HAG/DEN HAAG | 27.06.2002.
MASAKR NA IGRALIŠTU U LJUBIJI
Svjedočeći na suđenju Milomiru Stakiću, optuženom za genocid u Prijedoru, Nermin Karagić opisao kako je preživio masakr u Ljubiji, u kojem je ubijen njegov otac. Odbrana se odrekla unakrsnog ispitivanja, imajući na umu "patnje i loše mentalno stanje svjedoka"
U tročasovnom svjedočenju na suđenju Milomiru Stakiću, bivšem predsjedniku Kriznog štaba i opštine Prijedor 1992., optuženom za genocid i druge ratne zločine.
U julu 92., kao sedamnaestogodišnjak, uhvaćen je zajedno s ocem kad su sa grupom od stotinjak muškaraca, pokušali bijegom da se spasu "čišćenja selâ u opštini Prijedor". "Opkolili su nas pripadnici JNA i rezervne policije. Postrojili su nas i prebrojali. Bilo nas je 117. Prebacili su nas u dom kulture u selu Miška glava i zatvorili u prostoriju ne veću od polovine ove sudnice," rekao je svjedok i napomenuo: "Tu nas je sad bilo 114. Trojica su ubijena u pokušaju bjekstva".
Ubijanja su nastavljena i u domu kulture, gdje su zadržani tri dana, a onda su prebačeni na fudbalsko igralište u Ljubiji. Zajedno sa zatočenicima koje su tu zatekli postrojeni su uz zid koji se protezao cijelom dužinom igrališta.
"Oni koji su nas postrojili bili su svi u uniformama. Sem jednog, kojeg su zvali vojvoda," rekao je svjedok Karagić. "Vojvoda! Da li se ta riječ među četnicima koristi da označi heroja?" upitao je tužilac. "Ne znam, možda to gospodin zna bolje objasniti, ako je voljan,"
Predveče je, po svjedočenju Karagića, počeo masakr koji nije mogao da gleda jer su im naredili da okrenu glave zidu. Odjekivali su pucnji, čuli se teški udarci, "vjerovatno pajserima", jauci.
"Kad sam dobio udarac u leđa, mislio sam da je došao red na mene. Prebili su me, slomili nos, ali me nisu ubili. Sa još nekolicinom odredili su me da unosim mrtve u autobus, čiji zadnji dio nije imao sjedišta. Prenio sam tijela dva čovjeka. Jednom je visilo oko i glava je bila probodena. Drugi gotovo nije ni imao glavu. Mislim da je to bio moj otac. U svakom slučaju njega više nije bilo među živima."
Nerminu Karagiću i ostalim preživjelima je naređeno da uđu u autobus u kojem su bila mrtva tijela, a zatim su po mraku prevezeni izvan grada, na mjesto gdje se istovarao otpad željezne rude iz rudnika Ljubija.
"Trojica dobrovoljaca za istovar mrtvaca," čuo je kad je neko rekao sa vrata autobusa. Mrtvaci su izneseni, a onda su odjeknuli pucnji. "Slijedeća trojica," čula se ponovo naredba.
"To trojica po trojica dugo je trajalo. Bio sam u dubini krcatog autobusa i ostao među posljednjima. Pokušali smo bježati. Bilo je svejedno hoće li nas ubiti kad nas izvedu ili dok bježimo."
Nermin Karagić je uspio da pobjegne. Njegova kalvarija trajala je cijelo ljeto. Na kraju se uspio naći s bratom i izbjeći iz tog regiona.
Poslije rata pomogao je da se otkrije mjesto stratišta s kojeg je pobjegao i masovna grobnica u koju su pokopani pobijeni. Analizom DNK utvrđeno je da je među njima i njegov otac.
"I danas mislim da je čovjek bez glave, kojeg sam u mraku prenio u autobus, bio moj otac. Imao je plavi džemper i bio je krupan kao on" rekao je Nermin Karagić.
Na pitanje tužioca šta smatra da je glavni razlog zbog kojih su počinjeni ovakvi zločini, svjedok je rekao: "Medijska kampanja! Za nas se govorilo da smo Turci, da želimo sve Srbe nabiti na kolac i tome slično. Razvili su strašnu medijsku kampanju, koju bolje može objasniti dotični gospodin,"
Nakon glavnog ispitivanje, odbrana je trebalo da počne unakrsno ispitivanje svjedoka Nermina Karagića, ali je odustala od toga. Advokat Branko Lukić je obrazložio da je takvu odluku donio sâm optuženi, doktor Milomir Stakić, imajući u vidu "patnje i loše mentalno stanje svjedoka".
http://www.sense-agency.com/tribuna...alistu-u-ljubiji.25.html?cat_id=1&news_id=287