Na, veoma posećenomi, mudrozbornom i intelektualno, vrlo-dozorelo, prosvećenom, naučnom skupu upriličenom povodom 120-godišnjice klasične filologije na Beogradskom univerzitetu održanom 23. novembra 1995. godine u našem srpsom prestonom gradu, Beogradu, tada sam, s` ponosom u grudima, Srpstvom u venama i svojom Majkom Srbijom u srcu, bio na grudobranu svoje prenapaćene Otadžbine koju su htele, kao gladne hijene, da rastrgaju, od Amera, Vatikana i Germana antisrpski izdresirane, fašističke horde ustaša, balista i SS „handžar divizije“, sam održao predavanje na temu lika i dela prof. dr Nikole Vulića i, između ostalog, rekao i sledeće:
»U Narodnoj biblioteci Srbije nalazi se deo Vulćeve rukopisne zaostavštine, u kojoj se nalazi, pored ostalog, jedna, zgužvana i od zuba vremena izbledela, sveska s` naslovom:
»Moj život«.
U njoj je Vulić, biće da pred sam kraj života (koliko sam mogao da ustanovim, jer tekst nije datovan) svojim lepim, čitljivim rukopisom, običnom mastiljavom olovkom, zapisao 12 stranica koje počinju rečima:
"Najpre ću da kažem nekoliko reči o sebi kao čoveku, o svojim duševnim osobinama, o svojim manama i vrlinama (ako su to bile vrline)".
Čitajući, s`naročitim interesovanjem, znatiželjom i pietetom, tu njegovu "ispovest", kratku, nedovršenu, veoma dirljivu i dušu tangirajuću, neprestano pitao sam se kome je ona bila namenjena – ljudima, vremenu, ili samom Bogu. Šta je to i zašto podstaklo profesora Vulića da ta svoja razmišljanja stavi na papir, da li je on to pisao sebe radi da bi lakše utolio nekakvu ličnu teskobu ili za one, nama slične i nalične ljubopitljive, intelektualno zovljive i znanja uvek željne klasične filologe, koji će se posle njegove smrti zainteresovati za njegovu ličnost kako bi kroz prizmu iste lakše ocenili njegova prosvetiteljska dela !?
Osim spomenute sveske, pažljivo sam pregledao i dve beležnice, na čijim se stranicama nalaze razna, uglavnom kratka, međusobno nepovezana i, veoma često, kontradiktorna razmisljanja, ode, vapaji i dirljiva zapažanja. U tim beleškama, profesor Vulić piše o sebi, zanimljivo i meni veoma interesantno, u trećem licu
(na pr.: "Zar se doista“, - pitao se prof. Vulić celog svog veka, - „ne može ništa uraditi da niko ne gladuje i niko ne mrzne",
ili
"Prema kolegama bio je Vulić svakad retko pažljiv", i sl.).
Ove autobiografske zapise upotrebio je, koliko mi je poznato, do sada samo pok. prof. Viktor Novak za svoju opsežnu, sadržajnu, nadahnutu i realističku "studiju" o Nikoli Vuliću kao naučniku i čoveku, objavljenu pre skoro četrdeset godina.
Novak je bio Vulićev savremenik, kolega i prijatelj. To daje posebnu vrednost njegovom pisanju, jer je on mogao da spomene razne pojedinosti iz Vulićeva života po svom sećanju ili kazivanju drugih njihovih savremenika. Koristio se i nekim Vulićevim zapisima, koji su izgleda promakli mojoj pažnji. U svakom slučaju, ako se zainteresujete za Vulićevu ličnost, ovo moje izlaganje shvatite ne kao zamenu Novakovog, već pre kao podsticaj da i to pročitate, shvatite, analizirate i bespogovorno prihvatite.
Pre nego što pređem na sam predmet, srž i bit svog izlaganja, smatram za potrebno da naročito istaknem, apostrofiram i pokušam da analiziram nekoliko stvari iz Vulićeve biografije, koje se moraju imati u vidu kada se govori o njemu kao čoveku, prosvetitelju i naučniku koji je u vremenu i prostoru zauvek ostavio pečate svog postojanja i, intelekulano-maestralo-dorečenog, delovanja. Vulić je bio prvi naučnik, u najužem smislu te reči, na odeljenju klasičnih nauka na Beogradskom univerzitetu. On je postavio, čvrste kao adamant, osnove naučnog rada kod nas u oblasti istorije starog veka, epigrafike i arheologije i podigao ove discipline na evropski nivo. Za njegova života nije bilo drugih univerzitetskih profesora i naučnika kod nas, koji su dobili toliko inostranih priznanja za svoj rad kao on:
• Bio je doživotni potpredsednik Međunarodne unije akademija;
• počasni doktor dva strana univerziteta,
• član četiri (ino)strane akademije, među kojima i Francuskog Instituta, "odlikovanje koje je jedini on imao u našoj zemlji", naglasio je Jovan Radonić 1945. u nekrologu prof. dr Vuliću.
Bio je redovni član arheoloških instituta u Berlinu, u Beču, u Carigradu, u Sofiji ... Njegova se reč čula na mnogim međunarodnim kongresima,
"te je ugled naše zemlje mnogo odskočio zaslugom prof. dr Nikole Vulića", podvlači Radonić u pomenutom nekrologu.- „ Obratite pažnju: nije reč samo o ugledu naše nauke, već o ugledu naše zemlje. To se ne sme zaboraviti kad se govori o velikanu Nikoli Vuliću …«
Da počnem s`zanimljivim pitanjem:
„Šta je Vulić mislio o svom radu i svojim uspesima?“
Evo šta je prof. dr Nikola Vulić zapisao pred sam kraj svog života, biće da mu skromnost bi najveća i najistaknutija vrlina, a duša uvek novog naukovanja nezasito željna :
"Ja sam, mislim, pogrešio struku. Mislim da bi bolje bilo da sam uzeo medicinu, fiziku, hemiju. To su praktične nauke i koje svakako više koriste čovečanstvu nego istorija ili klasična filologija. Činiti dobra čovečanstvu, to treba da je cilj svakog dobromislećeg čoveka. A i više se uspeha može postići u tim naukama. Pomislite, pronaći jedan nov serum protiv neke opako-nemilostive bolesti. Izgleda mi da nisam, zbog svega toga, bio dovoljno zaljubljen u svoju nauku. Bez ljubavi se ni na naučnom polju ne može ništa učiniti. I što je ljubav prema struci veća, sve se veći rezultati mogu očekivati (naravno, ako su i drugi uslovi za uspešan naučni rad ispunjeni). Držim da bih dao od sebe mnogo više da sam ludo bio zaljubljen u svoju staru istoriju ili epigrafiju. Ovako, ja sam se uvek pitao dok radim na jednom radu:
"Zašto to? Kakve koristi ima od toga?"«…
"I istorija ima da prouči svestrano materijal koji nam stoji na raspoloženju za izvesni problem" ...
"Akribija je jedan od uslova uspeha u nauci uopšte. Istorik ima za cilj istinu, samo istinu; ona je jedina svrha nauke uopšte. Objektivnost je u istoriji „conditio sine ljua non“; istorija treba da je isto toliko objektivna koliko je objektivna i matematika" ...
"I u istoriji vlada apsolutna kauzalnost, pa čak i neminovnost, kao u prirodi" ...
Vratimo se Vulićevim, lepopisnim, s` ljubavlju obojenim i s` dušom začinjenim, zapisima. I ako kaže da nije bio ludo zaljubljen u svoju staru istoriju ili epigrafiju, Vulić na drugom mestu piše da nije ništa tako voleo kao svoj rad, miris knjiga i upijanje, memljivo-prašnjavih, olovnih slova.
"Najviše od svega volim i uvek sam voleo, od ranih dana, da se potpuno usamim okružen knjigama. Društvo me je rastrojavalo, razgovori umarali. Moj ideal je bio knjiga, da mogu po ceo dan čitati i raditi. Nikad se ja nisam odmarao. Ni na velike praznike ni na dan svoje slave. U banju nisam nikad otišao. Raspust sam provodio kao i radno vreme u godini" ...
U nastavku žali se da ga "u poslednjim godinama čitanje zamara, ne može da radi intenzivnije više od pet-šest sati dnevno. Često sam besan zbog toga, jer ima toliko lepih knjiga koje bih voleo proučiti i toliko naučnih problema koji me interesuju".
Pazite: nije reč o knjizi kao razonodi, o običnoj radoznalosti , o estetskom uživanjem u lepoj književnosti. Ne, Vulić govori o lepim knjigama koje bi voleo proučiti, o problemima koje bi voleo rešavati. Misao o žeđi za knjigom koju je Vulić osećao zapisana je i u beležnici:
"Smrt se približavala, a on je (kaže Vulić o sebi) sve više žalio što je u svojoj bibioteci video toliko knjiga koje nije pročitao."…
O svom pisanju Vulić kaže da je mnogo napisao, ali nije mnogo voleo da piše. Više je voleo da studira, da proučava, da rešava probleme"…
Okrenimo se sada Vulićevom karakteru, njegovim ličnim osobinama. Zapisao je:
"U meni su dva, sasvim različita, čoveka. Jedan - strahovito plahovit, drugi - krotak i pitom kao jagnje. Umeo sam da prasnem kao niko, da se naljutim kao 'ljuta guja'. Nailazili su kod mene (i vrlo često) strasni napadi violentnosti ... Srećom ti su napadi bili kratkotrajni. I ostajali su bez posledica. Odmah sam gledao da pokajem stvar."
Nije bio osvetoljubiv, naprotiv radovao se kad je mogao da vrati dobrim za zlo. U njegovoj beležnici nalazimo i ovu dirljivu misao:
"Tako bih voleo da se mogu pomiriti sa svima onim s` kojima sam u životu došao u sukob, bilo svojom bilo njihovom krivicom"…
Na samom početku svojih "ispovesti", Vulić kaže da je iznad svega voleo pravdu.
"Moje pravdoljublje bilo je kao neka bolest. Osobito sam se bunio na nasilje... najsitnije povrede ljudskog dostojanstva duboko su me vređale. Čitave noći nisam mogao spavati kad bih čuo za mučenja, prebijanja i maltretiranja".
On nije mogao sebe prisiliti da nekog svog prijatelja koji mu je svaki dan dolazio u kuću predloži za neko više zvanje, ako je smatrao da nema za to kvalifikacije. Time se svakako mnogima zamerio. Pišući o tome kako nikad, ni u detinjstvu ni docnije, nije imao prisne drugove i prijatelje, iako je voleo da ih ima i radio na tome da ih stekne, on se pita nije li ljude odbijalo od njega to što je imao oči i za njihove mane.
"Moja možda nesrećna priroda nije pravila razlike između drugova i kolega i tuđih ljudi kad bi grešili. Ja, naprimer, nisam mogao preći preko nekorektnih postupaka mog dragog kolege iako se mene one nisu lično ticale niti sam mogao da previdim nedostatke njihovog naučnog rada. Toliko puta sam sebi govorio da prijateljeva dužnost nije da prijatelju zagorčava život. Ništa mi to nije pomagalo."…
»U Narodnoj biblioteci Srbije nalazi se deo Vulćeve rukopisne zaostavštine, u kojoj se nalazi, pored ostalog, jedna, zgužvana i od zuba vremena izbledela, sveska s` naslovom:
»Moj život«.
U njoj je Vulić, biće da pred sam kraj života (koliko sam mogao da ustanovim, jer tekst nije datovan) svojim lepim, čitljivim rukopisom, običnom mastiljavom olovkom, zapisao 12 stranica koje počinju rečima:
"Najpre ću da kažem nekoliko reči o sebi kao čoveku, o svojim duševnim osobinama, o svojim manama i vrlinama (ako su to bile vrline)".
Čitajući, s`naročitim interesovanjem, znatiželjom i pietetom, tu njegovu "ispovest", kratku, nedovršenu, veoma dirljivu i dušu tangirajuću, neprestano pitao sam se kome je ona bila namenjena – ljudima, vremenu, ili samom Bogu. Šta je to i zašto podstaklo profesora Vulića da ta svoja razmišljanja stavi na papir, da li je on to pisao sebe radi da bi lakše utolio nekakvu ličnu teskobu ili za one, nama slične i nalične ljubopitljive, intelektualno zovljive i znanja uvek željne klasične filologe, koji će se posle njegove smrti zainteresovati za njegovu ličnost kako bi kroz prizmu iste lakše ocenili njegova prosvetiteljska dela !?
Osim spomenute sveske, pažljivo sam pregledao i dve beležnice, na čijim se stranicama nalaze razna, uglavnom kratka, međusobno nepovezana i, veoma često, kontradiktorna razmisljanja, ode, vapaji i dirljiva zapažanja. U tim beleškama, profesor Vulić piše o sebi, zanimljivo i meni veoma interesantno, u trećem licu
(na pr.: "Zar se doista“, - pitao se prof. Vulić celog svog veka, - „ne može ništa uraditi da niko ne gladuje i niko ne mrzne",
ili
"Prema kolegama bio je Vulić svakad retko pažljiv", i sl.).
Ove autobiografske zapise upotrebio je, koliko mi je poznato, do sada samo pok. prof. Viktor Novak za svoju opsežnu, sadržajnu, nadahnutu i realističku "studiju" o Nikoli Vuliću kao naučniku i čoveku, objavljenu pre skoro četrdeset godina.
Novak je bio Vulićev savremenik, kolega i prijatelj. To daje posebnu vrednost njegovom pisanju, jer je on mogao da spomene razne pojedinosti iz Vulićeva života po svom sećanju ili kazivanju drugih njihovih savremenika. Koristio se i nekim Vulićevim zapisima, koji su izgleda promakli mojoj pažnji. U svakom slučaju, ako se zainteresujete za Vulićevu ličnost, ovo moje izlaganje shvatite ne kao zamenu Novakovog, već pre kao podsticaj da i to pročitate, shvatite, analizirate i bespogovorno prihvatite.
Pre nego što pređem na sam predmet, srž i bit svog izlaganja, smatram za potrebno da naročito istaknem, apostrofiram i pokušam da analiziram nekoliko stvari iz Vulićeve biografije, koje se moraju imati u vidu kada se govori o njemu kao čoveku, prosvetitelju i naučniku koji je u vremenu i prostoru zauvek ostavio pečate svog postojanja i, intelekulano-maestralo-dorečenog, delovanja. Vulić je bio prvi naučnik, u najužem smislu te reči, na odeljenju klasičnih nauka na Beogradskom univerzitetu. On je postavio, čvrste kao adamant, osnove naučnog rada kod nas u oblasti istorije starog veka, epigrafike i arheologije i podigao ove discipline na evropski nivo. Za njegova života nije bilo drugih univerzitetskih profesora i naučnika kod nas, koji su dobili toliko inostranih priznanja za svoj rad kao on:
• Bio je doživotni potpredsednik Međunarodne unije akademija;
• počasni doktor dva strana univerziteta,
• član četiri (ino)strane akademije, među kojima i Francuskog Instituta, "odlikovanje koje je jedini on imao u našoj zemlji", naglasio je Jovan Radonić 1945. u nekrologu prof. dr Vuliću.
Bio je redovni član arheoloških instituta u Berlinu, u Beču, u Carigradu, u Sofiji ... Njegova se reč čula na mnogim međunarodnim kongresima,
"te je ugled naše zemlje mnogo odskočio zaslugom prof. dr Nikole Vulića", podvlači Radonić u pomenutom nekrologu.- „ Obratite pažnju: nije reč samo o ugledu naše nauke, već o ugledu naše zemlje. To se ne sme zaboraviti kad se govori o velikanu Nikoli Vuliću …«
Da počnem s`zanimljivim pitanjem:
„Šta je Vulić mislio o svom radu i svojim uspesima?“
Evo šta je prof. dr Nikola Vulić zapisao pred sam kraj svog života, biće da mu skromnost bi najveća i najistaknutija vrlina, a duša uvek novog naukovanja nezasito željna :
"Ja sam, mislim, pogrešio struku. Mislim da bi bolje bilo da sam uzeo medicinu, fiziku, hemiju. To su praktične nauke i koje svakako više koriste čovečanstvu nego istorija ili klasična filologija. Činiti dobra čovečanstvu, to treba da je cilj svakog dobromislećeg čoveka. A i više se uspeha može postići u tim naukama. Pomislite, pronaći jedan nov serum protiv neke opako-nemilostive bolesti. Izgleda mi da nisam, zbog svega toga, bio dovoljno zaljubljen u svoju nauku. Bez ljubavi se ni na naučnom polju ne može ništa učiniti. I što je ljubav prema struci veća, sve se veći rezultati mogu očekivati (naravno, ako su i drugi uslovi za uspešan naučni rad ispunjeni). Držim da bih dao od sebe mnogo više da sam ludo bio zaljubljen u svoju staru istoriju ili epigrafiju. Ovako, ja sam se uvek pitao dok radim na jednom radu:
"Zašto to? Kakve koristi ima od toga?"«…
"I istorija ima da prouči svestrano materijal koji nam stoji na raspoloženju za izvesni problem" ...
"Akribija je jedan od uslova uspeha u nauci uopšte. Istorik ima za cilj istinu, samo istinu; ona je jedina svrha nauke uopšte. Objektivnost je u istoriji „conditio sine ljua non“; istorija treba da je isto toliko objektivna koliko je objektivna i matematika" ...
"I u istoriji vlada apsolutna kauzalnost, pa čak i neminovnost, kao u prirodi" ...
Vratimo se Vulićevim, lepopisnim, s` ljubavlju obojenim i s` dušom začinjenim, zapisima. I ako kaže da nije bio ludo zaljubljen u svoju staru istoriju ili epigrafiju, Vulić na drugom mestu piše da nije ništa tako voleo kao svoj rad, miris knjiga i upijanje, memljivo-prašnjavih, olovnih slova.
"Najviše od svega volim i uvek sam voleo, od ranih dana, da se potpuno usamim okružen knjigama. Društvo me je rastrojavalo, razgovori umarali. Moj ideal je bio knjiga, da mogu po ceo dan čitati i raditi. Nikad se ja nisam odmarao. Ni na velike praznike ni na dan svoje slave. U banju nisam nikad otišao. Raspust sam provodio kao i radno vreme u godini" ...
U nastavku žali se da ga "u poslednjim godinama čitanje zamara, ne može da radi intenzivnije više od pet-šest sati dnevno. Često sam besan zbog toga, jer ima toliko lepih knjiga koje bih voleo proučiti i toliko naučnih problema koji me interesuju".
Pazite: nije reč o knjizi kao razonodi, o običnoj radoznalosti , o estetskom uživanjem u lepoj književnosti. Ne, Vulić govori o lepim knjigama koje bi voleo proučiti, o problemima koje bi voleo rešavati. Misao o žeđi za knjigom koju je Vulić osećao zapisana je i u beležnici:
"Smrt se približavala, a on je (kaže Vulić o sebi) sve više žalio što je u svojoj bibioteci video toliko knjiga koje nije pročitao."…
O svom pisanju Vulić kaže da je mnogo napisao, ali nije mnogo voleo da piše. Više je voleo da studira, da proučava, da rešava probleme"…
Okrenimo se sada Vulićevom karakteru, njegovim ličnim osobinama. Zapisao je:
"U meni su dva, sasvim različita, čoveka. Jedan - strahovito plahovit, drugi - krotak i pitom kao jagnje. Umeo sam da prasnem kao niko, da se naljutim kao 'ljuta guja'. Nailazili su kod mene (i vrlo često) strasni napadi violentnosti ... Srećom ti su napadi bili kratkotrajni. I ostajali su bez posledica. Odmah sam gledao da pokajem stvar."
Nije bio osvetoljubiv, naprotiv radovao se kad je mogao da vrati dobrim za zlo. U njegovoj beležnici nalazimo i ovu dirljivu misao:
"Tako bih voleo da se mogu pomiriti sa svima onim s` kojima sam u životu došao u sukob, bilo svojom bilo njihovom krivicom"…
Na samom početku svojih "ispovesti", Vulić kaže da je iznad svega voleo pravdu.
"Moje pravdoljublje bilo je kao neka bolest. Osobito sam se bunio na nasilje... najsitnije povrede ljudskog dostojanstva duboko su me vređale. Čitave noći nisam mogao spavati kad bih čuo za mučenja, prebijanja i maltretiranja".
On nije mogao sebe prisiliti da nekog svog prijatelja koji mu je svaki dan dolazio u kuću predloži za neko više zvanje, ako je smatrao da nema za to kvalifikacije. Time se svakako mnogima zamerio. Pišući o tome kako nikad, ni u detinjstvu ni docnije, nije imao prisne drugove i prijatelje, iako je voleo da ih ima i radio na tome da ih stekne, on se pita nije li ljude odbijalo od njega to što je imao oči i za njihove mane.
"Moja možda nesrećna priroda nije pravila razlike između drugova i kolega i tuđih ljudi kad bi grešili. Ja, naprimer, nisam mogao preći preko nekorektnih postupaka mog dragog kolege iako se mene one nisu lično ticale niti sam mogao da previdim nedostatke njihovog naučnog rada. Toliko puta sam sebi govorio da prijateljeva dužnost nije da prijatelju zagorčava život. Ništa mi to nije pomagalo."…