Imao sam drugaricu koja je bila dete razvedenih roditelja. Nisam znao da joj je cale kupio skolu ozenivsi ludacu od koje se kasnije razveo, niti sam ikad zapitkivao o razvodu. Znao sam je godinama i verovao sam joj. Ono sto pogotovo nisam ocekivao je da ce mi namestiti slicnu ludacu da istu skolu sad kupim ja. Ulozila je reci, energiju i vreme da se naviknem na osobu od koje sam inicijalno hteo da se sklonim posle par dana, jer mi je nesto bilo cudno. Tako sam joj i rekao, medjutim, nagovarala me je da sacekam, da ne idem... Onda sam tako, mic po mic, uz njen blagoslov, odlucio da dam sansu ovoj i sjebo sam se samo tako sto nisam slusao sebe malo bolje. Tu drugaricu nikad vise nisam video, jer je otisla da zivi van Srbije, a ja posle toga doziveh sranje od ludace. Epilog price je da sam se izvukao bez ozbiljnijih posledica, uz jako mnogo srece, moglo je biti mnogo gore s obzirom na nivo potkopavanja i stvari koje je radila. Ne kazem da ja nisam bio kriv, trebao sam slusati sebe i svoj instinkt odmah na pocetku, a ne dozvoliti drugima da me ubedjuju u nesto sto necu. Treba reci i to da maltretiranje nije prestalo sa prekidom kontakta.