Pričekao sam par dana ne bi li se javila groovychick, ali iako je nema, opisaću ishod, a i obrazložiću svoja razmišljanja i zaključke. Pomalo i o našem preživljavanju i iskustvu
U početku, isto kao i u slučaju kod groovychick, ginekolog je, naravno, znalački objasnio da je to samo učvrstilo trudnoću, dodajući da neće biti štetnih posljedica (slično kako je ovdje odgovorio lab_man). Sada, pošto smo sami morali da se upustimo u traganje za istinom, našli smo da Primolut Nor NE SMIJE da se daje trudnicama niti ženama koje misle da bi mogle biti trudne. Ovu informaciju sada nije bilo ni teško pronaći, ne bi bilo teško ni onda, samo da nismo toliko vjerovali ginekologu, ljekaru, pa je nismo ni tražili. Nažalost.
Trudnoća je prošla prilično dobro, sa povremenim tegobama koje kod trudnica mogu da se smatraju pratećim i koje su uglavnom nestale odmah po porođaju. To su, npr. žgaravica i problemi sa varenjem, upala i začepljenost ušiju, povremeni bolovi bubrega, i sl. Kako se termin primicao, opšte stanje se nekako otežavalo, pa je pred sami termin došlo i do povećanja krvnog pritiska, povremenog višesatnog umirivanja bebe, a onga je uočen ubrzan rad srca bebe, što je ukazivalo na neke ozbiljne probleme. Ubrzano, obavljen je carski rez (inače je planiran, pošto je već treći po redu), a beba je prodisala tek uz pomoć stimulacije. Smještena je na intenzivno odjelenje, i tu do relativnog oporavka provodi petnaestak dana u borbi za život, dobijajući nebrojene nalaze koji i nisu bili tako loši. Nisu bili loši oni koje smo dobili, a za one koji se izrađuju duže vremena dobijali smo olaka ubjeđivanja da je sve to sigurno u redu pošto iz laboratorija nisu još ništa javili (konkretno, šef tog odjela, koja informacije o pacijentima najviše voli da daje u garderobi ili sličnim skrovitim mjestima, a zna se i zašto). Tako je beba otpuštena kući, gdje se, zapravo nastavlja ta borba, jer beba neće da jede. Ne samo da nema refleks za sisanje (zbog višednevnog hranjenja na sondu u intenzivnoj, nadali smo se), već ona ne želi, stalno pokazujući gađenje već na samu cuclu. Naravno da smo isprobali sve moguće što jeste i nije na tržištu. Majčino mlijeko je izmuzano, pa davano na kašičicu, dok beba nije malo ojačala, a onda nekako, uz nevjerovatnu upornost i strpljenje majke u oporavku od carskog, na flašicu (žene koje misle da je porod sekcijom i oporavak lakši od prirodnog, u teškoj su zabludi). Beba mora da jede, na bilo koji način. Svaki trud s tim ciljem je opravdan.
Pomislilo bi se šta je tu katastrofalno, kako sam napisao u prošlom postu. Izgleda kao neki bebeći problem prilagođenja na ovaj život. I mi smo mislili tako, ali beba je prestala da dobija na težini uz količinu unesene hrane pri kojoj bi svakako trebalo da dobija. Nakon dvije sedmice na istoj težini situacija je alarmantna. Ipak, na gastroenterološkom odjelu neka doktorica je čak zaključila da je beba potpuno zdrava, a da je majka hipohondar. Kući.
Tek nakon šest sedmica stagnacije težine, sa puna tri mjeseca bebinog života, u međuvremenu mijenjajući razne dječije hrane, nakon nekoliko pokušaja da nađemo nalaze koje nismo dobili po prvom izlasku iz intenzivne "jer se rade", kada je beba već počela da gubi na težini, kada strpljiva majka više nije bila ljubazna i kada je počela prijeteći da galami i svađa sa prepametnim i nedodirljivim ljekarima, pronađen je nalaz kariotipa. Kao, taj nalaz se dugo radi. Tri mjeseca? Nije ni važno. Da je bio i ranije, ništa se ne bi promijenilo osim što ne bismo stalno hodali po bolnici. Taj nalaz je KATASTROFALAN.
S medicinske strane gledanja, radi se o genetskom poremećaju i tu više ne može ništa da se uradi. Nalaz govori tačno o kojem se hromozomu radi i šta, ali to zapravo i nije toliko bitno. Nije bitno ni kako to medicina stručno zove. Medicina u svakom slučaju tu stavlja tačku na svoje mogućnosti po pitanju izlječenja.
Genetičarka, profesor, hladno traži da se urade i kariotipi roditelja i starije djece iako su svi "normalni". Zašto? Da se vidi da li je poremećaj naslijeđen ili novonastali, mada ona misli da je novonastali. Da li to može da nekako popravi stanje kod bebe? Ne, ne može. Odbacili smo genetičarkin zahtjev kao drzak i bezobrazan. Nije nam do medicinskih izučavanja na nama, pogotovo što ne možemo da se otrgnemo utisku da je odnos prema našem problemu bio, najblaže rečeno, nemaran.
Svaki ljekar će svakako da negira da je spomenuti lijek (hormonski preparat je tačniji naziv nego lijek) uzrokovao ovu degeneraciju gena, makar će reći da ne mora da znači da je on uzrok. Možda i nije, ali možda i JESTE. Zapravo, više da jeste nego da nije. Navodno, to oštećenje nastaje u ranom stadijumu trudnoće. Na kraju krajeva i piše da ne smije da se daje trudnicama ili ženama koje misle da su trudne. Mi i ne tražimo krivca ni uzročnik deformacije, jer to ne može da pomogne. Moglo bi samo da razvije mržnju koja nam nimalo ne treba, pogotovo u ovoj situaciji. Moje mišljenje o medicini kao nauci i praksi, i ranije blijedo, sada je totalno umrljano. Čast ljekarima koji još u sebi imaju nečeg ljudskog. Većina njih stvarno je i ubijeđena da rade jedan vrlo human posao, pri tom zatvarajući oči pred činjenicom da rade po strogim uputstvima, pogotovo prilikom odabiranja lijekova iz tačno određenih kataloga. Zna se ko te kataloge štampa i po čijim uputstvima, a i koliko koštaju lijekovi.
Medicina, zapravo, i nije nauka, jer se u potpunosti zasniva na dva faktora. To su statistika i farmacija. To se ne može nazvati nauka. Čini mi se da jedina grana medicine koja zaista zaslužuje priznanje je hirurgija, opet ne uzimajući u obzir uticaj farmacije na nju. Mnogi se neće složiti s ovim, pogotovo medicinari, ali samo iznosim svoj stav, stav čojeka sa iskustvom i to ne samo na ovom, za mene, najtežem slučaju. A gorčina koja je, vjerovatno, očigledna nije uzrok mog stava, nego posljedica stanja u kojem se medicina i ljekari nalaze.
Pijemo svašta, jedemo svašta, i radimo svašta. Mlade djevojke i žene, izbjegavajući trudnoću uzimaju razne hormonske pilule, a nemaju pojma šta piju, vjerujući svom ljekaru više nego samim sebi, tako preuzimajući rizik od ko zna kakvih posljedica. Muškarci koji to traže od svojih djevojaka i žena, takođe nisu svjesni tereta koji sutra može da se nađe samo na njihovim plećima. Ne na plećima ljekara. A šta tek pijemo i radimo kada se razbolimo, misleći da će nas ljekari izliječiti.
