Neke stvari treba ovde razjasniti. Slovenija pre drugog svetskog rata nije imala nikakvu znacajnu industriju, ali su posle 1945 industrijski resursi poceli tamo da se prelivaju, a narocito posle 1948, zbog opasnosti od SSSRa.. Da napomenem da je prvi ministar industrije od rata pa do svoje smrti 1953 bio Boris Kidric, sto nije bez znacaja..
Sa druge strane dok se zapadni deo industrijski razvijao Srbija je ostala sirovinska baza za ostale republike, jer joj je takva uloga namenjena (komisija Kidric, Leskosek, Kardelj - 5. kongrs KPJ 1948 - Ljubljana). 1945, godine donesen je zakon o zabrani izvoza sirovina dok se ne podmire potrebe svih republika, koje su dobijale sirovine po bagatelnim (ili nikad ne placenim) cenama. U periodu kada je pola Evrope gladovalo, Srbiji je zabranjen izvoz psenice, voca, povrca, mesa, uglja, bakra, jer "potrebama" republika nikad nije bilo kraja.. Kada je 30 godina kasnije taj zakon skinut, sansa je uveliko prokockana.. Da ne pominjem detalje zakona o "malogranicnom prometu" donesen odmah posle 1975, koji je bio katastrofalan za Srbiju.
Kada je konacno Srbija pocela da konsoliduje svoju industrijsku bazu negde krajem 60-tih i pocetkom 70-tih godina, i pocela da biva konkurencija zapadnim republikama, celo spsko rukovodstvo na celu sa Nikezicem bilo je pocisceno pod firmom "tehnokratije" i "anarholiberalizma".. Direktori svih znacajnih firmi, na cijim plecima je taj razvoj pocivao, bili su smenjeni, a bilo je giganata i u industriji, spoljnoj trgovini, gradjevinarstvu, vojnoj industriji, poljoprivredi..
O perfidnoj posleratnoj politici moze da se prica do ujutru, ovo cisto da se ima na umu..