- Poruka
- 953
O Milostivi Boze, Ti koji si istina, hvala neka je Tebi, koji upucujes na pravi put.
Sjedila sam u španskoj Alhambra džamiji u Granadi, i posmatrala sam slova koja su bila ispisana na zidovima. To je bilo najljepše pismo koje sam ikada vidjela. "Koji je to jezik?" upitala sam španskog vodica?. "Arapski" odgovorio je.
Sljedeći dan, kada me je on pitao na kojem jeziku želim da uzmem knjigu o svojoj posjeti Španiji, odgovorila sam "na arapskom". "Arapskom?" upita me iznenađeno. "Govorite li arapski?" "Ne," odgovorih. "Ali možete mi dati i jednu na engelskom."
Do kraja moga putovanja po Španiji skupila sam punu torbu knjiga na arapskom o mjestima koje sam posjetila. Torba je tako bila puna, da sam izvadila odjeću da bi knjige mogle stati unutra. Te knjige sam cjenila kao da su bile od zlata. Ja bi ih otvori svaku noć i posmatrala sam slova tog jezika koja su tekla preko stranica. Zamislih sebe da i ja umijem pisati tako lijepim pismom i počeh misliti da mora nešto postojati vrijedno u toj kulturi koja je proizvela tako lijepo pismo. Obećah sama sebi da ću početi izučavati ovaj jezik kada počnem sa studijom na jesen.
Samo prije dva mjeseca, napustila sam svoju porodicu u Iowi da bih sama poduzela putovanje kroz Evropu. Bilo mi je samo 16 godina i u septembru te godina trebala sam da započnem studije na "Northwestern University". Ali ja sam prvo htjela da "vidim nešto od svijeta." Barem sam ovo rekla svojoj porodici i prijateljima. U stvarnosti, tražila sam odgovore na pitanja života. Nekoliko mjeseci ranije napustila sam crkvu i nisam znala kome da se okrenem. Uvjek sam se protivila onome čemu su me učili, ali nisu mi bile poznate nikakve alternative.
Kada odrastete u zapadnoj Americi ne možete sebi priuštiti nikakve nedoumice - ili ćeš biti dio crkve ili ne. Ali ja sam slutila da mora postojati nešto drugo. Svoje putovanje po Evropi započela sam sa ovom namjerom - da pronađem to 'nešto drugo'.
U mojoj crkvi nam nije bilo dozvoljeno da se molimo Bogu. Jedino što je bilo u redu, bila je molitva Isusu i nada da će on te molitve 'prosljediti dalje'. Automatski sam osjećala da je to pogrešno i ja sam, bez da sam ikome išta rekla, potajno se molila "Bogu." Iz svog srca sam bila ubjeđena da se samo Bogu upućuju molitve. Ali osjećala sam se krivom jer to nije bilo ono čemu me je moja crkva učila. I napokon, mnogo me je zbunjivalo kako da postupam u stvarima svakodnevnog života.
Savjesno sam išla svake nedjelje u crkvu i bila sam veoma iskrena u slijeđenju onoga što bih tamo naučila. Ali bila sam zbunjena kada bih vidjela da se ljudi tokom hefte drugačije ponašaju. Zar ne postoje pravila ponašanja tokom hefte? Tražila sam nekakav priručnik kako da se ponašam, ali... nisam ništa našla. Postoje 10 zapovjesti, ali one govore o stvarima koje su same po sebi jasne; zabrana ubijanja, krađe i laži. Pored toga nema nikakvih uputstava kako se ponašati u svakodnevnom životu. Sve što sam znala bilo je: možda je pogrešno nositi mini-suknje prilikom posjete crkvi i da sigurno nije u redu ići na vjersku pouku samo zbog toga što se tamo nalaze lijepi momci.
Jednog dana sam ušla u kuću svog učitelja i vidjela sam na jednoj rafi mnoge Biblije. Upitala sam ga šta to znači. "To su različite verzije Biblije," odgovorio je on. Njega izgleda nije smetalo što postoje brojne verzije te knjige. Ali mene jeste. Neke su bile od drugih do te mjere različite da su pojedina poglavlja nedostajala. Ovo me je jako zbunilo.
Na univerzitet sam se vratila puna razočarenja, jer u Evropi nisam našla odgovore kojima sam se nadala. Ali u sebi sam imala poleta da naučim jezik sa kojim sa se tamo susrela - arapski. Ironija je da sam u Alhambri posmatrala odgovore na pitanja koje sam tražila. Ali trebalo mi je dvije godine da ovo shvatim.
Prva stvar koju sam uradila kada sam pristigla na univerzitet je bilo to da sam se upisala na kurs arapskog. Bila sam jedna od troje učenika u ovom krajnje omrženom kursu. Udubila sam se u studije arapskog sa takvom ozbiljnošću da je moj profesor bio zbunjen. Zadaće sam pisala sa kaligrafskom olovkom. Išla sam u mahale Chicaga gdje žive arapi, samo da vidim kako se "Coca-Cola" piše na arapskom. U međuvremenu približavao se je kraj moje druge godine studija i ja sam se igrala sa pomišlju da započnem studirati Bliskoistočne nauke. Upisala sam se u neke kursve koji su izučavali tu regiju. U jednom kursu tema je bila Kur'an.
Jedne noći sam otvorila Kur'an da uradim "domaću zadaću" i nisam mogla prestati da ga čitam. Bilo je kao da sam izabrala dobar roman. Pomislila sam u sebi: "Ovo je prava stvar. Ovo je u šta sam uvjek vjerovala. Ovdje su odgovori na sva moja pitanja kako da se ponašam u toku hefte i ovdje je poruka jasna da postoji samo jedan Bog."
Sve je tako bilo skladno. Bila sam ushićena, jer je tu bilo sadržano sve u šta sam vjerovala. I ono za čima sam žudila. Sljedeći dan sam otišla na čas i upitala sam profesora da mi kaže ime pisca ove knjige da bih mogla pročitati još više njegovih knjiga. U knjizi koju sam čitala bilo je napisano neko ime. Mislila sam da je to pisac te knjige, slično evanđeljima koja imaju različite pisce.
Moj profesor me je obavjstio da to ime nije bilo ime autora nego prevodioca jer "prema muslimanima niko nije napisao tu knjigu. Kuran je prema NJIMA ( misleći na muslimane, on je bio kršćanin ) Božja rječ i nije bio promjenjen od kada je napisan." Ne treba reći da me je ovo duboko dojmilo. Poslije ovoga nastavila sam učiti arapski sa još većim elanom, a pored toga počela sam da učim o Islamu.
Moju završnu godinu studiranja konačno sam otišla u Egipat da nastavim studije. Moje najdraže mjesto tamo postao je "islamski Kairo", gdje su mi džamije davale osjećaj lagodnosti i poštovanja. Osjećala sam da boravak u njima daje osjećaj Allahove ljepote i moći. I kao i uvjek uživala sam posmatrati lijepe kaligrafije na zidovima.
Jednog dana jedan prijatelj me upita zbog čega ne pređem na Islam ako ga toliko volim. "Ali ja sam već muslimanka," rekoh mu. Moj odgovor me je samu iznenadio. Ali onda sam shvatila da je to samo stvar logike i zdravog razuma. Islam daje smisao stvarima. Islam me inspiriše. Bila sam ubjeđena da je Islam istina. Zbog čega moram preći na Islam? Moj prijatelj mi reče da je dovoljno da izgovorim šehadet pred dva muslimanska svjedoka. Tako sam i uradila. Ali kada su mi dali tapiju da sam muslimanka, ja sam je stavila među svoje druge dokumente. Jer ja sam uvjek bila muslimanka. Ne treba mi komad hartije na zidu da mi to potvrdi. To sam znala onog trenutka kada sam uzela Kuran u ruke. Kada sam ga otvorila, osjećala sam se kao da sam našla svoju davno izgubljenu porodicu. Umjesto tapije da sam muslimanka na mom zidu visi slika Alhambre.
Preveo: Sejfudin
http://www.islamfortoday.com/karimaburns.htm
Sjedila sam u španskoj Alhambra džamiji u Granadi, i posmatrala sam slova koja su bila ispisana na zidovima. To je bilo najljepše pismo koje sam ikada vidjela. "Koji je to jezik?" upitala sam španskog vodica?. "Arapski" odgovorio je.
Sljedeći dan, kada me je on pitao na kojem jeziku želim da uzmem knjigu o svojoj posjeti Španiji, odgovorila sam "na arapskom". "Arapskom?" upita me iznenađeno. "Govorite li arapski?" "Ne," odgovorih. "Ali možete mi dati i jednu na engelskom."
Do kraja moga putovanja po Španiji skupila sam punu torbu knjiga na arapskom o mjestima koje sam posjetila. Torba je tako bila puna, da sam izvadila odjeću da bi knjige mogle stati unutra. Te knjige sam cjenila kao da su bile od zlata. Ja bi ih otvori svaku noć i posmatrala sam slova tog jezika koja su tekla preko stranica. Zamislih sebe da i ja umijem pisati tako lijepim pismom i počeh misliti da mora nešto postojati vrijedno u toj kulturi koja je proizvela tako lijepo pismo. Obećah sama sebi da ću početi izučavati ovaj jezik kada počnem sa studijom na jesen.
Samo prije dva mjeseca, napustila sam svoju porodicu u Iowi da bih sama poduzela putovanje kroz Evropu. Bilo mi je samo 16 godina i u septembru te godina trebala sam da započnem studije na "Northwestern University". Ali ja sam prvo htjela da "vidim nešto od svijeta." Barem sam ovo rekla svojoj porodici i prijateljima. U stvarnosti, tražila sam odgovore na pitanja života. Nekoliko mjeseci ranije napustila sam crkvu i nisam znala kome da se okrenem. Uvjek sam se protivila onome čemu su me učili, ali nisu mi bile poznate nikakve alternative.
Kada odrastete u zapadnoj Americi ne možete sebi priuštiti nikakve nedoumice - ili ćeš biti dio crkve ili ne. Ali ja sam slutila da mora postojati nešto drugo. Svoje putovanje po Evropi započela sam sa ovom namjerom - da pronađem to 'nešto drugo'.
U mojoj crkvi nam nije bilo dozvoljeno da se molimo Bogu. Jedino što je bilo u redu, bila je molitva Isusu i nada da će on te molitve 'prosljediti dalje'. Automatski sam osjećala da je to pogrešno i ja sam, bez da sam ikome išta rekla, potajno se molila "Bogu." Iz svog srca sam bila ubjeđena da se samo Bogu upućuju molitve. Ali osjećala sam se krivom jer to nije bilo ono čemu me je moja crkva učila. I napokon, mnogo me je zbunjivalo kako da postupam u stvarima svakodnevnog života.
Savjesno sam išla svake nedjelje u crkvu i bila sam veoma iskrena u slijeđenju onoga što bih tamo naučila. Ali bila sam zbunjena kada bih vidjela da se ljudi tokom hefte drugačije ponašaju. Zar ne postoje pravila ponašanja tokom hefte? Tražila sam nekakav priručnik kako da se ponašam, ali... nisam ništa našla. Postoje 10 zapovjesti, ali one govore o stvarima koje su same po sebi jasne; zabrana ubijanja, krađe i laži. Pored toga nema nikakvih uputstava kako se ponašati u svakodnevnom životu. Sve što sam znala bilo je: možda je pogrešno nositi mini-suknje prilikom posjete crkvi i da sigurno nije u redu ići na vjersku pouku samo zbog toga što se tamo nalaze lijepi momci.
Jednog dana sam ušla u kuću svog učitelja i vidjela sam na jednoj rafi mnoge Biblije. Upitala sam ga šta to znači. "To su različite verzije Biblije," odgovorio je on. Njega izgleda nije smetalo što postoje brojne verzije te knjige. Ali mene jeste. Neke su bile od drugih do te mjere različite da su pojedina poglavlja nedostajala. Ovo me je jako zbunilo.
Na univerzitet sam se vratila puna razočarenja, jer u Evropi nisam našla odgovore kojima sam se nadala. Ali u sebi sam imala poleta da naučim jezik sa kojim sa se tamo susrela - arapski. Ironija je da sam u Alhambri posmatrala odgovore na pitanja koje sam tražila. Ali trebalo mi je dvije godine da ovo shvatim.
Prva stvar koju sam uradila kada sam pristigla na univerzitet je bilo to da sam se upisala na kurs arapskog. Bila sam jedna od troje učenika u ovom krajnje omrženom kursu. Udubila sam se u studije arapskog sa takvom ozbiljnošću da je moj profesor bio zbunjen. Zadaće sam pisala sa kaligrafskom olovkom. Išla sam u mahale Chicaga gdje žive arapi, samo da vidim kako se "Coca-Cola" piše na arapskom. U međuvremenu približavao se je kraj moje druge godine studija i ja sam se igrala sa pomišlju da započnem studirati Bliskoistočne nauke. Upisala sam se u neke kursve koji su izučavali tu regiju. U jednom kursu tema je bila Kur'an.
Jedne noći sam otvorila Kur'an da uradim "domaću zadaću" i nisam mogla prestati da ga čitam. Bilo je kao da sam izabrala dobar roman. Pomislila sam u sebi: "Ovo je prava stvar. Ovo je u šta sam uvjek vjerovala. Ovdje su odgovori na sva moja pitanja kako da se ponašam u toku hefte i ovdje je poruka jasna da postoji samo jedan Bog."
Sve je tako bilo skladno. Bila sam ushićena, jer je tu bilo sadržano sve u šta sam vjerovala. I ono za čima sam žudila. Sljedeći dan sam otišla na čas i upitala sam profesora da mi kaže ime pisca ove knjige da bih mogla pročitati još više njegovih knjiga. U knjizi koju sam čitala bilo je napisano neko ime. Mislila sam da je to pisac te knjige, slično evanđeljima koja imaju različite pisce.
Moj profesor me je obavjstio da to ime nije bilo ime autora nego prevodioca jer "prema muslimanima niko nije napisao tu knjigu. Kuran je prema NJIMA ( misleći na muslimane, on je bio kršćanin ) Božja rječ i nije bio promjenjen od kada je napisan." Ne treba reći da me je ovo duboko dojmilo. Poslije ovoga nastavila sam učiti arapski sa još većim elanom, a pored toga počela sam da učim o Islamu.
Moju završnu godinu studiranja konačno sam otišla u Egipat da nastavim studije. Moje najdraže mjesto tamo postao je "islamski Kairo", gdje su mi džamije davale osjećaj lagodnosti i poštovanja. Osjećala sam da boravak u njima daje osjećaj Allahove ljepote i moći. I kao i uvjek uživala sam posmatrati lijepe kaligrafije na zidovima.
Jednog dana jedan prijatelj me upita zbog čega ne pređem na Islam ako ga toliko volim. "Ali ja sam već muslimanka," rekoh mu. Moj odgovor me je samu iznenadio. Ali onda sam shvatila da je to samo stvar logike i zdravog razuma. Islam daje smisao stvarima. Islam me inspiriše. Bila sam ubjeđena da je Islam istina. Zbog čega moram preći na Islam? Moj prijatelj mi reče da je dovoljno da izgovorim šehadet pred dva muslimanska svjedoka. Tako sam i uradila. Ali kada su mi dali tapiju da sam muslimanka, ja sam je stavila među svoje druge dokumente. Jer ja sam uvjek bila muslimanka. Ne treba mi komad hartije na zidu da mi to potvrdi. To sam znala onog trenutka kada sam uzela Kuran u ruke. Kada sam ga otvorila, osjećala sam se kao da sam našla svoju davno izgubljenu porodicu. Umjesto tapije da sam muslimanka na mom zidu visi slika Alhambre.
Preveo: Sejfudin
http://www.islamfortoday.com/karimaburns.htm
a li je ovaj post,kao i prethodni od istog potpisnika uvredljiv i zasluzuje li brisanje?
