Psihoterapija - želim li da spoznam sebe

Paula

black cat
Moderator
Poruka
28.057
O psihoterapiji se može govoriti sa raznih aspekata, o različitim vrstama, pravcima (školama), njihovom većem ili manjem uspehu, ličnim iskustvima, itd.

Međutim, u ovoj temi bih volela da se razgovara o tome (ko želi ofc) da li smo spremni da sebe otvorimo nekome (stručnom) u cilju boljeg upoznavanja sebe? I svog svesnog i nesvesnog dela.
- Ako ne, zašto? (namamo poverenje, strah neki itd)
- Ako da, da li smo spremni i da pažljivo razmotrimo i prihvatimo savete.. čak i ako nam se čini da taj neko maši poentu. Da budemo otvoreni za tok energije. Jer... neko drugi može bolje da vidi problem od nas koji smo srasli sa problemom, predimenzionirali ga možda tj. napravili od komarca magarca, obojili ovako ili onako, i slično.

Imala sam jedno iskustvo tog tipa (bila sam na terapiji), pa ću kasnije o tome pisati.
 
Bila je kognitivno- bihejvioralna. Puno uvida sam stekla,osvetlila neprepoznate traume iz ranog detinjstva,došla do korena mnogih svojih negativnih uverenja i počela da ih menjam. Naučila da prepoznajem okidače za ciklus anksioznosti,kako da ih racionalno sagledam umesto da im pridajem predznak katastrofe. Ne žalim ni jedan jedini dinar koji sam dala za seanse. Povrh svega,to me je pokrenulo da nastavim samostalno da radim dalje na sebi. Zahvalna sam i sebi,što sam preuzela taj korak,i svom terapeutu. Bilo je i plakanja,i konfrontacija ali sve je vredelo i dragoceno mi je.
 
Ne znam da li ću posle imati vremena, pa i ja da napišem.

Ovo što kažeš okidače za cikluse anksioznosti. Mislila sam pre toga da sam baš snažna osoba, uvek iznad problema, ne previše emotivna, sve je bilo pod kontrolom. Do jednog perioda kada sam bila jako tužna (opravdano), ali sam umesto da izađem iz te (sub)depresije počela još više da tonem, malo po malo dok u jednom momentu nisam dobila napade ankioznosti, jednom sećam se u autobusu, poželela sam da vrištim, pa sam izašla uplašena iz busa itd... Napadi panike. Shvatila sam da ne mogu sama da se izborim ni sa samoćom ni sa problemom, koji je bio i konkretan, ali se odnosio i na mene samu.

I tako sam krenula, srećom besplatno u studentskoj poliklinici.
Žena je bila, moja imenjakinja :), i zaista mi je pomogla. Bila sam šokirana kako nekome sa strane izgleda to što ja pričam, kakve sam komentare dobila, nešto što mi ne bi palo na pamet uprkos detaljnoj svakodnevnoj analizi i... umoru od analiziranja. I eto, korisni saveti, sve sam gutala, nije me bio ni blam jer nisam imala kud, već sam upijala kao biljka vodu. Korisni saveti za svakodnevni život i šta treba uraditi. Doživela sam onaj a-ha efekat :heart:, posle kojeg ništa nije više bilo isto.
 
ne, skok s zgrade..Nitko ne moe podnijeti potpunu istinu, istina je strašna, moramo se malo samozavaravati..
a što je istina strašna?
ništa nije strašno, toliko da bi se sad skočilo sa zgrade...

Dobro, ja sam religiozna, kako da kažem, verujem u pobedu svega lepog i dobrog itd... tako da verujem i da sve što je strašno može biti ubeljeno. Mi takvi kakvi smo smo vredni, čak i ako "zaslužujemo" 9. krug pakla. Izvini na ovom dodatku, no ja tako gledam ... i mirna sam. Čak i kada u sebi vidim nešto najgore. Čovek, svaki čovek, je i zao i dobar. I lep i strašan. To je prosto tako. To prihvativši, nemam potrebu da se samozavaravam. Ali to je sad dalje od teme.
 
a što je istina strašna?
ništa nije strašno, toliko da bi se sad skočilo sa zgrade...

Dobro, ja sam religiozna, kako da kažem, verujem u pobedu svega lepog i dobrog itd... tako da verujem i da sve što je strašno može biti ubeljeno. Mi takvi kakvi smo smo vredni, čak i ako "zaslužujemo" 9. krug pakla. Izvini na ovom dodatku, no ja tako gledam ... i mirna sam. Čak i kada u sebi vidim nešto najgore. Čovek, svaki čovek, je i zao i dobar. I lep i strašan. To je prosto tako. To prihvativši, nemam potrebu da se samozavaravam. Ali to je sad dalje od teme.
Pa većinom imamo malo bolje mišljenje nego što drugi imaju o nama u nekim aspektima, ili recimo što je realno. Tu onda dolazimo do kategorije brutalno iskrenih ljudi, kome treba brutalna istina? NItko ne voli takve ljude, zašto bi ih volili kad istina boli, a što je najgore takvi ljudi ne mogu podnijeti istinu o sebi pogotovo.

Ne znam ni sam što bi točno napisao, valjda se treba samospoznati, ali do koje dubine? Što ćemo sve iskopati? Ako nemate nekih velikih problema nema potrebe ići psiholozima, psihijatrima, terapeutima i sl. Ćitajte psihološko i filozofsko štivo, razgovorajte s produhovljenim ljudima, šetajte prirodom, vozite bicikl, napravite dobro djelo.
 
Termin strašan.
Je okidač za anksioznost.
Zapravo svi strahovi unapred (anticipirani) dolaze otuda što je čoveku nešto strašno
A oni svi oslabe kada to strašno izgubi na svojoj strašnoći, kada se vidi da je to zapravo samo strašilo
Strah je primarna emocija. Hendlanje strahom je zapravo sve. Anksioznost, PTSP, OKP, depra, granični, bipolarni, sve je to zapravo nepravilna reakcija na strah u svom korijenu.
 
Pa većinom imamo malo bolje mišljenje nego što drugi imaju o nama u nekim aspektima, ili recimo što je realno. Tu onda dolazimo do kategorije brutalno iskrenih ljudi, kome treba brutalna istina? NItko ne voli takve ljude, zašto bi ih volili kad istina boli, a što je najgore takvi ljudi ne mogu podnijeti istinu o sebi pogotovo.
Niko ne zna istinu, to je valjda jasno svima koji su čitali ozbiljniju literaturu i razmišljali malo...
Tako i insistiranje na nekoj istini ipak govori da se radi o površnijem zahvatu..
Nešto spoznajemo i nešto vidimo. I to uvek ostaje nešto.
Ali ono što vidimo možemo tumačiti ovako ili onako. Ne znam što, ali nemam potrebu da budem ispravna. Nisu mi tako ljubav uslovljavali u detinjstvu budi dobra pa ćemo te voleti. Ne. Vredim sama po sebi. I ako drugi ljudi misle da manje vredim to je opet neki njihov dojam koji se mene ne tiče. NE znam, ima ona knjiga Ljudi laži, čitala sam još pre 30 godina, malo i zaboravila.. ali tu ima o tome.
Ne znam ni sam što bi točno napisao, valjda se treba samospoznati, ali do koje dubine? Što ćemo sve iskopati? Ako nemate nekih velikih problema nema potrebe ići psiholozima, psihijatrima, terapeutima i sl. Ćitajte psihološko i filozofsko štivo, razgovorajte s produhovljenim ljudima, šetajte prirodom, vozite bicikl, napravite dobro djelo.
Noramlno funkcionisati i voleti sebe, tj prihvatiti sebe. A kopati koliko je dovoljno da rešimo neki problem. Kada ga nema idemo dalje.
To sam naučila na poslu. Svaki naučni rad bih mogla raditi 2 godine, a mogu i par meseci. Ne mora biti savršen. Može biti samo korektan.
 
Ja idem kod psihijatra povremeno po potrebi, išao sam kod više njih, ovaj poslednji mi sad najviše odgovara (mlad je dosta). To su obično razgovori gde ja pričam šta me muči i tako on mi daje savete i prati zbog terapije. Obično mi bude bolje od terapije i nemam potrebu sad tu da pričam ili kopam nešto dublje o tome. Kao što kaže ovde:
Noramlno funkcionisati i voleti sebe, tj prihvatiti sebe. A kopati koliko je dovoljno da rešimo neki problem. Kada ga nema idemo dalje.
Međutim taj problem izgleda nikada ne nestaje zauvek ( ja to kažem da: po prirodi volim da se vratim kući, zavučem se i ne izlazim više nigde). Inače sad okej funkcionišem, lekovi me dosta ubrzaju. Lekovi na srpskom na engleskom su drugs nažalost, ali bolje i to nego zabijati glavu u pesak ko noj što kaže moja mama. Bio sam i u onom centru, tamo je bila neka fina psihološkinja i ona mi je rekla da idem kod psihijatra. Sad ja se tamo nisam više vraćao na neku dodatnu psihoterapiju i ne znam kako bi to izgledalo uopšte sad kad sam kolko tol'ko okej?
 
ne, skok s zgrade..Nitko ne moe podnijeti potpunu istinu, istina je strašna, moramo se malo samozavaravati..

Umišljeni smo mnogo...

Kad to potone isplivavamo ili skačemo...

Istina je prosta. Postojiš da bi postojao i da ćeš postojati.

Ambicije su drugo nešto. Prolaznosti.
Najbolji dokaz tome je kad postigneš neki cilj ti tražiš drugi ko da nisi ni postizao prvi...
 
O psihoterapiji se može govoriti sa raznih aspekata, o različitim vrstama, pravcima (školama), njihovom većem ili manjem uspehu, ličnim iskustvima, itd.

Međutim, u ovoj temi bih volela da se razgovara o tome (ko želi ofc) da li smo spremni da sebe otvorimo nekome (stručnom) u cilju boljeg upoznavanja sebe? I svog svesnog i nesvesnog dela.
- Ako ne, zašto? (namamo poverenje, strah neki itd)
- Ako da, da li smo spremni i da pažljivo razmotrimo i prihvatimo savete.. čak i ako nam se čini da taj neko maši poentu. Da budemo otvoreni za tok energije. Jer... neko drugi može bolje da vidi problem od nas koji smo srasli sa problemom, predimenzionirali ga možda tj. napravili od komarca magarca, obojili ovako ili onako, i slično.

Imala sam jedno iskustvo tog tipa (bila sam na terapiji), pa ću kasnije o tome pisati.
o tome svako razmislja tek kad mora.
Do tada, nemam pojma.
 
O psihoterapiji se može govoriti sa raznih aspekata, o različitim vrstama, pravcima (školama), njihovom većem ili manjem uspehu, ličnim iskustvima, itd.

Međutim, u ovoj temi bih volela da se razgovara o tome (ko želi ofc) da li smo spremni da sebe otvorimo nekome (stručnom) u cilju boljeg upoznavanja sebe? I svog svesnog i nesvesnog dela.
- Ako ne, zašto? (namamo poverenje, strah neki itd)
- Ako da, da li smo spremni i da pažljivo razmotrimo i prihvatimo savete.. čak i ako nam se čini da taj neko maši poentu. Da budemo otvoreni za tok energije. Jer... neko drugi može bolje da vidi problem od nas koji smo srasli sa problemom, predimenzionirali ga možda tj. napravili od komarca magarca, obojili ovako ili onako, i slično.

Imala sam jedno iskustvo tog tipa (bila sam na terapiji), pa ću kasnije o tome pisati.
najbolji "psihoterapeuti" su oni koji uzimaju novac, a ostalo im i nije toliko vazno, to mogu proizvoljno jer je ipak najvaznije da uzmu novac
 

Back
Top