DedaStojan
Poznat
- Poruka
- 9.395
Primitivna društva su shvaćala da nasilno natjecanje unutar grupe može ugroziti opstanak grupe. Kako je bijes natjecatelja postao smrtonosan i nije ga se moglo zaustaviti, bilo je ključno pretočiti ga u nešto drugo; vanjski entitet koji nije imao sposobnost uzvratiti. Vanjski entitet, ili žrtveni jarac, ne samo da je apsorbirao bijes konkurenata, već je i okončao smrtonosno natjecanje. Uništenjem žrtvenog jarca ponovno je uspostavljen mir grupe, a sveto – to jest razgraničenje između stvari koje su numinozne i prljave – ponovno je stvoreno kroz žrtvu.
Kapitalizirajući početni uspjeh žrtve, vođa mora podsjetiti svoju zajednicu da svako smrtonosno natjecanje treba izbjegavati. On to čini redovitim reinsceniranjem žrtve; samo ovaj put kao simboličan izraz i s neljudskim žrtvama. Ovo je pedagoški događaj u kojem mora sudjelovati cijela grupa. Uporaba ovog ograničenog nasilja u kontekstu žrtvovanja postaje "ništa više od redovitog provođenja "dobrog" nasilja" što pokazuje da je religija izvor stabilnosti.
Azazel” ili “žrtveni jarac” spominje se u Levitskom zakoniku 16 kao dio Božjih uputa Izraelcima u vezi s Danom pomirenja. Na ovaj bi dan prvo svećenik prinio žrtvu za svoje grijehe i grijehe svoje obitelji; tada bi vršio žrtve za naciju. “Od izraelske zajednice [velikom svećeniku je naloženo] da uzme dva jarca za žrtvu za grijeh i ovna za žrtvu paljenicu” (r. 5). Svećenik je doveo životinje pred Gospodina i bacio ždrijeb između dva jarca – jedan da bude žrtva, a drugi žrtveni jarac. Prvi je bio zaklan za grijehe naroda i njezina je krv korištena za čišćenje Svetinje nad svetinjama, Šatora sastanka i žrtvenika (r. 20). Nakon čišćenja, drugi je donesen ziv velikom svećeniku. Polažući ruke na žrtvenog jarca, veliki svećenik je trebao “preko njega priznati svu zloću i pobunu Izraelaca – sve njihove grijehe – i staviti ih na glavu jarca. On će poslati jarca u pustinju na čuvanje nekome tko je imenovan za taj zadatak. Jarac će na sebi nositi sve njihove grijehe u udaljeno mjesto; i čovjek će ga pustiti u pustinju” (stihovi 21-22). Simbolično, žrtveni jarac preuzeo je grijehe Izraelaca i uklonio ih (r. 10). Za kršćane, ovo je predslika Krista.
Kapitalizirajući početni uspjeh žrtve, vođa mora podsjetiti svoju zajednicu da svako smrtonosno natjecanje treba izbjegavati. On to čini redovitim reinsceniranjem žrtve; samo ovaj put kao simboličan izraz i s neljudskim žrtvama. Ovo je pedagoški događaj u kojem mora sudjelovati cijela grupa. Uporaba ovog ograničenog nasilja u kontekstu žrtvovanja postaje "ništa više od redovitog provođenja "dobrog" nasilja" što pokazuje da je religija izvor stabilnosti.
Azazel” ili “žrtveni jarac” spominje se u Levitskom zakoniku 16 kao dio Božjih uputa Izraelcima u vezi s Danom pomirenja. Na ovaj bi dan prvo svećenik prinio žrtvu za svoje grijehe i grijehe svoje obitelji; tada bi vršio žrtve za naciju. “Od izraelske zajednice [velikom svećeniku je naloženo] da uzme dva jarca za žrtvu za grijeh i ovna za žrtvu paljenicu” (r. 5). Svećenik je doveo životinje pred Gospodina i bacio ždrijeb između dva jarca – jedan da bude žrtva, a drugi žrtveni jarac. Prvi je bio zaklan za grijehe naroda i njezina je krv korištena za čišćenje Svetinje nad svetinjama, Šatora sastanka i žrtvenika (r. 20). Nakon čišćenja, drugi je donesen ziv velikom svećeniku. Polažući ruke na žrtvenog jarca, veliki svećenik je trebao “preko njega priznati svu zloću i pobunu Izraelaca – sve njihove grijehe – i staviti ih na glavu jarca. On će poslati jarca u pustinju na čuvanje nekome tko je imenovan za taj zadatak. Jarac će na sebi nositi sve njihove grijehe u udaljeno mjesto; i čovjek će ga pustiti u pustinju” (stihovi 21-22). Simbolično, žrtveni jarac preuzeo je grijehe Izraelaca i uklonio ih (r. 10). Za kršćane, ovo je predslika Krista.
