Priče o umetnosti voska - Danijel Nojberger

  • Začetnik teme Začetnik teme Nina
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Nina

Zlatna tastatura
Supermoderator
Poruka
372.630
Neuberger_Plakat_Highres-min2.jpg

Autoportret

U bečkom Umetničko-istorijskom muzeju otvorena je izložba „Vosak u njegovim rukama“, posvećena delu baroknog umetnika Danijela Nojbergera. Rođen u Augzburgu 1621, umro Regenzburgu 1680, Nojberger je svoje najuspešnije godine proveo na carskom dvoru u Beču, stvarajući umetnost od voska. Onda je Nojberger pobegao pred Turcima, posle njega i car Leopold I. Kuratorski tim je dugo tragao za Nojbergerovim minijaturama po arhivama i kolekcijama. Sve što se u međuvremenu nije istopilo ili na drugi način podleglo zubu vremena, sad je prezentirano javnosti kao intrigantni duh epohe.

Istorija umetničkih materijala je fascinantna jednako kao i istorija umetničkih dela. U takvom pregledu pčelinji vosak uvek ima relativno nizak status. S jedne strane on poseduje visoki potencijal oblikovanja i odslikava lica vernije od bilo kod drugog materijala. S druge strane, upravo ga ta osobina apsolutnog mimezisa čini prezrenim. To ga označava kao materijal niže vrednosti, sposoban da proizvodi obične simulakrume, kad se umesto kreativnosti javlja veština.

Nojberger je bio jedan od najznačajnijih i najsvestranijih umetnika na bečkom carskom dvoru. Bio je posebno poznat po svojoj sposobnosti da koristi vosak da imitira ili čak nadmaši druge prirodne materijale kao što su slonovača, gvožđe, drago kamenje ili drvo.

Između 1650. i 1663. Nojberger je bio na carskom dvoru kao voštani reljef i portretista za cara Ferdinanda III. i njegovi sinovi Ferdinand IV i Leopold I. Ovde su nastala i njegova glavna dela koja se sada nalaze u Muzeju istorije umetnosti.

Nojberger je postao jedan od najbolje plaćenih umetnika na dvoru. Dobijao je više od slikara i vajara, jer je vernije odslikavao stvarnost. Uvek je interesantno šta se kada ceni i traži u umetnosti. U srednjem veku su najbolje plaćeni umetnici bili oni koji su planirali vatromete. U 17 veku se cenila što vernija imitiacija, a tu su onda „bosireri“, umetnici koji su stvarali u vosku, bili u prednosti nad slikarima.
 
Car se vratio u Beč u jesen 1683. Njemu su oprostili što je bežao, ali očito nisu zaboravili. Nojberger se nije vratio.
Njemu nije oprošteno što je bežao, i to tako unapred, godinama pre opsade, preventivno.

Činjenica jeste da je Nojberger u Regenzburgu tonuo u zaborav. Više se nikada nije približio uspesima koje je postigao u Beču.
Prestao je da bude umetnik, i postao zanatlija koji je mesio vosak.

Nakon uzleta u 17. veku, vosak je postao elemenat prizemnog i kičastog, što je kulminiralo u kabinetima voštanih figura.
Tek su vajari s kraja 19. veka, kao Medardo Roso, vratili dostojanstvo tom materijalu.

Iza Nojbergera je ostalo samo dvadesetak pouzdano njegovih dela. Od toga bečki muzej pokazuje petnaest.
Nešto od toga su indicije, kao bista za koju kustosi kažu da je ostatak voštane figure Leopolda, one pred kojom se recitovalo.
To je izložba koja jednog umetnika spasava od zaborava i istovremeno piše roman fikcije.
Nojbergerove realistične voštane skulpture mogu se videti u Kunstkammeru do 9. juna 2025
link
 

Back
Top