Pričao mi Vjetar...

"Prošle noći vetar je odlučio da se konačno oglasi.Nakon duge ćutnje, vratio se bučno, prebučno, nekako opominjuće.
Zahučalo je ogolelo granje, zašuštalo uskovitlano lišće, kroz noć se prolamao urlik razjarenog vetra poput rike goropadnog lava koji se ustremio na svoj plen.
Nije došao sam.U pratnji su bili najjači od najjačih.Noćnu tišinu paralo je udaranje grada u oluke, tamu je razbijala munja, dok su gromovi zborili u ime Neba.
Bučna, nekako opominjuća noć.Baš kako biva kad tišine progovore.
Koliko često decembri grme, koliko često tišine zagrme...
I zaplakalo je Nebo uz svu tu huku i buku, zaplakalo krupnim suzama što unose nespokoj.
U urliku vetra stajala je priča nekad davno ispričana.
Legenda kaže, živelo nekad negde dvoje, volelo se, a daleko behu, daleko kao Nebo i Zemlja.
Kažu, često su se svađali, da li zbog daljine, nemoći da premoste sve što ih deli, ili naprosto što se baš i nisu voleli,
samo su njih dvoje znali.
Kad bi se svađali, Nebo je gorelo od munja i gromova, a Zemlja je bila natopljena suzama.
Činilo mi se da se prošle noći legenda prosula po krovovima grada,
ili se to samo možda meni pričinilo da vetar priča neku svoju priču, davno ispisano, zaboravljenu možda, kao potsetnik, kao znak...
Ko bi znao, svašta legende kazuju, svašta se pričini čoveku olujnih noći, ne bih znao koji je vrag.
Jedno znam sigurno.Setio sam se tebe Malena.I brinuo sam.Još brinem.Znam da nešto ne valja.Samo...ne znam šta...Ne znam šta, Malena..."
 
Pričao mi vetar da ga je sreo kako luta...
izgubljen pustarama smrznutim
ostavljen od svih.

Pričao mi vetar da je krenuo putem neznanim
korakom kojim idu ljudi
koji gube sve.

Pričao mi vetar, pa je stao, jer se uplašio želje moje
da ne krenem za njim...
....da ga nađem.


ef646c02e65b58be2237ff7f4e991cbe.jpg
 
Pricao mi Vetar....a ja njemu verujem..
o mirisu koze, njene, snom okupane
pricao mi vetar...istinom se kleo
zapetljan u grane, pokusavajuci da obljubi breze list
iz dzepova vadio dah sa njenih usana
posadio sam ga u sebe....ah kako je bio nevin i cist
pricao mi vetar....ta krilata lola stara
i jos mu ja verujem, dok u meni ona raste
siri se , sneva...miris njenih bedara
Pricao bi meni vetar jos.....ali vise ne govorimo istim jezikom.....
344z7s6.jpg
 
Pričao mi vetar da ga je sreo pokraj breza starih
kako čeka nekog da mu se u san javi.
Pričao mi vetar o čoveku koji čežnju nosi
kako svojom željom on svetu prkosi
Pričao mi vetar da je čuo šapat kad je noć već pala
"vrati joj moj pozdrav, što mi je na rastanku dala"

ff52a1b5d41d7110559d8e7953fcd0a9.jpg
 
Pričao mi vetar o pesmi što leti
kao ptica mala kad se gnezda seti.
Pričao mi vetar o čuvaru ptica
što poljima šeće i ptičice skuplja što nemaju sreće.
Pričao mi vetar, što lavande miris, on po svetu nosi
da još uvek čuvar, ptičicino pero pokraj srca nosi. :heart:

05e3f9ccd9777ef1614a00f00e1c8364.jpg
 
Poslednja izmena:
NOĆU KADA ME PROBUDI VJETAR TRAKIJE

1.

Ima negdje pod zarđalim sjenama Trakije
Grad Zlatograd, sunce izgorjelo
Od lišća duhana i prašine sutona.
Tišina igračaka jedno staro ljeto
Zakačeno o crvene skele.
Smijeh ruža zatim šapat svjetiljke
Na zidu mrtve kuće njiše se jutro

Ne smijem ispričati tu priču
Odnesite vino, ja sam budna.
Moja dušo Trakijo, ljubavi od crne mjesečine
S vatrom nostalgije pomiješani čekići
Cvijet uspravljen u prazno nebo zime
Moja dušo pjesmo moja dušo skitnice

Gdje si se to opet zaustavila noćas
Oprana zelenilom munja kišom vrtova?

Moja sestro tuđino zaspala na trenutak
Na njegovim sedefnim usnama (kažem tako
Dok zora otkriva daleki katran zvijezda).

Noću kada me probudi bogumilski vjetar Trakije
Slan i mokar izboden vrelim iglama pijeska
Naslanjam čelo na svježinu legende
Na cvijeće nekih tamnih godina što nose
Glas naš sa sobom u mir sazrele boli

Svejedno tko je posljednji: ti ili svjetlost.
Prođi, rasipni vjetre. Budi strpljiva nježnosti.
Moja sestro grano moja dušo crni plode
Ima negdje pod zarđalim sjenama Trakije
Grad Zlatograd, dječak umotan surovo
U pelene od aromatične paprati u čađu
Jutarnjih vodoskoka. Grad cvrkut lastavičji:
O, grive proljeća, o topot jablanova!
Gle projahaše veselo krcati pohlepe podneva
(Svjetlost se rastaje uvijek, svjetlost se ne vraća)
Svejedno tko je posljednji: mi ili zemlja.

Gdje si se to zaustavila noćas
Moja dušo crna pjesmo zaborava.
Sve je žuto u snu beračice duhana
Svijet je žut i srce je žuto i žuto je more
Suha zmija ljuta zmija žežena zmija
Prsti i vjeđe kostura, osmijeh pepela.

Na bijelom bjelcatom pragu sjedi žena od voska
Raspliće bijelu kosu
I možda ponekad pjeva.

2.

Prije trideset godina ona bješe nevjesta.
Sedam puta liježući s mužem Alahu se pomolila
Sedam puta bila je mati sedam puta progutala je
Žuta trakijska noć prozirno njeno čedo.
O dojke udavi! Graktao je gavran
U žutom mlijeku beračice duhana
U žutom mlijeku žene pod žutim sjenama Trakije.

Ženo plaha rodiljo ikono bijela na zgarištu
Tvojom su dušom protutnjali vozovi lišća i dima.
Ono što si rađala nije moglo da živi
Tu gdje hajduk puši gdje čovjek diže bunu.
Možeš li najzad da rodiš nešto kao praporac
Za zelenim uhom proljeća, nešto kao zrno
Čistog šljunka u zvonolikim ustima potoka!

Možeš li najzad da iscijediš sunce
U nekim starim mješinama, dugu
Koja se potkiva na istoku. Grad koji pjeva
Na tvojem jastuku: visok pčelinjak
U žagoru žita bezbrižno grlo zore.

Možeš li majko Trakijo danas u socijalizmu
Da sadiš duhan nad uzglavljem djeci dršćući
Možeš li najzad pod škrtim suncem da othraniš
Sokola zvijezdu uspavanku mladost.

Tvoje oči vjetar tvoja samoća stara ravnica
Smijeh djetinjstva ovaca planinska zagonetka
Rasuta po crvenim
Stubama paleozoika.
Najzad cvjetna utrobo da se smijemo da živimo.

3.

Pustimo sjenke da potamne Trakijo
Osam sinova rodila je Hjusrije
Samo jedan preživje (njega je dojila susjeda
Koja nije bila beračica duhana)
Sedmoro sinova svojim mlijekom ubi
Hjusrije
Osmog vidjeh na ulici okićenog ružama
Njegove oči dvije maslinaste ribe
Praćakaju se u svili predvečerja.
On reče Veli se zovem i nasmija se
Sitan kao zrno brojanice čist kao pijesak.

Mladić je živ. Mladić pjeva. Kiše strepe
Da nad njegovom glavom ne probude smrt
Koja se uspavala u vranim poljima Trakije.
Što će taj dječak odjednom u mom srcu?

Orlov most gara Iskar tramvaji doručkuju
Čorbu od kisela mlijeka (jutarnja ekstaza parkova)
Nebeski peron zvjezdani peron čeka
Tvoju dušu stablo
U deset smjerova nespokoja.

Majko u podnevu ljubičastog klasja stara ženo
Nad sanducima smeđeg lišća zgrbljena narikačo
Tvoje srce živi od pepela i rose. Uspomene:
Vjetrenjače pod sivim zimzelenom snijega.

Kako su leptiri svugdje na svijetu zaljubljeni!
Sedam dječjih balona izgorjelo je u visini
Sedam zlatnih gradova nerođenih, vatar zore
Nad zasljepljujućim ljetom duhanske prerije.
Bodljikavom žicom ograđen bijeli krik
Ostarjele smrti. Otrovana dojiljo mjeseca

Skrij svoje prste u suhi jantar lišća
Pusti neka se talasa modra pjesma samoće.
Tko je zasadio tu neveselu biljku kraj tvog srca?
Tvoja krv ne razumije historiju
Tvoje su grudi ustremljena sudbina.

Crni Zlatograde požutjela poljano,
Kakvom tišinom da domamiš ovo srce bespuće
Gle: budi se zemlja teturaju oranice.

Sjemenko proklete biljke hraniteljko smrti
Tutunova brkata vojsko najzad eto
Napuštaš kolijevke dječje na tržnice putuješ
Hjusrije je skrstila ruke na prsima i šuti.

Nježnosti ti si posljednji slatki grozd iščekivanja
Grad Zlatograd: travna košulja prostrta
Između vječnih brda i zagasite rijeke.
Što će taj dječak odjednom na mom srcu
Na ispražnjeloj pozornici djetinjstva?

Uzmi ga majko Hjusrije ponesi ga na rukama
U tvoj zavičaj. Pokrij ga pticama.

Vesna Parun
 
Vetre, Prijatelju

Čujem ga kako kuca na moje prozore,
nove mu priče šušte pod skutima.

Ne otvaram, ne želim da čujem ni voljeni Vetar,
od priča raznih umorna duša ne želi sad da sluša.

Oprosti mi Prijatelju najmiliji i idi na prozor drugi
ti znaš najbolje od svih, umori se duša i od sebe same.

Ne čikaj me, skloni to lice nevinog dečaka
postoje ti čudni dani kad tvoj izgled šerete osmeh ne mami.

Ne ljuti se, Vetre Prijatelju, brzo će sve na svoje doći
pa ćemo do zore rujne, kao i uvek, ćeretati cele noći.
 
Taman se sunce spremalo da ubije zoru ..
kad eto, vetar je imao nesto da kaze.
Lepo se culo, pucketalo je po liscu, medju drvecem..
kuckao je vetar pozivni kod tvojih poruka.
strasne su poruke, jecaji suncu sto ih vetar kupi
bodu mi oci ...iz rebara cupaju zvuke..
opet ce svanuti uzalud...
 
"Nema dovoljno snažnog vjetra, ni dovoljno jake oluje koji bi obrisali tragove duše.
I laže čovjek i sebe i druge, smišlja bezbroj floskula, mudrošću prekriva sve tuge,
sve greške i svoje i tuđe, koristi bezbroj fraza da se iza njih sakrije od sebe samog.
Zato volim vjetar.Nemilosrdno nosi i briše sve, sve osim tragova u nama.
Na njih nas i kada bi htjeli zaboraviti, nemilosrdno podsjeća svakim svojim lahorom, burom, olujom.
Svaki dašak u kosi, svako šibanje lica, svaki zagrljaj koji privlači i odbija,
u sebi nosi - Nas.Naše JA koje ni svakodnevno ponavljana "mudrost" ne čini drugačijim.
Zato volim vjetar.Djeluje neukrotivo, a i sam je ukroćen onim jačim od sebe.
I zna to.Zašto mi ne znamo da i od nas samih postoji jače?
Zašto ne znamo da nijedna laž ne pokriva ono najdublje u nama,
taman postojali milioni koji joj vjeruju?
Zato što ne poznajemo sebe?
A ko to mene bolje od mene zna...
Volim vjetar...On me potsjeti ko sam - mali čovjek pod kapom nebeskom.
malo zrno prašine koje ima snove da poraste u stijenu.
Treba znati, kao i vjetar što zna, kada stati, kad oluja postati.
Treba znati voljeti rušilačku snagu i njžni lahor istom jačinom.
Može li to naše malo, beznačajno Ja?
Može...i te kako može, ako nije jače od svega što čini naše biće.
Lagaću svijet, lagaću sve ok sebe, lagaću tebe...i svi će vjerovati.
Svi.I ti.Samo neću ja.Samo neće vjetar.
Vjetar zna...u njemu je priča i prije priče, ispričana."
 
Hoce to tako ponekad......
Eto, cisti vetar prasinu sa nas, zaostalu od fine ruke vremena sto nas miluje.
Zaista nezno to radi , utapa nas u gomilu kao zrna saharskog peska, pa pocinjemo i da licimo jedni na druge...
Desi se, otkine tako prasinu obrusenih secanja....da...ali to su cestice suvise vezane za nas,
otimaju se, pa udaraju u usta, oci, zagrcnes se usred misli, malo isperes oci....suzama.
Onim progutanim...dabome, pa ko jos place....za lepim ocima, ponekim mirisom, cvetom i ostalim tricama i kucinama.
I nastavis dalje....a i gde ces...vec odavno si sveden na meru drugih da bi nesto znacilo to sto si sastavljen drugacije.
 
"Poželim da Ti vrisnem ime
skupilo se jezero boli
od kiša tišine

Poželim da se u Vjetar pretvorim
da te snažno zaglim
kosu zamrsim

Progutam na usnama krik
zatvorim sve da Vjetar ne osjetim
da mu se ne prepustim

Progutam izdajničku iz očiju kap
i ćutim
i trpim

I poželim Ti nasmijan dan
i bude mi drago
što ne voliš Vjetar

Vjetar je izdajica
stara varalica
sve bi Ti rekao

Moju tišinu Ti odao
ali dobro je
Ti ne voliš Vjetar

Razumio ni riječ ne bi
sto puta da ga
pošaljem Tebi. "
 
http://fs1.****************/images/150306/dijgcqss.jpg
Sto soneta o ljubavi - Pablo Neruda
XIV
Igraš se svakog dana svetlošću svemira.
Posetiteljice nežna, stižeš u cvetu i vodi.
Više si nego ta bela glava koju stežem
rukama, poput grozđa, svakog dana.
Nikome nisi slična otkako te volim.
Dopusti da te prostrem između žutih venaca.
Ko piše tvoje ime slovima od dima između
južnih zvezda?
Ah, pusti me da se setim kakva si bila tada
kada još nisi postojala.
Odjednom vetar urla i udara o moj zatvoren prozor.
Nebo je mreža skamenjena od senovitih riba.
Ovde zamiru svi vetrovi, svi.
I svlaći se kiša.
Ptice bežeći prolaze.
Vetar. Vetar.
Mogu se boriti samo protiv ljudske snage.
Nevreme skuplja tamno lišće
i odvezuje sve barke vezane noćas o nebo.
Ti si ovde. Ah ti ne bežiš.
Odgovaraćeš mi sve do poslednjeg krika.
Privij se uza me, kao da se plašiš.
Ipak ti ponekad čudna sena dira oči.
Sada i sada, malena, donosiš mi kozju krv
i grudi su ti mirisne kao i ona.
Dok tužan vetar juri ubijajuće leptire
ljubim te i moja radost grize ti usta od šljive.
Mora da te je bolelo da se na me privikneš,
na dušu mi divlju i samotnu,
na ime od koga svi beže.
Toliko smo puta videli zvezdu kako gori
ljubeći nam oči i sumrak što se nad nama gubi
u lepezi što se vrti.
Milujući te kišile su na te moje reči.
Odavno voleh tvoje telo od osunčanog sedefa.
Čak verujem da si vladarica svemira.
Doneću ti copihue, radosno cveće s planina,
tamne lešnike i šumske košare celova.
Hteo bih s tobom učiniti sto proleće čini sa trešnjama.
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top