mari:
Tara Ana:
Da nema relativizma,sve bi bilo ODREDJENO,JASNO,TACNO,NEPROMENLJIVO,ali iUVEK ISTO I ISTO I MONOTONO I DOSADNO I SUVOPARNO.A to nije zivot!!!Zivot cini relativno!!!Lepo je nekad i manje lepo,a nekada i ruzno,trnje bude cvece(ili ce cvece postati trnje),a kamen temeljac nekada bude i kamen spoticanja!!Evo sta na ovu temu kaze Zoran Rankic!!!Neko umre,a neko nastavi dalje.Drvo ne zna da li ce postati gragja za presto ili za vesala!Postojim,dakle nece me biti!Davna vremena ce tek doci!Mislimo da smo u centru paznje,a onda se ispostavi da smo u centru mete!I obala na kojoj stojis,za onoga na drgoj obali je druga obala!!
Jako lepo! Slazem se apsolutno

sa tobom! Po nacinu razmisljanja i po napisanom dolazim do zakljucka da ne gubis vreme u zivotu, da znas sta hoces i da uvek ides nadred! Pohvale od strane mene, ako sam u pravu. Moj najveci problem jeste sto je deo mene uvek rob sopstvene proslosti, mnogo se dvoumim, ali... to nije tema, zar ne?!
Drage su mi ankete, ali diskusije su mi mnogo draze. Smatram da je sve, pa cak i ona najmanja stvar (sta god podrazumevali pod tim) relativna! I, sve to zavisi od toga kako gledas na te stvari, zatim na sebe, zivot, ljude, okolinu... zatim u kakvoj se situaciji nalazis dok to gledas... Mislim, sve je to ... RELATIVNO! Iskreno, mozda mnogi misle da su relativisti, ali kada malo bolje pogledate ( recimo, nacin zivota i zivljenja - svaki dan ista prica, iste navike, obaveze, sve po planu, sa retkim iznenadjenjima i uzbudjenjima... sve je tako jednolicno, dosadno, prosecno...)ali! koliko su to zapravo? Ja verujem da sam relativista, kao sto vec rekoh bar se trudim da to budem i ostanem. Iako ce me neko mozda iskritikovati ili osuditi kako nemam pojma, ipak moram reci da apsolutisti znaju da budu povrsni, ne uvek, ali... ponekad da (uz svo duzno postovanje svim apsolutistima i onima koji sebe smatraju za te i takve). Pa, sad, ako me neko i iskritikuje... Sta da se radi?! Ne bi to bio ni prvi ni poslednji put.
Pozdrav od Marije
Naravno da ima mnogo vise onih koji su relativisti. Ali sta su posledice takvog stava - o tome se ne razmislja. Recimo, u etici bi relativizam, pa cak i tolerancija s njim, bio ubitacna stvar. To, uostalom, i jeste slucaj danas, posto je nemoral zamenio moral i na sebe navukao toleranciju - sada imamo pravi raj na zemlji.
Nije tesko biti relativista, pustiti sve da bude ovako ili onako, ali to je osobina slabih i prosecnih. Neces naici na nekog velikog filozofa koji ce za sebe kazati da je relativista, mada on najbolje shvata da je citav zivot relativan i da je sav od lazi i u lazi. Relativista se ne pita, ne nailazi na upitanost, kod njega je stvar suvise subjektivna, tice se samo njegovog dobra, i to ne nekog narocitog dobra do kog se stize mukom, trpljenjem. Onaj prvi citat, izvesne Tara-Ane, bas govori o tome, a ti, Marija, bas primecujes to kako zeli da uhvati zivot, da ga scepa i da ide s njim.
To "znas sta zelis" je ono od cega i sam relativista mora da zadrhti. Kako jedan relativista (recimo narociti relativista) moze da zna sta zeli? Ali to je jedna pozitivna strana relativizma: ako neko zna sta hoce, pa se jos usmeri ka tom nekom naglasenom cilju, tu mu nema srece.
Relativizam ne dozvoljava igru zivotom, uvek pokusavas da ga dostignes, uhvatis, ali vazda bezi. Apsolutizam te baca s kraja na kraj, cas si na pocetku - cas na kraju, i to je igra u apsurdnom krugu vremena.
Iz filozofske perspektive, biti relativista znaci biti lenj, nepreduzimljiv, rekoh jos i slab. Ja bih dodao da je to mozda nedostatak zelje da se vidi realno stanje stvari, ili samo bezanje od toga zla. Ipak, nikako sukobljavanje.
Hitler je, recimo, prezreo apstraktno slikarstvo jer dozvoljava i ovo i ono, svakako je ispravno. Secam se da je neko izlozio bezbojno platno na svojoj izlozbi, nedavno u Nisu. To je u jednu ruku relativisticko umetnicko stanoviste, ali apsolutisticko sa strane subjektivnog autora. On je napola: dobar je sebi ali sta to drugima daje?
Relativisticka pozicija ne postavlja pravila, prosto poseduje najvecu slobodu u delanju i misljenju. Neogranicena sloboda, opet, nije sloboda koja donosi srecu, vec naprotiv.
Apsolutisti su uvek bili lose tumaceni, a Makijaveli je, recimo, cesto prikazivan kao djavo, mada je, posto se neko zaista udubi u njegov rad i misljenje, on u stvari jedan dobronameran, revolucionaristicki duh.
Relativisticki duh zagovarala je hriscanska crkva, i jos uvek zagovara, ali sada sa drugacijim namerama. U pocetku bila joj je namera da u ljude unese toleranciju, te oni silni oprostaji bozji, te pomilovanje gresne zene, i silne druge stvari s namerom da ljudi pocnu jedni drugima da oprastaju i ljube bliznje svoje. Ali to se okrenulo u potpunu anarhiju, danas crkva zagovara javno nemoral, potpunu slobodu, samo zato da bi zadobila simpatije onih najgorih koji ce odlaskom u crkvu "okajati" sve ucinjene grehe (tako sto ce se prekrstiti i staviti koji dinar uz ikonu nekog sveca) u tom danu ili u nedelju dana. Potom ti isti navodni vernici odu nekom vracaru da im probaje ili prorice sudbinu (potpuno nehriscanski, cak paganski) ili kupuju novine da bi pogledali sta pise za njihov horoskopski znak... O, licemeri.
Ne obracam se direktno vama koji ste napisali da ste relativisti, jer sasvim je sigurno da niste u potpunosti relativisti kao sto ni ja ne mogu u potpunosti da dostignem taj apsolutizam. Ipak, treba obratiti paznju na to kad se pomisli: tezim relativizmu... To ne mora znaciti nesto negativno, misljeno za samog subjekta, to je dobro, moze doneti mir... recimo, takav je odnos monaha prema ostalim ljudima, navodnim vernicima i nevernicima, to je ta teska i mozda predaleka nezainteresovanost, ravnodusnost za ono sto je ruzno i nestalno. To donosi mir.