- Poruka
- 129.442
Pearl Jam – Gigaton
Izdavač: Republic Records (27. mart 2020)
Producent: Josh Evans
Trajanje: 57 minuta
Žanr: Grunge, Experimental Rock
Ocena: 7/10
Prošlo je skoro trideset godina od famoznog debi izdanja sastava Pearl Jam pod nazivom “Ten“, koji je nesumnjivo bio jedan od katalizatora grunge pokreta i album koji je obeležio jednu eru koja je davno iza nas. Na kraju tridesetogodišnje senke stižemo do najnovije iskre koja se pojavila ove godine, nakon 7 godina pauze – albuma “Gigaton“.
Albumu su prethodila tri singla “Dance of the Clairvoyants“, “Superblood Wolfmoon” i “Quick Escape“. Dovoljno ritmični da zagolicaju maštu, ali isto tako i pomalo drugačiji. 27. marta 2020. “Gigaton” je ugledao svetlost dana na veliko oduševljenje fanova koji samo što su zagazili u beznađe pandemije. “Gigaton” je iskočio taman u trenutku da nam obasja tmurne dane koji su nam prethodili i koji na veliku žalost još uvek traju.
Ono što je interesantno kod “Gigatona” je činjenica da je nastao spajanjem snimaka sa raznih jam sessiona tokom godina. Ne poseduje poseban koncept, već je jedan skup ideja koji je povezan tekstovima Eddieja Veddera. To zvuči pomalo rasejano i nekonzistentno, ali tokom slušanja, pesme sasvim lepo prijanjaju jedna na drugu.
Pred nama je jedan veoma specifičan album za koji je potrebno mnogo pažnje, strpljenja i ponovnog preslušavanja. Na prvu loptu kada ga pustite od početka do kraja nećete odmah pronaći pesme koje će iskočiti kao favoriti. Na trenutke ćete pomisliti da je u pitanju jedan kolaž rifova, melodija i donekle razumljivih tekstova. Međutim, kada počnete dubinski da preslušavate svaku pesmu, postaće jasniji svi oni detalji koje ste možda prevideli pri prvom slušanju.
Što se samog tempa albuma tiče, on počinje jako, dinamično kao što se od Pearl Jama i očekuje. Album otvara numera “Who Ever Said” iz pera Eddieja Veddera. Tematski i muzički veoma podseća na ranije radove PJ-a sa albuma “Backspacer”, ali sada u novom ruhu, teksutalno obogaćena nedaćama današnjice. Nakon nje stiže nam “Superblood Wolfmoon” koja je drugi singl sa albuma. Možda bi “Who Ever Said” bila bolja opcija za singl umesto “Superblood Woolfmoon” jer su ove dve pesme veoma slične i muzički i lirički. Album svakako nastavlja u dinamičnom tempu.
Prve mrvice ovog albuma smo mogli da čujemo još početkom godine, pre samog izdavanja albuma u martu. “Dance if the Clairvoyants” je izašao u januaru i već ovde smo mogli da čujemo koji pravcem će ići album. U prvim taktovima pesme može da se čuje pokušaj eksperimentisanja i nešto sasvim drugačije nego što smo navikli da čujemo od ovog benda. Bas linija i Vedderovo mumlanje tokom vokalnih deonica manirski podsećaju na David Byrna i The Talking Heads iz perioda albuma “Remain In Light”. Odličan odabir prvog singla i dobar mamac za privlačenje fanova, koji su sada i više nego znatiželjni, da saznaju kuda će ih odvesti album.
“Quick Escape” je treći singl sa albuma. Početni tromi rifovi i bas gitara Jeff Amenta postavljaju lepu čistinu za Vedderove stihove koji su veoma politički nastrojeni. On kritikuje društvo celog sveta sa posebnim akcentom na sadašnjeg američkog predsednika Donalda Trampa. Eddie se pita da li postoji mesto na planeti ili javna sfera društva koju ovaj čovek nije upropastio.
“Seven O Clock” je savršen dokaz jedne simbioze članova benda koji zajedno stvaraju skoro trideset godina. Napisana udruženim snagama, ona je jedna od najboljih pesama sa albuma. Tekstualno i muzički je uspela da oslika sve ono što čini Pearl Jam velikim bendom i da pokaže kako su svi članovi izrasli u vrsne muzičare.
Većinu numera na albumu potpisuje Vedder, dok su “Alright“, “Take the Long Way” i “Buckle Up” zabeležili Ament, Cameron i Gossard. Samim slušanjem ovih numera možemo i bez guglanja da zaključimo da odstupaju od ostalih, a glavni razlog su upravo autori. Svako je pesmama dao svoj lični pečat koji nije dovoljno upečatljiv naspram onog koji je Vedder ostavio u svojim numerama – niti tekstualno, niti melodijski. Ament se okrenuo baladama, Cameron je napisao klasičnu ritmičnu pesmu koja je simbioza Soundgardena i ranog Pearl Jama, a Gossard je komponovao psihodeličnu baladu. Sva tri ostvarenja više liče na pesme nekog drugog benda gde Vedder učestvuje kao gostujući vokal. Međutim, ovo ne mora nužno da odmogne celokupnom utisku, ali su ovo svakako najslabije numere albuma, ili takoreći filleri, bez kojih bi se i moglo.
Kao kontrateg ovim pesmama stoje uvodne “Who Ever Said”, “Dance of the Clairvoyants” i “Superwolf Bloodmoon”. Ove numere su bržeg tempa, instrumental je stavljena u pozadinu, Vedder kroz njih plovi kao ne tako tih posmatrač, a tekstovi u kojima preovladavaju teme kao što su, već pomenuti Trumpov režim, klimatske promene i sveopšte nepravde u svetu dolaze u prvi plan. Vedder je oduvek bio aktivista i čovek koji bukvalno urlikom poziva na akciju, pozivajući uspavane umove da reaguju na ono što se dešava oko njih. Na ovom albumu Eddie je smirio strasti što se vokala tiče. Nema urlika, nema besa, već se svilenkastim melodijama predstavljaju teške teme. Nakon što završite sa prvim slušanjem i uživanjem u vokalnim deonicama koje su ovde mnogo bolje u odnosu na one u prethodnih deset godina, pustićete album ponovo i onda obratiti pažnju na ono što nam govori glavni momak Pearl Jama.
Album se privodi kraju u mirnijem tempu kroz Vedderove “Comes Then Goes” i “River Cross” koje su isto tako mogle da se nađu na nekom od njegovih solo ostvarenja (stilski gledano) i McCreadyjevu “Retrograde“. Pesme podsećaju na duge spojene jam sessione koje je bend razrađivao tokom godina i konačno sve ideje sklopio u tri pesme. U “Retrograde” možemo da čujemo melodije koje podsećaju na Mother Love Bone ukombinovane sa Vedderovim glasom koji kao da dolazi iz svemira. Iako nije odabrana kao singl, pesma je zaista jedna od najboljih, ako ne i najbolja, po našem skromnom mišljenju.
Za “Gigaton” nećemo reći da je najbolji album koji je Pearl Jam ikada izbacio ali ćemo reći da je album koji nam je trebao u ovom trenutku. Čak i kada govori o teškim temama, kada je pun besa i očajanja u tekstovima, muzika vam to nikako neće pokazati. Momci su uspeli da naprave atmosferu koja podstiče nadu jer dok preslušavate album nema onog grča u stomaku koji tinja. Melodije su te koje će vas voditi kroz svemir na oblaku i ne morate čak ni da obraćate pažnju na tekstove. Možete jednostavno da uživate slušajući orgulje na “River Cross”, lagane gitare na “Alright”, “Comes then Goes” i “Buckle Up” a možete i da zađuskate na “Dance of the Clairvoyants”, “Who Ever Said” i “Never Destination”.
Spisak pesama:
1. “Who Ever Said”
2. “Superblood Wolfmoon”
3. “Dance of the Clairvoyants”
4. “Quick Escape”
5. “Alright”
6. “Seven O’Clock”
7. “Never Destination”
8. “Take The Long Way”
9. “Buckle Up”
10. “Come Then Goes”
11. “Retrograde”
12. “River Cross”
Andrea Ambruš
Izdavač: Republic Records (27. mart 2020)
Producent: Josh Evans
Trajanje: 57 minuta
Žanr: Grunge, Experimental Rock
Ocena: 7/10
Prošlo je skoro trideset godina od famoznog debi izdanja sastava Pearl Jam pod nazivom “Ten“, koji je nesumnjivo bio jedan od katalizatora grunge pokreta i album koji je obeležio jednu eru koja je davno iza nas. Na kraju tridesetogodišnje senke stižemo do najnovije iskre koja se pojavila ove godine, nakon 7 godina pauze – albuma “Gigaton“.
Albumu su prethodila tri singla “Dance of the Clairvoyants“, “Superblood Wolfmoon” i “Quick Escape“. Dovoljno ritmični da zagolicaju maštu, ali isto tako i pomalo drugačiji. 27. marta 2020. “Gigaton” je ugledao svetlost dana na veliko oduševljenje fanova koji samo što su zagazili u beznađe pandemije. “Gigaton” je iskočio taman u trenutku da nam obasja tmurne dane koji su nam prethodili i koji na veliku žalost još uvek traju.
Ono što je interesantno kod “Gigatona” je činjenica da je nastao spajanjem snimaka sa raznih jam sessiona tokom godina. Ne poseduje poseban koncept, već je jedan skup ideja koji je povezan tekstovima Eddieja Veddera. To zvuči pomalo rasejano i nekonzistentno, ali tokom slušanja, pesme sasvim lepo prijanjaju jedna na drugu.
Pred nama je jedan veoma specifičan album za koji je potrebno mnogo pažnje, strpljenja i ponovnog preslušavanja. Na prvu loptu kada ga pustite od početka do kraja nećete odmah pronaći pesme koje će iskočiti kao favoriti. Na trenutke ćete pomisliti da je u pitanju jedan kolaž rifova, melodija i donekle razumljivih tekstova. Međutim, kada počnete dubinski da preslušavate svaku pesmu, postaće jasniji svi oni detalji koje ste možda prevideli pri prvom slušanju.
Što se samog tempa albuma tiče, on počinje jako, dinamično kao što se od Pearl Jama i očekuje. Album otvara numera “Who Ever Said” iz pera Eddieja Veddera. Tematski i muzički veoma podseća na ranije radove PJ-a sa albuma “Backspacer”, ali sada u novom ruhu, teksutalno obogaćena nedaćama današnjice. Nakon nje stiže nam “Superblood Wolfmoon” koja je drugi singl sa albuma. Možda bi “Who Ever Said” bila bolja opcija za singl umesto “Superblood Woolfmoon” jer su ove dve pesme veoma slične i muzički i lirički. Album svakako nastavlja u dinamičnom tempu.
Prve mrvice ovog albuma smo mogli da čujemo još početkom godine, pre samog izdavanja albuma u martu. “Dance if the Clairvoyants” je izašao u januaru i već ovde smo mogli da čujemo koji pravcem će ići album. U prvim taktovima pesme može da se čuje pokušaj eksperimentisanja i nešto sasvim drugačije nego što smo navikli da čujemo od ovog benda. Bas linija i Vedderovo mumlanje tokom vokalnih deonica manirski podsećaju na David Byrna i The Talking Heads iz perioda albuma “Remain In Light”. Odličan odabir prvog singla i dobar mamac za privlačenje fanova, koji su sada i više nego znatiželjni, da saznaju kuda će ih odvesti album.
“Quick Escape” je treći singl sa albuma. Početni tromi rifovi i bas gitara Jeff Amenta postavljaju lepu čistinu za Vedderove stihove koji su veoma politički nastrojeni. On kritikuje društvo celog sveta sa posebnim akcentom na sadašnjeg američkog predsednika Donalda Trampa. Eddie se pita da li postoji mesto na planeti ili javna sfera društva koju ovaj čovek nije upropastio.
“Seven O Clock” je savršen dokaz jedne simbioze članova benda koji zajedno stvaraju skoro trideset godina. Napisana udruženim snagama, ona je jedna od najboljih pesama sa albuma. Tekstualno i muzički je uspela da oslika sve ono što čini Pearl Jam velikim bendom i da pokaže kako su svi članovi izrasli u vrsne muzičare.
Većinu numera na albumu potpisuje Vedder, dok su “Alright“, “Take the Long Way” i “Buckle Up” zabeležili Ament, Cameron i Gossard. Samim slušanjem ovih numera možemo i bez guglanja da zaključimo da odstupaju od ostalih, a glavni razlog su upravo autori. Svako je pesmama dao svoj lični pečat koji nije dovoljno upečatljiv naspram onog koji je Vedder ostavio u svojim numerama – niti tekstualno, niti melodijski. Ament se okrenuo baladama, Cameron je napisao klasičnu ritmičnu pesmu koja je simbioza Soundgardena i ranog Pearl Jama, a Gossard je komponovao psihodeličnu baladu. Sva tri ostvarenja više liče na pesme nekog drugog benda gde Vedder učestvuje kao gostujući vokal. Međutim, ovo ne mora nužno da odmogne celokupnom utisku, ali su ovo svakako najslabije numere albuma, ili takoreći filleri, bez kojih bi se i moglo.
Kao kontrateg ovim pesmama stoje uvodne “Who Ever Said”, “Dance of the Clairvoyants” i “Superwolf Bloodmoon”. Ove numere su bržeg tempa, instrumental je stavljena u pozadinu, Vedder kroz njih plovi kao ne tako tih posmatrač, a tekstovi u kojima preovladavaju teme kao što su, već pomenuti Trumpov režim, klimatske promene i sveopšte nepravde u svetu dolaze u prvi plan. Vedder je oduvek bio aktivista i čovek koji bukvalno urlikom poziva na akciju, pozivajući uspavane umove da reaguju na ono što se dešava oko njih. Na ovom albumu Eddie je smirio strasti što se vokala tiče. Nema urlika, nema besa, već se svilenkastim melodijama predstavljaju teške teme. Nakon što završite sa prvim slušanjem i uživanjem u vokalnim deonicama koje su ovde mnogo bolje u odnosu na one u prethodnih deset godina, pustićete album ponovo i onda obratiti pažnju na ono što nam govori glavni momak Pearl Jama.
Album se privodi kraju u mirnijem tempu kroz Vedderove “Comes Then Goes” i “River Cross” koje su isto tako mogle da se nađu na nekom od njegovih solo ostvarenja (stilski gledano) i McCreadyjevu “Retrograde“. Pesme podsećaju na duge spojene jam sessione koje je bend razrađivao tokom godina i konačno sve ideje sklopio u tri pesme. U “Retrograde” možemo da čujemo melodije koje podsećaju na Mother Love Bone ukombinovane sa Vedderovim glasom koji kao da dolazi iz svemira. Iako nije odabrana kao singl, pesma je zaista jedna od najboljih, ako ne i najbolja, po našem skromnom mišljenju.
Za “Gigaton” nećemo reći da je najbolji album koji je Pearl Jam ikada izbacio ali ćemo reći da je album koji nam je trebao u ovom trenutku. Čak i kada govori o teškim temama, kada je pun besa i očajanja u tekstovima, muzika vam to nikako neće pokazati. Momci su uspeli da naprave atmosferu koja podstiče nadu jer dok preslušavate album nema onog grča u stomaku koji tinja. Melodije su te koje će vas voditi kroz svemir na oblaku i ne morate čak ni da obraćate pažnju na tekstove. Možete jednostavno da uživate slušajući orgulje na “River Cross”, lagane gitare na “Alright”, “Comes then Goes” i “Buckle Up” a možete i da zađuskate na “Dance of the Clairvoyants”, “Who Ever Said” i “Never Destination”.
Spisak pesama:
1. “Who Ever Said”
2. “Superblood Wolfmoon”
3. “Dance of the Clairvoyants”
4. “Quick Escape”
5. “Alright”
6. “Seven O’Clock”
7. “Never Destination”
8. “Take The Long Way”
9. “Buckle Up”
10. “Come Then Goes”
11. “Retrograde”
12. “River Cross”
Andrea Ambruš