Recenzije albuma, kolumne, vesti...

Baudrillard

Zaslužan član
Moderator
Poruka
129.442
Pearl Jam – Gigaton
Izdavač: Republic Records (27. mart 2020)
Producent: Josh Evans
Trajanje: 57 minuta
Žanr: Grunge, Experimental Rock
Ocena: 7/10


Pearl-Jam-Gigaton-300x300.jpg.pagespeed.ce.dJbmOGy2k4.jpg


Prošlo je skoro trideset godina od famoznog debi izdanja sastava Pearl Jam pod nazivom “Ten“, koji je nesumnjivo bio jedan od katalizatora grunge pokreta i album koji je obeležio jednu eru koja je davno iza nas. Na kraju tridesetogodišnje senke stižemo do najnovije iskre koja se pojavila ove godine, nakon 7 godina pauze – albuma “Gigaton“.

Albumu su prethodila tri singla “Dance of the Clairvoyants“, “Superblood Wolfmoon” i “Quick Escape“. Dovoljno ritmični da zagolicaju maštu, ali isto tako i pomalo drugačiji. 27. marta 2020. “Gigaton” je ugledao svetlost dana na veliko oduševljenje fanova koji samo što su zagazili u beznađe pandemije. “Gigaton” je iskočio taman u trenutku da nam obasja tmurne dane koji su nam prethodili i koji na veliku žalost još uvek traju.

Ono što je interesantno kod “Gigatona” je činjenica da je nastao spajanjem snimaka sa raznih jam sessiona tokom godina. Ne poseduje poseban koncept, već je jedan skup ideja koji je povezan tekstovima Eddieja Veddera. To zvuči pomalo rasejano i nekonzistentno, ali tokom slušanja, pesme sasvim lepo prijanjaju jedna na drugu.

Pred nama je jedan veoma specifičan album za koji je potrebno mnogo pažnje, strpljenja i ponovnog preslušavanja. Na prvu loptu kada ga pustite od početka do kraja nećete odmah pronaći pesme koje će iskočiti kao favoriti. Na trenutke ćete pomisliti da je u pitanju jedan kolaž rifova, melodija i donekle razumljivih tekstova. Međutim, kada počnete dubinski da preslušavate svaku pesmu, postaće jasniji svi oni detalji koje ste možda prevideli pri prvom slušanju.

Što se samog tempa albuma tiče, on počinje jako, dinamično kao što se od Pearl Jama i očekuje. Album otvara numera “Who Ever Said” iz pera Eddieja Veddera. Tematski i muzički veoma podseća na ranije radove PJ-a sa albuma “Backspacer”, ali sada u novom ruhu, teksutalno obogaćena nedaćama današnjice. Nakon nje stiže nam “Superblood Wolfmoon” koja je drugi singl sa albuma. Možda bi “Who Ever Said” bila bolja opcija za singl umesto “Superblood Woolfmoon” jer su ove dve pesme veoma slične i muzički i lirički. Album svakako nastavlja u dinamičnom tempu.

Prve mrvice ovog albuma smo mogli da čujemo još početkom godine, pre samog izdavanja albuma u martu. “Dance if the Clairvoyants” je izašao u januaru i već ovde smo mogli da čujemo koji pravcem će ići album. U prvim taktovima pesme može da se čuje pokušaj eksperimentisanja i nešto sasvim drugačije nego što smo navikli da čujemo od ovog benda. Bas linija i Vedderovo mumlanje tokom vokalnih deonica manirski podsećaju na David Byrna i The Talking Heads iz perioda albuma “Remain In Light”. Odličan odabir prvog singla i dobar mamac za privlačenje fanova, koji su sada i više nego znatiželjni, da saznaju kuda će ih odvesti album.

Quick Escape” je treći singl sa albuma. Početni tromi rifovi i bas gitara Jeff Amenta postavljaju lepu čistinu za Vedderove stihove koji su veoma politički nastrojeni. On kritikuje društvo celog sveta sa posebnim akcentom na sadašnjeg američkog predsednika Donalda Trampa. Eddie se pita da li postoji mesto na planeti ili javna sfera društva koju ovaj čovek nije upropastio.

Seven O Clock” je savršen dokaz jedne simbioze članova benda koji zajedno stvaraju skoro trideset godina. Napisana udruženim snagama, ona je jedna od najboljih pesama sa albuma. Tekstualno i muzički je uspela da oslika sve ono što čini Pearl Jam velikim bendom i da pokaže kako su svi članovi izrasli u vrsne muzičare.

Većinu numera na albumu potpisuje Vedder, dok su “Alright“, “Take the Long Way” i “Buckle Up” zabeležili Ament, Cameron i Gossard. Samim slušanjem ovih numera možemo i bez guglanja da zaključimo da odstupaju od ostalih, a glavni razlog su upravo autori. Svako je pesmama dao svoj lični pečat koji nije dovoljno upečatljiv naspram onog koji je Vedder ostavio u svojim numerama – niti tekstualno, niti melodijski. Ament se okrenuo baladama, Cameron je napisao klasičnu ritmičnu pesmu koja je simbioza Soundgardena i ranog Pearl Jama, a Gossard je komponovao psihodeličnu baladu. Sva tri ostvarenja više liče na pesme nekog drugog benda gde Vedder učestvuje kao gostujući vokal. Međutim, ovo ne mora nužno da odmogne celokupnom utisku, ali su ovo svakako najslabije numere albuma, ili takoreći filleri, bez kojih bi se i moglo.

Kao kontrateg ovim pesmama stoje uvodne “Who Ever Said”, “Dance of the Clairvoyants” i “Superwolf Bloodmoon”. Ove numere su bržeg tempa, instrumental je stavljena u pozadinu, Vedder kroz njih plovi kao ne tako tih posmatrač, a tekstovi u kojima preovladavaju teme kao što su, već pomenuti Trumpov režim, klimatske promene i sveopšte nepravde u svetu dolaze u prvi plan. Vedder je oduvek bio aktivista i čovek koji bukvalno urlikom poziva na akciju, pozivajući uspavane umove da reaguju na ono što se dešava oko njih. Na ovom albumu Eddie je smirio strasti što se vokala tiče. Nema urlika, nema besa, već se svilenkastim melodijama predstavljaju teške teme. Nakon što završite sa prvim slušanjem i uživanjem u vokalnim deonicama koje su ovde mnogo bolje u odnosu na one u prethodnih deset godina, pustićete album ponovo i onda obratiti pažnju na ono što nam govori glavni momak Pearl Jama.

Album se privodi kraju u mirnijem tempu kroz Vedderove “Comes Then Goes” i “River Cross” koje su isto tako mogle da se nađu na nekom od njegovih solo ostvarenja (stilski gledano) i McCreadyjevu “Retrograde“. Pesme podsećaju na duge spojene jam sessione koje je bend razrađivao tokom godina i konačno sve ideje sklopio u tri pesme. U “Retrograde” možemo da čujemo melodije koje podsećaju na Mother Love Bone ukombinovane sa Vedderovim glasom koji kao da dolazi iz svemira. Iako nije odabrana kao singl, pesma je zaista jedna od najboljih, ako ne i najbolja, po našem skromnom mišljenju.

Za “Gigaton” nećemo reći da je najbolji album koji je Pearl Jam ikada izbacio ali ćemo reći da je album koji nam je trebao u ovom trenutku. Čak i kada govori o teškim temama, kada je pun besa i očajanja u tekstovima, muzika vam to nikako neće pokazati. Momci su uspeli da naprave atmosferu koja podstiče nadu jer dok preslušavate album nema onog grča u stomaku koji tinja. Melodije su te koje će vas voditi kroz svemir na oblaku i ne morate čak ni da obraćate pažnju na tekstove. Možete jednostavno da uživate slušajući orgulje na “River Cross”, lagane gitare na “Alright”, “Comes then Goes” i “Buckle Up” a možete i da zađuskate na “Dance of the Clairvoyants”, “Who Ever Said” i “Never Destination”.

Spisak pesama:

1. “Who Ever Said”
2. “Superblood Wolfmoon”
3. “Dance of the Clairvoyants”
4. “Quick Escape”
5. “Alright”
6. “Seven O’Clock”
7. “Never Destination”
8. “Take The Long Way”
9. “Buckle Up”
10. “Come Then Goes”
11. “Retrograde”
12. “River Cross”


Andrea Ambruš
 
Bob Dylan – Rough and Rowdy Ways

Izdavač: Columbia Records, 19.07.2020.
Producent: Chris Shaw
Žanr: rock, blues
Trajanje: 70:33
Ocena: 9/10


Rough-and-Rowdy-Ways-300x299.jpg.pagespeed.ce.ThuESdvzQq.jpg


Kada je, krajem 2016. godine, objavljeno da je Bob Dylan postao dobitnik Nobelove nagrade za književnost, u javnosti se pokrenula snažna diskusija. Žustre rasprave vodile su se tih dana na raznim frontovima, od “zidova” Fejsbuka, kafana, sve do javnih tribina, fakulteta i akademija. Glavnina diskusije svodila se na pitanja može li roker biti pesnik dostojan prestižne nagrade, i da l’ je to što Dylan stvara književnost? Kratkovidost univerzitetskih i inih profesora književnosti pri iznošenju stavova nije začudila. Ono što je začudilo bila je reakcija pojedinih Dylanovih fanova, koji su, iz nekakvih nedokučivih pobuda, priželjkivali da njihov heroj odbije nagradu. Nakon što su im očekivanja izneverena, kao da su se vratili u vreme Njuport Folk Festivala 1965. i na turneju koja je potom usledila, te su svog dojučerašnjeg heroja izviždali i doviknuli mu: Judo! Za sve to vreme, sem učtivog govora, poslatog u formi pisma Švedskoj kraljevskoj akademiji, Dylan se povodom nagrade nije preterano oglašavao, niti je pokušavao da se odbrani. Sve do sada, odnosno, do albuma “Rough and Rowdy Ways“.

“Rough and Rowdy Ways” prvi je album originalnog Dylanovog materijala u poslednjih osam godina. Uprkos gorenavedenom, ne treba pomisliti da je stari mistifikator pokušao da se na bilo koji način razotkriva, brani, niti da pravda poziciju dobitnika najveće nagrade iz oblasti književnosti. U načelu, ne. Ipak, već prvom pesmom, “I Contain Multitudes“, on šalje otvoreni mig slušaocima. Naslovom aludirajući na čuvene stihove Volta Vitmana iz “Pesme o meni”: Protivrečim li ja sebi? / Dobro onda, protivrečim sebi / (Ja sam velik, sadržim mnoštva), Dylan vešto razrešava dilemu o mogućnosti da se ujedno bude i roker i pesnik. Navođenjem čitavog niza poznatih, stvarnih i fiktivnih ličnosti, od Edgara Alana Poa, Vilijema Blejka, Ane Frank, Rolingstonsa, Indijane Džonsa, sve do Šopena i Betovena, uvodi dominantnu nit koja se proteže kroz podtekst kompletnog albuma. Dylan, naime, u isti kontekst dovodeći potpuno nespojive osobe, ukazuje na proces uvrštavanja pojedinih tekovina popularne i supkulture u okvire visoke kulture, koji je uzeo maha sredinom prošlog veka, a koji je dosegao zenit upravo 2016. pomenutom Nobelovom nagradom.

Dok je uvodna pesma baladičnog tona, druga po redu, “False Prophet“, je žestoki bluz. Preuzimajući melodiju numere “If Loving Is Believing Billyja “The Kida” Emersona, Dylan pravi jedan od brojnih omaža na ovoj ploči. Sa istim žarom sa kojim je pre pedesetak godina izjavio da izgleda kao Robert Ford, ali da se oseća kao Džesi Džejms, i dalje iskazuje svoje simpatije i identifikaciju sa odmetnicima i otpadnicima. Idem tamo gde samo usamljenici mogu ići, kaže on.

My Own Version of You” je crnohumorna, uvrnuta priča čiji pripovedač, nalik doktoru Frankenštajnu, od delova leševa pravi novo stvorenje. Metod doktora Frankenštajna možda ponajbolje oslikava Dylanov kreativni proces pri pravljenju pesama za ovaj album, jer se koristi elementima različitih tekovina kulture, od muzike, preko filma i književnosti, kako bi stvorio nešto potpuno novo i originalno.

I’ve Made Up My Mind to Give Myself to You” je jedna od najljubavnijih pesama u Dylanovom katalogu. U njoj nema cinizma razočaranog i napuštenog ljubavnika, niti tuge zbog nesrećne ljubavi. Ovde se njen autor prikazuje u jednom novom, za njega i ne baš karakterističnom ruhu. Stihovi: “If I had the wings of a snow-white dove / I’d preach the gospel, the gospel of love / A love so real, a love so true / I’ve made up my mind to give myself to you, uostalom, sami po sebi govore dovoljno.

Međutim, već naredna, “Black Rider“, stoji u snažnom kontrastu sa svojom prethodnicom. Glavni junak, umoran i razočaran, obraća se mističnom, arhetipskom crnom jahaču i govori mu da prestane da posećuje njegovu ženu i da se posveti svojoj.

Goodbye Jimmy Reed” donosi još jedan od omaža na ovoj ploči. Ovaj pravoverni bluz je odsviran u maniru velikana ovog žanra spomenutog u naslovu. Dylan se, u ispovednom tonu, obraća svom heroju. Negde pri sredini pesme počinje da se jada na sve one čije je napade trpeo i od kojih nije imao čime da se brani “osim mesarskom kukom“. Na koje se napade i napadače misli, ostalo je nedorečeno. U svakom slučaju, ljubitelj ove muzike ne treba zbog toga da bude zabrinut, jer to što i dalje postoje oni koji bi da osporavaju i preispituju kvalitet Dylanovog dela jasno ukazuje na to da njegov autor ni u ovom veku, gazeći osmu deceniju života, nije izgubio na drskosti i provokativnosti.

Lakoća sa kojom Dylan spaja epohe i teme, i sa kojom nalazi povezanost među njima, ogleda se i u načinu na koji se pesmom “Mother of Muses” iz bluzerskog štimunga vratio par hiljada godina unazad. U homerovskom maniru izaziva majku svih muza da mu peva o prirodi, ljubavi i herojima koji su se borili da bi svet bio slobodan. Generali iz Drugog svetskog rata, Žukov i Paton, su heroji koji su, po njemu, utrli put za pojavu Elvisa i Martina Lutera Kinga.

Numera “Crossing the Rubicon” se nadovezuje na odmetničku atmosferu iz pesme “False Prophet”. Međutim, dok je u potonjoj glavni junak usamljenik, ovde, sa odlučnošću Cezara pri prelasku Rubikona, nalik kakvom ostarelom desperadosu iz Pekimpoovih filmova, okuplja bandu koja treba da pođe u poslednji pohod.

Key West (Philosopher Pirate)” započinje atentatom na američkog predsednika Vilijama MekKinlija, za vreme čijeg mandata su sa ostrva navedenog u naslovu ove numere američke trupe poslate na Kubu. Ovaj, u tek par stihova, nagovešten događaj čini važnu sponu koja će ovu pesmu povezati sa narednom, ujedno i poslednjom na ovoj ploči. Fokus se, pak, ubrzo premešta na glavnog junaka i na idilični doživljaj ostrvceta Key West, na kom traži utočište. U trenutku kada pomene da je rođen na pogrešnoj strani pruge, kao Ginzberg, Korzo i Keruak, slušaocu biva jasno da kroz usta junaka progovara sam Dylan. Time odaje poštu piscima Bit generacije, bez kojih, verovatno, ne bi bilo niti Dylana, niti rokenrola kao muzike.

Završna “Murder Most Foul” je numera koja ima posebno mesto na ovom albumu, a i u Dylanovom opusu uopšte. Naime, ova skoro sedamnaest minuta duga balada se na fizičkom izdanju ovog albuma nalazi na posebnom disku, i najduža je pesma koju je ovaj autor objavio. Istovremeno, ona je i jedini hit u Dylanovoj karijeri koji je dospeo na prvo mesto Bilbordove liste.

Pesma započinje u Dalasu, 1963, na dan ubistva Džona Kenedija. Poznavaoci Dylanovog privatnog života kažu da je ovaj atentat tema koju je on pomno istraživao i o kojoj je vodio detaljne beleške. Otuda je taj “mračni dan u Dalasu” opisan sa izuzetnom minucioznošću i sa velikim saosećanjem za predsednika koji je ubijen „kao žrtveno jagnje”.
Iako zauzima veliki deo ove numere, atentat na Kenedija nije njena jedina tema. On je ovde upotrebljen kao polazna tačka za razvijanje slike čitave epohe nastale posle njega. Apokaliptične vizije, prouzrokovane pomenutim ubistvom prepliću se sa motivima popularne kulture. Uspon hipi pokreta i kontrakulture šezdesetih, oličen u pojavi Bitlsa, koji vrhunac dostiže legendarnim festivalom u Vudstoku, i početak njegovog kraja na koncertu Rolingstonsa u Altamontu, Dylan je majstorski, sa neviđenom nonšalancijom smestio u svega jednu strofu. Kada se negde pri sredini numere junak pesme obrati Vulfmenu Džeku, legendarnom radijskom voditelju, i počne da naručuje pesme i izvođače čiju će muziku puštati, tada počinje jedan od najmagičnijih i najneobičnijih prizora u popularnoj muzici. Kao iz nekakvog starog džuboksa, pred slušaocem počinju da iskrsavaju neke od ponajboljih numera džeza, bluza, roka i kantrija.
Pažljivi slušaoci su u svojim beleškama pribeležili reference na preko sedamdeset pesama. Ako se tome pridodaju aluzije na književna dela, kao što je naslov “Murder Most Foul” citat iz Šekspirovog “Hamleta”, te na filmska ostvarenja, dobija se jedan veliki i šareni kolaž, koji će dilanolozima pružiti mnogo materijala za izučavanje.

Albumom “Rough and Rowdy Ways” Bob Dylan se, nakon duže pauze od autorskog rada, te tri albuma obrada koji su prošli relativno nezapaženo, vratio na scenu. Prateći bend, predvođen Čarlijem Sekstonom, sa lakoćom menja stilove i žanrove, spreman da isprati svaku Dylanovu zamisao. Bob je, sa druge strane, u odličnoj formi za pisanje pesama. Dugo od njega nismo čuli ovakve stihove. Kao što je već napomenuto, u podtekstu ovog albuma se nalazi priča o uvođenju popularne kulture i subkulture pod okvire oficijelne kulture. Ovom pločom njen autor još jednom potvrđuje da važnu ulogu u tom procesu ima upravo njegovo stvaralaštvo. Otuda se može zaključiti da je naslov uvodne numere u potpunosti opravdan. Dylan je veliki, sadrži mnoštva.

Spisak pesama:
  1. I Contain Multitudes
  2. False Prophet
  3. My Own Version of You
  4. I’ve Made Up My Mind to Give Myself to You
  5. Black Rider
  6. Goodbye Jimmy Reed
  7. Mother of Muses
  8. Crossing the Rubicon
  9. Key West (Philosopher Pirate)
  10. Murder Most Foul
Luka Velanac
 
Zone prelaznih stanja ili kako je rođen „Pretty Hate Machine“

Albumism_NineInchNails_PrettyHateMachine-1392x696.jpg.pagespeed.ce.7-7MO5f4dV.jpg


I used to be so big and strong
I used to know my right from wrong
I used to never be afraid
I used to be somebody
I used to have something inside
Now just this hole that’s open wide
I used to want it all
I used to be somebody (“
Down in It”)

Debi album diva industrijskog roka Nine Inch Nails, pod nazivom „Pretty Hate Machine“, objavljen je 20. oktobra 1989. godine i u potpunosti je delo Trenta Reznora, koji je do danas jezgro i jedini stalni član ove grupe. Ovaj album je bila njegova prva saradnja sa producentima Adrianom Sherwoodom i Markom EllisomFloodom”, koji su i kasnije učestvovali u skoro svim važnijim ostvarenjima grupe. Osim njih, saradnju je ostvario i sa Keithom LeBlancom i Johnom Fryerom. Flood je prvobitno trebao raditi na celom albumu, ali se ipak sveo na “Head Like A Hole” i “Terrible Lie”, jer je bio zauzet radom na albumu “Violator” grupe Depeche Mode. “Pretty Hate Machine” proveo je 113 nedelja na listi Billboard 200, i postao je jedna od prvih nezavisno izdatih ploča koja je dostigla platinasti tiraž.

Reznor važi za jednog od naproduktivnijih i najuticajnijih muzičara i producenata na muzičkoj sceni. Kao mladića, sebe opisuje kao štrebera zaljubljenog u sint zvuk. Jedno vreme radio je kao noćni čuvar i domar u Right Track Studios u Clevelendu, Ohio. Slobodno vreme u njemu, koristio je da snima svoju muziku. Brzo je učio. Koristio je klavijature, dram mašine, gitare i semplere kako bi snimio svoj prvi demo pod nazivom „Purest Feeling“. Neke od tih traka prerađene su i našle su se na njegovom prvencu “Pretty Hate Machine”. Napravio je pravo malo remek-delo u industrijal revoluciji. Reč je o svojevrsnoj fuziji pop senzibiliteta sa agresivnom elektronskom bukom, koja je upotpunjena sirovim, emotivnim tekstovima. “Pretty Hate Machine” je prepun uticaja, prvenstveno grupa koje su razvile industrijal poput Skinny Puppy, Throbbing Gristle, Cabaret Voltaire i Ministry. U post-pank paranoju upao je uz Joy Division i Nicka Cavea, a primetno je i da su veliki uticaj na njegovo stvaralaštvo imali i The Cure, David Bowie, Prince, Jane’s Addiction i Public Enemy.

Raditi samostalno bio je neodoljiv izazov i možda greška, a svakako iskustvo koje je Reznor uspeo da pretoči u muziku. Privukao je pažnju izdavačke kuće TVT Records svojim demom i dobio priliku da snimi album. Ipak odbio je da to bude na tradicionalan način sa bendom te ga je snimio uglavnom sam. Bio je spreman da pokaže ko je, kroz svoj zvuk.

Reznorov vokal u pesmama zvuči tvrdo, ali u isto vreme i ranjivo, često uz vriske i vapaj. “Pretty Hate Machine” je na neki način njegova lična ispovest. Momenti u kojima od mrmljanja dolazi do urlika nemoći, odgovara aspektu frustriranog mladića koji ne uspeva da pomogne sebi. Primetna je i određena količina mržnje, od koje je većina usmerena na neko neodređeno “you”, koja istu tu frustraciju čini još većom. Primer je gotovo animalna, pesma za podijum “Sin”: You give me the reason, you give me control, I gave you my purity, my purity you stole. Tekstovi dobrog dela pesama sa “Pretty Hate Machine” su prepuni straha za egzistenciju koji potiču od samoprezira iz dubina Reznorove psihe.

Pesma “Head Like a Hole” je prva pesma koju je uradio, vodeći singl sa albuma i najveći hit sa njega. Ako izuzmemo nju, album obiluje hladnim tonovima klavijatura, dok jakih, pretećih gitarskih tonova skoro da i nema. Otvara ga “Down In It” koja je kao drugi singl postala omiljena na MTV-ju, predstavila Nine Inch Nails široj publici i pomogla naglom skoku prodaje albuma.

Neki od Reznorovih tekstova izražavaju anksioznost kroz koju je prolazio, kao i osećanje izdaje od strane voljene osobe, društva ili pak Boga.- kao što je to primer u pesmi “Terrible Lie”, kada u u razgovoru sa njim on kaže: (Hey god) I think you owe me a great big apology.

Centralno mesto na “Pretty Hate Machine” pripalo je pesmi “Something I Can Never Have” u kojoj Reznorovo srce doslovno krvari. U ovoj baladi vriska više nema, ostala je čista utučenost. Ništa se ne čini dobro: This thing Is slowly taking me apart, gray would be the color if I had a heart. Pesma počinje sa minimalnom klavirskom figurom i nekoliko tihih sint tonova, koji tek ponegde propuštaju udaljene, hrapave zvuke bubnjeva i tihe kontra melodije.

Dokaz da se “Pretty Hate Machine” bazira na depresivnim stanjima u kojima se umetniku čini da je njegov život već gotov je i pesma “That’s What I Get”: “I told you I’d never say goodbye, I’m slipping on the tears you made me cry”… Najveći erotski naboj na albumu svakako poseduje pesma “The Only Time” , koja je odličan uvod u veliko finale i “Ringfinger” kojoj poseban karakter daje prepoznatljiva gitarska deonica. Demo verzija ove pesme nosi naziv “Twist,” i njen tekst se razlikuje.

“Pretty Hate Machine” uspeo je da privuče pažnju publike o kojoj Reznor nije mogao ni da sanja. Bio je potpuno nepripremljen za ovakav uspeh i morao je što pre da oformi bend kako bi svoje pesme mogao da prezentuje uživo. Pridružili su mu se Chris Vrenna i Richard Patrick. 1990. godine nastupili su kao predgrupa na koncertima Petera Murphyja i The Jesus and Mary Chain. Ubrzo nakon toga Nine Inch Nails su svirali na festivalu Lollapalooza i otvarali nastupe benda Guns N’ Roses u gradovima Evrope.

Reznor je sa Nine Inch Nails osvojio Oscara i Grammy nagrade. Sa milionima prodatih nosača zvuka i nebrojeno održanih koncerata širom sveta, daleko je od onog utučenog umetnika koji se borio da se odupre samouništenju, kakvog smo ga spoznali kroz njegov prvenac. Njegova brutalno iskrena osećanja bila su iskorak ka ostvarenjima željenog. Negde između prelaznih i izmenjenih stanja, stvorila se ključna komponenta, mašina koja je pokrenula uspeh jedne od najvećih grupa današnjice.

Biljana Cvetanovski
 
AC/DC objavio singl s predstojećeg albuma

acdc-e1602072536885.jpg.pagespeed.ce.eXLDFX85Ur.jpg


AC/DC su podelili sa svetom video spot prvog singla “Shot In The Dark” sa budućeg novog albuma Power up.

AC/DC če objaviti novi, sedamnaesti studijski album 13. novembra ove godine, čime prekidaju šestogodišnju pauzu od objavljivanja albuma “Rock Or Bust” (2014).

Power up biće dostupan u višestrukim konfiguracijama, od digitalnog izdanja, preko diska (standarni i deluks) , kao i na vinilu (180 grama, u duplom omotu). Limitirani deluks komplet biće ultimativna poslastica za fanove, sa strane će imati dugme, koje aktivira svetleći neonski logo AC/DC , dok sa ugrađenih zvučnika odzvanjaju uvodni taktovi singla “Shot In The Dark”. Unutrašnjost kompleta obuhvata disk novog albuma u mekanom pakovanju, sa knjižicom od 20 strana u kojoj se nalaze ekskluzivne fotografije grupe. Tu je i USB kabl na punjenje, koji omogućava da komplet stalno svetli I bude aktivan. Planiraju se i limitirane verzije LP izdanja, sa žutim i crvenim vinilom.


 
The Strokes – The New Abnormal
Izdavač: RCA, 10. 4. 2020.
Producent: Rick Rubin
Žanr: alternative/indie rock
Trajanje: 45:07
Ocena: 7


The-Strokes-The-New-Abnormal-300x300.jpg


Robotski početak, bubanj skoro kao mašina. Gitarice, basić. Može, počinjemo. Prva stvar – “The Adults Are Talking“. O čemu to odrasli pričaju? Mora da je nešto jako bitno. Pa da, politika! To je veoma važno i namenjeno je samo starijima, tako je. Vi, klinci, ne pokušavajte odrasle da dozovete ili prekidate kad pričaju jer tema je ozbiljna i nije namenjena vama.

Prošlo je devetnaest godina otkada su se, tada kao klinci prvi put kolektivno obratili svetu albumom “Is this it” i medijski bili ošamareni etiketom – bogati klinici koji drljaju gitare. Nekoliko albumskih obraćanja je bilo između prvog i ovog poslednjeg, šestog o kojem danas govorimo – “The New Abnormal“. Klinci su u međuvremenu porasli. Evo ih opet, šta sad hoće, šta kažu?

Deluje da se na početku svog friškog albuma sastav The Strokes priseća medijskog osporavanja i već pomenutih zamerki. Momci verovatno jesu bili bolje socijalno situirani od ostalih muzičara, ali da li ih to čini manje muzičarima od ostalih, verovatno ne, a da li ih to sprečava da rade ono što vole, sigurno ne. U prvoj strofi Julian Casablancas referiše na početak karijere jedva otvarajući usta. Kako se stvar nastavlja, sve više peva, a sve manje liči na neku novu zelenokosu klinku. Promenom vokalnog izražaja, sve je jači utisak da Julianove reči govore zapravo o politici, korporativnim koruptivnim radnjama i prevrtljivim ljudima. Ove reči odgovaraju ulozi koju Strokesi igraju u predsedničkoj izbornoj utakmici u Americi. Nastupali su na predizbornoj konvenciji i otvoreno podržavali Berniea Sandersa.

Pustimo odrasle da nastave svoju priču i pređimo iz jako ukaljanog politikantskog igrališta u beachboys morske dubine ljubavne nesebičnosti – “Selfless“. Dok lirski subjekt priznaje grešku za vreme koje su partneri izgubili i ulazi u refren u kom vapi za ljubavlju, ruke Alberta Hammonda Jr. i Nicka Valensia prvo klizaju duž gitarski vrat, pa karakteristično čvrkaju žice da bi naizgled nedovršeni refren bio nastavljen gitarskim solom.

Sledeća pesma na albumu je verovatno ona koja će zameniti “Last Nite” na muzičkim kanalima kada jednom nedeljno odvoje sat vremena za alternativnu muziku, ako već jedna druga stvar sa ovog albuma nije to uradila, jer za nju već postoji spot. Radi se o pesmi “Brooklyn Bridge To Chorus“. Muzički ona odgovara modernim, dance, pop pesmicama, čije korene možemo pronaći osamdesetih godina. Tekst pesme varira od jako ličnog do jako banalnog. S jedne strane je Julianovo shvatanje da stari (ima nepune 42 godine), da nove naraštaje ne razume i pominje bivšu suprugu kojoj se divi (rastali su se prošle godine). Sa druge strane je jednostavan i možda smešan refren koji bi mogao odgovarati tematici starenja u pesmi. Osim toga, nezaobilazno je uočiti, čuti, da stihove završava dirigovanjem bendu koje se neuklapa u celu strofu. Kao da je teksta nedostajalo, pa je morao da kaže Break pred pauzu i da pred ulazak u refren pita Can we switch into chorus right now. Čudno.

Jedna od netipičnih, drugačijih stvari na albumu je svakako “Eternal Summer“. Verovatno bi hardcore fanu Strokesa prva reakcija bila Bokte, jesu ovo Strouksi?. Jesu Strokesi i izgleda da su se družili sa onim australijskim ukrotiteljem impale (Tame Impala). Ovo je najduža pesma na albumu i traje, traje, traje. Muzički su verovatno hteli da postignu ono što možda na prvu loptu rečima nisu uspeli. Summer is coming, won’t go away, visoko Julianovo pevanje nam govori o problemu globalnog zagrevanja i blago nas ponovo uvlači u politikantsku kaljugu s početka albuma.

Prethodne dve stvari o kojima smo govorili hronološki deli pesma “Bad Decisions“, jedan od dva singla sa albuma. Ona u jednom svom delu podseća (ne podseća, zapravo jeste) na pesmu onog engleskog muzičara plave, nakostrešene kose koji igra sam sa sobom (Billy Idol), te su i njega potpisali kao koautora ove numere. Fabrizio Moretti odbrojava na palicama i bum, gitarski uvod ka kojem se okreće uho. Rastresit bubanj podržava strofu iz koje se ulazi u sporan (čitaj Billy Idolov) refren. Taj stih pick up your gun, put up those gloves i ceo bend iza njega poželite da čujete sto puta, on vodi na kratak, ali jako uzbudljiv put koji iscrtava Nikolai Fraiture svojom bas gitarom, dok Albert i Nick svojim sviranjem ulepšavaju levu i desnu stranu druma.

Drugi singl sa albuma je verovatno najsvetliji momenat na celoj ploči – “At The Door“. Bez bubnja, gotovo bez gitara (jedna se ušunjala bojažljivo u refren), samo bas, sintovi i savršena prostranost koju oni ocrtavaju sve više kako pesma odmiče. Iako stvar nije bogata različitim instrumentima ona nosi sa sobom dozu uzvišenosti koju bi sigurno bolje izneo svemirski simfonijski orkestar, no i ovako zvuči jako dobro, ovde na Zemlji. Julian deluje povređeno, ranjeno, ali veoma razgovetano peva o onome što ga muči. U bridžu konstatuje but we lost this game so many times before. Predao se i ostaje da leži na hladnom podu čekajući nešto, nekog. Ova dirljiva stvar nosi sa sobom reference na ranije Strokes pesme. Sličan aranžman pesme su pokušali da naprave na prethodnim albumima, ali su to izveli sa manje uspeha. Ovaj pokušaj je uspešan i za to je verovatno zaslužan producent Rick Rubin.

Nakon što smo stigli do vrha, spuštamo se polako, baš polako i tromo, u poslednju trećinu ostvarenja. Prva u tom lenjom nizu je “Why Are Sundays So Depressing“. Ukoliko odgovor na pitanje iz naslova tražite u pesmi, batalite, nećete ga naći. Pesma je nostalgična. Toliko nostalgična da Julianu nedostaje posao od devet do pet. Ispod reflektivnog teksta nalaze se raspevane gitare koje, za Strokese neuobičajeno, sviraju razmahane, opuštene ruke. Taj način sviranja se odlično uklopio u emociju pesme, ali sem toga u pesmi nema nijednog drugog bitnog muzičkog momenta. Sličan muzički, neinventivan problem ima i “Not The Same Anymore“. Jako jednostavan vers i refren odsviran kao na prvom albumu. Julian po ko zna koji put se osvrće na svoje veze, kakve su bile, kakve su mogle biti. Govoreći o njima, on zapravo uvek govori o sebi, nije mogao da se promeni, imao je nasilne tendencije, bivao je nesiguran. Ovde eksplicitno prihvata krivicu i veli I was afraid, I fucked up.

Finale je ostavljeno za “Ode To The Mets“. Tu Julian i bend nisu zeznuli. Pesma je oproštajna. To se može zaključiti ne samo po senzibilitetu melodije već po drugom stihu koji glasi Not gonna wake up here anymore. U svoj ozbiljnosti teksta nakon prve strofe na traci se desio, reklo bi se, spontani momenat, ali ciljano sačuvan kao dobar štos. Julianov vokal je zastao s pevanjem i kratko prozborio Drums please, Fab. Fab ulazi, pesma dobija na obliku, a vokal nastavlja tamo gde je stao. Simpatično. Ne samo što je bubnjem pesma dobila potporu, nego su i sintovi počeli da se razlivaju po muzičkom platnu koje postaje sve šarenije. Muzičke boje prate intenzitet vokalnog izražaja, sve se više detalja pojavljuje i tras – outro – najlepši momenat, čuvali su ga za kraj. Žica je pogođena.

Četrdeset pet minuta kasnije prošli smo ceo album. Od devet numera odslušano, samo su dve ispod četiri minuta. Politika, ljubav, dance ritmovi, energija, briga, sintovi, refleksija, melanholija i oproštaj, sve je tu. Pojedine pesme će Strokes fanove odvratiti, druge numere će privući ljubitelje muzike. Julianovi stihovi se kreću od prostih, banalnih, pa i slučajnih, do veoma emotivnih, dirljivih i ličnih, sve to u jednoj pesmi i tako devet puta. Motiv vrata je prisutan kroz ceo album. Julian ih verovatno traži, traži izlaz, utehu i pronalazi je iza vrata na kojima piše Muzika.

Branislav Cvetković
 
Gavran leti devet puta: Pesme za koje je inspiracija bio Edgar Allan Poe

portletResources-1.jpg


Edgar Allan Poe (19.01.1809 – 7.10.1849) jedan je od najznačajnijih i najuticajnijih američkih pisaca svih vremena. Da je bio čovek izrazito širokih interesovanja potvrđuje njegova svestranost: bio je i književni kritičar, teoretičar, urednik i liričar, esejista, publicista i polemičar. Romantizam je bio njegov književni pravac, pa se smatra i njegovim predstavnikom. Interesantno je da Edgar Allan Poe prožima naučnu fantastiku u nekim od svojih dela, što je u to vreme bilo tek u začecima. Smatra se i pretečom detektivskog žanra.
Poe je vodio vrlo težak život, od samog detinjstva. Radio je za brojne američke časopise, i ne tako retko bio meta kritičara, najčešće u negativnom kontekstu. Međutim, uvek je ostajao veran sebi, smatrajući da pravi umetnik treba da stvara emocijama i razumom i da samo tako umetničko delo može da postane celina. Svoju najpopularniju pesmu „The Raven (“Gavran”) objavio je 1845. godine u časopisu Mirror u kojem je radio kao urednik, i zaradio devet dolara. Za života je ostao skoro pa anoniman, a slavu je stekao tek nakon smrti, i to vrlo misteriozne. Naime, čuveni pisac je zadnji put viđen u javnosti 3. oktobra 1849. godine u jako lošem stanju i niko ne zna tačno kako je proveo poslednje dane života i od čega je umro. Njegov doktor je zabeležio da je pred smrt dozivao izvesnog Reynolda, ali do danas niko nije siguran ko bi taj čovek mogao biti. Postoji čak devet teorija o smrti ovog majstora mračnog i sablasnog.
Poe je pisac misterije, avanture, makabrizma, arabesknog i grotesknog. Svojim delima inspirisao je i još uvek inspiriše umetnike širom sveta, kako književnike, tako i druge umetnike. Zbog njegovog mračnog stila pisanja pretežno mu počast odaju metal bendovi i kompozitori klasične muzike, a potkralo se i nekoliko izuzetaka. Zanimljivo je to da frontmen benda HIM Ville Valo osim što često koristi Poeove citate u svojim pesmama, otišao je i korak dalje, pa je svoja leđa ukrasio tetovažom koja prikazuje Poeove oči. Marilyn Manson pak, među svojim slikama ima i Poeove portrete, a jednom prilikom je izjavio da mu je inspiracija za pesme upravo dolazila od priča ovog pisca.
Rachmaninov – “The Bells” (1913)
The Bells je horska simfonija, i to jedna od dve omiljene Rachmaninove simfonije (druga je “All-Night Vigil“) iz sopstvenog opusa. Tekst za nju je preuzet iz istoimene pesme i preveden je na ruski. I drugim kompozitorima klasične muzike Poe je služio kao inspiracija, a među njima su Nikita Koshkin, Adam Stern, Dominick Argento, André Caplet itd.

Queen – “Nevermore” (1974)

Sam naziv pesme sa albuma “Queen II” benda Queen je jasna referenca na pesmu “The Raven” u kojoj se ova reč ponavlja kao refren: “Bird or beast upon the sculptured bust above his chamber door, with such name as “Nevermore.”” Ona je poslužila i metal bendu Nevermore kao inspiracija za naziv benda.

Bob Dylan “Just Like Tom Thumb’s Blues” (1965)
Bob Dylan je ovu pesmu objavio na albumu “Highway 61 Revisited” , a tekst za nju je inspirisan pričama “Under The Volcano” (Malcolm Lowry), “The Murders in the Rue Morgue” (Edgar Allan Poe) i “Desolation Angels” (Jack Kerouac), dok je naziv preuzet od pesme “My Bohemian Life (Fantasy)” (Arthur Rimbaud).

Joan Baez – “Anabel Lee” (1967)

Poslednja Poeova pesma “Annabel Lee” bila je inspiracija kompozitoru Donu Dilworthiju da uradi istoimenu pesmu koju je snimila Joan Baez i objavila na svom albumu “Joan“. Stevie Nicks je takođe snimila pesmu sa ovim nazivom na svom albumu “In Your Dreams” iz 2011. godine. Annabel Lee posvećena je Virdginiaji, devojci u koju je Poe bio neutešno zaljubljen kao dečak, a koju je zadesila tužna sudbina, slično kao i sve dame iz njegovih dela. One su svojom smrću postale vanvremenske, besmrtne, predmet obožavanja, divljenja i izvor neiscrpne inspiracije.

The Beatles – “I Am the Walrus” (1967)
“The Murders in the Rue Morgue
” smatra se prvom modernom kriminalističkom pričom. Referenca na ovo Poovo delo može se naći u pesmi benda The Beatles “I Am the Walrus”, koju je napisao John Lennon, a koja je urađena za film “Magical Mystery Tour”. U pesmi se doslovno spominje ime Edgara Allana Poea. Na čuvenom omotu albuma ovog benda – “Sgt. Peper`s Lonely Hearts Club Band”, Poov lik se nalazi u gornjem redu, između Freda Astaira i Junga.

Iron Maiden – “Murders in the Rue Morgue” (1981)
“Murders in the Rue Morgue” se odnosi na gorepomenutu horor priču, a ova pesma se nalazi na njihovom drugom albumu “Killers”. Bend White Stripes takođe je bio inspirisan njom kada je radio singl “Red Death at 6:14″.

Tool – Sweat (1996)
“Dream Within a Dream”
naziv je Poeove pesme koja je dala inspiraciju bendu Tool da upotrebi čuvenu referencu – „Seems like I’m slipping into a dream within a dream” u njhovoj pesmi “Sweat”, koja se nalazi na albumu “Escape From L.A.”

Tristania – “My Lost Lenore” (1998)

Naziv pesme “My Lost Lenore” sa albuma “Widow’s Weeds” asocira na lepoticu Lenoru koja se pominje u Poeovoj pesmi “The Raven”. Iz nje su preuzeti i početni stihovi „For thy promise bewailed, by her raven eyes, by her beauty and a scarlet sunrise”. Leonore je naime bila Poeova rođaka, koja je sa svojih nepunih petnaest godina umrla. Opis koji bi najbolje mogao dočarati nju je svakako rečenica gde Poe kaže da je stvorena savršeno lepom, samo da bi umrla. Po njegovim rečima ona nije pripadala ovom svetu, već božanstvima, gde im se tako mlada i vratila.

The Grave Diggers – “The Raven” (2001)
Ceo album “The Grave Digger” istoimenog benda, posvećen je Poeu i njegovom radu, pa se tako na albumu mogu naći pesme “The Raven” i “Fall of the House of Usher”.

Nightwish
“The Pit and the Pendulum” (2007)
Inspirisan kratkom Poevom pričom “The Pit and the Pendulum” bend Nightwish je snimio istoimenu pesmu. Ona se nalazi na njihovom albumu “Dark Passion Play (Special Deluxe Edition)”. Zanimljivo je i to da je upravo Poe omiljeni pisac Thomasa Holopainena, frontmena benda.

Lou Reed – “Who Am I (Tripitena’s Song)” (2003)
Na duplom Lou Reedovom albumu “The Raven mogu se naći brojne reference na Poeovo delo, kao i njegovi citati koje čitaju poznate ličnosti. Ovaj album je u tesnoj vezi sa operom iz 2000. godine koju je Lou Reed pisao sa Robertom Vilsonom, a koja nosi naslov “Poetry”. Reč je o poslednjem rock albumu Lou Reeda, a nastao je u saradnji sa bendom Metallica.

Green Day – “St. Jimmy” (2004)

Green Day je pesmu “St Jimmy” uradio za album “American Idiot” i u njoj se pominje Poe: „I am the son of a bitch and Edgar Allan Poe, raised in the city in the halo of lights”.

Steven Wilson – “The Raven That Refused to Sing(2014)
Ova pesma nalazi se na istoimenom trećem solo abumu frontmena nekadašnjeg benda Porcupine Tree i zasnovana je na Poeovim pričama.

Biljana Cvetanovski
 
Jakarta „Letim“ (Mascom 2020)

JAKARTA-Letim-cover.jpg


Sem toga što je nedavno pretvoren i u književnost, Igoru Popoviću nije ostalo ništa drugo nego da uradi ono što su njegovi angloamerički ispisnici uradili odavno – da se muzički reaktivira. Kako Jakarta spada u polumitski korpus bendova postnovog talasa poput bendova U škripcu ili Slomljena stakla, i kako je ovaj zvuk postao novopronađena zlatna žica svetske produkcije, prirodno je da bend ima još nešto da kaže. Sudbina je htela da to budu osnivači, Popović i Parđovski.

S obzirom na to da je tzv. rana Jakarta više bila Classix Nouveaux, Visage ili rani Ultravox ili Human League, tj. adekvatni beogradski odgovor na novi romantizam u Britaniji, tako je kasnija Jakarta bila komercijalnija poput Big Country-a ili Simple Minds-a. Kako su bolje ostarile pesme s Maske za dvoje nego s Bomba u grudima govori da su bila dva relativno različita benda. Popović je posle 35 godina odlučio da snimi album koji je sonično u drugom, a duhovno u prvom albumu. Letim ima nekoliko zanimljivih i manje prepoznatljivih obrada iz epohe kad je pop muzika nešto značila, a tu je i original, Tamna strana meseca.

Popović nije zaboravio da bude pretenciozan i bombastičan (ha!), takvi su mu i prepevi, a i aranžmani. Glas je izgubio mladalački angst, ali je dobio finu patinu i jasno je da su ovaj manirizam kasnije prihvatili bendovi Fit i Laufer. Možda bi bilo mnogo lakše da je Popović izabrao recept kojim je Tom Džons krajem devedesetih revitalizovao svoju karijeru, međutim, ostao je veran sopstvenom Weltschmertz-u, pa ko zaista bude hteo, pronaći će obrade Pitera Gebrijela (prvi singl Selo banja), Fleetwood Mac-a ali i Shine On od House of Love, koji je najhrabriji potez na albumu.

Sveobjašnjavajuća i otvarajuća Letim energična je obrada Someone, Somewhere in Summerime, pa je analogija sa Džimom Kerom i njegovim bendom paradigmatična kad je ovaj projekat u pitanju. Jakarta i onda i danas spada u retke bendove koji nisu imali korene u lokalnom miljeu, pa njihov ondašnji uspeh može da izazove nevericu kod mladih. Međutim, ovo je poželjan povratak, pogotovo posle kompilacije San je jak iz 2014.

Aleksandar S. Janković
 
Bajaga i Instruktori „Ovaj svet se menja“ (Pgp Rts/Cro Rec)

BAJAGA-omot1.jpg


Definitivno najpoznatiji i najčuveniji rok muzičar jugosfere, s preko 40 godina poslovnog iskustva koji zaslužuje pet boračkih penzija, pojavio se s novim albumom, koji je delimice inspirisan fizičkom distancom i izolacijom zbog pandemije.

Kako je Bajaga svoju karijeru započeo of-projektom/albumom kozerskih pesama, koji je u njegovom slučaju bio stilska vežba, trebalo je samo pola decenije da postane najveća muzička jugoslovenska zvezda čiji je kanon definitivno definisan osamdesetih. Trideset godina kasnije, Bajaga s Instruktorima snima sporadično ubedljive albume, međutim, uvek profesionalno besprekorne. Zahvaljujući kulturi sećanja i jugonostalgiji, aktuelnost ovog muzičara nije jenjavala ni među ispisnicima ni među njihovom decom.

Posle odličnog blu-ray izdanja U Puli lom, izvanredno emotivno balansiranog materijala iz svih faza rada, Bajaga nas je iznenadio svojevrsnim zicer-projektom, pesmama koje je pisao za druge izvođače (Zdravko Čolić) i za pozorište, film i televiziju. Nova, naslovna pesma, tipična je brzalica inspirisana novom realnošću, tako da je Bajaga i prvi muzičar koji je kapitalizovao opor trenutak u kome se nalazimo. Ostatak materijala leluja između prepoznatljivih, melanholičnih balada (Moja draga), koje prizivaju zaboravljene epohe, standarda poput Ja sam se ložio na tebe ili tzv. „primenjenih” momenata kao što je špica za TV seriju Otvorena vrata.

Nedovoljno eksploatisan hit duet Biković-Bajagić priziva sentiment Mojih drugova dok se sveobjašnjavajuća Mladost referiše kako na Arsena Dedića tako i na sva prohujala i zanesena vremena koja se više nikad vratit’ neće. Ali će sigurno postati budući kafanski klasik. Ovaj svet se menja više je kao lični dnevnik gde su svi opisani događaji dobili još po jednu fusnotu.

Aleksandar S. Janković
 
The-Killers-Photo01_2020_UniversalMusic-2310x1317_c.jpg



RECENZIJA: The Killers: “Imploding the Mirage” – himnični rock za ljude koji su prešli četrdesetu


Na svom šestom albumu (“Imploding the Mirage”, Island) The Killers i dalje žele biti Bruce Springsteen ili Tom Petty, no zahvaljujući kičastom pristupu i ogromnoj, gotovo karikaturalno epskoj ambiciji prije ispadaju novovjekovni Meatloaf ili Journey.


Kao i prijašnjih nekoliko albuma “Imploding the Mirage” je najzabavniji kad je najapsurdniji, odnosno kad bend prihvati svoju ispraznost i besmislenost koju skriva standardno širokim zvukom.

The Killers su na ovom albumu angažirali producenta Shawna Everetta, najpoznatijeg po radu s The War On Drugs, a na albumu gostuje i frontman tog benda Adam Granduciel. Utjecaj je očigledan, ali su ga Brandon Flowers i ostatak ekipe potpuno krivo pročitali. Dok The War On Drugs puštaju emocije da se polako šire pjesmom, Flowers skače po zvučnicima kao hiperaktivni zec, čime se potpuno poništava panoramski učinak ovakvog zvuka.

Prihvatimo li redikuloznu prirodu ovog benda, kroz tekstove koji doslovno nemaju nikakvog smisla, sačinjenih od fraza za koje Flowers misli da dobro zvuče, pretenciozno ubačene samplove kultnih bendova poput Cana i Neu! koji su tu valjda da pokažu kako bend ima dobar ukus i pseudoreligijski zanos pjesama, zapravo je lako voljeti ovaj album.

Istina, on neprestano pleše na rubu parodije, ali to je i poanta adult oriented rocka kakvom teže – stil iznad sadržaja, afektacija iznad emocije. Dok većina drugih formi gitarske glazbe pati jer im pop i hip hop sve više otimaju mlađu publiku, ovaj tip glamuroznog AOR-a ne treba se brinuti za svoju budućnost dok god postoje srednjovječni roditelji koji slušaju Otvoreni radio razvozeći djecu u školu. Na koncu konca, na tu su foru bendovi poput REO Speedwagon ili Foreigner i ostvarili karijere, pa zašto ne bi i Killersi?


Karlo Rafaneli
 
Massive Attack ‘Eutopia’ – reset ili kraj čovječanstva?

Otkako je čitavim svijetom zavladalo covid-ludilo, svako malo začuo bi se neki, dosta usamljeni glas koji nam je pokušavao poručiti kako je ovo idealna prilika za reset čitavog čovječanstva, korak prema solidarnijem, pravednijem i jednostavnijem svijetu.


Massive-Attack-Eutopia-1594385899.jpg

MASSIVE ATTACK ‘EUTOPIA’

Takvi glasovi u posljednje vrijeme kao da su malo utihnuli, možda bolje rečeno ustuknuli pred nebrojenim apokaliptičnim scenarijima koji nas, ako ne prije, čekaju najesen. Robert Del Naja i redatelj Mark Donne nisu se dali ušutkati, već su svoje viđenje bolje budućnosti pretvorili u audio-vizualni EP kakvom je u povijesti glazbe prilično teško naći prethodnika ili srodnika.

Kao prvo, svaka od tri skladbe na ovom izdanju sadrži predavanje kakvo biste očekivali čuti na nekom od najprestižnijih europskih i svjetskih fakulteta, a riječ je zapravo o argumentaciji za globalnu promjenu sustava iza koje stoje autorica Pariškog klimatskog sporazuma UN-a Christiane Figueres, osnivač Univerzalnog principa osnovnog dohotka Guy Standing, te Gabriel Zucman, francuski ekonomist poznat po istraživanjima poreznih oaza i korporativnih poreznih utočišta. Samim time, potpuno je jasno da “Eutopia” nije radio-friendly i da zasigurno neće iznjedriti nešto nalik hitu ili koncertnom favoritu, usprkos jakim gostima Saulu Williamsu, Algiersima i grupi Young Fathers.

To, dakako, nije niti bio cilj – ovaj EP doživio sam kao pokušaj Massive Attacka da ponudi odgovore i neka rješenja koja nas mogu izvući iz svega što nas je zadesilo. Pritom su detektirali i najvažnije prepreke koje nas čekaju pa, primjerice, “Standing” govori o divovima ‘koji blokiraju put ka dobrom društvu’ kao što su nejednakost, nesigurnost, dugovi, stres, neofašistički populizam, odnedavno i pandemija. Njegov odgovor krije se u spomenutom pravu na osnovni dohodak ‘koji svakome može donijeti ekonomsku sigurnost’.

Figueres je, pak, pobrojala sve što je prijetilo čovječanstvu i prije korone te uputila snažnu poruku o nužnosti hitnog reagiranja na klimatske promjene i sve čime svakodnevno uništavamo Zemlju.
Detaljniju analizu njihovih teza ipak bih prepustio nekom stručnijem pa ću se fokusirati na ono što je na “Eutopiji” donekle u drugom planu, a to je muzika. Sve tri pjesme, nastale na daljinu tijekom lockdowna u tri različita grada, nazvane su po ‘gostujućim predavačima’ i praćene vizualima u rasponu od poruka ispisanih na ekranu do dezorijentirajućih pretapanja lica i približavajućih kosturskih glava. Gledano strogo glazbeno, “Gabriel (#TAXHAVENS)” zvuči kao kolaboracija Suicidea i Trickyja, “Guy (#BASICINCOME)” je puno bliži Young Fathersima nego Massive Attacku, no sve to zasjenila je “Christiana (#CLIMATEMERGENCY)” u kojoj vokal Franklina Jamesa Fishera djeluje poput glasova koji vas progone u vlastitoj glavi, praćen neugodnim industrial beatom.

Poslije dugo vremena, Massive Attack je snimio nešto važno, nešto što pokazuje da glazba, ako već i nema snage promijeniti svijet, još uvijek može upozoravati, otvarati oči i mijenjati način na koji razmišljamo. Zbog toga su nam izdanja poput “Eutopije” sada potrebnija nego ikad.

Ocjena: 8/10
(Samizdat, 2020.)

Vedran Harča
 
Neil Young ‘Homegrown’ – u kaosu droge i izgubljene ljubavi

Četrdeset pet godina Neil Young nije želio objaviti album ‘Homegrown’ jer ga je smatrao isuviše osobnim. No onda ga je poslušao i odlučio podijeliti s publikom.


neil-young-homegrown1.jpg

NEIL YOUNG ‘HOMEGROWN’


Nije to jedini kompletan album koji Neil Young ima neobjavljen, no „Homegrown“ je posebno kopkao fanove obzirom da se radilo o materijalu koji je nastao krajem 1974. i početkom 1975. u periodu kad je Neil emotivno bolno prekinuo vezu s Carrie Snodgress.
lg.php

„Malo je previše osobno. Plaši me. Mislim da ga nikad neću objaviti“, rekao je 1975. za Rolling Stone. Tijekom godina na koncertima je znao zasvirati neku od pjesama, često i s izmijenjenim tekstovima, no album kao cjelina morao je sačekati ovu 2020. godinu, kad ga je Neil Young objavio uz ispriku da je „Homegrown“ trebao izaći par godina nakon albuma „Harvest“. „Ovo je tužna strana ljubavne veze. Načinjena šteta. Bol u srcu. Nisam to mogao slušati. Želio sam nastaviti dalje“, napisao je između ostalog.
Iako Young spominje nadasve legendarni i priznati album „Harvest“, ipak u kontekstu „Homegrowna“ treba sagledati neke druge albume. Naime, prethodio mu je „On The Beach“ iz 1974. – album očaja, kako su ga neki suvremenici tada prozvali i ujedno prilično razočarenje za tadašnje fanove koje je dočekao sasvim drukčiji zvuk i pristup spram albuma „Harvest“. Umjesto albuma „Homegrown“, Young je izveo taktički potez i objavio dvije godine stariji materijal u obliku „Tonight’s The Night“ koji je, kako je povijest pokazala, bio pun pogodak i ujedno bio uvertira za još jedan izvrstan album iste 1975., a to je bio „Zuma“ s novom postavom Crazy Horsea, koji je pretrpio težak udarac 1972. kad je gitarist Danny Whitten umro od prekomjerne doze droge.
Na albumu „Zuma“ Young je predstavio Franka Sampedra koji je došao na Whittenovo mjesto i zasvirao s Talbotom i Molinom, a kao što je poznato „Zuma“ je dala legendarnu pjesmu „Cortez The Killer“. E sad, gledano faktografski „Homegrown“ je trebao biti nasljednik albuma „On The Beach“. Da se to dogodilo kojim slučajem, tko zna kojim putem bi krenula Youngova karijera jer bi nakon „albuma očaja“ došao album još većeg očaja. Pitanje je bi li daleko bolji „Tonight’s The Night“ uopće ugledao svjetlo dana. Važući Youngovu odluku iz današnje perspektive kad slušam „Homegrown“, apsolutno sam uvjeren da je postupio na najbolji mogući način te 1975. godine.

Naime, „Homegrown“ je slabiji od „Tonight’s The Night“, a također treba postaviti pitanje bi li Young toliko ekspresivno zagrizao u „Zuma“ s Crazy Horseom nakon dva uzastopna očajnička albuma i u trenutku kad je propao pokušaj snimanja albuma super-grupe Crosby, Stills, Nash & Young 1974. godine. Držim da nizanje uzastopnih, prevenstveno Youngovih osobnih neuspjeha možda ne bi stvorio onu nužnu dozu ‘gladi’ za novom rundom samodokazivanja i zaliječivanje rana koji su doveli do objave albuma „Tonight’s The Night“, „Zuma“, ali i narednog „Long May You Run“ kojeg je napravio zajedno sa Stephenom Stillsom, ujedno glazbenikom s kojim se najbolje slagao u CSNY-u i na čiji zajednički album se može gledati kao na ozdravljenje od kreativnih trauma koje je s tom super-grupom proživio 1974. godine.
Dakle, ako se sagleda taj cijeli kontekst, odluka da „Homegrown“ bude neobjavljen i zaboravljen jest nešto što treba pripisati Youngovom genijalnom instinktu jednog od najvećih rock stvaralaca svih vremena. No kako to obično biva, zabranjeno voće je najslađe voće za publiku koju je upravo s godinama sve više kopkalo kako zvuči „Homegrown“, što je na koncu dovelo do dimenzija mita oko tog albuma.
Danas, 45 godina kasnije, konačno je i taj mit, zahvaljujući Youngu, razbijen. „Homegrown“ (koliko god potpisnik ovih redaka doživi toplu ugodu kroz tijelo kad čuje prirodni organski zvuk glazbe sedamdesetih) je ujedno album razbijene strukture – album magnovenja kroz koji je Young puštao da ga nosi kombinacija mračnih i retrospektivnih misli – niz skica s varirajućom uspješnošću određenih segmenata.
Konkretno; „Separate Ways“ najavi melankoličnu crtu albuma, naredna „Try“ pokušava unijeti neki optimizam, no ubrzo eskapizam jedne „Mexico“ i nešto kasnije narativne „Florida“ (nastale kao plod magnovenja uslijed previše napušavanja marihuanom) kao da donose osjećaj da opijat nije poslužio kako bi razvio ekspresiju, već da bi je potpuno razbio. Naslovna „Homegrown“ s jedne strane jest himna ‘narodnom medikamentu’ koja može postojati kao izdvojena pjesma, ali unutar konteksta konstantne ljubavne boli dolazi pomalo kao neslana šala. Uz sve, suprotstavljena joj je i „We Don’t Smoke It No More“ (koja se do današnjeg dana nije mogla nigdje i nikad čuti) u kojoj se Young posipa pepelom i tvrdi kako više „ne pije, ne puši (travu?!), ne šmrče i ne kuša“. Odmah potom dolazi „White Line“ kao svojevrsna apologija zbog čega su stvari pukle u CSNY i zašto se nije dogodio novi album.
Kao dvije nespojive krajnosti mogu se gledati i pjesme „Kansas“ i „Vacancy“ – dok u „Vacancy“ iz pozicije emotivno ranjenog muškarca odašilje jednoznačne žučne misli i osude bivšoj ljubavi, u „Kansas“ otvoreno progovara o tome kako se rokerski liječi usputnim avanturama, konkretno u Kansasu. Ono što je slušateljima poznato i kasnije se pojavljivalo s tog albuma su „Little Wing“ i „Star of Bethlehem“, dvije pjesme koje možda treba smatrati i ‘pravim krivcima’ zašto se kroz desetljeća toliko razbuktala fama oko ostatka materijala s albuma „Homegrown“.
Konkretno, u ovom trenutku je riječ o lijepom dokumentu jednog vremena i koji se objavljen ovako izvan kontinuiteta vremenske crte čini solidnim bonusom istog. Čak se usuđujem reći da ne bi bila prevelika šteta da ga Young nije nikad objavio i da se držao prvotne zamisli. No, s druge strane, navikao nas je i navukao na svoj rad. Uvijek ga je dobro čuti, čak i kad je u apsolutnom kreativnom kaosu kao što je na ovom album.

Ocjena: 7/10
(Reprise / Dancing Bear, 2020.)

Zoran Stajčić
 
Gorillaz – Song Machine, Season One: Strange Timez
Izdavač: Parlophone, Warner (23.10. 2020)
Producenti: Gorillaz, Remi Kabaka Jr., James Ford, Mike Will Made It, Mike Dean…
Trajanje: 42:53
Žanr: Synth-pop, ‎alternative rock‎
Ocena: 8


69791-4df060ac1d7a3a4d71f7a803eb34a0b8-300x300.png.pagespeed.ce.Y3gu4OQ0tl.png


Nadaleko čuveni virtuelni bend Gorillaz i njegovi tvorci Damon Albarn i Jamie Hewlett su nam još početkom godine zagolicali maštu objavljivanjem nekoliko singlova u obliku web epizoda. Iako je Albarn isprva rekao da je projekat “Song Machine” započet kao koncept epizoda bez namere da se objedine u okviru jednog albuma, nekako je došlo do toga na radost svih nas.

Album nosi ime “Song Machine, Season One: Strange Timez” što ujedno i naglašava da ćemo u skoroj budućnosti moći da čujemo i drugi deo ovog projekta. “Song Machine” projekat je skoncentrisan na avanture virtuelnog benda Gorillaz i događaje koji se odvijaju u njihovom ukletom sedištu u nedavno preuređenom i preseljenom studiju Kong. To je studio koji ima razne portale preko kojih bend posećuje goste i prevozi ih nazad kako bi snimili muziku za njihov novi projekat Song Machine. Svaku epizodu projekta prate uvodni segmenti nazvani Machine Bitez, serije skečeva koji sadrže isečke razgovora i intervjua sa gostima na Song Machineu. Ovaj koncept je sačinjen od 11 epizoda u kojima su u svakoj numeri različiti gostujući muzičari. Možemo da kažemo da je ovo jedna od boljih mućkalica koja je izašla iz kazana Damona Albarna s obzirom na izbor gostiju na numerama. Žanrovski je nemoguće sve podvesti pod jedan i tako kroz ceo album imamo priliku da uživamo na talasima punk rocka, bossanove, mnoštva sintisajzera i elektronike.

Prva epizoda “Momentary Bliss” objavljena je u januaru tekuće godine na njoj gostuju britanski reper Slowthai i punk rock duo Slaves. Nakon nje izlazi druga epizoda “Désolé” feat. Fatoumata Diawara, poznatom vokalistkinjom i glumicom iz Malija. Treća epizoda, koja je za sada jedna od najboljih i uveliko prisutna na svim stranim radijskim stanicama, “Aries” gde je glavni gost, ni manje ni više nego, Peter Hook koji doprinosi svojom catchy bas deonicom. “How Far?” na kojoj gostuje čuveni bubnjar Tony Allen, poznat kao bubnjar grupe Fela Kuti i jedan od osnivača afrobeata muzičkog pravca. Nažalost, Allen je preminuo nekoliko dana nakon izlaska ove epizode. Osim njega, na vokalima možemo da čujemo i britanskog repera Skeptu, čije ime je poznato u svetu grajm repa. Peti singl, označen kao 4. epizoda njavljuje sledećeg gosta, repera Octaviana.

Damon Albarn i Robert Smith (the Cure) dele vokalne deonice na šestom singlu “Strange Timez“. Ova pesma kao da je izašla pravo iz diskografije The Curea i to ne samo zbog prisustva Smitha već i zbog mračne elektro-gotičke atmosfere pesme. Zanimljivo je kako su Albarn i Hewlett uspeli da instrumentalno prilagode pesme tako da svaka zvuči i kao Gorillaz, ali i da ima u sebi esecniju gostujućih muzičara. Najbolji primer je miks na sedmom singlu, gde imamo dva muzičara iz veoma različitih žanrova, Elton Johna i 6lack. U ovoj web epizodi, ser Elton John je čak i ubačen kao animacija zajedno sa ostalim članovima sastava Gorillaz.

Još neka od imena koja se pojavljuju na albumu, a za koje ste svakako čuli su: St. Vincent na pesmi “Chalk Tabet Towers” i Beck koji gostuje na pesmi “The Valley of The Pagans” koja je za sada favorit.

Do dana izdavanja celog albuma, ukupno je izašlo 9 singlova dok sam album broji 11 pesama a na deluks izdanju se nalazi još 6. Redosled izdavanja epizoda nije isti kao redosled pesama na samom albumu. Iako možda niste upoznati sa radom ostalih gostiju na numerama, najtoplije preporučujemo da uvrstite ovaj album kao jedno od najsvetlijih izdanja ove godine i da uživate u njegovoj raznovrsnosti. Sasvim smo sigurni da će se za svakoga pronaći po nešto.

Lista pesama:
1. Strange Timez (Robert Smith)
2. The Valley of the Pagans (Beck)
3. The Lost Chord (Leee John)
4. Pack-Man (ScHoolboy Q)
5. Chalk Tablet Towers (St. Vincent)
6. The Pink Phantom (Elton John, 6LACK)
7. Aries (Peter Hook, Georgia)
8. Friday 13th (Octavian)
9. Dead Butterflies (Kano, Roxani Arias)
10. Désolé (Fatoumata Diawara)
11. Momentary Bliss (Slowthai, Slaves)

Andrea Ambruš
 

Back
Top