Profesor Vulić i ja, sa i bez filozofskog šeširčeta

Na, veoma posećenomi, mudrozbornom i intelektualno, vrlo-dozorelo, prosvećenom, naučnom skupu upriličenom povodom 120-godišnjice klasične filologije na Beogradskom univerzitetu održanom 23. novembra 1995. godine u našem srpsom prestonom gradu, Beogradu, tada sam, s` ponosom u grudima, Srpstvom u venama i svojom Majkom Srbijom u srcu, bio na grudobranu svoje prenapaćene Otadžbine koju su htele, kao gladne hijene, da rastrgaju, od Amera, Vatikana i Germana antisrpski izdresirane, fašističke horde ustaša, balista i SS „handžar divizije“, sam održao predavanje na temu lika i dela prof. dr Nikole Vulića i, između ostalog, rekao i sledeće:

»U Narodnoj biblioteci Srbije nalazi se deo Vulćeve rukopisne zaostavštine, u kojoj se nalazi, pored ostalog, jedna, zgužvana i od zuba vremena izbledela, sveska s` naslovom:

»Moj život«.

U njoj je Vulić, biće da pred sam kraj života (koliko sam mogao da ustanovim, jer tekst nije datovan) svojim lepim, čitljivim rukopisom, običnom mastiljavom olovkom, zapisao 12 stranica koje počinju rečima:

"Najpre ću da kažem nekoliko reči o sebi kao čoveku, o svojim duševnim osobinama, o svojim manama i vrlinama (ako su to bile vrline)".

Čitajući, s`naročitim interesovanjem, znatiželjom i pietetom, tu njegovu "ispovest", kratku, nedovršenu, veoma dirljivu i dušu tangirajuću, neprestano pitao sam se kome je ona bila namenjena – ljudima, vremenu, ili samom Bogu. Šta je to i zašto podstaklo profesora Vulića da ta svoja razmišljanja stavi na papir, da li je on to pisao sebe radi da bi lakše utolio nekakvu ličnu teskobu ili za one, nama slične i nalične ljubopitljive, intelektualno zovljive i znanja uvek željne klasične filologe, koji će se posle njegove smrti zainteresovati za njegovu ličnost kako bi kroz prizmu iste lakše ocenili njegova prosvetiteljska dela !?

Osim spomenute sveske, pažljivo sam pregledao i dve beležnice, na čijim se stranicama nalaze razna, uglavnom kratka, međusobno nepovezana i, veoma često, kontradiktorna razmisljanja, ode, vapaji i dirljiva zapažanja. U tim beleškama, profesor Vulić piše o sebi, zanimljivo i meni veoma interesantno, u trećem licu

(na pr.: "Zar se doista“, - pitao se prof. Vulić celog svog veka, - „ne može ništa uraditi da niko ne gladuje i niko ne mrzne",

ili

"Prema kolegama bio je Vulić svakad retko pažljiv", i sl.).

Ove autobiografske zapise upotrebio je, koliko mi je poznato, do sada samo pok. prof. Viktor Novak za svoju opsežnu, sadržajnu, nadahnutu i realističku "studiju" o Nikoli Vuliću kao naučniku i čoveku, objavljenu pre skoro četrdeset godina.

Novak je bio Vulićev savremenik, kolega i prijatelj. To daje posebnu vrednost njegovom pisanju, jer je on mogao da spomene razne pojedinosti iz Vulićeva života po svom sećanju ili kazivanju drugih njihovih savremenika. Koristio se i nekim Vulićevim zapisima, koji su izgleda promakli mojoj pažnji. U svakom slučaju, ako se zainteresujete za Vulićevu ličnost, ovo moje izlaganje shvatite ne kao zamenu Novakovog, već pre kao podsticaj da i to pročitate, shvatite, analizirate i bespogovorno prihvatite.

Pre nego što pređem na sam predmet, srž i bit svog izlaganja, smatram za potrebno da naročito istaknem, apostrofiram i pokušam da analiziram nekoliko stvari iz Vulićeve biografije, koje se moraju imati u vidu kada se govori o njemu kao čoveku, prosvetitelju i naučniku koji je u vremenu i prostoru zauvek ostavio pečate svog postojanja i, intelekulano-maestralo-dorečenog, delovanja. Vulić je bio prvi naučnik, u najužem smislu te reči, na odeljenju klasičnih nauka na Beogradskom univerzitetu. On je postavio, čvrste kao adamant, osnove naučnog rada kod nas u oblasti istorije starog veka, epigrafike i arheologije i podigao ove discipline na evropski nivo. Za njegova života nije bilo drugih univerzitetskih profesora i naučnika kod nas, koji su dobili toliko inostranih priznanja za svoj rad kao on:

• Bio je doživotni potpredsednik Međunarodne unije akademija;
počasni doktor dva strana univerziteta,
član četiri (ino)strane akademije, među kojima i Francuskog Instituta, "odlikovanje koje je jedini on imao u našoj zemlji", naglasio je Jovan Radonić 1945. u nekrologu prof. dr Vuliću.

Bio je redovni član arheoloških instituta u Berlinu, u Beču, u Carigradu, u Sofiji ... Njegova se reč čula na mnogim međunarodnim kongresima,

"te je ugled naše zemlje mnogo odskočio zaslugom prof. dr Nikole Vulića", podvlači Radonić u pomenutom nekrologu.- „ Obratite pažnju: nije reč samo o ugledu naše nauke, već o ugledu naše zemlje. To se ne sme zaboraviti kad se govori o velikanu Nikoli Vuliću …«

Da počnem s`zanimljivim pitanjem:

Šta je Vulić mislio o svom radu i svojim uspesima?“


Evo šta je prof. dr Nikola Vulić zapisao pred sam kraj svog života, biće da mu skromnost bi najveća i najistaknutija vrlina, a duša uvek novog naukovanja nezasito željna :

"Ja sam, mislim, pogrešio struku. Mislim da bi bolje bilo da sam uzeo medicinu, fiziku, hemiju. To su praktične nauke i koje svakako više koriste čovečanstvu nego istorija ili klasična filologija. Činiti dobra čovečanstvu, to treba da je cilj svakog dobromislećeg čoveka. A i više se uspeha može postići u tim naukama. Pomislite, pronaći jedan nov serum protiv neke opako-nemilostive bolesti. Izgleda mi da nisam, zbog svega toga, bio dovoljno zaljubljen u svoju nauku. Bez ljubavi se ni na naučnom polju ne može ništa učiniti. I što je ljubav prema struci veća, sve se veći rezultati mogu očekivati (naravno, ako su i drugi uslovi za uspešan naučni rad ispunjeni). Držim da bih dao od sebe mnogo više da sam ludo bio zaljubljen u svoju staru istoriju ili epigrafiju. Ovako, ja sam se uvek pitao dok radim na jednom radu:

"Zašto to? Kakve koristi ima od toga?"«…

"I istorija ima da prouči svestrano materijal koji nam stoji na raspoloženju za izvesni problem" ...


"Akribija je jedan od uslova uspeha u nauci uopšte. Istorik ima za cilj istinu, samo istinu; ona je jedina svrha nauke uopšte. Objektivnost je u istoriji „conditio sine ljua non“; istorija treba da je isto toliko objektivna koliko je objektivna i matematika" ...

"I u istoriji vlada apsolutna kauzalnost, pa čak i neminovnost, kao u prirodi
" ...

Vratimo se Vulićevim, lepopisnim, s` ljubavlju obojenim i s` dušom začinjenim, zapisima. I ako kaže da nije bio ludo zaljubljen u svoju staru istoriju ili epigrafiju, Vulić na drugom mestu piše da nije ništa tako voleo kao svoj rad, miris knjiga i upijanje, memljivo-prašnjavih, olovnih slova.

"Najviše od svega volim i uvek sam voleo, od ranih dana, da se potpuno usamim okružen knjigama. Društvo me je rastrojavalo, razgovori umarali. Moj ideal je bio knjiga, da mogu po ceo dan čitati i raditi. Nikad se ja nisam odmarao. Ni na velike praznike ni na dan svoje slave. U banju nisam nikad otišao. Raspust sam provodio kao i radno vreme u godini" ...

U nastavku žali se da ga "u poslednjim godinama čitanje zamara, ne može da radi intenzivnije više od pet-šest sati dnevno. Često sam besan zbog toga, jer ima toliko lepih knjiga koje bih voleo proučiti i toliko naučnih problema koji me interesuju".

Pazite: nije reč o knjizi kao razonodi, o običnoj radoznalosti , o estetskom uživanjem u lepoj književnosti. Ne, Vulić govori o lepim knjigama koje bi voleo proučiti, o problemima koje bi voleo rešavati. Misao o žeđi za knjigom koju je Vulić osećao zapisana je i u beležnici:

"Smrt se približavala, a on je (kaže Vulić o sebi) sve više žalio što je u svojoj bibioteci video toliko knjiga koje nije pročitao."…

O svom pisanju Vulić kaže da je mnogo napisao, ali nije mnogo voleo da piše. Više je voleo da studira, da proučava, da rešava probleme"…

Okrenimo se sada Vulićevom karakteru, njegovim ličnim osobinama. Zapisao je:

"U meni su dva, sasvim različita, čoveka. Jedan - strahovito plahovit, drugi - krotak i pitom kao jagnje. Umeo sam da prasnem kao niko, da se naljutim kao 'ljuta guja'. Nailazili su kod mene (i vrlo često) strasni napadi violentnosti ... Srećom ti su napadi bili kratkotrajni. I ostajali su bez posledica. Odmah sam gledao da pokajem stvar."

Nije bio osvetoljubiv, naprotiv radovao se kad je mogao da vrati dobrim za zlo. U njegovoj beležnici nalazimo i ovu dirljivu misao:

"Tako bih voleo da se mogu pomiriti sa svima onim s` kojima sam u životu došao u sukob, bilo svojom bilo njihovom krivicom"…

Na samom početku svojih "ispovesti", Vulić kaže da je iznad svega voleo pravdu.

"Moje pravdoljublje bilo je kao neka bolest. Osobito sam se bunio na nasilje... najsitnije povrede ljudskog dostojanstva duboko su me vređale. Čitave noći nisam mogao spavati kad bih čuo za mučenja, prebijanja i maltretiranja".

On nije mogao sebe prisiliti da nekog svog prijatelja koji mu je svaki dan dolazio u kuću predloži za neko više zvanje, ako je smatrao da nema za to kvalifikacije. Time se svakako mnogima zamerio. Pišući o tome kako nikad, ni u detinjstvu ni docnije, nije imao prisne drugove i prijatelje, iako je voleo da ih ima i radio na tome da ih stekne, on se pita nije li ljude odbijalo od njega to što je imao oči i za njihove mane.

"Moja možda nesrećna priroda nije pravila razlike između drugova i kolega i tuđih ljudi kad bi grešili. Ja, naprimer, nisam mogao preći preko nekorektnih postupaka mog dragog kolege iako se mene one nisu lično ticale niti sam mogao da previdim nedostatke njihovog naučnog rada. Toliko puta sam sebi govorio da prijateljeva dužnost nije da prijatelju zagorčava život. Ništa mi to nije pomagalo."…

MOJA SLIKA - PROFESOR.jpg
 
Vulić je smatrao sebe za velikog demokratu, bio je:

"u duši i po srcu demokrata. Više je voleo da razgovara sa seljakom i radnikom nego s` ministrom. Nisam pravio razliku između ljudi ni po rasi, ni po narodnosti, ni po veri, ni po obrazovanju, kad je u pitanju bio čovek. Nejedanokost socijalna često me je dovodila do očajanja. Da neko nema hleba, dok drugi (često gori) u svemu obiluje - to nisam mogao razumeti. Nažalost, uviđao sam da će tako, po svoj prilici, biti do 'vjeka vjeki'. Moja je izreka bila :

"Čovečanstvu nema leka! ".

Što se tiče političkih ubeđenja, Vulić je napisao da je u duši bio veliki republikanac, ali nije pripadao republikanskoj partiji. Nije uostalom pripadao nijednoj partiji i:

"nije nikada spustio kuglicu u glasačku kutiju".

"Išao sam kroz život uvek uspravan. Ni pred kim nisam sagnuo glavu. Pozdravljajući se s` našim i stranim vladaocima samo bih lagano sagnuo malo glavu. Za mene su kraljevi bili obični ljudi".

I dalje, pominjući slučaj nekog ministra koji se pred poslednjim Obrenovićem tako sagnuo:

"da sam se pitao kako mu leđa nisu pukla",


Vulić dodaje: "Turska posla! Ta strašna servilnost donela je našem narodu mnogo zala" …

Ova misao me navodi na to da spomenem još jednu Vulićevu osobinu, njegovu hrabrost i patriotizam. Čim je izbio rat on se prijavio u dobrovoljce. Kada je na kraju rata, Nemačko istorijsko društvo istupilo s` mišljenjem da ne treba rešavati pitanje odgovornosti rata dok se ne otvore arhivi, Vulić im je odgovorio da:

"srpskom narodu nisu potrebni nikakvi arhivi jer je očigledno da Srbija nije odgovorna za rat. Srbija bi smatrala za veliku sreću da je ona izazvala rat koji je oslobodio ropstva tolike milione…".

Iako mu je svaki nacionalizam bio tuđ, neprihvatljiv, prof. dr Nikola Vulić je s` ponosom mogao da zabeleži:

"Srpski je narod veliki narod, jer je imao Nemanjinu dinastiju, jer je rodio Karađorđa i Miloša, Njegoša i Vuka, jer je ispevao narodne pesme, jer se vekovima borio za slobodu…".

I na drugom mestu dodao:

"Vuka Karadžića nema nijedan više narod. Od Njegoša nema većeg pesnika ni u jednoj književnosti".
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
 
Posle tog mog predavanja prolomi se gromoglasan, uši zaglušujući, aplauz začinjen sa mnogobrojnim pokličima, oduševljenjem i dozivanjem da im kažem još koju sočnu o sebi, svom intelektualnom sočinjeniju i svom životnom putu pošto me, gortovo niko, u toj dvorani nije poznavao...

Naročito me je dirnulo to što su moje koleginice, studentkinje i ostale, prijateljice velike i male, bile naročito grlate, stiskale su svoje, bezobrazno-slatko-izvajane, nogice i ljubozovljivo su želele da čuju još koju od mene kako bi osetile dodire moje duše, pesničke, titrave i milo-milene... Kašljucnuo sam, onako profesorski jedva čujno, desnom rukom dodirnuo čvor na kravati, popravio cvike i nastavio kroz prizmu, vragolasto-titravog, osmeha:

Da, takav je bio naš Nikola Vulić. Ne znam da li sam ga u tom svom izlaganju najbolje opisao, ali znam da sam najbolje opisao sebe. Slično, kao i kod prof. dr Nokole Vulića, i moja malenkost je kročila sličnim i naličnim akademskim stazama i bagazama ...

Posle završetka Sremsko-karlovačke bogoslovije upisao sam se na katedrama za klasičnu filologiju i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Stručno, imao sam tu neopisivu sreću, sam se usavršavao na elitnom univerzitetu za klasičnu filologiju i filozofiju u Padovi, pariskoj Sorboni i u starodavnoj Atini. Izradio sam disertaciju na »Izginjanje perfekta v pozni grščni« i habilitaciju »O sintaksi Joanesa Moshosa«. Iz antičkog sveta sam preveo na slovenački jezik dva osnovna dela antičke filosofije – Platonovu »Državu« i »Zakone«. Čuveni su, takođe, moji prevodi iz antike: Aristofanove“ Zborovalke“, Platonov „Protagoras“, Menander… Bio sam jedan od urednika »Živa antika«, revija za klasičnu filologiju koja je izlazila u Skoplju još od davne 1959. godine. Pored prosvetiteljskog rada na mnogim univerzitetima bio sam i jedan od glavnih promotera stručnih revija: KERIA - Studia Latina et Graeca, »CLASSICAL PHILOLOGY«, »Didaskalia«, VERGILIUS … i mnogim drugim svojim naučnim radovima kojih se nimalo ne stidim, ali previše i ne ponosim jer svakako ima mnogo mojih kolega koji su bolji od mene. Nažalost, gotovo nista značajno nisam napisao i na svom maternjem SRPSKOM jeziku. Verujem da ću tu svoju veliku životnu nepravdu uskoro ispraviti, pogotovo zbog cinjenice da sam apsolutno matrijalno zbrinut do kraja svoje ovozemaljskosti, nemam potrebe da vise opismenjavam tuđe narode, slobodan sam kao ptica i celoga sebe sam, svesno, namerno i s` velikom ljubavlju, upregao u jaram SRPSTVA živećii u nadi da ću, bar za jotu subskrištu, da pomognem svom prenapaćenom Narodu, svom svetom SVETOSAVLJU, majci Srbiji i svim drugim zemljama srpskim i Srbinovim, a pogotovo da će se i moj vapaj čcuti i pomoći da se prosiri Istina o Narodu, Veri i Rodoljublju kojem celim svojim bićem pripadam...

Da, i to je istina, moram da priznam da me, i posle toliko godina, moja savest, sve češće i žešće, pita da li sam ja, intelektualno veoma bleda, vetropira i magličasta, kopija, njegova sena, ili misao titrava slučajno ispala iz šeširčeta mog velikog intelektualnog uzora prof. dr Nikole Vulića ...

Biće da samo Bog odgovor na ta pitanja zna, razlog više da se s` time previše ne opterećujem ja, no ipak, kad-tad, moja misao, titravo-znatiželjna, moći da i to razazna, otkrije u čemu je tajna i da dešifrira da li je to nekakva nebeska zavrzlama koja potvrđuje ono u šta sam uveren ja – u našim dušama je prilikom rođenja utisnuta nekakva tajna nebeska koja nas neprestano tera da živimo i intelektualno dozorevamo po nekakvom unapred određenom kodu ... Da, biće da je i to istina, prof. Vilić i ja smo žumance jednog kosmičkog jajeta ...

Krstan Đ. Kovjenić

574965
 
Posle tog mog predavanja prolomi se gromoglasan, uši zaglušujući, aplauz začinjen sa mnogobrojnim pokličima, oduševljenjem i dozivanjem da im kažem još koju sočnu o sebi, svom intelektualnom sočinjeniju i svom životnom putu pošto me, gortovo niko, u toj dvorani nije poznavao...

Naročito me je dirnulo to što su moje koleginice, studentkinje i ostale, prijateljice velike i male, bile naročito grlate, stiskale su svoje, bezobrazno-slatko-izvajane, nogice i ljubozovljivo su želele da čuju još koju od mene kako bi osetile dodire moje duše, pesničke, titrave i milo-milene... Kašljucnuo sam, onako profesorski jedva čujno, desnom rukom dodirnuo čvor na kravati, popravio cvike i nastavio kroz prizmu, vragolasto-titravog, osmeha:

Da, takav je bio naš Nikola Vulić. Ne znam da li sam ga u tom svom izlaganju najbolje opisao, ali znam da sam najbolje opisao sebe. Slično, kao i kod prof. dr Nokole Vulića, i moja malenkost je kročila sličnim i naličnim akademskim stazama i bagazama ...

Posle završetka Sremsko-karlovačke bogoslovije upisao sam se na katedrama za klasičnu filologiju i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Stručno, imao sam tu neopisivu sreću, sam se usavršavao na elitnom univerzitetu za klasičnu filologiju i filozofiju u Padovi, pariskoj Sorboni i u starodavnoj Atini. Izradio sam disertaciju na »Izginjanje perfekta v pozni grščni« i habilitaciju »O sintaksi Joanesa Moshosa«. Iz antičkog sveta sam preveo na slovenački jezik dva osnovna dela antičke filosofije – Platonovu »Državu« i »Zakone«. Čuveni su, takođe, moji prevodi iz antike: Aristofanove“ Zborovalke“, Platonov „Protagoras“, Menander… Bio sam jedan od urednika »Živa antika«, revija za klasičnu filologiju koja je izlazila u Skoplju još od davne 1959. godine. Pored prosvetiteljskog rada na mnogim univerzitetima bio sam i jedan od glavnih promotera stručnih revija: KERIA - Studia Latina et Graeca, »CLASSICAL PHILOLOGY«, »Didaskalia«, VERGILIUS … i mnogim drugim svojim naučnim radovima kojih se nimalo ne stidim, ali previše i ne ponosim jer svakako ima mnogo mojih kolega koji su bolji od mene. Nažalost, gotovo nista značajno nisam napisao i na svom maternjem SRPSKOM jeziku. Verujem da ću tu svoju veliku životnu nepravdu uskoro ispraviti, pogotovo zbog cinjenice da sam apsolutno matrijalno zbrinut do kraja svoje ovozemaljskosti, nemam potrebe da vise opismenjavam tuđe narode, slobodan sam kao ptica i celoga sebe sam, svesno, namerno i s` velikom ljubavlju, upregao u jaram SRPSTVA živećii u nadi da ću, bar za jotu subskrištu, da pomognem svom prenapaćenom Narodu, svom svetom SVETOSAVLJU, majci Srbiji i svim drugim zemljama srpskim i Srbinovim, a pogotovo da će se i moj vapaj čcuti i pomoći da se prosiri Istina o Narodu, Veri i Rodoljublju kojem celim svojim bićem pripadam...

Da, i to je istina, moram da priznam da me, i posle toliko godina, moja savest, sve češće i žešće, pita da li sam ja, intelektualno veoma bleda, vetropira i magličasta, kopija, njegova sena, ili misao titrava slučajno ispala iz šeširčeta mog velikog intelektualnog uzora prof. dr Nikole Vulića ...

Biće da samo Bog odgovor na ta pitanja zna, razlog više da se s` time previše ne opterećujem ja, no ipak, kad-tad, moja misao, titravo-znatiželjna, moći da i to razazna, otkrije u čemu je tajna i da dešifrira da li je to nekakva nebeska zavrzlama koja potvrđuje ono u šta sam uveren ja – u našim dušama je prilikom rođenja utisnuta nekakva tajna nebeska koja nas neprestano tera da živimo i intelektualno dozorevamo po nekakvom unapred određenom kodu ... Da, biće da je i to istina, prof. Vilić i ja smo žumance jednog kosmičkog jajeta ...

Krstan Đ. Kovjenić

574965

Krstane, gde se može pročitati nešto od toga?
 
Krstane, gde se može pročitati nešto od toga?
U knjižnicama i na fakultetima u Sloveniji koji se bave klasičnom filologijom i filozofijom ...U Ljubljani imam sve to i ukoliko ste zainteresovani rado ću Vam proslediti kada budem tamo posle kraja ove studentske godine ... Srdačan pozdrav!
 
U knjižnicama i na fakultetima u Sloveniji koji se bave klasičnom filologijom i filozofijom ...U Ljubljani imam sve to i ukoliko ste zainteresovani rado ću Vam proslediti kada budem tamo posle kraja ove studentske godine ... Srdačan pozdrav!

Sve slovenske biblioteke nalaze se u objedinjenom COBISS sistemu, skupa zajedno sa Srbijom odnosno isti koji koristi i Srbija.

https://www.cobiss.si/

1000020552.jpg


U državi Sloveniji (čitavoj) ne postoji niti jedna jedina bibliografska referenca objavljena pod imenom Krstan Kovjenić.
 
Dobro, je li može tačna bibliografska odrednica?

Ne treba mi da čekam da prođe studijska godina ili šta god, mogu sam da se snađem. Potrebna mi je samo precizno navedena odrednica.
Poštovani, zaista ne znam u čemu je problem, a daleko sam da bih to proverio. Činjenica je da sam sve to prevodio za potrebe Filozofskog fakulteta u Ljubljani, a neki od tih mojih prevoda su završili kod mog tadašnjeg predstojnika katedre za klasičnu filologiju prof. dr Ganter Kajetan i prof. dr Primož Simoniti. Ti moji prevodi su bili u skriptama, ciklostilom sam ih odštampao, ali koliko znam nekoliko godina kasnije, kada nisam ni bio na Filozofskom fakultetu u Ljubljani oni su bili odštampani kao knjiga odnosno kao Berilo za studente klasične filologije. Ne znam koliko su bili zastupljeni u knjižnicama, u NUK-u sigurno jesu, i u kojem tiražu su odštampani, jer je veoma malo ljudi koji se bave klasičnom filologijom, naročito u maloj Sloveniji. U vreme kada sam sam studirao je bilo samo 5 studenata, ukupno - u sve četiri godine studija. Možda je razlog nedostupnosti i taj što je neko, možda bolje, preveo sve to na slovenački jezik, jer meni slovenački nije maternji jezik. Postoji mogućnost da me je neko i blokirao iz razloga što od septembra 2012. godine predajem u Moskvi .... Bilo kako bilo, a biće, kao što sam i obećao, čim dođem u Ljubljanu poslaću ti nekoliko od tih mojih prevoda ...Srdačan pozdrav!
 
Poštovani, zaista ne znam u čemu je problem, a daleko sam da bih to proverio. Činjenica je da sam sve to prevodio za potrebe Filozofskog fakulteta u Ljubljani, a neki od tih mojih prevoda su završili kod mog tadašnjeg predstojnika katedre za klasičnu filologiju prof. dr Ganter Kajetan i prof. dr Primož Simoniti. Ti moji prevodi su bili u skriptama, ciklostilom sam ih odštampao, ali koliko znam nekoliko godina kasnije, kada nisam ni bio na Filozofskom fakultetu u Ljubljani oni su bili odštampani kao knjiga odnosno kao Berilo za studente klasične filologije. Ne znam koliko su bili zastupljeni u knjižnicama, u NUK-u sigurno jesu, i u kojem tiražu su odštampani, jer je veoma malo ljudi koji se bave klasičnom filologijom, naročito u maloj Sloveniji. U vreme kada sam sam studirao je bilo samo 5 studenata, ukupno - u sve četiri godine studija. Možda je razlog nedostupnosti i taj što je neko, možda bolje, preveo sve to na slovenački jezik, jer meni slovenački nije maternji jezik. Postoji mogućnost da me je neko i blokirao iz razloga što od septembra 2012. godine predajem u Moskvi .... Bilo kako bilo, a biće, kao što sam i obećao, čim dođem u Ljubljanu poslaću ti nekoliko od tih mojih prevoda ...Srdačan pozdrav!

Dobro, samo ti napiši tačnu bibliografsku referencu nekog od radova, rekoh. Snaći ću se sam.

Može i nešto tu nešto na ruskom; nije problem.

Koji je fakultet u Moskvi u pitanju?
 
Не капираш? Не постоји такав професор, само измаштан лик.
Зар стварно желите и мене да убедите да не постојим? Потрудите се мало више, јер мене је у то тешко убедити ... Јавите ми се на мој прави и истинити e-mail: krstan.kovjenic1@gmail.com , али са вашим правим именом, презименом, адресом и бројем телефона и врло брзо ћу Вас разуверити и доказати ко сам, шта сам, где сам и шта истински радим ... Важи?

P.S.

То важи и за све оне који би истински и са добрим намерама желели да сазнају нешто више о мојој маленкости, јер у ова слуђена времена не може се баш све, нарочито прави идентитет и место боравка, јавно објавити ...
 
Зар стварно желите и мене да убедите да не постојим? Потрудите се мало више, јер мене је у то тешко убедити ... Јавите ми се на мој прави и истинити e-mail: krstan.kovjenic1@gmail.com , али са вашим правим именом, презименом, адресом и бројем телефона и врло брзо ћу Вас разуверити и доказати ко сам, шта сам, где сам и шта истински радим ... Важи?

P.S.

То важи и за све оне који би истински и са добрим намерама желели да сазнају нешто више о мојој маленкости, јер у ова слуђена времена не може се баш све, нарочито прави идентитет и место боравка, јавно објавити ...

Krstane, niko nije tražio nikakvo mesto boravka ili bilo kakve podatke privatne prirode.
 
Ne volim da iskačem sa pretpostavkama.

Treba svakome pružiti šansu.
Уколико још увек желите нешто више сазнати о мени пошаљите ми Вашу поруку на тај e-mail, но и за вас важи - пуно име, презиме, место пребивања и разлог због чега желите да се упознамо ... Када будем имао времена сигурно ћу да одговорим на сваку вашу поруку ...Хвала на разумевању и срдачан поздрав!
 
Уколико још увек желите нешто више сазнати о мени пошаљите ми Вашу поруку на тај e-mail, но и за вас важи - пуно име, презиме, место пребивања и разлог због чега желите да се упознамо ... Када будем имао времена сигурно ћу да одговорим на сваку вашу поруку ...Хвала на разумевању и срдачан поздрав!

Krstane, nisam tražio da se upoznamo, već hoću da pročitam pominjana dela.
 
Krstane, niko nije tražio nikakvo mesto boravka ili bilo kakve podatke privatne prirode.
Како да не када сте и Ви то захтевали од мене - да јавно обелоданим, под пуним именом и презименом, на којем факултету у Москви предајем и шта ... Све друго би било за моје непријатеље рутина да дођу до моје маленкости ...
 
Како да не када сте и Ви то захтевали од мене - да јавно обелоданим, под пуним именом и презименом, на којем факултету у Москви предајем и шта ... Све друго би било за моје непријатеље рутина да дођу до моје маленкости ...

Aaaa, znači Krstan nije Vaše pravo ime, već samo pseudonim?
 
Aaaa, znači Krstan nije Vaše pravo ime, već samo pseudonim?
Јесте, Крстан Ђ. Ковенић, то је моје право име и презиме, никада га нисам крио, али не желим да јавно обелодањујем, поучен животним искуством, где сада пребивам ...
 
Јесте, Крстан Ђ. Ковенић, то је моје право име и презиме, никада га нисам крио, али не желим да јавно обелодањујем, поучен животним искуством, где сада пребивам ...

Apsolutno nisam tražio to od Vas. To je privatan podatak koji se može i zloupotrebiti i to na razne načine.

Nisam, ponoviću, nijednom pitao koje je Vaše prebivalište.

Ako je to Vaše ime i prezime, onda znači da imate radove ili podatke koji su javni i koji su objavljeni pod tim imenom. Je li tako?
 
Зар стварно желите и мене да убедите да не постојим? Потрудите се мало више, јер мене је у то тешко убедити ... Јавите ми се на мој прави и истинити e-mail: krstan.kovjenic1@gmail.com , али са вашим правим именом, презименом, адресом и бројем телефона и врло брзо ћу Вас разуверити и доказати ко сам, шта сам, где сам и шта истински радим ... Важи?

P.S.

То важи и за све оне који би истински и са добрим намерама желели да сазнају нешто више о мојој маленкости, јер у ова слуђена времена не може се баш све, нарочито прави идентитет и место боравка, јавно објавити ...
Не треба, ја знам. И без овог патетичног кмечања, јер обоје знамо да је истина то што сам написала.
 

Back
Top