Rekli su o zenama

Lada

Legenda
Poruka
52.215
Savremena žena, to je žena koja je spremna da izgubi svaku vrlinu, i onu u kojoj je jedino bila viša od muškarca, samo da zadobije pravo na ono zbog čega se i sam muškarac uvek smatrao nižim od žene. Ona više nije naša žena, ni majka, ni drugarica, ni saradnica. Sišla je na ulicu, napustila kuću, ostavila drugima svoju decu.

Jovan Dučić
 
Dučić se o ženama izlupao za medalju... ali šta


da, mnogi veliki umovi su se, jelte, ''nalupali'' o zenama

ono kad rulja mendzajni i modernih zenturaca sa prosekom od 3.2 zuba po glavi svojim papcima izgazi 70 posto istorije kulture i knjizevnosti...

ali nije da bi to bilo prvi put da varvarsko divljacka plemena naprave svinjac na rusevini biblioteke
 
Život žene je bajka

Sa 8 god: staviš je u krevet, pa joj pričaš bajke
Sa 18: pričaš bajke, da je staviš u krevet
Sa 28: ne moraš da joj pričaš nikakve bajke
38:ona tebi priča bajke, da te stavi u krevet
48: pričaš joj bajke, da bi izbegao krevet
58: niko više ne veruje u bajke.

Nepoznat autor
 
O ŽENI


Ducic
1.
Za čoveka su božanstva jedna veza između njega i kosmosa, a za ženu su božanstva samo jedna veza između nje i čoveka. Žena nikad nije drukčije smatrala svoju religiju, kao što ni religije nisu bile milosrdne za ženu. Čak su mnoge religije potpuno prezirale ženu: budizam, hrišćanstvo i muslimanstvo. Žena kad veruje u religiji, ona veruje, kao primitivan čovek, sa svim oznakama sujevere. Za nju je Bog jedino strašilo, obučeno u belo; i kad se moli, ona vrača. Žena ne razume hrišćanstvo, niti je ikad postala hrišćankom po uverenju i po razumevanju dogme, ni po inspiraciji za ljubav prema bližnjem i bednom. Žena je opak epikurejac, koji prezire sirotinju, i ima instinktivno gađenje za siromaha. Po celom svom smislu za život, žena je svagda bezverna koliko i neverna. Ona više veruje u magije nego u molitve. Ona ne razume da je Bog jedna ideja o dobrom i o svetom, jedno duševno osvedočenje, i da je Bog tvorac i regulator života, bez kojeg se ne daje razumeti ni svet ni život. Ona se Boga samo boji, i sva njena ridanja su izrazi praznoverja. Žena ne zna šta je to praktikovanje vere van kulta i molitve, šta je konkretna vera mimo verbalnu veru: milosrđe i dobročinstvo. Pored tolikih primera ženskog milosrđa, ona je ipak sebična i nedarežljiva. Koliko žena prođu ulicom pored prosjaka ne pruživši im milostinju, samo zato što ih mrzi da skinu rukavicu, i da otvore novčanik. I kad učine kakvo milosrđe, to je opet njihova vradžbina i računalje na neku zamišljenu nagradu ili uspeh. Najčešće milostinju daju na ulici mlade žene žureći na ljubavni sastanak. Pobožna žena je neizmerno skrušenija nego čovek, jer veruje da je progoni jedno oko od kojeg se ne daje ništa sakriti. Ali se manje boji i Boga nego zlih jezika. Žene počinju bivati duboko milosrdne tek kad su i same duboko nesrećne; u sreći su bezdušne i pustoglave, sasvim obratno od čoveka koji je dobar samo kad je srećan. Jedna je velika nesreća što žena ne zna šta je život. Šta je odista život prema ženskoj ideji? Žena je dobra samo kad voli; ali kad voli, ona je viša od čoveka. Svakako, žena nikad nije naivna, a ljudi čak i ženu frivolnu zovu naivnom. Kod žene je urođeno da vara na malo i na veliko, svesno i nesvesno, namerno i nenamerno, a vrlo često i bez ikakve zle namere, i čak sasvim često iz najbolje namere: u najviše slučajeva, samo da bi se većma dopala. Ali jedna žena samo onoliko vredi koliko voli, a ona vara i kad najvećma voli. Ima žena koje nikad ne kažu laž, ali nikad ne kažu celu istinu. Mlada žena ima sve iskustvo starije žene, i svu radoznalost i ležernost devojčice. U mladoj ženi od dvadeset i pet godina počinje najveća strast za uživanjem, koja se zatim ne smiruje do njene pune propasti. Pronaći dobru ženu, to je teško kao pronaći u svom vrtu izvor petroleuma. Ali lukavstvo ženino nije uvek zloća. Znam lukavih žena koje su bile dobre, a znam iskrenih koje su bile nevaljale. Lukavstvo je dokaz slabosti i straha, većma nego zloće i zlonamere. Žena voli čoveka dok joj veruje. I onda kad ga ne voli, ona traži da joj ipak veruje. Ne voli se braniti ni kad je kriva; i hoće da ima iluziju da je držite za dobru i kad to nije. Kad je ne držite za dobru, ona veruje da je više ne držite ni za lepu. A njoj nije dovoljno ni da izgleda lepa, nego hoće da bude jedina lepa. Kad žena treba da se počne braniti, ona se ne brani, nego prestane da voli i počinje da mrzi. Zato, ne objašnjavaj se, nego ili uzmi ili ostavi. Duboko je uvređena kad je prave krivom, a nije kriva; a još je više uvređena ako joj kažu da je kriva kada to odista jeste. Žena nema osećanja odgovornosti kao ni dete; i ona se brani suzama, a ne razuveravanjem. Ali i kad moli za oproštenje, to ne znači da priznaje krivicu, nego izbegava grube scene.
 
2.

Ako žena ima hrabrosti pred životom, koliko čovek ima pred smrću, to je što ima nepokolebivo veće pouzdanje u svoju gipkost, nego čovek u svoju snagu. Naročito veruje u svoju moć pretvaranja i laži. Laž je njeno obično oružje i obično utočište, čak i najboljih među ženama. Pretvaranje i laž su jedini izlaz iz nebrojenih njenih sukoba sa svim tiranima; roditeljima, mužem, svetom, idejama. Lažju ona prikriva svoje neznanje, koje je ogromno, i sebičnost, koja je neizmerna, i lenost, koja je besprimerna, i poroke, koji su često nezajažljivi. Zato ona prolazi kroz život trijumfalno, uvek praćena većma svojom legendom nego svojom istinom, nikad dovoljno poznata svom društvu, najmanje razumljiva onima koji joj stoje najbliže, a ostajući za čoveka koji je voli samo mit i nadrealnost. Ljudi nikad ne mogu da razlikuju ženinu laž od ženine istine. Ali ipak ljudi osećaju lažljivca, i kad ne mogu da se odbrane od laži. Brak se najčešće sastoji od jednog lažova i jednog nasilnika. Žene kad lažu, one uvek lažu na krupno i totalno; i kad imaju da sakriju sitnicu, žene negiraju i sve drugo što je s tom sitnicom u vezi, i to brzo, odlučno i konačno. Nije nigde bila, nije nikog videla, nije ništa čula; ne poznaje uopšte osobu za koju je vezuju zli jezici; nije bilo ničeg... A pošto tako poriče sve totalno i sve konačno, zato se lako i ne zapliće i ima uvek stav odvažan. A pošto ne laže uvek da naškodi, ona ne uzima laž za sredstvo kako bi drugim učinila zlo, nego samo da sebi učini dobro. Žena zna da ima nekih istina koje mogu da sve upropaste, ako se reknu samo iz ljubavi za istinom; i zato se ona služi lažju, ne prebacujući sebi da je lažov, verujući čak da dobar cilj uvek vredi koliko i dobar princip. Ona zna da je laž spasavala često i samu istinu u kritičkim momentima. Sveti Avgustin je rekao: "Lagati, lagati pošteno i pobožno..." Ali je to svetac rekao mnogo docnije nego što su tu ideju žene već bile usvojile za glavno načelo svog opstanka. Ako hoćete da vas žena voli, treba joj dati prilike da vas sto puta slaže, i da uvek izgleda kao da to ne vidite. Žena je toliko gipka i prilagodljiva, da, posle dva susreta sa nekim čovekom, tačno zna kakvu on ženu voli. I već od tog momenta ona prestaje da bude onakva kava jeste, i kakva će i dalje za sebe ostati; a daje sebi sve one odlike po kojima misli da će se najviše dopasti. Tako se ona napravi drukčijom nego što je u stvari, da ubrzo naliči većma na naš model, nego na svoju prirodu. Ona se toliko brzo obrne u samoj sebi, da prosečan čovek ne može ni da je prati u tom neverovatnom njenom obrtu. Ona tim samo postaje zagonetnija za glomazni duh čovekov, koji ne ume da je posmatra u tom njenom nameštanju kako bi od one kakva jeste, postala najednom onakva kakva nije. Žena je i inače uvek jedno biće za sebe i za ceo svet, a drugo za čoveka kojeg voli. Najčudnije je možda i to što se svakoj zaljubljenoj ženi čini da mora izgledati drukčija nego što jeste; i da bude okićena draguljima i vrlinama kakve nema, a ne samo onim kakve ima; i da sebi izmišlja čak i drugo poreklo, i drukčije društvene veze; a sve to uvek prema ukusu čoveka kojeg hoće da opseni. A ona hoće do opseni i iz prostodušnog i često najboljeg razloga: da bi zadobila čoveka kojeg voli. Taj put od istine, koja je u njenoj prirodi, do laži, koja je samo u njenoj pameti, ona prevali u nebrojnim sitnim prevarama. Jedan talijanski pisac kaže da i devojče koje ima najlepšu boju lica i usana, metne malo rumenila polazeći na kakav bal. Laž zbog dopadanja, to je glavna laž ženinog spola. Ta je laž međutim često nevinija nego sve iskrenosti čovekove. Žene ne mogu da ne varaju i kad su najzaljubljenije. Kad je žena izgovorila najveću laž, izgledala je sebi najveća. Laž daje ženi osećanje superiornosti nad čovekovim umom i talentom, i naročito, daje joj osećanje sigurnosti pred ursfenim brutalnostima čovekovim. Žena se ne služi lažju da napadne, nego da se odbrani. Nikad ne pitajte ženu da vam kaže nešto od svoje prošlosti. Nijedna ne voli da ima prošlost, niti joj daje kakvu cenu; a ako vam krije prošlost, to nije zato da nju sačuva za sebe, nego da vas ne izgubi. Ako hoće da prećuti prošlost, to je i zato što je žena prema prošlosti odista ravnodušna, jer žena po prirodi nije romantik. Žena ne podnosi spomen. Ona bezdušno sve krije jer ne želi da ima oči ni na čemu što nije u vezi sa čoekom kojeg voli u tom trenutku. Žena živi s dana na dan.
 
3.

Znam ljude koji veruju da je ljubav samo za besposlene i za mesečare; i druge koje su ostareli, a nikad nisu bili zaljubljeni, i treće koji su smatrali za nedovoljno poštovanja svoje muškosti da svoju ljubav kažu ili pokažu. Samo ljudi velike uglađenosti i artisti u životu naprave od ljubavi neiscrpni izvor svoje radosti ili svoje tuge. Lirski pesnik govori o svojoj ljubavi ozbiljno kao o stvorenju sveta. I danas je više na zemlji samoubistava zbog propale ljubavi, nego zbog propalog imanja ili propale časti. Prosečni čovek uvek voli više ženu nego ljubav. Kod žene je sasvim obratno: retko je kojoj ženi dovoljan samo čovek, i koja ne čezne da bude i voljena. Istina, mnogo se na svetu manje misli o ljubavi nego što izgleda. Ljubav na svetu održavaju samo žene i pesnici. Svakako, od svih vaših ljudi, ženama su pesnici najbliži, jer i oni žive u stalnom uzbuđenju i imaju puno ženskog i detinjastog. Sanjalice i mistici, pesnici svagda nalaze da realni život nije dovoljno velik ni dovoljno lep, i oni grade da bi ga dogradili, i stvaraju da bi ga dovršili. Njihove su ljubavi nestalne, ali raskošne. Žena je blagodarna čoveku i koji je ne voli, ali koji ima izgleda da je voli; ne traži u čoveku herojstvo nego pažnju; veruje i u laži ako su delikatne i nežne, i uživa i u maloj sreći, ako je ništa ne muti. Čovek voli ljubavbol, a žena voli ljubavradost. Za ženu je ljubav blistava sasvim dovoljna. Žena može otići i u ludilo i u samoubistvo, ako je stalno trujete rečima o dubini ljubavi i lepoti suza; ali po svom instinktu deteta i epikurejca, ona mrzi svaku dubinu i ima užas od velikih suza. Žene koje vole ljubavbol, to su obično žene koje su prirodom određene majke. One se ne boje bola; one nose mesecima dete pod pojasom, gotove da se nagrde noseći ga, i da mu žrtvuju život rađajući ga, i upropaste mladost odgajajući ga. Žene koje ne trepe nikakav bol u ljubavi, to su one koje ne vole ni decu, ni materinstvo. Zato devojka koja unapred pokazuje da ne želi decu, neće nikad biti ni dobra žena, ni dobra majka, ni dobra drugarka, nego buduća raspikuća i opasan poliandar, koja voli svet većma nego kuću, sebe nego ikakvog čoveka; to je pustolov kojoj će muž služiti samo za pratnju i podvođenje. Znao sam, naprotiv, devojaka koje su u petnaestoj godini želele da se udaju, samo da što pre postanu majkama, i koje su unapred imale u glavi plan da imadnu svoje desetoro dece, i već tako unapred odredile i imena za svih desetoro. Prvi znak da jedna žena odista ljubi, to je kad se u njoj javi neodoljiva i bolna želja da dobije dete od čoveka kojeg voli.
 

Back
Top