenju i svih sekti andjeli, jel su to pali andjeli- demoni, jer ako nisu sta se trpaju, kad Hristos dok bi covek jedino posredova u ono posvedoceno vreme, dok hodi zemljom, i morem, povrsinom zemlje, dok se ne vazne na nebo? Ap. Pavle je tacno znao zasto je rekao covek Hristos u posvedoceno vreme, jer se radi o istorijskom Isusu, a ne fantazmagoricnom koji se javlja pletori laznih proroka i sekti i kome sve ne posredstvom bezimenih palih andjela..
 
Poslednja izmena:

MurphyP

Zainteresovan član
Poruka
296
Kako se razvila nauka o Trojstvu?


SADA bi mogao upitati: ‘Ako Trojstvo nije biblijska nauka, kako je onda postala naukom tzv. kršćanstva?’ Mnogi vjeruju da je bila formulirana na koncilu u Niceji godine 325. n. e.


Međutim, to nije sasvim točno. Koncil u Niceji je, doduše, objasnio da je Krist istog bitka kao i Bog, što je kasnije položilo temelj trinitarijanskoj teologiji, ali o nekom Trojstvu još nije bilo govora. Na ovom koncilu nije ništa bilo rečeno o tome da je sveti duh treća osoba trojednog Boga.


Konstantinova uloga na koncilu u Niceji


GODINAMA se postepeno razvijala predodžba da je Isus Bog, a ujedno je iz biblijskih razloga bila najžešće pobijana. Da bi razriješio prepirku, rimski car Konstantin sazvao je sve biskupe u Niceju. Došlo je oko 300 — otprilike trećina — biskupa.


Konstantin nije bio kršćanin. Navodno se kasnije u svom životu obratio, ali krstio se tek na samrtnoj postelji. Henry Chadwick u djelu The Early Church (Pracrkva) piše: “Konstantin je poput svog oca obožavao nepobijeđenog boga Sunca... Konstantinovo obraćenje ne može se tumačiti kao neko unutarnje iskustvo milosrđa... To je bila vojna stvar. Konstantin nije nikada posjedovao jasno razumijevanje kršćanske nauke, ali bio je uvjeren da Bog kršćana može podariti pobjedu u borbi.”


Koju je ulogu ovaj nekršteni car odigrao na koncilu u Niceji? Encyclopædia Britannica piše: “Konstantin je predsjedavao, pri čemu je vodio pregovaranje, predloživši sam odlučujuću formulu... koja izražava odnos Krista prema Bogu u [nicejskom] vjerovanju, naime da je ‘jedan bitak s Bogom’... Iz straha pred carem, svi su biskupi, osim dvojice, potpisali [nicejsko] vjerovanje — mnogi od njih protiv vlastitog uvjerenja.”


Konstantin je, dakle, odigrao odlučujuću ulogu. Nakon što su dva mjeseca vođene najžešće vjerske rasprave, ovaj poganski političar se umiješao, odlučivši u korist onih koji su rekli da je Isus Bog. Zašto? Sigurno ne iz biblijskog uvjerenja. “Konstantin zapravo nije imao ni najmanje razumijevanje za pitanja koja su se postavljala u grčkoj teologiji”, stoji u djelu A Short History of Christian Doctrine. Ali, razumio je da je ovaj religiozni raskol predstavljao prijetnju njegovom carstvu, kojeg je želio učvrstiti.


No, nijedan na nicejskom koncilu prisutni biskup nije zagovarao Trojstvo. Oni su samo donijeli odluku o Isusovoj prirodi, ali ne o ulozi svetoga duha. Ako je Trojstvo jasna biblijska nauka, nisu li je onda u to vrijeme trebali iznijeti?

Daljnji razvoj


NAKON koncila u Niceji, rasprave o ovoj temi su se nastavile još desetljećima. Oni koji su zastupali gledište da Isus nije jedno s Bogom čak su jedno vrijeme opet bili u milosti. Međutim, car Teodozije je kasnije donio odluku protiv njih. On je utvrdio vjerovanje nicejskog koncila kao normu za svoje carstvo i godine 381. n. e. sazvao je koncil u Konstantinopolu kako bi razjasnio vjerovanje.


Taj se koncil složio u tome da je sveti duh na istom stupnju s Bogom i Kristom. Po prvi puta je nauka o Trojstvu bila jasno formulirana.


Ipak, i nakon koncila u Konstantinopolu Trojstvo nije bilo opće prihvaćeno. Mnogi su ga pobijali i zbog toga su bili žestoko proganjani. Tek je u kasnijim stoljećima ova nauka postala ustaljeno vjerovanje. The Encyclopedia Americana zapaža: “Nauka o Trojstvu doživjela je puni razvoj na zapadu, i to u skolastici srednjeg vijeka, kad je se težilo objasniti riječima filozofije i psihologije.”


Atanazijsko vjerovanje


ATANAZIJSKO vjerovanje je jasnije definiralo Trojstvo. Atanazije je bio svećenik koji je podupirao Konstantina na koncilu u Niceji. U vjerovanju koje nosi njegovo ime piše: “Mi obožavamo jednog Boga u Trojstvu... Otac je Bog, Sin je Bog, Sveti Duh je Bog, a ipak to nisu tri Boga, nego samo jedan Bog.”


Međutim, dobro obaviješteni izučavatelji slažu se u tome da ovo vjerovanje ne potječe od Atanazija. The New Ecyclopædia Britannica daje opasku: “Do 12. stoljeća ovo vjerovanje je bilo nepoznato u istočnim crkvama. Od 17. stoljeća izučavatelji se u općenitom slažu u tome da Atanazije nije bio začetnik Atanazijskog vjerovanja (umro je 373), nego da je po svoj prilici bilo napisano u 5. stoljeću u južnoj Francuskoj... U 6. i 7. stoljeću utjecaj ovog vjerovanja mogao se jasno osjetiti prvenstveno u južnoj Francuskoj i u Španjolskoj. U 9. stoljeću se upotrebljavalo u crkvenoj liturgiji u Njemačkoj, a nešto kasnije u Rimu.”


Tako su od Kristovog vremena prošla stoljeća dok Trojstvo u tzv. kršćanstvu nije postalo široko prihvaćeno. A što je pri svemu tome utjecalo na donošenje odluka? Riječ Božja ili klerikalna i politička razmišljanja? U knjizi Origin and Evolution of Religion, E. W. Hopkins odgovara: “Konačna ortodoksna definicija Trojstva bila je najvećim dijelom crkveno-politička stvar.”
https://wol.jw.org/hr/wol/d/r19/lp-c/1101989303
 

vcbccbc vcbcvb

Ističe se
Poruka
2.019
Kako se razvila nauka o Trojstvu?
pogresna postavka, djavolska, jer lazno otkrivenje, koje je cist demonizam, ne sadrzi nauku o Svetom Duhu, ali ne sme da razjapi celjusti na Sveti Duh JER JE TO NEOPROSTIVA HULA, i onda ide izokola, na kvarno, laze i maze, ali da ZALAJE DIREKTNO na Sveti Duh ne sme.

Hristos rece apostolima idite i krstite sve narode u ime Oca i Sina i Svetog Duha, pa onda dodje antihrist i sta kaze, ...laje i na Sina i na Oca, ali ne sme da zalaje na Sveti Duh - jer je to neoprostiva hula, i odmah bi zavrsili sa njim, ne bi ni ovoliko potrajao.
 
Poslednja izmena:

vcbccbc vcbcvb

Ističe se
Poruka
2.019
idite i krstite sve narode u ime Oca i Sina i Svetog Duha,
znamo da ce se sva hula oprostiti, ko god pohuli i na Oca i na Sina, sve moze da se oprosti, sve, ali ko pohuli na Duha Svetoga, nema OPROSTAJA NIKAD, NI SAD NI U VECNA VREMENA.
i sta djavo da radi, sta je sustina antihriscanskog ucenja, da se pravi da Sveti Duh ni ne postoji, ne sme da razjapi svoje lazjiva usta na Sveti Duh, ali zato sme da laze i izvrce odnos Oca i Sina, da pravi sve moguce varijante, te je li bio malo vise covek ili malo vise bog, ama BAS sve... ali ne sme u usta da UZME Svetoga Duha.
 

aeternum

Zainteresovan član
Poruka
468
Tada pogleda Bog sve što je stvorio, i gle, dobro beše veoma. I bi veče i bi jutro, dan šesti. (1. Mojsijeva 1:31)


I govoraše Hiram: Blagosloven da je Gospod Bog Izrailjev, koji je stvorio nebo i zemlju, što je dao caru Davidu sina mudrog, pametnog i razumnog, koji će sazidati dom Gospodu i carski dom sebi. (2. Dnevnika 2:12)


Samo, gle, ovo nađoh: da je Bog stvorio čoveka dobrog; a oni traže svakojake pomisli. (Propovednik 7:29)


Jer ovako veli Gospod, koji je stvorio nebo, Bog, koji je sazdao zemlju i načinio je i utvrdio, i nije je stvorio naprazno, nego je načinio da se na njoj nastava: ja sam Gospod, i nema drugog. (Isaija 45:18)


A u početku stvorenja, muža i ženu, stvorio ih je Bog. (Marko 10:6)


Poznajte Gospod da je Bog. On nas je stvorio, i mi smo dostojanje Njegovo, narod Njegov i ovce paše Njegove. (Psalmi 100:3)


Bog koji je stvorio svet i sve što je u njemu, On budući Gospodar neba i zemlje, ne živi u rukotvorenim crkvama, (Dela 17:24)

Jer svaki dom treba neko da načini; a ko je sve stvorio ono je Bog. (Jevrejima 3:4)


Amos 4 :13

13 Jer, gle, on je sazdao gore i stvorio vjetar, on čovjeku zemaljskome otkriva misao svoju, on zoru pretvara u mrak i hoda po uzvišicama zemaljskim — Jehova, Bog nad vojskama, ime je njegovo.”


Gospode nad vojskama, Bože Izrailjev, koji sediš na heruvimima, Ti si sam Bog svim carstvima na zemlji, Ti si stvorio nebo i zemlju. (Isaija 37:16)


znaci 1 je BOG i to JHVH JEHOVA


Isaija 37

. 15 Tada se Ezekija pomolio Jehovi: 16 “Jehova nad vojskama, Bože Izraelov, koji sjediš nad kerubima,
ti si jedini pravi Bog nad svim kraljevstvima zemaljskim.

Ti si stvorio nebo i zemlju.

Isaija 45 Ja sam Jehova, i nema drugoga. Osim mene nema Boga.

Nije li nam svima jedan Otac? Nije li nas jedan Bog stvorio? Zašto neveru činimo jedan drugom skvrneći zavet otaca svojih? (Malahija 2:10)

Ali posrednik nije jednog; a Bog je jedan. (Galatima 3:20)

Jedan Bog i Otac svih, koji je nad svima, i kroza sve, i u svima nama. (Efescima 4:6)

Jer si Ti velik i tvoriš čudesa; Ti si jedan Bog. (Psalmi 86:10)


Nije li nam svima jedan Otac? Nije li nas jedan Bog stvorio? Zašto neveru činimo jedan drugom skvrneći zavet otaca svojih? (Malahija 2:10)


I reče Mu književnik: Dobro, učitelju! Pravo si kazao da je jedan Bog, i nema drugog osim Njega; (Marko 12:32)


Jer je jedan Bog, i jedan posrednik Boga i ljudi, čovek Hristos Isus, (1. Timotiju 2:5)



Psalam 83

Boze...

18 da bi se znalo da si jedino ti, kojemu je ime Jehova,

Svevišnji koji je nad svom zemljom!


Isaija 45
18 Jer ovako kaže Jehova, Stvoritelj nebesa, istiniti Bog, onaj koji je oblikovao i načinio zemlju, onaj koji ju je učvrstio i koji je nije stvorio uzalud, već ju je oblikovao da bude nastanjena:
„Ja sam Jehova i nema drugog.

19 .... Ko je to rekao još davnih dana? Ko je to još davno objavio? Zar nisam ja, Jehova?
Osim mene nema drugog Boga. Ja sam pravedan Bog i Spasitelj, i nema drugog osim mene.


Otkrivenje 4:11
“Dostojan si, Jehova, Bože naš, primiti slavu i čast i moć,
jer si ti sve stvorio i tvojom voljom sve postoji i stvoreno je.”



2 Mojsijeva 20

2 “Ja sam Jehova, Bog tvoj, koji te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropske.
3 Nemoj imati drugih bogova uz mene.
 
Top