Prozni konkurs na slobodnu temu - GLASANJE

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Baudrillard

Zaslužan član
Moderator
Poruka
129.654
Dobro veče.

Bili ste vredni ovog puta, stiglo je devet priča za koje možete glasati do 19.08. do 21h.
Pošto ima više priča imate 10 poena na raspolaganju, jednoj priči možete dati najviše 5 poena.



Priča br. 1


El Condor Pasa, ona i On. Subotnje veče, ona, On i El Condor Pasa.
Lokalni bend bi otopčinjao svirku uvek istom pesmom. Slučajno, to je postala njihova omiljena pesma.
I znalo se ko otvara ples. I znalo se...

Upoznala ga je jednog leta sasvim slučajno. Tek maturirala, rasterećena školskih briga, uz sunce i povetarac, osećala se lagano.
Ušao je u njen život iznenada, lagano, kao blagi talas koji zapljuskuje stene, i uzburkao još neprobuđene emocije.
Opirala se čudnom osećaju, opirala se svetu, opirala se sebi. I mislila je da To nije ništa. I mislila je da se njoj To ne može desiti, ne shvatajući da je kandže ljubavi stežu sve jače, jače...

Žive svirke vikendom i ples, bili su moderni tih godina. Nisu bili dobri plesači, ali su plsali kao da su sami na svetu. Njena glava na njegovom ramenu, ruke blago oslonjene na ramena. Njegove ruke oko njenog struka, blagi razmak među telima, ali dovoljno blizu da se oseti drhtaj svakog nerva i čuje lagano isprekidano disanje.
A pesma El Condor Pasa vodila ih je u skladne pokrete tela dajući im ritam.

Mnogo godina kasnije, ponekad bi, onako u kućnim papučama, zaplesali uz istu pesmu koja je, eto slučaja, još uvek emitovana na radiostanici koju su redovno slušali.

Ona i dalje sluša isti radio. Ponekada ide njihova pesma.
Zagledana u daljinu još uvek oseća njegov dah na svojoj kosi.
El Condor Pasa i ona...
 
Priča br. 2

Iz vrhova prstiju

Prolaz usečen i uzak, vodio je krivudavo kroz kamena nedra. Hodala je obazrivo, oslanjajući se dlanovima o vlažam i mahovinom prevučen kamen, Nije se plašila. Oduvek je volela zaboravljena i skrivena mesta, gde bi otisci njenih nogu mogli biti prvi tragovi posete, Mrak je razbijala svetlost meseca koja se borila sa suvim, isprepletenim granama, visoko, negde iznad njene glave, na samom vrhu usečenog hodnika.
Začula je zvuke. Tihe, obavijene tužnom pesmom onoga ko je ostavljen i ti zvuci su je vodili i ti zvuci su je mamili...
I utihnuli. Osetila je razočarenje i onu prazninu kada nešto misliš da si našao, a ispostavi se da je sve bila laž. Ali ova laž je imala drugačije oči. Bistre i sjajne. Dva para očiju gledala su je iz gomile suve mahovine i nepoznatih memljivih trava. Pogled je bio kao vapaj. "Uroni u nas..." Govorile su te oči bez glasa...

Razgrnula je mahovinu i ugledala dva mala vuka, neprirodno meke dlake i mirisnih njuškica, Beli i crni vuk...
Dodir i šapat. Iznad njih su grane pomalo čudno zaškripale, kao da su htele nešto da kažu, prozbore, ali ih niko nije razumeo. U vrhove njenih prstiju vukovi su se uvukli pri prvom dodiru...
A ona je mislila da je sve bio samo san.

Vreme je prolazilo, Vukovi su rasli, ušuškani u njenoj koži i hranjeni samo maštom, nadama i bolima. Uskoro su im vrhovi prstiju postali pretesni, pa su se preselili neprimetno, u njene oči. I svaki put kada je plakala, oni su pili njene suze i postajali jači.
Jednoga dana prestala je da plače. Naviknuti na so i osećanja, vukovi su postali nestrpljivi. Beli vuk je na neki način prihvatio promene i prilagodio se novom životu, čak je znao i tiho da zavija samo neke njemu znane uspavanke da bi je smirio. Sa crnim vukom priča je bila drugačija. On je bio žedan, gladan i nije bio spreman ni na kakve izmene. Hteo je još, hteo je sve. Hteo je napolje iz njenih očiju.

Jutro je bilo nesnosno. Režući bolovi u grudima i pitanje "Ko sam" u vazduhu. Na bezbroj pitanja - nijedan odgovor. Samo odjeci u praznoj sobi koji su se odbijali o zidove, sudarali i mrtvi padali na pod. Gazila je preko tih nepokretnih odjeka, teško, tromim koracima, kao da ju je nešto vuklo nazad. Crni vuk joj je bio u srcu. Režao je u svom carstvu i lomio svaki njen pokušaj da krene napred.
Mokra i umorna, pokušavala je da se domogne svetla koje je titralo nadomak nje. Tako blizu... Samo još koji korak... Ne, nije imala snage. Uzalud je beli vuk jecao u njenom oku, suze nisu htele ili nisu mogle da krenu. Zarobljene sa vučjom dlakom i urlikom bespomoćnosti, u vremenu zaglavljene, ćutale su...
"Još!" Govorio je crni vuk, a svaka njegova reč bila je kao oštro sečivo zariveno u već ranjeno meso.

Našli su je sutradan. Mrtvu. Nasmejanu. Sa praznim blisterima lekova pored sebe. Suze su joj još uvek tekle niz blede, usahle obraze, boja iz očiju je bila isprana i izgubljena.

U uglu sobe beli vuk, poguren i slobodan, halapljivo je proždirao ostatke crnoga vuka.
Nisu ga primetili.
To mogu da vide samo oni sa dubinom u duši.
 
Priča br. 3

Poseta

zavesa se dize

soba, sto, stolica, kanabe, muskarac i zena

sta da radim kada me smara ocajna zena?

pitanje postavih psihoterapeutu. spustila je naocare na pola nosa podozrivo me gledajuci sa pitanjem, a da li je bas tako?

naravno, zar bih dolazio kod vas za savet da nemam problem?

a po cemu si zakljucio da si toliko pozeljan da bi te neka zena, kako kazes smarala? ne ljutis se da predjemo na ti?

u cudu sam se i sam nasmejao i shvatio da iako je terapeut, ona je ipak samo zena. nisam zeleo da opisujem metastazu odnosa koji nije ni zapoceo a vec se zavrsio, te sam diskretno preskocio uvod i dao samo naznaku zapleta.

otkud ti ideja da neko treba biti pozeljan ocajnoj zeni? zar to ne moze biti bilo ko? da li se neciji ocaj bira ili se mozda ocaj lepi za prvoga ko pokaze bilo kakvu zainteresovanost?

zamislila se i zapalila gitanes uz pitanje, ne smeta ti?

ne naravno, ako cigareta pomogne da dobijem odgovor i sam cu je kao nepusac pripaliti pomislih.

dragi moj zene nisu ocajne, zene mogu biti napustene i razocarane i zene se ne lepe za nekoga, pogotovo za nekoga kao sto si ti, jer ti nisi tip za koga bi se zene lepile. ne ljutis?

shvatio sam na momenat u kom pravcu ide provokacija i prikljucih se jeftinoj igri kajuci se istovremeno sto sam prihvatio savet poznanika da uopste razgovaram sa ovom amaterkom.

draga moja, nastavih u njenom tonu, ovo nije zena o kojoj pricas, ovo je zena koja je duhovno pocepana u meri da ni sama nije sposobna sebi da pomogne.razumes valjda sta je podeljena licnost ili ja kao korisnik tvoje usluge treba da te ucim o onome zbog cega ti sedis u toj fotelji a ja lezim na kanabetu?

dobro, prekide me nervozno. sta radi i kako te stalkuje?

ne radi nista i ne stalkuje me, rekao sam da me smara.

zar to nije isto?

jagode i maline su voce crvene boje, otprilike u isto vreme se pojave pa ipak torte pravljene sa njima nisu ni nalik. naravno da nije isto. smaranje je kukavicje jaje koje sam sebi podmeces smisljajuci nacine da se nekome osvetis obicno zbog neuzvracenih emocija. stalking je pracenje i opsesija koja ako krene na duzi rok moze da ima veze sa kriminalom.

ako si dosao da se igras sa mnom ovo nije vreme a ni mesto, tvoj prijatelj koji te je preporucio je takodje i moj, pa te molim da mi izlozis detaljno situaciju a ne da se nadmudrujemo.

sad pricas kako zelim, pomislih u sebi i nacerih se, nema situacije, zena je ocajna jer je nesposobna da nadje bilo koga i ubijena u pojam na svakom nivou.

pa sta si trazio sa njom uopste i otkud ti ideja da zapocinjes bilo sta?

sta trazim sa tobom pomislih kad si nesposobna da razumes osnove musko zenskih potreba pa zapitah, jesi li udata?

kakve veze ima moje trenutno stanje sa tvojim problemom?

trenutno, tu smo znaci…. naravno da tvoje stanje nije dovedeno u pitanje jer si ti zena koju bi svaki muskarac pozeleo, tu mi zastade glas sa dramskom pauzom jer kada lazem to cinim do perfekcije iskreno, ali mi koji nismo tvog nivoa moramo da se snalazimo..

postajes bezobrazan i ako ovako nastavis prekinucemo.

kako da prekinemo nesto sto nismo ni zapoceli?

o cemu pricas, sta mi imamo da zapocinjemo?

zar nismo oboje u relaciji bolesnik i terapeut, a to je veza koja je nekad jaca od onih izmedju majki i dece?

gasi cigaretu, ustaje, namesta nervozno haljinu preko kolena i odseta do prozora.

kako se zove, rece zamisljeno?

ko?

ona.

zar je to bitno?

nije, ali bi pomoglo.

voleo bih da mi objasnis kako necije ime moze da pomogne u raslojavanju karaktera, a posebno ludackih pobuda?

da li ti je neko nekad rekao da si jako tezak covek? sve sto si do sada rekao pokazuje da je ta zena normalna a da si ti… tu zastade.

nasmejah se glasno i promucah, ja? tezak? pa ti si teza od mene iako si niza, vidis valjda koliko sam oslabio od stresa?

opet si bezobrazan, nije ni cudo da se zene sklanjaju od tebe, doda uz besno sevanje ociju kao pred nevreme.

upravo suprotno, ne sklanjaju se nego se jos vise lepe, sto ih vise teram od sebe one postaju mazohisticki zavisne i to je razlog zasto sam i dosao po savet.

a kakav savet od mene zelis?

kako da je se resim jer se krecemo u istim krugovima i uvek kada me vidi imam probleme sa njom?

jedan od nacina je da se pravis da je ne primecujes. ignorisi je ma sta ona radila.

nemoguce.

zasto?

zato sto ona ima mnogo oblicja, nekad je vidim i prepoznam a nekad se maskira.

jel si ti ovde dosao da me zajebavas?

od samog ulaska u sobu samo sto ne izustih, ali nabacih izgled uvredjenog deteta i ustajuci rekoh hvala na pomoci, koliko sam duzan?

dobro, prenaglila sam, izvini, zelim da ti pomognem, kazi mi nesto vise o njoj.

sta te zanima, nemoj ponovo reci da ti dam ime.

cime se bavi?

kakve to veze ima? moze da bude kao ti teraput, moze inzenjer, prodavacica lubenica ili policajka.

interesuje me, da bih ti dala putokaz kako odredjene profesije reaguju i kako se prema njima trebas ophoditi.

ona je zena i ja se ophodim sa njom kao sa zenom, tacnije ludom zenom koja pocinje polako opsesivno da kompulsira.

ti si intelektualac? zavrsio si psihijatriju? dr si nauka?

ja? ma ne, ja sam priucen, isao u srednju ekonomsku i bio izbacen na drugoj godini pa sam otvorio sajdzijsku radnju. a sto pitas?

gleda kroz mene kao da me ne vidi, prilazi stolu, ponovo vadi tabakeru i pali ogavni gitanes. hoces neko pice?

konacno, pomislih, resila je da me saslusa. moze, rekoh

otpih gutljaj nekog bljutavog albanskog konjaka i osetih se na momenat kao zena pa rekoh. kada si izgubila nevinost duso?

ona se zagrcnu i umalo ne ispusti casu. osmeh joj je polako nadolazio i menjao se u jarko crvenilo. aha, sad te moja nevinost zanima?

ne bukvalno, vidi se jasno da je davno odleprsala, pitam sa samo sa koliko godina, da li si okusila mladost ili si tako to… razumes?

ne razumem? sta da razumem?

sipah nam jos konjaka i zagledah se u njen prazan pogled… nekoliko sekundi smo se tako gledali, onda joj iznenada sklonih pramen kose koji joj je padao preko cela i dok je u soku pokusavala da se povrati ustadoh i odsetah sad ja do prozora… pitam te zbog iskustva, rekoh zamisljeno… i sedi molim te na kanabe da vidis kako to izgleda.

ona je pocela da se cereka kao da je na svadbi i rece, hajde, zasto da ne, ludaka sam videla toliko a ti polako ides ka prvom mestu. sela je na kanabe i provokativno prekrstila noge. kakve su mi noge?

imas lepa kolena.

hvala, ni tvoja nisu losa.

nisu, rekoh, ali mi klecaju kad vidim tvoje kovrdzice, rekoh nevino trepcuci i kriveci glavu ka njenim butinama koje su se tek nazirale.

opet joj je jurnulo crvenilo u obraze.

pa dodah, podsecaju me na moju prvu ljubav koja je umrla davno, imala je slicne.

pokrila je brzo kolena uspravila se i rekla, imamo jos 10 minuta da okoncamo ovo jer imam zakazanog pacijenta

mislis da me se rastosiljas tako brzo a da nisi ni pokusala da mi pomognes?

kako bre da ti pomognem covece kada menjas raspolozenje iz sekunda u sekund i nista mi ne govoris vec stalno vrdas?

o tome ti pricam sve vreme.

o cemu bre?

pa o njoj.

kakve ona ima veze ima sa tobom, o boze.

pa ona me smara jer radi sve sto radim i ja.

ona me zabezeknuto pogleda, ti nisi normalan. otvori fijoku, poce da trazi nesto po njoj, uzima roze tabletu i sa konjakom je guta.

ma nemoj? to je znaci taj odnos terapeut-pacijent?

ti nisi pacijent, ti ces tek da budes pacijent.

kako to mislis?

mislim, ako nastavis sa ovakvim nacinom komunikacije, naleteces na neku koja nece da te smara kao ta ili tolerise kao ja, nego ce da te ubije ili osakati, svejedno. ne poznajes ti zene nimalo.

zato sam i dosao.

ne razumem.

zato sto hoce da me ubije.

ko sad hoce da te ubije?

ona, rekla mi je, odrobijacu te.

nisi mi to rekao.

nisam, jer mi prvo treba savet kako da je smirim da to ne misli vise, jer ako ti trazim savet da se zastitim od takvih pretnji, reci ces da nisi nadlezna i izbacices me napolje.

zvono zvoni na interfonu, ona teturajuci ustaje. zao mi je, danas ne mogu, imam hitan slucaj, da, izvinite, sutra u isto vreme, oprostite jos jednom.

ja samouvereno, sad posto si pokazala da zaista zelis da mi pomognes, red bi bio da mi pokazes malo naklonosti kao prava zena.

o cemu bre bulaznis?

poljubi me.

tebe? da poljubim? ja?

jok, ovoga sto je zvonio na interfon.

a sto bi te poljubila?

pa ako me poljubis reci cu ti njeno ime.

ona ne veruje i gleda me kao santa leda ispred ledolomca koji treba da je raspoluti

i reci cu ti cime se bavi, nastavljam ja sa drazenjem

santa pocinje da se otkravljuje bez globalnog zagrevanja

koleginica ti je

usta je pocela da krivi kao pred slog ali glas joj jos uvek ne izlazi, samo se cuje sistanje

poznajes je, drugarica ti je

ona se hvata za glavu u znak predaje, prilazim i ljubim je u celo kao kad se ljube deca ili mrtvaci i sapnem joj na uvo utesno i zastitnicki, nije duso ovo posao za tebe, batali ga.

otpijem bljutavi konjak sa dna case da se ne baci, pogledam je jos jednom, seretski namignem i izadjem.

spolja vidim kroz prozor kancelarije da stoji kako sam je ostavio, nepomicno kao statua, dok mi sa coska ulice mase devojka koja pocupkuje od hladnoce

****** kolko te cekam, sta je bilo, pricaj?

nista ljubavi, rekla je da smo idealan par, astroloski neverovatna kombinacija…. ali da nikako nismo za brak

ma nek se nosi bre, sto joj nisi to rekao

ma rekao sam joj

gde cemo veceras?

idemo kod mene da ti citam sekspira

sto te volim kad si tako lud i blesav, smrzla sam se cekajuci te

i ja tebe volim knedlice, rekoh grleci je kao neko napusteno psetance

klizajuci se po poledici dvoje zagrljenih nestaju u zimskoj belini dok pijanac iz mracne ulice baca praznu flasu u njihovom pravcu pevajuci nerazumljivo.

zavesa pada
 
Priča br. 4

Оливија Хадсон има тридесет и три године. Дугонога је и витка лепотица, природно риђе таласасте косе скоро до појаса, веома нежних и женствених црта лица, и очима у три нијансе зелене. Врстан је психијатар и веома је цењена међу колегама. Има згодног и још успешнијег мужа по имену Ник, коме је, свако би се сложио, баш све на свету. Њих двоје имају живот који желе сви. Каријере, путовања, изласци, летовања у вили у Ки Бискејну, зимовања у Вислеру, а свакодневни живот у савршено уређеној двоспратници са савршеним парком уместо дворишта, у најбогатијем предграђу Сијетла. Она је жена која има све, и он је човек који има све. Међутим, он је човек који и даље има жеља. Тачније, има само једну.
Ник Хадсон жели да његова жена умре.

***

Поплочани прилаз кући, окружен веома негованим травњаком са обе стране, врвео је од ужурбаних људи и плавоцрвених светала. Било је осам увече, и био је осми септембар."Необично зелена трава, а лето је било тако суво", помисли Келерман, периферним видом региструјући полицајце са псима трагачима са своје леве стране, док се пробијао кроз гужву према улазним вратима. Извуче значку и подиже је испред себе, мада није било потребе за тим, момци на вратима су добро знали ко је он. Закорачио је у огромно предсобље на мермерни под боје слонове кости, погледао у високи плафон, окренуо се око себе и умало да му се отме звиждук. Такве се куће не виђају сваки дан. Или бар не ван магазина за уређење ентеријера. Са његове десне стране, три широка степеника на доле водила су у пространу дневну собу са прозорима од пода до плафона кроз које се пружао поглед на оно фантастично двориште. Вечерас, додуше, и на ротациона светла.
На белој софи седео је Ник Хадсон, главе и тела погнутог благо напред, лактовима ослоњен на колена, кршећи шаке тик испред сопственог лица.
"Господине Хадсон, моје име је Бил Келерман, ја сам детектив из одељења за убиства".
Човек је и даље немо зурио у своје руке.
"Знам да је тешко, али морамо ово да урадимо. Погледаћу просторије на спрату па ћу се вратити до вас и хтео бих да ми одговорите на нека питања." И даље није било реакције. Бил се окрете на петама и упути се назад ка предсобљу, према степеницама које су, завијајући у лево, водиле на други спрат. Колеге га упутише према главној спаваћој соби. Застао је на вратима и посматрао беле зидове, бели стилски намештај, комоде са великим фиокама, ормаре и ноћне сточиће, бели тоалетни сточић са великим, округлим, угланцаним огледалом испред кога је уредно био послаган накит, и нешто шминке. Закорачио је у собу и ципеле му утонуше у дебели, бели вунени тепих, и иако је преко обуће имао стерилне назувке ради очувања потенцијалног места злочина, није могао да се отме утиску да је требало да се изује пре него што је крочио ту. На средини собе је био велики брачни кревет пресвучен белом постељином. И на сред кревета огромна, тамноцрвена локва крви. Један једини гримизни круг у беспрекорној белини просторије. Није му промакло да је на кревету био само један јастук. Инстинктивно се окренуо ка комоди са фиокама, навукао рукавице од латекса и почео да их извлачи напред, једну по једну. Женски веш. Женске чарапе. Још веша. Спаваћице. Поглед му поново паде на кревет, и онај један јастук. "Толико о срећном браку", промрмља, више за себе.
"Хеј, матори, шта имамо?" зачу се иза њега, уз мљацкање. Увек је нешто жвакала, то га је излуђивало.
"Драго ми је да си нам се придружила, Прескотова", рече детектив, али није се окренуо. Хана Прескот је била његова партнерка, тридесетогодишњакиња са репутацијом лоше девојке у полицији Сијетла. Није могао да поднесе њене ужасне радне "навике", али ју је изузетно ценио због њене невероватне проницљивости и дедукције какву никада није видео у свом прилично дугом детективском стажу. Редовно га је остављала запањеног својим размишљањем и закључивањем, иако јој то никада није рекао, нити ће.
"Шта имамо?", наставио је. "Па, готово ништа, за сада. Крв коју видиш, и ништа више. Нема тела, нема трагова борбе, никаквих других доказа да се овде нешто десило, осим те крви. Право да ти кажем, нисам чак ни сигуран да ли је ово посао за нас или за Нестале особе." Тренутак тишине који је уследио прекинуо је један од форензичких истражитеља. Уморно им рече "Пречешљали смо кућу од пода до плафона, испрскали смо сваки педаљ луминолом тражећи евентуалне очишћене трагове крви, и ништа. И не само крви, нити једна влас косе у оволикој кући, ништа, практично невероватно. Међутим, када смо прешли у гаражу и напрскали аутомобиле, мужевљев ауто...", сад је имао њихову пажњу, "...сија као божићна јелка."

***

"Колико пута да вам поновим, нисам убио своју жену!", сад је већ повишеним тоном говорио Ник, нервозно се вртећи у столици у соби за испитивање."Читав дан нисам био код куће."
"Да, провели сте дан на свом броду у луци, рекли сте већ", надовеза се Келерман. "Ствар је у томе што вас тамо нико није видео. У луци где на стотине људи циркулише сваког сата баш нико да вас не види? Звучи прилично невероватно, признаћете."
"Нисам се осећао добро када сам стигао", настави Ник, "Преспавао сам читав дан."
"Згодно.", рече детектив.
Хана изненада уђе у просторију и залупи врата за собом. Келерману се није свиђао бес у њеним плавим очима. Његова партнерка тресну дебелом свеском са кожним повезом о сто и леденим гласом се обрати осумњиченом. "Да чујемо какво објашњење имаш за ово, силеџијо". Ово последње је скоро просиктала. Са Никовог лица се јасно читало да први пут у животу види ту ствар пред собом, у то није било сумње. Међутим, осим евидентног изненађења, ситна мимика његовог лица откривала је Келерману још једну ствар. По први пут, тај маркантни човек пред њим се плашио. И тај наговештај страха ни Хани није промакао. Узела је свеску, села на ћошак стола и почела гласно да чита одломке, насумичне реченице са насумичних страница те свеске која је, испоставиће се, била дневник Оливије Хадсон, накнадно пронађен испод мадраца у "белој соби".

"Никаква шминка више не може да ми покрије модрице."
"Убиће ме, сигурна сам да ће ме убити", читала је Хана.
"Никада ми неће дозволити да га напустим, јасно ми је ставио до знања да је могућ само један епилог нашег брака, моја смрт."

"То су само неки делови, Хадсоне", устала је са стола, "а слушај овај, овај ми је омиљени"

"Пословна вечера са његовим партнерима се вечерас претворила у пакао јер ми је један од њих непрестано бесрамно гледао у груди. Наравно, знала сам да ћу ја бити крива. Наравно, знала сам да ће бити да сам ја то изазвала, јер сам се тако обукла. У вожњи назад ни реч није рекао, али знала сам шта ме чека када стигнемо кући. Ни врата није затворио а већ ме је ошамарио толико јако да сам пала на колена, а онда ме је вукао за косу до кухиње." Затворила је свеску. Ник је ћутао и гледао замишљено у неку тачку негде испред себе. Хана устаде, обиђе му иза леђа, гурну га да устане, и док му је механички декламовала његова права, Келерман је већ излазио из просторије. Отишао је ван зграде, запалио једну, и наслонио се на зид. Неколико минута касније, партнерка му се придружила.
"Матори, јасно ти је да ће те та ствар убити, зар не?", рече покушавајући да му дохвати цигарету из руке али је он брзо измакао.
"Знаш да је скоро немогуће осудити некога за убиство без тела, Хана."
"Знам", одоговори му она. "И колико год мене нервирао тај бедни изговор за мушкарца и колико год желела да му поломим вилицу, на крају свега, уверена сам да леш нећемо ни наћи. Не зато што је онај гад некакав криминални геније, већ зато што верујем да тај леш и не постоји."
Опет га је запањила. "Али, сва она крв?" упитно прокоментариса Келерман.
"Па, ако имаш времена, воље, и психопату за мужа, смислићеш и начин" рече Хана и упути се назад у зграду.

***

"Никада више." помислила је, прелазећи прстима преко болне јагодичне кости.
"Никада, никада више.", одлучно понови, овај пут гласно, гледајући свој одраз у ретровизору.
Ставила је наочаре за сунце, додала гас и оставила за собом облак прашине укључујући се на пут са старе бензинске пумпе негде у Колораду.

Касније тог поподнева, чистачица је са пода тоалета на пумпи изнервирано скупљала отпатке.
Празну боцу пилула за спавање и дуге, риђе увојке.
 
Priča br. 5

Mistress

Rekla je:
-Ostavite me.

Bele su pregače zalepršale iz prostorije, sklopivši vrata bez šuma. Nije se obazrela. Opšte je poznato bilo da je pod njenim krovom zabranjena svaka glasnija reč ili korak. Kako je živela, tako je od drugih zahtevala.
Najposle, za neistomišljenike uvek postoji bič.

Kada je imala petnaest godina, noć uoči njenog venčanja, majka joj je došla u spavaonicu; sama. Već je puki taj čin bio neobičan. Gospođe majčinog ranga nigde se ne pojavljuju bez pratnje, čak ni pod sopstvenim krovom. Ona je sedela na rubu postelje, bosonoga i raspletene kose pale skoro do peta; gledajući majku kako prilazi istim onim korakom kojim danas i sama hoda: lakim, bez šuma, koji jedva da pomera skute. Te je noći, zadnje svog detinjstva, dobila dve pouke: bračna istina nikad ne napušta zidove bračne ložnice.
I, služinčad se nikad ne udara rukom; pogotovo ne otvorenim dlanom.
Njena je majka smatrala da nema životnih istina većih koje bi joj trebala preneti.
Kako živiš, tako od drugih zahtevaj.

Pogled sa prozora bio je veličanstven, ali uvek je takav bio. U maglu uvijeni plavi vrhovi snežnika koji cepaju oblake, vrisak bezmernih provalija i ledeno bleštanje mrtvih zimskih jezera. Posmatrala je ne videći, i ništa ne osećajući. Gledala je kroz taj prozor i prve noći svog braka, kada se u praskozorje popela do njega sitnim, ranjenim koracima; uvijena u krvavu plahtu. Gledala ga je dok je u znoju, ne pustivši glasa, rađala svoje prvo muško dete. Sasvim se sigurno seća kako je uz njeg stajala posle prvog šamara koji joj je rasekao usnu i srce. Bilo je to pošteno. U izvijenu kovanu rešetku izlivena stakla jedina su u kojima je ikad videla svoj pravi odraz.
Ne devicu pokidane utrobe. Ne nasmrt izmučenu, krhku petnaestogodišnjakinju s kostima kao od ružinih latica koja u krvi rađa. Ne sramotu šamara nadlanicom, kao da je neposlušni kmet.
Nikad suncem ogrejani vrhovi snežnika i mrtva jezera.
Pravi odraz.

Uzela je da spliće kosu zlatnu i crvenu poput meda. To je zlo, rekla je majka jednom kad su je sluškinjice češljale pred spavanje. Prošle su godine pre nego ju je razumela. Mada je jutro posle svoje prve bračne noći odenula do grla zakopčanu, zift-crnu udovičku haljinu, i nikad potom ponovo otvorila svoju od ružinog drveta rezanu kutiju za nakit; ta nesretna crvena kosa nikako se nije dala pokoriti. BIla je sasvim neprimerena.
U njenim očima, lepota koju su joj pripisivali uvek je izazivala podozrenje i sumnju. Lepota je bila teret, robila je tuđe poglede i šaptanja. Sve što je ikada u životu tražila, bio je - posluh.
Ne spevavanje u ode. Lepotu niko ne uzima za ozbiljno.

Nakon deset godina, bilo je podnošljivije.

Okrenula se od prozora i osmotrila sobu - četvrtasta, svedena, neukrašena, onako kako je zahtevala. Nije morala prevlačiti vrhom prsta po komodama ni njušiti plahte. U kaminu visine čoveka praskalo je zdravo, mirisno drvo. Prošla je kraj njega ne zastavši da ogrije ruke.

Svugde duž kamenom popločanih hodnika pred njom su sevala leđa. Pognuta leđa u radu, jedina kakva je u svojoj blizini trpela. Nije bilo zastajkivanja, češanja jezika ni otvorenih pogleda. Kuda bi okom uspela da dosegne, retko je kad bilo uopšte - prisutnih. Ponekad se osećala kao Mojsije kad je ono sekao more.
Sve se živo sklanjalo od njene pažnje.

Hodala je ne praveći nikakvog šuma, kičme koju ništa ne sagiba, skutova za koje se nikakva nečist ne hvata. Hodnici su išli miljama sa vrhe kule; ali svi su podovi bili pometeni, sve sveće useknute, sve tepiserije po zidovima oprašene. Iz vešernice je kuljala para s mirisom lavande. Znala je da se u pećinastoj kuhinji ovog momenta na ražnju okreće zverinje, ali ti joj mirisi nisu čak ni podraškali nosnice. Ona, koja već deset godina nije u usta stavila komad mrtve životinje, sasvim je dobro obučila kuhinjsko osoblje čemu služe zatvorena vrata.

Kad je spuštala nogu sa zadnjeg stepenika, neko joj, pognut i krijući lice, reče da je stigao. Zastala je na pola trena, tek koliko je trebalo njenoj maloj, nemuštoj sluškinjici da joj pritrči i popravi ukosnicu. U nekoj drugačijoj situaciji, iznenadila bi se. S njenih crnih haljina nije bilo trunčica koje bi se morale skinuti ni pod srebrnim šnalama pramenova koje bi valjalo dotegnuti.
Skoro nikad.
Ovaj se put, pak, nije začudila. Ovaj je put, naravno, izuzetak.

Dva su paža u žutom i modrom pred njom otvorila teška dvokrilna vrata. Na pragu joj lice zali miris konjske balege i nagorelog drveta. Nije imala vremena da gadljivo nabire nos. Parčići smrznute zemlje varničili su pod rasnim kopitama, umreženo je prstenje oklopa zvečalo, muški je smeh činio da joj potplati čizama od one fine, meke kože podrhtavaju.

Stajala je na pragu, preplevši prste na baršunu svoje haljine, kičme kao od željeza, dignute brade.
Kora ledničkog jezera puče. Nešto se pomeri u crnim dubinama.
Dok ga je gledala kako baca uzde štitonoši i prilazi joj, drhtaj joj je prošao kroz kičmu od čelika. Niko to nije video.
Ni on.

Stao je pred nju, visinom i ramenima zaklonivši nebo. Stao i bacio senku duž praga na kom je drhtala, jedinu u kojoj je ikad dozvolila da bude. Namirisala je teško sečivo za pasom, metal, krzno i kožu.
Krv.
Trepavice su joj zaigrale dok je spuštala pogled. Mrzeći svaki slog svog glasa, rekla je:
-Dobro mi došli, gospodaru, mužu moj.
Dok su paklene vatre počinjale da plamte, a ledena kora svuda duž površine cvilela cepajući se i topeći; ništa se nije moglo porediti s mržnjom koju je osećala spram znanja da bi sa istom očajnom iskrenošću iste reči izgovorila ponovo.
 
Poslednja izmena:
Priča br. 6

- Oce Makarije, zasto idete tamo kada je to mesto ukleto? - upita mladi monah starca ozbiljnog lica i duge bele brade koji se zaputio u stari deo zamka.
- Moramo se resiti Sotone Savo, nema nam druge. Ne moras sa mnom ako se plasis.
Uzalud je mladic pokusavao da odgovori starca celim putem, za njima su isla i dvojica strazara. Po njihovim uniformama se videlo da su clanovi elitne garde a po licima da im borba nije strana.
Dosli su do starih teskih vrata koja su bila ojacana gvozdenim sipkama.
Jedan od strazara je izvadio kljuc i poceo da odkljucava bravu. Drugi je stajao sa spremnim buzdovanom u desnoj i stitom u levoj ruci.
- Mi ovde ne ulazimo, kada zavrsite lupajte i ponovite reci koje ste dobili od kralja ili vas necemo pustiti da izadjete. - rekose strazari monasima.
Monasi se prekrstise, uzese baklje i udjose u prostoriju.
To je bila velika i mracna biblioteka. Nekada je bila osvetljena ali se u nju uselilo cudoviste i od tada je pod kljucem. Svi raniji pokusaju da se ono izbaci su prosli bez uspeha.
Monasi su polako isli kroz redove noseci baklje i krstove da se odbrane od cudovista. Nisu se usudjivali da prekinu smrtnu tisinu koja je tu vladala. Cak su i pacovi bili tihi, nisu se oglasavali.
U jednom uglu biblioteke je svetlost dopirala sa visokog prozora prekidajuci mrkli mrak. Ranije su tu svetlost koristili prilikom citanja i prepisivanja knjiga a sada je sa poda biblioteke otuda dopirao jeziv zvuk.
Polako su posli tamo i ugledali ga. Cudoviste sa glavom jarca duge brade i velikim naocarima kako cita neku vecu knjigu. Ocima prelece preko slova neverovatnom brzinom, dok desnom rukom okrece strane povremeno lizuci svoj kaziprst.
U jednom trenutku podize svoje oci na monahe i progovori poput coveka:
- Gde si ti do sada? Trebalo je davno da mo doneses Nekronomikon.
- Imas li ti predstavu koliko je tesko bilo doci do nje? - rece Makarije i izvadi neki svezanj iz torbe koju je nosio na ledjima.
Cudoviste poce da skace od srece dok je mladic bio zbunjen i uplasen ne znajuci sta se desava.
- Oce Makarije, sta se to desva?
- Na ovog nesrecnika je davno bacena kletva da cami u ovom podrumu i cita knjige, dugo vec trazim nacin da ga oslobodim i vratim u predjasnji oblik.
Cudoviste poce da cita iz Nekronomikona dok je Makarije postavljao rune oko njega.
- Da li si nasao reci koje nam trebaju? - upita starac.
- Jesam, ove nam trebaju.
Pocese u glas da recituju dok je mladic stajao u uglu i molio se.
Sjajna svetlost je ispunila prostoriju zaslepljujuci sve.
Sada su tu stajala tri muskarca, nije vise bilo cudovista.
- Hajdemo napolje - rece Makarije.
 
Poslednja izmena:
Priča br. 7

Cinik i Praznina

Sedeo je udobno zavaljen u fotelji i zurio u zid. Završila se utakmica koju je gledao do pre nekoliko minuta, a druga će da počne tek za sat vremena. Ugasio je televizor da ne sluša besmislene, neprijatno i navalentno sugestivne slogane tv reklama. Milica je spavala. Šta da radi? Da sluša muziku? Da ređa pasijans? Da odrema? Nastavio je da gleda u zid. Tišina je zašuštala. Počela je da šapuće, da se igra slikom pred njegovim očima, da menja svetlo, titra. Prokleta praznina. Stalno ga je vrebala, sačekivala iza ćoška, presretala iznenada kada je nije očekivao, spopadala ga u dokonim popodnevima poput ovoga sad. Šta je htela od njega? Da li je ona bila smrt? Da li ga je proganjala i podsećala da mu je već bilo vreme? Neće biti jer ga je praznina spopadala još kad je bio mlad. Uvek je nešto želela od njega, očekivala, zahtevala. Šta? Nikad nije imao hrabrosti da je presretne na pola puta, pogleda u lice i sasluša šta ona ima da kaže. Uživao je kad je sa visine pričao o mnogim umetnicima, pogotovo slikarima, kako su imali strah od praznog prostora, praznog platna. Nisu umeli i smeli da ostave prazninu kao deo kompozicije. Ponosio se sobom jer je smeo da prazninu koristi u arhitekturi i mislio je da je to bio dokaz njegove kako umetničke, tako i lične zrelosti. Čudno kako nikad nije posumnjao da to nije bila ta praznina. Praznina koje su se svi plašili bila je ista ta od koje je i on večito bežao. Uostalom to su verovatno bile samo fatamoragane, uobraženja, napeti nervi i fantazija. On jednostavno nije voleo da sedi u tišini provodeći u dosadi nesnosne sate koji su se protezali u nedogled. Praznina nije mogla da proganja, nije govorila, nije imala šta da kaže. Gluposti. Gledao je sport jer je voleo nadmetanje, igru i uzbuđenje, oduševljenje kad bi pobedio tim za koji navija. Podelio bi ushićenje sa njima kao da se i njemu nešto važno dogodilo u životu. On nije pratio fudbalske, košarkaške, odbojkaške, rukometne, vaterpolo utakmice, teniske i boks mečeve, atletska takmičenja i šta sve još ne, samo zato da bi nadjačao prazninu, popunio je, ispunio je nekakvim sadržajem i nadenuo joj lažni smisao. Ne! I svi ostali rituali u toku dana kojih se nepokolebljivo držao iako su odavno izgubili povezanost sa prvobitnom svrhom i razlogom zbog kojeg ih je radio, ni oni nisu bili samo kosturske skalamerije koje je zadržavao da bi premostio vremenski aspekt praznine. Ne, ni to nije bila istina! Pridržavao se načina kada i kako su se radile mnoge stvari zato što je bio takav red i pravilo. Ko je izmislio taj red i pravila, kad i zašto, to nije znao. Znao je da su ga tako naučili nekad davno i od toga nije odstupio celog života. Možda su sva pravila, sve nepotrebne radnje osim onih osnovnih neophodnih za preživljavanje, samo prepredeni načini sakrivanja od praznine? Čemu je onda služila civilizacija? Smešan pokušaj da se osvoji, ukroti i podredi svojoj volji ono čemu smo mi uvek bili podređeni, čak više ako nisno znali da jesmo? Dosadna, zveckajuća, zujeća i večito previruća vreva sa ciljem da privuče čovekovu pažnju i zabavi mu čula, da ga zaštiti, spase od nezgodne praznine sa svojim pitanjima? Sve zbog straha od mraka, smrti, nepoznatog, nesaznatljivog i beskonačnog koje je držalo sve konce u svojim rukama? Ljudi, marionete koje svojom voljom samo uspevaju da nepotrebno zapliću konce i jedino su bile slobodne ako bi pristale i poslušno učestvovale u radnji koja im je nametnuta? Jer šta je drugo bila civilizacija osim rupe u pesku u kojoj je čovečanstvo krilo glavu od noći, misleći da ako mi nju nismo videli, nije ni ona nas? Ko je još pobegao od prirode? Od noći? Ako bi im neko okrenuo leđa, okrenule bi i one njemu i plodnosti njegovog duha i ako mu telo nekim čudom ne bi stradalo i dalje ništa duboko, snažno, zdravo i okrepljujuće ne bi moglo da dođe od takvog čoveka već samo zadah ustajalog vazduha. Kao i naša zatrovana kula čovečanstva koja uzdižući se samosvesno na staklenim nogama pokazivala je da je vredna dostojanstva koje sama sebi pripisuje samo u slepim crevima svog organizma.

Ustao je, otišao u toalet i u povratku popio čašu vode. Nije baš morao da ide već je otišao da prekine misaoni tok koji je tekao u pravcu koji mu se nije sviđao. Vrativši se, seo je na isto mesto, zagledao se u zid i misli su takođe nastavile priču na istom mestu kao da ih nije ni prekinuo. I sam život imao je svoja pravila nedokučiva intelektu i logici kojima je rušio, uništavao vredne i zaslužne ljude, uzdizao hulje, probisvete i vetropire, pa onda drugi put potpuno kontra nagrađivao zaslužne, a kažnjavao zločince; ili bi pretvarao u prah Meke znanja, umetnosti i religije i podržavao varvare samo da bi od njih sutra načinio novu naprednu civilizaciju spremnu za pinošenje žrtveniku. Nikad se nije moglo unapred znati kad će koje pravilo da važi, prema kome i zašto. Kakva bi to pravila bila i na čemu bi počivala? Pade mu na pamet da su to možda mogla biti pravila koja izviru iz praznine. Odmah se odrekao te misli jer je bila previše čudna. To je ličilo na nešto što bi neka žena rekla. Ta misao mu je bila draga i preko lica mu se prevukao vragolasti smešak. Da, one su sve lude, to je bar bilo nešto na šta je mogao da se kladi i nikad ne izgubi. Zacerekao se na glas pakosno pomislivši pritom na svoju ženu i ćerku klimajući potvrdno glavom.

Taman je hteo da se opusti kad mu se um na trenutak ispraznio i praznina ga je upitno pogledala. Već je na nju zaboravio. Ah, bežao joj je uspešno već sedamdesetsedam godina. Ha! Prevariće je skroz i umreće, a da ga nikad nije uhvatila. Tada se skoro zagrcnu shvativši da u smrti možda neće moći više da joj beži. Ali biće mrtav. Neće postojati i neće mu ništa moći. Sad je već stvarno bio zadovoljan sobom kad ga neočekivano spopade zebnja u vidu sumnje u izvesnost nepostojanja posle smrti. Bio je oduvek siguran da život posle smrti ne postoji. Zašto je toliko siguran i na osnovu čega? A šta ako se prevario? Šta ako se stvarno plaćalo za grehove, nepravde, zla i patnje nanete drugim ljudima, sebi, propuštene prilike za razvoj, zanemarene potencijale...? To bi bila neprijatna budućnost. Rado bi je odbacio i razmišljao o nečemu drugom, ali nije htela da ga ostavi na miru. Pogledao je na sat da vidi kad će sledeća utakmica. Tek za dvadeset minuta. Da upali televizor i gleda bilo šta, makar i reklame? Ne vredi. Nije mogao. Stalno su mu se misli vraćale na isto. Za šta bi odgovarao posle smrti? Opirao se neko vreme delom iz straha, a delom zbog nerazumnosti cele zamisli. Napokon se predao i pustio film da se sam odvije. Video je scenu kada mu je rođaka sela na violinu i smskala je. To je bila ključna tačka, najvažnija u njegovom životu. Bio je momčić, još dete i svirao je u orkestru. Obožavao je klasičnu muziku i živeo ispunjenje svog sna. I tada, neočekivano, jedan mali propust, zaboravljena violina na krevetu i nepažljiva rođaka doveli su do preranog i nepravednog kraja. U nemaštini u kojoj su živeli posle rata bilo je nemoguće da kupi još jednu violinu. Pa i za onu prvu cela porodica je štedela celu jednu godinu. Nije mogao to od njih ponovo da traži. Zašto mu je to palo na um? Za šta je bio kriv? Znao je i sam da sebi nikada nije oprostio za nemarnost koja je dovela do uništenja voljenog instrumenta, ali to i nije bio neki strašan greh. Zašto bi zbog toga polagao račune? Zato što sebi nikada nije oprostio? Ili zato što je decenijama prebacivao deci, Milici, prijateljima, neprijateljima, saradnicima na poslu, svima na celom svetu što su neuredni, ne drže se pravila, ne rade kako treba, ne paze, grubi su i nemarni, bahati, grozni i prokleti svi, svi, svi!!! Svi su bili krivi za skrhanu violinu koju sebi nije oprostio? U beznađu i očajanju previše lako je odustao od životne ljubavi koju niko nikada neće moći da zameni, koja će za sobom ostaviti neizlečivu ranu zbog koje je mrzeo sebe i ceo svet.

Uhvatila ga je teška tuga setivši se mladosti, muzike i lepih godina. Pogledao je na sat da se trgne od nezdravih misli i video da je došlo vreme za drugu utakmicu. Ah! Spas napokon! Upalio je televizor, pronašao program, pojačao malo i udobno se namestio u fotelji. Onda se setio da mu još nešto fali pa je poskočio da donese flašu rakije, čašicu i čašu vode. E, sad je sve bilo u redu. Željno se prepustio fudbalskom meču. Pratio je prenos neko vreme, a onda su mu se misli same od sebe vratile na prazninu. Video je scenu sa polomljenom violinom, mnoge scene iz svoje mladosti, snove, ideale, zablude, nadanja, patnje... Sve je bilo tako daleko danas. Uvek je mislio da bi se rado vratio i mnoge svoje izbore promenio, išao drugim putem ili istim, ali na drugi način. Sad je gledao tog mladog čoveka, nekadašnjeg sebe, kao potpunog stranca sa kojim osim imena skoro ništa drugo zajedničko nije imao. Bljesnu mu u umu spoznaja da nije vreme bilo ono što je povratak u prošlost onemogućavalo, već bi se ljudi toliko promenili da onaj u koga bi se vratili više nije bio isti čovek kao onaj koji bi se vratio. I to ne u smislu prirodnog razvoja ličnosti jer kod takvih slučajeva je uvek postojala neka spontana povezanost sa samim sobom koja je prevazilazila ličnost i vreme i kod koje ne bi postojao žal za prošlošću ili rascep između prošlog i sadašnjeg sebe. Ne, ovo je bilo zastranjenje, udaljavanje od duše koje dovede do pogrešnog, neravnomernog i jednostranog razvoja. Na taj način čovek bi vremenom postao ambisom udaljen od samog sebe, nezadovoljan, neispunjen, malodušan, uskogrud, nesrećan i željan nekadašnjeg sebe iako ni tad nije bio svoj već samo bliži sebi.

Shvatio je da je opet buljio u zid i trgnuvši se, nastavio je da gleda utakmicu. Video je da je svašta propustio, ali je nastavio odlučnošću i očajničkom potrebom davljenika koji se hvata za slamku. Mada, interesantne ideje dolazile su od praznine, duboke i mudre. Da, duboke, a dubina je mesto gde se ljudi dave. Neka hvala! Ne mora ni da razmisli pa da zna šta bi izabrao i šta je uvek birao. Pre će prihvatiti da bude proklet za sva vremena i provede život u paklu površnog preživljavanja nikad ne dosegnuvši istinsku mudrost nego da rizikuje i suoči se sa silom koja može da mu slomije um i pretvori ga u smešnu i patetičnu karikaturu. Da, podsmeh, prezir i sažaljenje drugih ljudi su ono što ne bi mogao da podnese. Zar išta od toga što stiže iz praznine uopšte znači nešto u ovom svetu? Ako je nemogućnost da se dobije sve neki vid kosmičke pravde i ravnoteže, onda je ono plitko, ono spoljnje bio njegov izbor. Pa to se bar videlo, to je bilo ono na šta su ljudi reagovali, po čemu su se međusobno procenjivali i vrednovali. Ah, da, napokon je dokazao i potvrdio sebi da je sve bilo u redu i da su svi njegovi izbori bili ispravni. On je svoju liniju održavao, umeren je bio u svim navikama, pristojno se ponašao, redovno hranio mozak novim knjigama, pratio događaje u svetu i sportu. Za svoje godine je bio prilično mladolik, dobrog zdravlja i vitalan. Zadovoljno i ponosno se smeškajući, vratio se gledanju utakmice. Ostalo je još oko dvadesetak minuta, nije celu propustio. Još jedna misao je doletela iz praznine i pitala ga šta ako njegova deca i unuci budu morali da se izbore sa onim od čega je on kukavički pobegao. Oterao ju je kao dosadnu muvu i sa obnovljenim osećajem samopouzdanja zaključio da to svakako nije bio njegov problem.
 
Priča br. 8

Мрав

„Чекамо причу Михајло и ја. Ти си мајстор за приче“, рече Д и завали главу уназад наслонивши теме на дрвени рам брачног кревета. Бебац настави да сики, Т, рашчешкани малтезер, настави да на паркету ногом урнише лево уво, а ја почех са причом.

Био једном један мрав. Какав мрав? Вредан мрав. Вредно је радио сваки дан, није знао шта је сан и све у том правцу како то већ бебећа песма казује.

Т долази до десног руба кревета и тражи да га подигнем горе. Ја га мало чешкам палцем по челу и иза десног увета а онда га подижем. Нога му се запетљава најпре о кабл лаптопа који сам положио на ноге а затим о трегер мојих панталона. Распетљавам му ногицу и спуштам га на душек, он се смешта уз моју леву ногу и почиње да грицка своју шапу. Д пева бебећу песму коју смо овог јутра смислили покушавајући да умиримо Михајла и завршимо доручак. Песма почиње са „Михајло ти умеш понекад да будеш незгодан“ а затим бебац у песми певајући одговара: „никако, ма никако, то нисам био ја. Ја сам дивна беба, дивна беба...“ Албум са кратким песмицама „варалицама“, названим тако јер су осмишљене да заварају раскмечалу бебу полако се пуни песмама.

Дакле био једном један мрав, какав мрав?

Д узима плаве маказице за бебу али схвата да сецкање ноктића неће ићи јер је Михајло заспао на сики и стегао песнице. Т и даље једе своју шапу. Д скида сат са руке загледа га и мења му положај са десне на леву руку. Зашто си променила место сату?, питам и куцкам са надом да Д неће приметити да све време пишем причу о о номе што нам се дешава док пишем причу. „Мо? „ пита Д, очигледно су јој моја питања чудна. „Мо“? понављам ја. „Рекла сам мо?“ пита она и смеје се. Смејемо се заједно. „Сат не левој или десној руци подсећа ме да ли је на реду да сики из леве или десне.“

Настављам да убацујем у причу то што се управо догодило. Д срећом не гледа у екран, можда је и угао екрана такав да се ништа не види. Почиње да пева варалицу „Волим сику“ у којој бебац изјављује како „понајвише воли сику“. Постоји и татина верзија: „понајвише волим шљиву“. Бебац се мешкољи и спушта главу мало испод сике. Д нешто пребира по старом мобилном телефону који је оспособила да јој нови андроид не би крао дане.

Био једном један мрав.
 
Priča br. 9

Kad povileniš

Gledala sam omiljenu seriju kad su oči počele da mi se sklapaju od umora... i tako par puta.. sve dok nisam shvatila da ne vredi sebe da mučim i je bolje da odgledam ovu epizodu sutra i strpam se što pre u krevet. Nije prošlo dugo i ja sam zaspala tvrdim snom.
U neko gluvo doba noći probudiše me neki neobični zvuci. Otvorih oči i prvi obrisi svesti preplaviše moj još uvek zbunjeni um. Shvatih da nisam sama i ta misao me uplaši. Pravila sam se da i dalje spavam i nisam pravila nijedan pokret ali su mi oči bile otvorene. Imala sam šta i da vidim. Na plafonu kao da se topilo gvožđe i svetlele prskalice ocrtavao se užareni krug neobičnih boja. Nisam mogla da sklonim oči sa ove pojave sve dok nisam shvatila da je taj krug zapravo rupa i da neko tanano stvorenje sa krilima uznemireno leti gore dole i mrmlja neku tihu pesmicu. Odjednom se rupa zatvori i ja poskočih iz kreveta refleksno. Odmah sam shvatila da sam se odala i preplavi me još veći strah ali nisam mogla da izdržim i rekoh tom malom biću.
- Ko si ti? U stvari.. Šta si ti? - nisam mogla da se se odlučim šta pre da pitam od ove nesvakidašnje pojave.
- Oprosti što ovako upadam... - maleno biće progovori ženskim glasom... - morala sam negde da se sklonim a stihovi su me doneli iz nekog razloga pravo u ovu tvoju sobu.
- Kakvi stihovi? - upitah još uvek zbunjena.
- Magični stihovi... čarolije za putovanje kroz svetove. - nastavi maleno biće.
- Od čega da se skloniš? - rekoh mada mi i dalje ništa nije bilo jasno.
- Od zlog demona koji je do sad pojeo većinu mojih vilinskih sestara. - reče maleno stvorenje i zaleprša krilima od uzmirenosti.
- Ti si... vila? - rekoh u neverici kao da sam sebi pokušavala da potvrdim da je sve ovo istina i da nije samo san.
- Da... - reče malena vila i nastavi - molim te nađi neko mesto gde možeš da me sakriješ... on pre ili kasnije uvek nekako pronađe portal gde pobegnem.
- Hm... ne brini.. - rekoh i setih se nekih tajnih recepata iz knjige svoje bake... - Znam odlično mesto gde nema šanse da ta pronađe.. Sklonićemo te na neko vreme ali moraš da budeš strpljiva i da čekaš dok ne mislim način da te izvučem iz skrovišta jer to nije lako.
- Pristajem na sve - usplahireno reče vila... - molim te odvedi me tamo što pre!
- Ok, samo polako.. - rekoh i otkrih sa sebe frotir i ustadoh navukoh papuče i onako u spavačici prošetah do moje biblioteke.. - pođi samnom - pozvah je rukom.
- Hmmm, da vidimo.. "Čarobnjak iz Oza" ne, ne.. to je kliše... "Alhemičar" od Kuelja... ma ne to je sve komercijala... ahaaaaa evo ga! - prsti mi sami krenuše kad ugledah knjigu.
- "Pletenje i heklanje - 100 mustri i šema!" - Tu smo dakle.. i okrenuh se maloj vili... - Kaži jedan broj od 1 do 254?
- 67... - odgovori zbunjena vila koja je na trenutak zaboravila da se plaši.
Okrenuh 67 stranicu i tamo je stajao tekst koji je bio podeljen sa dve slike u kojima se jasno objašnjavao potreban zahvat. Položih dlan na njega i prisetih se pesmice koju me je baba naučila. Koračala - vračala.. varala pretvarala.. u snu se uspavala sanjala svoje ne dirala tuđe nek malena vila u stranicu uđe. I zatvorih naglo knjigu. Posle tri sekunde otvorih oči i videh da je vila nestala. Otvorih knjigu lagano i pronađoh 67 stranicu i tamo videh poveći tekst i tri slike. Dobro je, pomislih u sebi. Uspelo je. Bila sam sad sigurna da demon nema šanse da je pronađe. Ostaje još samo da vidim kako da smučkam onaj babin čaj koji kad popiješ nedelju dana sve zaboraviš i posle ti se lagano sve vrati. Jedini će problem biti ako se demon ne pojavi u tom vremenu... ali kako stvari stoje doći će on koliko večeras. Hmmm moraću malo soli da umutim u vodu i nacrtam krug na plafonu da mu zavaram trag da pomisli da je ona tuda otišla i da je zaštitila krug da je on ne prati. I na kraju ostaje kako da je izvadim posle iz knjige. Ali otom potom. Nego šta ću sad da radim kad sam se razbudila? Opet ću da vilenim do ujutru. Vilenim? Hahaha...
 
prica br. 3 - 5 poena
Mnogo dobra prica, u jednom trenutku, tamo kod ledolomca, sam prasnuo u smeh 🙂 skoro nisam procitao nesto tako dobro. Sto rece moja zena (kojoj se prica inace ne svidja jer "opisuje neke glupave stvari" 😁 i jer je zalosna imajuci u vidu "jadnog psihijatra" i devojku) prica je "pro".
prica br. 4 - 4 poena
Ne volim krimi price ali ova je bas bas dobro napisana.
Zasto je cistacica nasla praznu kutijicu sa pilulama za spavanje? Naznaka citaocu da je uspavala muza kako bi mogla da iscenira svoje ubistvo?
prica br. 7 - 1 poen
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top