"Dobro jutro, ovo iznad nas je nebo..."odnekud iz mene izronile Bajagine vesele note,
pa se ugnijezdile u misli i ne možeš ih puškom istjerati. U ritmu njih spuštam se niz
stare stepenice mog haustora. Nikako da se riješimo ove vremešne ljepotice iz doba
kad su gospoda Austrougari sa svojim neimarima po Sarajevu gradili dvore.
Već duže vrijeme na Pik-u (najvećem sajtu za prodaju nekretnina) stoji naš oglas za
prodaju stana čija je jedina prava vrijednost vrhunska lokacija - strogi centar Sarajeva.
Inače, stan vapi za renoviranjem. Parket je u lošem stanju, prozori su dotrajali a ni
vrata nisu bolja. Zidovi su izlizani od nanošenja ko zna koliko slojeva boje i krečenja
tokom svih proteklih godina. Kako je stan u potkrovlju, kad dođe ljeto limeni krov se
toliko ugrije da stan postane prava sauna. Dodaju li se tome debeli zidovi tih starih
austrougarskih zgrada nije čudno što smo ljeti u kasnim noćnim satima bježali iz stana
niz iste ove stepenice i završavali u glavnoj sarajevskoj šetnici pa se u poslastičarnici
Egipat hladili kuglama sladoleda.
Elem, brzim korakom, kao niz tobogan, za tren se nađoh na ulici.
Sunce me grli svojim toplim prstima, čujem cvrkut ptica (ne znam gdje žive gradski
vrapci, rijetko ih vidim, ali čujem njihov veseli cvrkut), a Bajagino "Dobro jutro, ovo
iznad nas je nebo..."i dalje u meni odzvanja. Krenuh svojom uobičajenim jutarnjom
putanjom. U pekari me dočeka miris svježeg hljeba (još je vreo, pa mi ljubazna pekarka
daje papirnatu kesu, u onoj plastičnoj ne bi izdržao). Potom svratim do samoposluge
po mlijeko i još ponešto. Dok vadim novac da platim, slušam kako jedno razmaženo
derište maltretira mamu i traži neke "posebne" bombone. Smijem se u sebi i razmišljam
kako joj to i treba kad ga je razmazila. Dok traje ta njihova potraga, krišom se susrećem
sa pogledom prodavačice kojoj se već digla kosa na glavi od vrištanja djeteta jer mama
nije uspjela pronaći prave bombone.Tutnem prodavačici novac u ruke i poželim joj
ugodan početak radnog dana. Ponovo sam na ulici. Za tren sam pred svojom zgradom.
Ispred ulaznih vrata stoji mlađa žena sa kratkom plavom kosom. U ruci joj je neki
papirić na koji povremeno baca pogled a onda gleda oko sebe kao da nešto traži.
- Oprostite, u ovoj ulici se prodaje stan. Tražim broj 11, - gleda u mene sa nadom.
-Na pravoj ste adresi gospođo. Mi prodajemo stan,- radosno govorim dok otvaram
vrata i pokazujem joj rukom da uđe u haustor.
Inače, kroz stan je promarširala cijela kolona potencijalnih kupaca. Svi su bili privučeni
idealnom lokacijom i pristupačnom cijenom, ali nakon što bi vidjeli stan sve je ostalo na
obećanju da će nam se javiti dok malo razmisle. Očigledno su shvatali da im se ne bi
isplatilo ulaganje u stan ma kako bio na dobrom mjestu.
-Nemate lift, primjećuje gospođa dok se penjemo uz stepenice sa klimavim gelenderima.
- Ali zgrada ima samo četiri sprata gospođo, - smiješim se.
Ulazimo u predsoblje. Sreća pa je lijep dan pa je sunce pružilo svoje prste i obasjalo
cijeli stan.
- Stan je cijeli dan osunčan, - vadim adute iz džepova.
- Da, ali prozori su prilično dotrajali,- govori gospođa dok joj pokazujem dnevnu sobu.
Da joj skrenem pažnju govorim joj kako u našoj zgradi živi poznata sarajevska glumica
Jasna Žalica i kako je ona u svojoj šupi u suterenu naše zgrade napravila skoro pravi
hotel za oko dvadesetak gradskih mačaka. Redovno čisti sve, pere i mijenja im čaršafe,
kupuje najskuplju hranu Whiskas i brine o njima kao o rođenoj djeci. To ispričam svim
potencijalnim kupcima. Uvijek ih to emotivno dotakne.
- Da pogledamo spavaću sobu, - gospođa se smiješi.
Kako je parket u spavaćoj na jednom mjestu oštećen prekrila sam ga ogromnim
tepihom. Za svaki slučaj.
- Zidovi su prilično stari, -gospođa njegovanom rukom dotiče uglađenu bijelu
površinu zida.
Ponovo joj skrećem pažnju. Iz spavaće sobe na nekih pedeset metara vazdušne
linije, vidi se prelijepi zvonik poznate sarajevske katedrale na kojem je ogromni sat.
- Iz kreveta se može vidjeti koliko je sati, - govorim.
-A tramvajska je odmah kraj katedrale, pet minuta od nas,- nastavljam dok idemo
prema dječijoj sobi.
-Imate djece?- ne bih da budem indiskretna, ali to mi je važna stavka.
-Da, djevojčicu od 6 godina.
-Nedaleko od nas je prelijepi park Atmejdan sa Muzičkim paviljonom. Moj sin je
praktično odrastao u njemu. A u krugu od nekih petsto metara su dvije osnovne
škole. Toplo preporučujem školu Mula Mustafa Bašeskija. Imaju odlične nastavnike.
Tu je i Prva bošnajčka gimanzija, nekoliko fakulteta, pa onda pozorište, - nikako
da se zaustavim.
Na kome se vodi stan?- gospođa se smješka.
- Na mužu, - govorim,- ali ga ne može prodati bez mog potpisa.
-Hoćete li mi ga dati?
-Muža?
-Ne, potpis.
Smijemo se obje.
Govorim joj da u blizini poznate pijace Markale koja je od nas pet minuta ima
kancelariju jedan dobar notar. Dogovaramo se gdje da se nađemo sutra.
Ona žuri. Kaže da joj je ćerka ostala sama.
Zovem muža koji je na poslu.
- Kaži dragička !
- Lažeš,- ne vjeruje mi.
Iskreno, nisam vjerovala ni ja. Stan smo prodavali bezuspješno više od godinu
dana.
“Napokon smo se riješili stare austrougarske ljepotice”, odahnem i krenem
u kuhinju da pripremim doručak.
Odnekud iz mene opet izroniše vesele note -"Dobro jutro, ovo iznad nas je nebo..."
kraj
RiadaT.
Poslednja izmena: