-Dimitrije-
Zainteresovan član
- Poruka
- 347
http://members.tripod.com/cafehome/serbdom.htm
Ban Matej Ninoslav
Tekst koji govori da u Bosni, po ovom bosanskom vladaru, zive samo Srbi i Vlasi
Nesumljivi dokaza da su u srednjovijekovnoj Bosni zivjeli srbi i to dok se ona jos prostirala samo u Sarajevskom i Zenickom okrugu (u dolini rijeke Bosne). U medjunarodnom ugovoru o raspodjeli nadleznosti u dubrovacko-bosanskim sporovima ban Matej Ninoslav eksplicitno svoje podanike naziva "srbljima" a dubrovcane "vlasima". Za prevaru ucinjenu od strane vlaha srbinu ugovara se sud bana (bosanskog), a za prevaru srbina nad vlahom sud kneza (dubrovackog). Nazivanje dubrovcana vlasima kao i latinsko ime njihovog kneza govori nam da su dubrovcani jos uvijek bili romani, dok su bosnjaci uveliko srbi (i osjecaju tu razliku)..Sve je napisano u vrijeme kada se Bosna nalazila na preko 100 kilometara od od dubrovacke granice - dakle nisu bili susjedne zemlje i ugovor se ne odnosi na srpska plemena u zaledju Dubrovnika. U Srbiji su za to vrijeme na vlasti nemanjicki kraljevi i oni se granice sa Dubrovnikom. To Bosni neuporedivo slabijom i manjom (i bez statusa kraljevine) nesmeta da se odredjuje kao srpska.
Vidjeti u:Lj. Stojanovic - "Stare Srpske povelje i pisma", I., 8, 9-10.
http://members.tripod.com/cafehome/slike/ninoslav.jpg
http://members.tripod.com/cafehome/slike/matej.gif
Ban Matej Ninoslav
1232-1235
U ime Oca i Sina i Svetago Duha amin!
Az rab Bozji Matej, a odmjelom Ninoslav, ban bos'nski veliki, kle se knezu
Dubrov'ckomu Zan Dandolu i vsej opcine Dubrov'ckoj.
Takom s'm se kletv'ju klel, kakom se je ban Kulin klel:
Da hode Vlasi svobodno, ih dobit'k, tako kako su u bana Kulina hodili, bez vse habe i zledi. A ja kudje oblada, tudje si hodite prostrano i zdravo, a ja prijati kako-re sam sebje, i nauk dati od vse zledi.
A se pisah, imenom Desoje, gramatig bana Ninoslava, velijega bos'nskoga, tako vjerno kako-re u prvih.
A se jeste: ako vjeruje Srbljin Vlaha, da se pri pred knezem; ako vjeruje Vlah Srbljina, da se pri pred banom, a inomu Vlahu da ne bude izma. Boze-re ti daj zdravije.
(Povelja Dubrovcanima)
Ban Matej Ninoslav, 1240
Umedjunarodnom ugovoru o raspodjeli nadleznosti u dubrovacko-bosanskim sporovima ban Matej Ninoslav eksplicitno svoje podanike naziva "Srbljima" a dubrovcane "Vlasima". Za prevaru ucinjenu od strane vlaha srbinu ugovara se sud bana (bosanskog), a za prevaru srbina nad vlahom sud kneza (dubrovackog).
"A se jeste; ako vjeruje Srbljin Vlaha da se pri pred knezem dubrovackim; ako vjeruje Vlah Srbljina, da se pri pred banom, a inomu Vlahu i inomu Srbljinu da ne bude izma."
http://members.tripod.com/cafehome/s...noslav1240.gif
http://members.tripod.com/cafehome/s...ovelja1240.jpg
Bosanski vladari su sebe nazivali Srbima, kao sto su Srbljem nazivali i svoje stanovnistvo
Tvrtko Kotromanic se krunisao za kralja Srba, Bosne, Pomorja i Zapadnih strana na grobu Svetog Save u manastiru Mileseva. Da bi istakao jednorodnost dinastije Nemanjica i Kotromanica, Tvrtko stavlja ispred svog krstenog imena i ime Stefan, sto znaci "vjencani" (onaj koji je krunisan). U ovoj povelji Tvrtkovo ime Stefan se istice veoma cesto (pogledati recimo posljednju rijec u prvom redu), kao sto se u povelji cesto istice srpska zemlja ili Srblje kao jedina etnicka odrednica. Na primer u petom redu Tvrtko jasno istice porijeklo "roditelja mojih gospode srpske". Isto tako, na dnu povelje, na desnoj strani, je ogromnim slovima istaknuto, na prvom mjestu - kralj Srba.
Svoj jezik bosanski vladari nazivaju srpskim
Bosanski ban Stjepan Kotromanic (1322-1353) izdaje 1333. darovnu povelju Dubrovniku i kaze: "i zato stavljam ja gospodin ban Stefan svoju zlatnu pecat, da je vjerovano svaki da zna i vidi istinu. A zato su cetiri povelje jednake, dvije latinski, a dvije srpski, a sve su pecacene zlatnim pecatima".
http://members.tripod.com/cafehome/slike/1333.GIF
Tada je bio obicaj da se izdaju po cetiri povelje sa istim tekstom, dvije na srpskom i dvije na latinskom. Ova povelje se moze naci u
Franc Miklosic, Monumenta Serbica, Bec 1858. str. 105-109
Lj. Stojanovic - "Stare Srpske povelje i pisma", I, 46.
Zapadni izvori i literatura
De Administrando Imperio, X vijek
Konstantin VII Porfirogenit poznat i kao CONSTANTINE VII FLAVIUS PORPHYROGENITUS (r. Septembar 905, Konstantinopolj [Carigrad, sada Istanbul, Tur.]--u. Nov. 9, 959), Vizantijski imperator od 913 do 959.
Njegovi spisi su obiman izvor o Vizantijskom carstvu i susjednim podrucjima. Njegov De administrando imperio (O upravljanju imperijom, latinski original se cuva u Vatikanskoj biblioteci) se bavi slovenskim i turanoidnim narodima i sadrzi obiman i detaljan istorijski i geografski opis naroda koji okruzuju Vizantiju. Porfirogenit ne poseduje samo podatke iz svog vremena, vec citira i carske arhive, koji sezu do njegovog prethodnika, Cara Heraklija(610-641) i ranije.
Glava 32 De Administrando Imperi-ja Konstantina Porfirogenita, ima naslov "O Srbima i zemlji u kojoj sada obitavaju", i koja govori o teritoriji naseljenoj Srbima ciji je sastavni dio sama Bosna, u kojoj napominje dva naseljena grada - Kotor i Desnik, oba jos uvijek neogredjenog geografskog polozaja.
"Anali" franackog hronicara Einhard-a, IX vijek
Izvor stariji od Porfirogenita vise od sto godina, franackog hronicara Ajnharda. On u svojim Analima opisuje i ustanak panonskog kneza Ljudevita (818-823). U tom svom djelu, za nasu istoriju dragocijenom, Ajnhard na jednom mjestu kaze kako je Ljudevit jednom prilikom pobjegao iz Siska i otisao medju Srbe. Po svemu sudeci Srbi su tada zivjeli negde u predelu Une, cak mozda i zapadno od nje, sasvim vjerovatno na podrucju danasnje Like.
"Liudevitus Siscia civitate relicta, ad Sorabos, quae natio magnam Dalmatie partem obtinere dicitur, fugiendo se contulit"
, sto odgovara: [Ljudevit (knez donje Panonije 822. - prim. CafeHome) ostavivisi grad Sisak, pobijeze k Srbima, za koji se narod veli, da posjeduje veliki dio Dalmacije).
Franjo Racki, hrvatski istoricar, kaze, da kako se rimska provincija Dalmacija prostirala od Jadranskog mora do Panonije, pod tim Srbima, koje pominje franacki analista Ajnhard, smatraju Srbi u Bosni.
Povelja Dubrovniku
Rimski papa salje 1188, dubrovackom nadbiskupu plast i potvrdjuje stara prava dubrovacke crkve. U pismu pominje srpsku Bosnu: "regnum Servilie, quod est Bosna" (srpska kraljevina koja je Bosna). To je bilo vrijeme bana Kulina.
(regnum u to doba ne mora nuzno da znaci "kraljevina", Bosna je bila tada banovina)
Vidjeti u: I. Kukuljevic, Codex diplom, II, 148, str 21.)
Ljetopis Popa Dukljanina, XII vijek
Ljetopis Popa Dukljanina, poznat i kao Barski Rodoslov, je jedan od najstarijih pisanih izvora i sacuvan je u svom latinskom prevodu iz XVI-og vijeka. To je vjerovatno djelo Barskog Popa od 1172 do c. 1196.
LPD je Srbiju podijelio na dva dijela, i to ovako: "Surbiam autem quae et Transmontana dicitur, in duas divisit provinciam: unam a magna flumine Drina contra occidentalem palagam usque and montem Pini, quam et Bosnam vocavit, alteram vero ab eodem flumine Drina contra orientalem plagam usque ad Lapiam et [ad paludem Labeatidem], quam Rassam vocavit".
"Srbiju, pak, koja se zove i Zagorje, podijelio je na dvije pokrajine, od kojih se jedna od velike rijeke Drine prostire prema zapadu do planine "Pina"; nju nazva i Bosnom, a druga obuhvata prostor od recene rijeke Drine prema istoku do "Lupia"-e i Skadarskog jezera; nju nazva Raskom."
Enciklopedija Britanika
1. The first recorded mention of Bosnia was written during this period by the Byzantine emperor Constantine VII Porphyrogenitus, who described "Bosona" as a district in "baptized Serbia."
2. TVRTKO KOTROMANIC (b. c. 1338--d. 1391), probably the greatest ruler of Bosnia, ruling as Bosnian ban (provincial lord, subservient to the king of Hungary) from 1353 and king of the Serbs and Bosnia from 1377.
3. The Ottoman Turks invaded Bosnia in 1386, and after many battles it became a Turkish province in 1463. Hum held out longer under rulers who styled themselves herceg ("duke") of St. Sava--a name recalled today in Herzegovina.
Lingvisticke variante
Stjepan, Stepan, Stipan, Scepan, Stefan, Stevan je jedno te isto ime. Posto nije bilo slova J prije vukove reforme, a bilo je slovo "JAT" koje je citao kako je ko htjeo, u zavisnosti da li je bio ekavac, ijekavac, ikavac ili su cak drugi regionalizmi dolazili u obzir.
Srpska epska pjesma o caru Stefanu Dusanu "Zenidba Dusanova" (isecak):
Kad se zeni srpski car Stjepane,
on isprosi po knjigam djevojku.
U Ledjanu gradu latinskome,
u latinskog kralja Mijaila,
po imenu Roksandu djevojku
(Vuk II/28)
A od Kralja Tvrtka svi su bosanski vladari STEFANI.
Dakle, LPD Bosnu i Rasku naziva zajednickim imenom Srbija, sto jasno pokazuje jedinstven srpski nacionalni identitet.
Dakako niko to ne uzima dokaz da su bili Srbi. Pokazatelji nacionalnih osjecanja se nalaze u poveljama gdje oni za sebe kazu da su Srbi, da su im praroditelji bili Srbi, da vladaju Srbima te da govore srpskim jezikom.
Ban Matej Ninoslav
Tekst koji govori da u Bosni, po ovom bosanskom vladaru, zive samo Srbi i Vlasi
Nesumljivi dokaza da su u srednjovijekovnoj Bosni zivjeli srbi i to dok se ona jos prostirala samo u Sarajevskom i Zenickom okrugu (u dolini rijeke Bosne). U medjunarodnom ugovoru o raspodjeli nadleznosti u dubrovacko-bosanskim sporovima ban Matej Ninoslav eksplicitno svoje podanike naziva "srbljima" a dubrovcane "vlasima". Za prevaru ucinjenu od strane vlaha srbinu ugovara se sud bana (bosanskog), a za prevaru srbina nad vlahom sud kneza (dubrovackog). Nazivanje dubrovcana vlasima kao i latinsko ime njihovog kneza govori nam da su dubrovcani jos uvijek bili romani, dok su bosnjaci uveliko srbi (i osjecaju tu razliku)..Sve je napisano u vrijeme kada se Bosna nalazila na preko 100 kilometara od od dubrovacke granice - dakle nisu bili susjedne zemlje i ugovor se ne odnosi na srpska plemena u zaledju Dubrovnika. U Srbiji su za to vrijeme na vlasti nemanjicki kraljevi i oni se granice sa Dubrovnikom. To Bosni neuporedivo slabijom i manjom (i bez statusa kraljevine) nesmeta da se odredjuje kao srpska.
Vidjeti u:Lj. Stojanovic - "Stare Srpske povelje i pisma", I., 8, 9-10.
http://members.tripod.com/cafehome/slike/ninoslav.jpg
http://members.tripod.com/cafehome/slike/matej.gif
Ban Matej Ninoslav
1232-1235
U ime Oca i Sina i Svetago Duha amin!
Az rab Bozji Matej, a odmjelom Ninoslav, ban bos'nski veliki, kle se knezu
Dubrov'ckomu Zan Dandolu i vsej opcine Dubrov'ckoj.
Takom s'm se kletv'ju klel, kakom se je ban Kulin klel:
Da hode Vlasi svobodno, ih dobit'k, tako kako su u bana Kulina hodili, bez vse habe i zledi. A ja kudje oblada, tudje si hodite prostrano i zdravo, a ja prijati kako-re sam sebje, i nauk dati od vse zledi.
A se pisah, imenom Desoje, gramatig bana Ninoslava, velijega bos'nskoga, tako vjerno kako-re u prvih.
A se jeste: ako vjeruje Srbljin Vlaha, da se pri pred knezem; ako vjeruje Vlah Srbljina, da se pri pred banom, a inomu Vlahu da ne bude izma. Boze-re ti daj zdravije.
(Povelja Dubrovcanima)
Ban Matej Ninoslav, 1240
Umedjunarodnom ugovoru o raspodjeli nadleznosti u dubrovacko-bosanskim sporovima ban Matej Ninoslav eksplicitno svoje podanike naziva "Srbljima" a dubrovcane "Vlasima". Za prevaru ucinjenu od strane vlaha srbinu ugovara se sud bana (bosanskog), a za prevaru srbina nad vlahom sud kneza (dubrovackog).
"A se jeste; ako vjeruje Srbljin Vlaha da se pri pred knezem dubrovackim; ako vjeruje Vlah Srbljina, da se pri pred banom, a inomu Vlahu i inomu Srbljinu da ne bude izma."
http://members.tripod.com/cafehome/s...noslav1240.gif
http://members.tripod.com/cafehome/s...ovelja1240.jpg
Bosanski vladari su sebe nazivali Srbima, kao sto su Srbljem nazivali i svoje stanovnistvo
Tvrtko Kotromanic se krunisao za kralja Srba, Bosne, Pomorja i Zapadnih strana na grobu Svetog Save u manastiru Mileseva. Da bi istakao jednorodnost dinastije Nemanjica i Kotromanica, Tvrtko stavlja ispred svog krstenog imena i ime Stefan, sto znaci "vjencani" (onaj koji je krunisan). U ovoj povelji Tvrtkovo ime Stefan se istice veoma cesto (pogledati recimo posljednju rijec u prvom redu), kao sto se u povelji cesto istice srpska zemlja ili Srblje kao jedina etnicka odrednica. Na primer u petom redu Tvrtko jasno istice porijeklo "roditelja mojih gospode srpske". Isto tako, na dnu povelje, na desnoj strani, je ogromnim slovima istaknuto, na prvom mjestu - kralj Srba.
Svoj jezik bosanski vladari nazivaju srpskim
Bosanski ban Stjepan Kotromanic (1322-1353) izdaje 1333. darovnu povelju Dubrovniku i kaze: "i zato stavljam ja gospodin ban Stefan svoju zlatnu pecat, da je vjerovano svaki da zna i vidi istinu. A zato su cetiri povelje jednake, dvije latinski, a dvije srpski, a sve su pecacene zlatnim pecatima".
http://members.tripod.com/cafehome/slike/1333.GIF
Tada je bio obicaj da se izdaju po cetiri povelje sa istim tekstom, dvije na srpskom i dvije na latinskom. Ova povelje se moze naci u
Franc Miklosic, Monumenta Serbica, Bec 1858. str. 105-109
Lj. Stojanovic - "Stare Srpske povelje i pisma", I, 46.
Zapadni izvori i literatura
De Administrando Imperio, X vijek
Konstantin VII Porfirogenit poznat i kao CONSTANTINE VII FLAVIUS PORPHYROGENITUS (r. Septembar 905, Konstantinopolj [Carigrad, sada Istanbul, Tur.]--u. Nov. 9, 959), Vizantijski imperator od 913 do 959.
Njegovi spisi su obiman izvor o Vizantijskom carstvu i susjednim podrucjima. Njegov De administrando imperio (O upravljanju imperijom, latinski original se cuva u Vatikanskoj biblioteci) se bavi slovenskim i turanoidnim narodima i sadrzi obiman i detaljan istorijski i geografski opis naroda koji okruzuju Vizantiju. Porfirogenit ne poseduje samo podatke iz svog vremena, vec citira i carske arhive, koji sezu do njegovog prethodnika, Cara Heraklija(610-641) i ranije.
Glava 32 De Administrando Imperi-ja Konstantina Porfirogenita, ima naslov "O Srbima i zemlji u kojoj sada obitavaju", i koja govori o teritoriji naseljenoj Srbima ciji je sastavni dio sama Bosna, u kojoj napominje dva naseljena grada - Kotor i Desnik, oba jos uvijek neogredjenog geografskog polozaja.
"Anali" franackog hronicara Einhard-a, IX vijek
Izvor stariji od Porfirogenita vise od sto godina, franackog hronicara Ajnharda. On u svojim Analima opisuje i ustanak panonskog kneza Ljudevita (818-823). U tom svom djelu, za nasu istoriju dragocijenom, Ajnhard na jednom mjestu kaze kako je Ljudevit jednom prilikom pobjegao iz Siska i otisao medju Srbe. Po svemu sudeci Srbi su tada zivjeli negde u predelu Une, cak mozda i zapadno od nje, sasvim vjerovatno na podrucju danasnje Like.
"Liudevitus Siscia civitate relicta, ad Sorabos, quae natio magnam Dalmatie partem obtinere dicitur, fugiendo se contulit"
, sto odgovara: [Ljudevit (knez donje Panonije 822. - prim. CafeHome) ostavivisi grad Sisak, pobijeze k Srbima, za koji se narod veli, da posjeduje veliki dio Dalmacije).
Franjo Racki, hrvatski istoricar, kaze, da kako se rimska provincija Dalmacija prostirala od Jadranskog mora do Panonije, pod tim Srbima, koje pominje franacki analista Ajnhard, smatraju Srbi u Bosni.
Povelja Dubrovniku
Rimski papa salje 1188, dubrovackom nadbiskupu plast i potvrdjuje stara prava dubrovacke crkve. U pismu pominje srpsku Bosnu: "regnum Servilie, quod est Bosna" (srpska kraljevina koja je Bosna). To je bilo vrijeme bana Kulina.
(regnum u to doba ne mora nuzno da znaci "kraljevina", Bosna je bila tada banovina)
Vidjeti u: I. Kukuljevic, Codex diplom, II, 148, str 21.)
Ljetopis Popa Dukljanina, XII vijek
Ljetopis Popa Dukljanina, poznat i kao Barski Rodoslov, je jedan od najstarijih pisanih izvora i sacuvan je u svom latinskom prevodu iz XVI-og vijeka. To je vjerovatno djelo Barskog Popa od 1172 do c. 1196.
LPD je Srbiju podijelio na dva dijela, i to ovako: "Surbiam autem quae et Transmontana dicitur, in duas divisit provinciam: unam a magna flumine Drina contra occidentalem palagam usque and montem Pini, quam et Bosnam vocavit, alteram vero ab eodem flumine Drina contra orientalem plagam usque ad Lapiam et [ad paludem Labeatidem], quam Rassam vocavit".
"Srbiju, pak, koja se zove i Zagorje, podijelio je na dvije pokrajine, od kojih se jedna od velike rijeke Drine prostire prema zapadu do planine "Pina"; nju nazva i Bosnom, a druga obuhvata prostor od recene rijeke Drine prema istoku do "Lupia"-e i Skadarskog jezera; nju nazva Raskom."
Enciklopedija Britanika
1. The first recorded mention of Bosnia was written during this period by the Byzantine emperor Constantine VII Porphyrogenitus, who described "Bosona" as a district in "baptized Serbia."
2. TVRTKO KOTROMANIC (b. c. 1338--d. 1391), probably the greatest ruler of Bosnia, ruling as Bosnian ban (provincial lord, subservient to the king of Hungary) from 1353 and king of the Serbs and Bosnia from 1377.
3. The Ottoman Turks invaded Bosnia in 1386, and after many battles it became a Turkish province in 1463. Hum held out longer under rulers who styled themselves herceg ("duke") of St. Sava--a name recalled today in Herzegovina.
Lingvisticke variante
Stjepan, Stepan, Stipan, Scepan, Stefan, Stevan je jedno te isto ime. Posto nije bilo slova J prije vukove reforme, a bilo je slovo "JAT" koje je citao kako je ko htjeo, u zavisnosti da li je bio ekavac, ijekavac, ikavac ili su cak drugi regionalizmi dolazili u obzir.
Srpska epska pjesma o caru Stefanu Dusanu "Zenidba Dusanova" (isecak):
Kad se zeni srpski car Stjepane,
on isprosi po knjigam djevojku.
U Ledjanu gradu latinskome,
u latinskog kralja Mijaila,
po imenu Roksandu djevojku
(Vuk II/28)
A od Kralja Tvrtka svi su bosanski vladari STEFANI.
Dakle, LPD Bosnu i Rasku naziva zajednickim imenom Srbija, sto jasno pokazuje jedinstven srpski nacionalni identitet.
Dakako niko to ne uzima dokaz da su bili Srbi. Pokazatelji nacionalnih osjecanja se nalaze u poveljama gdje oni za sebe kazu da su Srbi, da su im praroditelji bili Srbi, da vladaju Srbima te da govore srpskim jezikom.