- Poruka
- 29.366
Na sastanku u Marrakechu početkom prosinca, predstavnici zemalja međunarodne zajednice će raspravljati o pitanju migracija, a bit će usvojen UN-ov Globalni sporazum o migracijama, bez potpisivanja tog dokumenta, koji je pravno neobvezujućeg karaktera. Mnogi migranti su i prethodnih dana pokušavali ući u Hrvatsku, a time i na teritorij Europske unije. O migrantsko-izbjegličkoj krizi koja ne jenjava već nekoliko godina, razgovarali smo s dr. sc. Zlatkom Šramom, koji je od 1984. do 2008. godine živio u Subotici.
Bio je inicijator osnivanja Hrvatskog akademskog društva (HAD) u Srbiji i njegov dopredsjednik sve do povratka u Zagreb u prosincu 2008. godine, kad se zaposlio na Institutu za migracije i narodnosti. Uskoro je imenovan ravnateljem Instituta i obnašao ovu dužnost u razdoblju od 2011. do 2015. godine. Osnivač je i direktor Hrvatskog centra za primijenjena društvena istraživanja unutar kojeg, premda već danas u mirovini, i nadalje vrši različita istraživanja iz područja sociologije, psihologije, pedagogije, psihijatrije i političkih znanosti. Objavio je brojna znanstvena istraživanja u domaćim i inozemnim znanstvenim časopisima u kojima se, među ostalim, bavio različitim religijskim, političkim i socijalno-psihološkim karakteristikama bunjevačkih Hrvata u Vojvodini. Teme razgovora sa Zlatkom Šramom bile su o ozračju u svezi migrantsko-izbjegličke krize, humanosti i poštovanju ljudskih prava prema izbjeglicama, perspektivi i ekonomskoj politici Europske unije.
Je li karakteristika suvremenog europskog svijeta politička i društvena nestabilnost usred velikog gibanja svjetskog stanovništva, zbog imigranata koji dolaze u Europu? Podrhtava li Europa u sebi?
Ovdje vjerojatno mislite na Europsku uniju, pa ću se stoga u svojem komentaru zadržati referirajući se na ovu političko-ekonomsku zajednicu. Ne može se reći kako je dolazak imigranata i izbjeglica muslimanske vjeroispovijesti sa Srednjeg istoka glavni uzrok kronične političke i društvene nestabilnosti u Europskoj uniji. Uzrok, kako to kažete, »podrhtavanja Europe u sebi« u prvom se redu očituje u upornom pokušaju stvaranja nadnacionalne političko-ekonomske tvorevine za čije se vrijednosti treba boriti, jačati ih i beskompromisno braniti, zanemarujući pri tom kršćansku vjeru te vrijednosti i moral koji iz kršćanstva, posebno iz katoličke vjere proizlazi. Vjera u Trojedinog Boga zamjenjuje se vjerom u vlastiti Ja te u ljudske slobode i iz njih proizvedena ljudska prava koja su u biti protivna Božjim i prirodnim zakonima.
Dobro, možete li nam ovdje malo jasnije objasniti na što točno mislite kad spominjete ljudske slobode i prava koja se, kao što kažete, protive Božjim i prirodnim zakonima?
Pa zar je prirodno zasnivati istospolne »brakove«, da se muškarac može spolno izjašnjavati kao žena, a žena kao muškarac, da dva muškarca koja žive u »braku« mogu posvajati djecu, da je homoseksualnost nešto čime se treba ponositi, je li prirodno ubiti bolesnika na njegov zahtjev, eutanazija, ili ubiti dijete u utrobi majke – abortus. Drugim riječima, seksualne devijacije i kultura smrti jesu one ljudske »slobode« i iz njih izvedena »prava« koja se nalaze u izravnoj suprotnosti kako s Božjim tako i s prirodnim zakonima. Društvo koje promovira ovakvu filozofiju ljudskog života, a u čijoj se pozadini nalazi bezboštvo, materijalizam, hedonizam i konzumerizam, nužno poprima psihopatski socijalni karakter koji u sebi nosi klicu osobnog i kolektivnog samouništenja. Kako je onda iz ovakve duhovne, psihološke i socijalne perspektive moguće govoriti o bilo kakvoj mogućnosti »prirodne« integracije Europske unije? Iz ovakve je duhovno-psihološko-socijalne perspektive moguće govoriti samo o nasilnoj političkoj i ekonomskoj integraciji. Ovdje sad ne možemo ulaziti u političko-psihološku i materijalnu pozadinu ulaska pojedinih država u Europsku uniju.
Znači li to po Vašem mišljenju neminovnost dezintegracije Europske unije?
Da, dezintegracija ili bolje rečeno propast projekta Europske unije je neizbježna. Jer, integracijski procesi, bilo pravne ili ekonomske naravi nužno u sebi istodobno nose dezintegracijske i konfliktne procese koji čak mogu dovesti i do fizičkog nasilja unutar Europske unije. Raspadanje Europske unije bit će još brže, jer će francuski predsjednik Macron i njemačka kancelarka Merkel, nakon izlaska Velike Britanije iz Europske unije, sve više i snažnije »spašavati« vrijednosti nadnacionalnog koncepta Europske unije, koncepta koji je sam po sebi »božanstven« i time jedino »istinit« te koji stoga »nema alternative«. Upravo ta paradigma ili, bolje rečeno, ideološka mantra, »nemanja alternative« stvara onu duhovnu prazninu i nacionalnu i ekonomsku neslobodu koja će nužno dovesti, pitanje je samo vremena, do političkih i socijalnih pokreta za oslobođenjem od centara moći koji zagovaraju jačanje nadnacionalne tvorevine koju, barem zasada, zovemo Europska unija.
Još mogu razumjeti što mislite pod nacionalnom »neslobodom«, imajući u vidu da se sve članice Europske unije moraju u određenoj mjeri odreći svog državnog suvereniteta, ali mi baš nije jasno što mislite pod »ekonomskom neslobodom«, ako su sve članice ekonomski napredovale ulaskom u Europsku uniju?
Često možete čuti kako su neki političari protiv Europske unije »više brzina«, odnosno protiv stvaranja užih skupina država koje bi išle u dublje integracije, ostavljajući pri tom ostale članice Europske unije po strani. Naravno da su ovakve i slične izjave, kako bi se ono reklo, politički korektne i čuvaju dostojanstvo svoje države koja bi u toj podjeli »brzina« integracija zacijelo objektivno lošije prošla. Ovdje se, međutim, ipak radi samo o političkim željama i deklarativnim istupima koji nemaju svoje uporište ni u kakvoj realnosti. Pa zar doista netko može misliti kako je moguće da bivše socijalističke države, tzv. nove članice Europske unije, sa svojim različitim povijesnim naslijeđem, političkom kulturom i životnim standardom mogu biti politički i ekonomski jednake odnosno politički ravnopravne sa starim članicama Europske unije koje su činile nekadašnju Europsku ekonomsku zajednicu? Drugim riječima, realno postoji Europska unija ne samo s dvije nego i s tri »brzine«. Zar je, dakle, realno očekivati da će stare i bogate članice Europske unije čekati druge članice da dosegnu njihovu ekonomsku razinu i pravnu sigurnost kako bi svi bili »jednaki« i da nisu više »objekt« nego »subjekt« političkog odlučivanja? Pa možete zamisliti kakva se demagogija prosipala ili prosipa kad se građanima govorilo ili pak govori kako ulaskom u Europsku uniju nacija i država više neće biti »objekt« nego »subjekt« politike koji će sjediti za istim stolom za kojim se donose političke odluke. Ili pak, još gore, kako EU nema alternative.
Ali niste odgovorili što mislite pod ekonomskom neslobodom, odnosno potrebom za ekonomskim »oslobođenjem«, kako se dade iščitati iz Vašeg političkog diskursa?
Pa vidite, realno je za očekivati i sasvim je racionalno da će bogate članice Europske unije, dakle one »prve brzine«, iskorištavati članice »druge«, a još više »treće brzine«...
Bio je inicijator osnivanja Hrvatskog akademskog društva (HAD) u Srbiji i njegov dopredsjednik sve do povratka u Zagreb u prosincu 2008. godine, kad se zaposlio na Institutu za migracije i narodnosti. Uskoro je imenovan ravnateljem Instituta i obnašao ovu dužnost u razdoblju od 2011. do 2015. godine. Osnivač je i direktor Hrvatskog centra za primijenjena društvena istraživanja unutar kojeg, premda već danas u mirovini, i nadalje vrši različita istraživanja iz područja sociologije, psihologije, pedagogije, psihijatrije i političkih znanosti. Objavio je brojna znanstvena istraživanja u domaćim i inozemnim znanstvenim časopisima u kojima se, među ostalim, bavio različitim religijskim, političkim i socijalno-psihološkim karakteristikama bunjevačkih Hrvata u Vojvodini. Teme razgovora sa Zlatkom Šramom bile su o ozračju u svezi migrantsko-izbjegličke krize, humanosti i poštovanju ljudskih prava prema izbjeglicama, perspektivi i ekonomskoj politici Europske unije.
Je li karakteristika suvremenog europskog svijeta politička i društvena nestabilnost usred velikog gibanja svjetskog stanovništva, zbog imigranata koji dolaze u Europu? Podrhtava li Europa u sebi?
Ovdje vjerojatno mislite na Europsku uniju, pa ću se stoga u svojem komentaru zadržati referirajući se na ovu političko-ekonomsku zajednicu. Ne može se reći kako je dolazak imigranata i izbjeglica muslimanske vjeroispovijesti sa Srednjeg istoka glavni uzrok kronične političke i društvene nestabilnosti u Europskoj uniji. Uzrok, kako to kažete, »podrhtavanja Europe u sebi« u prvom se redu očituje u upornom pokušaju stvaranja nadnacionalne političko-ekonomske tvorevine za čije se vrijednosti treba boriti, jačati ih i beskompromisno braniti, zanemarujući pri tom kršćansku vjeru te vrijednosti i moral koji iz kršćanstva, posebno iz katoličke vjere proizlazi. Vjera u Trojedinog Boga zamjenjuje se vjerom u vlastiti Ja te u ljudske slobode i iz njih proizvedena ljudska prava koja su u biti protivna Božjim i prirodnim zakonima.
Dobro, možete li nam ovdje malo jasnije objasniti na što točno mislite kad spominjete ljudske slobode i prava koja se, kao što kažete, protive Božjim i prirodnim zakonima?
Pa zar je prirodno zasnivati istospolne »brakove«, da se muškarac može spolno izjašnjavati kao žena, a žena kao muškarac, da dva muškarca koja žive u »braku« mogu posvajati djecu, da je homoseksualnost nešto čime se treba ponositi, je li prirodno ubiti bolesnika na njegov zahtjev, eutanazija, ili ubiti dijete u utrobi majke – abortus. Drugim riječima, seksualne devijacije i kultura smrti jesu one ljudske »slobode« i iz njih izvedena »prava« koja se nalaze u izravnoj suprotnosti kako s Božjim tako i s prirodnim zakonima. Društvo koje promovira ovakvu filozofiju ljudskog života, a u čijoj se pozadini nalazi bezboštvo, materijalizam, hedonizam i konzumerizam, nužno poprima psihopatski socijalni karakter koji u sebi nosi klicu osobnog i kolektivnog samouništenja. Kako je onda iz ovakve duhovne, psihološke i socijalne perspektive moguće govoriti o bilo kakvoj mogućnosti »prirodne« integracije Europske unije? Iz ovakve je duhovno-psihološko-socijalne perspektive moguće govoriti samo o nasilnoj političkoj i ekonomskoj integraciji. Ovdje sad ne možemo ulaziti u političko-psihološku i materijalnu pozadinu ulaska pojedinih država u Europsku uniju.
Znači li to po Vašem mišljenju neminovnost dezintegracije Europske unije?
Da, dezintegracija ili bolje rečeno propast projekta Europske unije je neizbježna. Jer, integracijski procesi, bilo pravne ili ekonomske naravi nužno u sebi istodobno nose dezintegracijske i konfliktne procese koji čak mogu dovesti i do fizičkog nasilja unutar Europske unije. Raspadanje Europske unije bit će još brže, jer će francuski predsjednik Macron i njemačka kancelarka Merkel, nakon izlaska Velike Britanije iz Europske unije, sve više i snažnije »spašavati« vrijednosti nadnacionalnog koncepta Europske unije, koncepta koji je sam po sebi »božanstven« i time jedino »istinit« te koji stoga »nema alternative«. Upravo ta paradigma ili, bolje rečeno, ideološka mantra, »nemanja alternative« stvara onu duhovnu prazninu i nacionalnu i ekonomsku neslobodu koja će nužno dovesti, pitanje je samo vremena, do političkih i socijalnih pokreta za oslobođenjem od centara moći koji zagovaraju jačanje nadnacionalne tvorevine koju, barem zasada, zovemo Europska unija.
Još mogu razumjeti što mislite pod nacionalnom »neslobodom«, imajući u vidu da se sve članice Europske unije moraju u određenoj mjeri odreći svog državnog suvereniteta, ali mi baš nije jasno što mislite pod »ekonomskom neslobodom«, ako su sve članice ekonomski napredovale ulaskom u Europsku uniju?
Često možete čuti kako su neki političari protiv Europske unije »više brzina«, odnosno protiv stvaranja užih skupina država koje bi išle u dublje integracije, ostavljajući pri tom ostale članice Europske unije po strani. Naravno da su ovakve i slične izjave, kako bi se ono reklo, politički korektne i čuvaju dostojanstvo svoje države koja bi u toj podjeli »brzina« integracija zacijelo objektivno lošije prošla. Ovdje se, međutim, ipak radi samo o političkim željama i deklarativnim istupima koji nemaju svoje uporište ni u kakvoj realnosti. Pa zar doista netko može misliti kako je moguće da bivše socijalističke države, tzv. nove članice Europske unije, sa svojim različitim povijesnim naslijeđem, političkom kulturom i životnim standardom mogu biti politički i ekonomski jednake odnosno politički ravnopravne sa starim članicama Europske unije koje su činile nekadašnju Europsku ekonomsku zajednicu? Drugim riječima, realno postoji Europska unija ne samo s dvije nego i s tri »brzine«. Zar je, dakle, realno očekivati da će stare i bogate članice Europske unije čekati druge članice da dosegnu njihovu ekonomsku razinu i pravnu sigurnost kako bi svi bili »jednaki« i da nisu više »objekt« nego »subjekt« političkog odlučivanja? Pa možete zamisliti kakva se demagogija prosipala ili prosipa kad se građanima govorilo ili pak govori kako ulaskom u Europsku uniju nacija i država više neće biti »objekt« nego »subjekt« politike koji će sjediti za istim stolom za kojim se donose političke odluke. Ili pak, još gore, kako EU nema alternative.
Ali niste odgovorili što mislite pod ekonomskom neslobodom, odnosno potrebom za ekonomskim »oslobođenjem«, kako se dade iščitati iz Vašeg političkog diskursa?
Pa vidite, realno je za očekivati i sasvim je racionalno da će bogate članice Europske unije, dakle one »prve brzine«, iskorištavati članice »druge«, a još više »treće brzine«...