- Poruka
- 388.702
Ima li čovjeka u sedam država koji pred Božić bere tako ogromne badnjake kao što to čini moj stric Vuksan Jejina. Zakiti drvo sa svih strana, očisti okolinu od šiblja i drače, prekrsti se pa zamahne. Svako mjesto i svaki žbun otvara pred njim hiljadu priča. Kad udari sjekirom, odjekne planina. Uvijek je pred ljudima u svemu želio da se istakne. A pred Bogom vječito se pravdao, kao i mnogi drugi imao je razloga za to. Nijesu to badnjaci već balvani, mogu biti grede nosačice za krov nove kuće. Sjekao ih je posebnom sjekirom u šumi, iznad njive koja najbolje rađa, tek pošto bi ih zasuo crnim konavljanskim vinom. Prije bi dopustio da ga zmija ujede nego da posiječe badnjak na pogrešnom mjestu. Udara i zasijeca drvo, po tri puta sa svake strane – Sveto trojstvo svuda je prisutno. U svaki udarac uđe i šapat: „Zlo se u korijenu ovako sasjeklo. Bolest se prekinula. Ovako prošao onaj koji nam u kući želio dobro, a pred kućom činio zlo. Ovako prošao lakomi, lažljivi, zavidni i cicija. Svaki onaj ko nas je lagao, ko na pravdi Svevišnjeg krivo govorio i smutnju sijao. Dušmanin svaki ovako prošao!“ (O, čovječe, opusti se i oslobodi se tog silnog straha!) Kada ih dovuče kući, konje dariva novom steljom i najboljim sijenom, ljubi ih i zahvaljuje što mu dovukoše zavjetne biljege za najveći od svih svetaca hrišćanskih. Kako se čovjek raznježi pred licem svetitelja, prvo plače od radosti što će vidjeti mnoge rođake i prijatelje, a zatim plače od žalosti jer se prisjetio sjeni svojih bližnjih koje neće moći da vidi. Tek će na Badnje veče prinijeti trupce na ognjište i naporedo ih staviti kao što blizanci naporedo spavaju od rođenja. U svaki kutak kuće prostrijeće najljepšu slamu, opušten će čučnuti u ugao, ali sa mnogo strepnje hoće li se začuti kakav glas i plač iz drveta. Svako cvrčanje i pucketanje badnjaka za Vuksana su glasovi njegovih predaka, umrlih, poginulih i stradalih u ratnim pokoljima.
Kada se treći dan po Božiću okupiše ljudi i žene – došli Krplje kod Jejina, punac kod zeta – i posjedaše oko ognjišta, Vuksan ispod naćvi vadi knjigu koju drži kao relikviju, briše je kao Bibliju i pruža mi da čitam. Ponovo čučnu po turski – niti sjedi niti stoji – tako je najprije spreman da hitro skoči ako gdje zapuca ili počnu vukovi zavijati. U takvom položaju jedino je njegova prirodna ravnoteža. A u Hercegovini suviše ima tragova od pucnjave. Čim zakopaš ili zaoreš zemlju, isplivaće čaure, topovske, mitraljeske i puščane, ili kosti neznanih junaka graničara. Tu je cijelo skladište istrošene ratne džebane iz minulih vremena. U ruci Vuksan drži gvozdeni žarač za vatru, želi da uđe u svaku bitku do koje može doći. Malo ga remeti i njihanje veriga iznad vatre, izazivaju ga velika kuka na kraju i šuplji kolutovi veriga koji žderu dim i, kao oči u kakve aždaje, ko zna šta predskazuju. Da ne zaboravim, tri nedjelje pred Božić, na Djetince, svezali su me užetom za te verige i tražili otkup. Morao sam dati Velizaru sve što sam na poklon dobio: suve smokve, orahe i lješnike, samo da me oslobode.
U blizini badnjaka položeni su i čobanski badnjaci, tri drenova pruta sa po tri klice, ubrana na Stražnji dan ili Tucindan. Time se štiti stoka od lomova, posrtanja i bolesti. Velizar ih obavija crvenom krpom, čuva da se na njima ne sakupi suviše pepela jer će onda biti jaka zima.
Matija zaustavlja dah i čeka zaplet u pjesmi, koga možda i neće biti. Iza njega, naslonjena na zid, uvijek u stojećem položaju od rođenja, Stamena kao zapeta lovačka puška, čeka šta će ko da zatraži i naredi. Ta žena liči na pauka koji neprestano tka i koji će na kraju postati neminovna žrtva. Pomjeri li Vuksan ruku, znači traži kresivo, koje mu je uvijek kraj stopala, da pripali najbolji duvan koji se sadi u Hercegovini. I kao paša on čeka da mu se sve doda. Tačno zna šta će mu u ruku stići i iz koga pravca. Ako se Matija nakašlje, to je znak da traži čašu vode. Uzdahne li duboko Ognjen i otpuhne, to je znak da treba zatvoriti prozor, jer mu je hladno. Pljune li Mileta u vatru, to je znak da treba džarnuti među glavnje i spasiti ga od dima, da se ne uguši. A sve to za Stamenu su Božije zapovijesti. Isto kao kad Matija uzvikne: „E, da!“ To znači da negoduje što nema dovoljno rakije. Ona juri na sve strane i stigne svakome da ugodi. Na tako maloj ženi onako velike šake niko još nije vidio. Pričao nam je neki Miloš iz Gacka, a ko je njemu pričao to jedino on i Bog milosni znaju, da je nekada davno u Hercegovini i Crnoj Gori, a može biti da je rekao i u Dalmaciji, bio običaj da, kada mladu dovedu u kuću prvo spava sa svekrom a onda sa svima neoženjenim iz te porodice. Tako su i praunuk i unuk i sin mogli biti braća. A da je još prije bitke na Kosovu neka Bišovka rekla: „Neću!“ i od tada taj običaj prestade.
Čim mi Vuksan gurnu knjigu u ruke, svi se uozbiljiše, kao pred kakvu pričest. Dim se širi i guši me, ali za to nikoga nije briga. I kada bih umro, svi bi rekli – pretvara se. Ili, kad bi mi vidjeli mrtvači jezik, i tada bi rekli – ruga se nekome. Iz knjige je ispala crna buba i smrtno uplašena počela da bježi. Ima li ikoga na zemaljskoj kugli da se ne boji smrti? Bio je to znak za veliku hajku i gužvu oko ognjišta. Mlatili su i udarali po bubetini i oko nje kao da biju najopasniju zmijurinu. Ali ko zna šta Vuksan u tom znaku vidi, i koga on zamišlja da bije. Jedino se ne uzbuđuje Dimitrije, koji je došao kod zeta u goste. On uvijek izgleda kao da prede neku nevidljivu pređu kojom će povezati cijeli svijet.
Otpočinjem sricati stihove o Strahinjiću banu, s posebnim napjevom i naglaskom na kraju. Kako završim koji redak, tako Jaglika jekne. Počela je da plače prije nego što sam i usta otvorio, tako ona pravi žaloban uvod u sve što će doći i što neće doći. Da li se ova žena ikada nasmijala i ponadala kakvoj radosti? Zalijećem se u čitanju kao da preskačem Vuksanov plot ispleten bodljikavom žicom, između koje raste trnovito žbunje. Preko njega i mjesec teško prelazi kada noću izađe iz tajnovitog skrovišta. Dok sluge sedlaju banovog đogata, neko jetko kudi današnjeg konja koji više liči na krepaća nego na dorata za megdan. Ne zna se čiji je gori. „Kako kod koga“, reče Matija. Nekako to Jejine progutaše. Kada naiđe opis odjeće koju Strahinjić oblači, Vuksan vješto hvata malu stanku i reče: „Tako su se nekada junaci oblačili, u svilu i kadifu, a ne kao mi danas – ne znaš šta je na nama ostalo tursko, šta austrougarsko, a šta srpsko“. I tu vrati tastu ono što je maločas prećutao.
„Pa zar Miloš nije nosio turban na glavi, a Srbi fesove?“ reče Dimitrije, a Vuksan mu odmah kao šamar vrati: „Oblačili su se u svilu i kadifu, a mi u sukno i dronjke!“
„Moj je Stanimir na onaj svijet otišao u najljepšoj svili i botani...“, oglasi se Gospava, jedina koja hoće da bude muškarac a ne žena. Ako dva puta ovo ponovi, i sama će vjerovati da je istina. Kada pročitah kako u tazbini zeta grle, Matija reče da su Hercegovci divlji narod, ne umiju se ni poljubiti kao drugi svijet, nego se beče, stiskajući jedan drugom ruku kao da je iz ramena čupaju. A neki ženski glas dodade: „Ali ima i onih koji punicu više vole nego majku!“ Svima bi jasno da je to glas Vuksanove majke, i koga kori. Obren sve šiba pogledom i traži nastavak pjesme. Duboko je uzdahnuo, može tako izdržati dok ne prođe bar pet stihova.
„Znam neke koji su u tazbini ostali žedni i gladni“, ubaci se Dimitrije ozbiljan kao da postavlja poslaničko pitanje.
„A ima i onih kojima je, kada idu u tazbinu, žao ponijeti makar i suvu šljivu ili crvljivu jabuku. Pa dođu praznih šaka!“ oglasi se Stoja.
„Ja znam neke koji su mladu doveli gole guzice bez ikakvog miraza i poklona!“ zaskoči je Ognjen, baš kao da je on u svemu pogođen. Nečiji glas na te riječi opsova oca očinskog. Svakome ko pristane da se tako oženi. Na te riječi začu se i ženski kašalj koji grize i ujeda, valjda taj najbolje zna kome je namijenjen.
Nastavljam čitanje jednako stojeći i suzeći od dima koji me bjesomučno grize i guši. „U ovoj pjesmi zet kod tasta ostaje zadugo, gosti se i uživa. A neki kod nas, kada im odeš u goste, jedva čekaju da ti vide leđa!“ reče Vuksan. „A svakome ta gozba najpošlje, kao što je i Strahinjiću banu, na nos udari!“ Kada pročitah vijesti o poharanim Banovića dvorima, među prisutnima nastade komešanje. Kao da su baš taj trenutak čekali da se pokrenu dvije zavađene sile. Vuksan se zgražava što Jug-Bogdan odbija da pomogne zetu. „Kome bi pomogao, ako ne svojoj kćeri?“ Matija gleda kroz njega i reče: „Ako ne zna sačuvati ženu, on je obični jado a ne junak!“
„Ko zna šta je ona vidjela kod Turčina i zašto je s njim pobjegla!“ reče neki glas koji se uvijek u masi skriva.
Vuksan psuje sve po spisku i svom tastu; kaže da je svaki punac ***** od govna kad se može tako držati i takav nečovjek biti. „Malo mu je što sam mu uzeo kćer koju niko na svijetu ne bi ni pogledao, koja bi ostala usiđelica vavijek vjekova, seoska mlatislama, pošprdilica i nerotkinja. Ne bi je niko drugi pogledao ni da je našao kraj puta.“ Lako mu je tako govoriti kada mu žena nije tu, inače bi drugačiju pjesmu pjevao. Odmah se pogođenim nađe Dimitrije, koji, dok se priča, izgleda kao neki čovjek u bdijenju, ne zna se samo pored kakvog lika ni sveca. Ne znam što brani tuđu ženu. Nastaje prava svađa i galama. Dok govori uzrujano, Dimitrije kao da sriče azbuku na latinskom a ne na maternjem jeziku.
Najzad ih smiruje Ognjen, a prekida ih moj glas, koji čita pjesmu; ponovo se svi predaju događaju i neizvjesnosti koja tamo svakoga čeka. Znam da im čas ličim na guslara, a čas na najgoru ženu napjevkinju i da svako od njih misli kako bi ovo bolje, po hiljadu puta, pročitao i iznova napisao. To je ta zabluda koja od postanja traje kod bezbrojnih slušalaca, čitalaca i gledalaca. Matija je blenuo, ne miče se, čeka da zastanem da bi se počešao po nosu koji ga svrbi kao da ga napada roj pčela. Udari se tako snažno po svojoj surli da tek tada shvati kako sam sebe kažnjava. Uvijek je nervozan kao pred dobru užinu. Kad ga čovjek pogleda, onako suvog i starog, odmah vidi mrtvački sanduk kraj njega u koji ga lagano spuštaju. Obren mi udari šamarčinu što prekidam čitanje, a znam da je nesrećan ako sve ne prokomentariše, ako svemu nešto ne doda ili ne oduzme. Tako me pretvara u plijen pred vukovima. Jedva se održah da ne padnem u vatru gdje je onomad okretana božićna pečenica. Kad me tako zvizne, mora da se osjeća velikim junakom. A usta su mu uvijek puna sladunjavih riječi, kao u božićnog polaznika. Lice mu je grubo platno, kao vojnička košulja. Zastoj je iskoristila i Jaglika koja stenje kao da se porađa. Ko zna šta bi opsovala kada bi samo smjela. Zato joj psovka umjesto da izleti iz usta silazi niz grkljan i davi je.
Kada se treći dan po Božiću okupiše ljudi i žene – došli Krplje kod Jejina, punac kod zeta – i posjedaše oko ognjišta, Vuksan ispod naćvi vadi knjigu koju drži kao relikviju, briše je kao Bibliju i pruža mi da čitam. Ponovo čučnu po turski – niti sjedi niti stoji – tako je najprije spreman da hitro skoči ako gdje zapuca ili počnu vukovi zavijati. U takvom položaju jedino je njegova prirodna ravnoteža. A u Hercegovini suviše ima tragova od pucnjave. Čim zakopaš ili zaoreš zemlju, isplivaće čaure, topovske, mitraljeske i puščane, ili kosti neznanih junaka graničara. Tu je cijelo skladište istrošene ratne džebane iz minulih vremena. U ruci Vuksan drži gvozdeni žarač za vatru, želi da uđe u svaku bitku do koje može doći. Malo ga remeti i njihanje veriga iznad vatre, izazivaju ga velika kuka na kraju i šuplji kolutovi veriga koji žderu dim i, kao oči u kakve aždaje, ko zna šta predskazuju. Da ne zaboravim, tri nedjelje pred Božić, na Djetince, svezali su me užetom za te verige i tražili otkup. Morao sam dati Velizaru sve što sam na poklon dobio: suve smokve, orahe i lješnike, samo da me oslobode.
U blizini badnjaka položeni su i čobanski badnjaci, tri drenova pruta sa po tri klice, ubrana na Stražnji dan ili Tucindan. Time se štiti stoka od lomova, posrtanja i bolesti. Velizar ih obavija crvenom krpom, čuva da se na njima ne sakupi suviše pepela jer će onda biti jaka zima.
Matija zaustavlja dah i čeka zaplet u pjesmi, koga možda i neće biti. Iza njega, naslonjena na zid, uvijek u stojećem položaju od rođenja, Stamena kao zapeta lovačka puška, čeka šta će ko da zatraži i naredi. Ta žena liči na pauka koji neprestano tka i koji će na kraju postati neminovna žrtva. Pomjeri li Vuksan ruku, znači traži kresivo, koje mu je uvijek kraj stopala, da pripali najbolji duvan koji se sadi u Hercegovini. I kao paša on čeka da mu se sve doda. Tačno zna šta će mu u ruku stići i iz koga pravca. Ako se Matija nakašlje, to je znak da traži čašu vode. Uzdahne li duboko Ognjen i otpuhne, to je znak da treba zatvoriti prozor, jer mu je hladno. Pljune li Mileta u vatru, to je znak da treba džarnuti među glavnje i spasiti ga od dima, da se ne uguši. A sve to za Stamenu su Božije zapovijesti. Isto kao kad Matija uzvikne: „E, da!“ To znači da negoduje što nema dovoljno rakije. Ona juri na sve strane i stigne svakome da ugodi. Na tako maloj ženi onako velike šake niko još nije vidio. Pričao nam je neki Miloš iz Gacka, a ko je njemu pričao to jedino on i Bog milosni znaju, da je nekada davno u Hercegovini i Crnoj Gori, a može biti da je rekao i u Dalmaciji, bio običaj da, kada mladu dovedu u kuću prvo spava sa svekrom a onda sa svima neoženjenim iz te porodice. Tako su i praunuk i unuk i sin mogli biti braća. A da je još prije bitke na Kosovu neka Bišovka rekla: „Neću!“ i od tada taj običaj prestade.
Čim mi Vuksan gurnu knjigu u ruke, svi se uozbiljiše, kao pred kakvu pričest. Dim se širi i guši me, ali za to nikoga nije briga. I kada bih umro, svi bi rekli – pretvara se. Ili, kad bi mi vidjeli mrtvači jezik, i tada bi rekli – ruga se nekome. Iz knjige je ispala crna buba i smrtno uplašena počela da bježi. Ima li ikoga na zemaljskoj kugli da se ne boji smrti? Bio je to znak za veliku hajku i gužvu oko ognjišta. Mlatili su i udarali po bubetini i oko nje kao da biju najopasniju zmijurinu. Ali ko zna šta Vuksan u tom znaku vidi, i koga on zamišlja da bije. Jedino se ne uzbuđuje Dimitrije, koji je došao kod zeta u goste. On uvijek izgleda kao da prede neku nevidljivu pređu kojom će povezati cijeli svijet.
Otpočinjem sricati stihove o Strahinjiću banu, s posebnim napjevom i naglaskom na kraju. Kako završim koji redak, tako Jaglika jekne. Počela je da plače prije nego što sam i usta otvorio, tako ona pravi žaloban uvod u sve što će doći i što neće doći. Da li se ova žena ikada nasmijala i ponadala kakvoj radosti? Zalijećem se u čitanju kao da preskačem Vuksanov plot ispleten bodljikavom žicom, između koje raste trnovito žbunje. Preko njega i mjesec teško prelazi kada noću izađe iz tajnovitog skrovišta. Dok sluge sedlaju banovog đogata, neko jetko kudi današnjeg konja koji više liči na krepaća nego na dorata za megdan. Ne zna se čiji je gori. „Kako kod koga“, reče Matija. Nekako to Jejine progutaše. Kada naiđe opis odjeće koju Strahinjić oblači, Vuksan vješto hvata malu stanku i reče: „Tako su se nekada junaci oblačili, u svilu i kadifu, a ne kao mi danas – ne znaš šta je na nama ostalo tursko, šta austrougarsko, a šta srpsko“. I tu vrati tastu ono što je maločas prećutao.
„Pa zar Miloš nije nosio turban na glavi, a Srbi fesove?“ reče Dimitrije, a Vuksan mu odmah kao šamar vrati: „Oblačili su se u svilu i kadifu, a mi u sukno i dronjke!“
„Moj je Stanimir na onaj svijet otišao u najljepšoj svili i botani...“, oglasi se Gospava, jedina koja hoće da bude muškarac a ne žena. Ako dva puta ovo ponovi, i sama će vjerovati da je istina. Kada pročitah kako u tazbini zeta grle, Matija reče da su Hercegovci divlji narod, ne umiju se ni poljubiti kao drugi svijet, nego se beče, stiskajući jedan drugom ruku kao da je iz ramena čupaju. A neki ženski glas dodade: „Ali ima i onih koji punicu više vole nego majku!“ Svima bi jasno da je to glas Vuksanove majke, i koga kori. Obren sve šiba pogledom i traži nastavak pjesme. Duboko je uzdahnuo, može tako izdržati dok ne prođe bar pet stihova.
„Znam neke koji su u tazbini ostali žedni i gladni“, ubaci se Dimitrije ozbiljan kao da postavlja poslaničko pitanje.
„A ima i onih kojima je, kada idu u tazbinu, žao ponijeti makar i suvu šljivu ili crvljivu jabuku. Pa dođu praznih šaka!“ oglasi se Stoja.
„Ja znam neke koji su mladu doveli gole guzice bez ikakvog miraza i poklona!“ zaskoči je Ognjen, baš kao da je on u svemu pogođen. Nečiji glas na te riječi opsova oca očinskog. Svakome ko pristane da se tako oženi. Na te riječi začu se i ženski kašalj koji grize i ujeda, valjda taj najbolje zna kome je namijenjen.
Nastavljam čitanje jednako stojeći i suzeći od dima koji me bjesomučno grize i guši. „U ovoj pjesmi zet kod tasta ostaje zadugo, gosti se i uživa. A neki kod nas, kada im odeš u goste, jedva čekaju da ti vide leđa!“ reče Vuksan. „A svakome ta gozba najpošlje, kao što je i Strahinjiću banu, na nos udari!“ Kada pročitah vijesti o poharanim Banovića dvorima, među prisutnima nastade komešanje. Kao da su baš taj trenutak čekali da se pokrenu dvije zavađene sile. Vuksan se zgražava što Jug-Bogdan odbija da pomogne zetu. „Kome bi pomogao, ako ne svojoj kćeri?“ Matija gleda kroz njega i reče: „Ako ne zna sačuvati ženu, on je obični jado a ne junak!“
„Ko zna šta je ona vidjela kod Turčina i zašto je s njim pobjegla!“ reče neki glas koji se uvijek u masi skriva.
Vuksan psuje sve po spisku i svom tastu; kaže da je svaki punac ***** od govna kad se može tako držati i takav nečovjek biti. „Malo mu je što sam mu uzeo kćer koju niko na svijetu ne bi ni pogledao, koja bi ostala usiđelica vavijek vjekova, seoska mlatislama, pošprdilica i nerotkinja. Ne bi je niko drugi pogledao ni da je našao kraj puta.“ Lako mu je tako govoriti kada mu žena nije tu, inače bi drugačiju pjesmu pjevao. Odmah se pogođenim nađe Dimitrije, koji, dok se priča, izgleda kao neki čovjek u bdijenju, ne zna se samo pored kakvog lika ni sveca. Ne znam što brani tuđu ženu. Nastaje prava svađa i galama. Dok govori uzrujano, Dimitrije kao da sriče azbuku na latinskom a ne na maternjem jeziku.
Najzad ih smiruje Ognjen, a prekida ih moj glas, koji čita pjesmu; ponovo se svi predaju događaju i neizvjesnosti koja tamo svakoga čeka. Znam da im čas ličim na guslara, a čas na najgoru ženu napjevkinju i da svako od njih misli kako bi ovo bolje, po hiljadu puta, pročitao i iznova napisao. To je ta zabluda koja od postanja traje kod bezbrojnih slušalaca, čitalaca i gledalaca. Matija je blenuo, ne miče se, čeka da zastanem da bi se počešao po nosu koji ga svrbi kao da ga napada roj pčela. Udari se tako snažno po svojoj surli da tek tada shvati kako sam sebe kažnjava. Uvijek je nervozan kao pred dobru užinu. Kad ga čovjek pogleda, onako suvog i starog, odmah vidi mrtvački sanduk kraj njega u koji ga lagano spuštaju. Obren mi udari šamarčinu što prekidam čitanje, a znam da je nesrećan ako sve ne prokomentariše, ako svemu nešto ne doda ili ne oduzme. Tako me pretvara u plijen pred vukovima. Jedva se održah da ne padnem u vatru gdje je onomad okretana božićna pečenica. Kad me tako zvizne, mora da se osjeća velikim junakom. A usta su mu uvijek puna sladunjavih riječi, kao u božićnog polaznika. Lice mu je grubo platno, kao vojnička košulja. Zastoj je iskoristila i Jaglika koja stenje kao da se porađa. Ko zna šta bi opsovala kada bi samo smjela. Zato joj psovka umjesto da izleti iz usta silazi niz grkljan i davi je.