Ja pre toga nisam mislio ništa....napinjao sam je, napinjao, mesecima...i ništa, već sam odustao, kad je rekla ajde oću, onako iz čista mira.ja u blagom šoku...i ond aje usledilo mučenje od par sati...ja krenem, ni na metar joj nisam prišao ona viče: Boli, boli...ma užas...gde je nađoh takvu..

Jedva sam je izbušio..
Najveću tremu sam imao kad sam upoznao svoju ženu. To je bila ljubav na prvi razgovor.

Pet dana kasnije je ona trebala da dodje kod mene da pravimo večeru i da se zezamo do jutra, podrazumevalo se na šta se misli...Ali kakav je to strah bio...Pa šta ako ja krenem, a ona nije očekivala da je spopadnem, pa šta ako mi se ne digne, jao a ako svršim pre vremena od tolike želje....Pa šta ako pomisli da 'oću samo da je kresnem i to je to...a šta ako ona oće samo da je kresnem pa da me zajebe....Uffff, muke tantalove...I onda sam se toliko usrao...da kad je došla nisam smeo ništa da preduzimam, samo sam se nabijao uz sto da ne vidi nabudžene gaće ne kaže ebem ti napaljenka...e kad je ona videla negde pred zoru da ja nemam petlju i da ćemo mi do 8h ujutro kad je trebala da krene na fax da jedemo palačinke pitala me: Je li a kako ti se rasklapa ovaj krevet? Aha, pa rasklopi ga ako boga znaš..

..I bilo je divno, čak sam i kafu dobio ujutro...A nju odma zvao kad su joj se završila predavanja, da je ne ispustim slučajno...da dodje samo da spava kod mene pošto je umorna od neprespavane noći...