Kao da ga gledam sad; onižeg rasta, sa štapom u ruci, staračkim korakom ide niz avliju. Na njemu smedji kaput i iste boje na glavi kapa, nešto poput šubare, a izmedju kaputa i nje, njegovo ogrubjelo lice, izborano kao njegova oranica. Sa lica mu trepere dva živahana plava, poštena oka koja kao da su se greškom našla na staračkom licu. Bilo je nešto tako živo i nesalomivo u njima, nešto čemu njegove godine pune rada nisu mogle ništa. Iskrile su kao Vrbas kraj kojeg je na svom imanju vijek proveo moj dobri, stari djed.
Od nas troje unučadi koliko nas je imao od mog oca, djed je imao najviše poštovanja za mene. Dobro, moj stariji brat bio mu je prvo unuče, pa još muško i bilo je nekako razumljivo da ga najviše voli. Za mog mlađeg brata imao je običaj reći da se “na njemu kragna od košulje nikad neće oznojiti”, a on, djed, radnik kakva nadaleko nije bilo nije mogao imati simpatije ni za koga ko ne voli da radi, pa makar mu bio rod rođeni
.
Mala, tako me je zvao čak i onda kad sam navodno postala velika.
Kad sam nešto poodrasla, pa povremeno dolazila na vikende kući, vraćajući se iz velegrada sa “visokih škola”, djed nas je obavezno posjećivao.
“Ha, vidi što je moja Mala promijenila govor”, govorio bi tad, a pritom mu oči pune ponosa. Vala, ja se nešto i ne sjećam da sam govorila nešto drugačije, ali eto, on je čuo nekakav ljepši prizvuk u mom glasu.
“Nego, Mala, moraš sutra malo doći do mene, opet mi pomjerili onu stanicu na radionu”, nastavio bi ozbiljnim glasom kao da se radilo o pitanju života.
Djed je živio sam. Džaba što je imao još djece i unučadi koja su ga povremeno posjećivala, znalo se da je posao oko starog radio-aparata i štimanja stanice moj, a ona je kao nekim čudom svako malo bježala sa frekvencije.
Kada bi se dogodilo da neki put preskočim vikend, pa ne dođem kući, a ona, beštija, utekla, djed je hrabro podnosio tišinu. Radion, kako ga je djed zvao, niko nije smio dirnuti sem mene.
“Viru ti materinu”, podviknuo bi djed,”ne diraj to, Mala će to meni naštimati kad dođe”, bila je rečenica kojom bi dočekao svakog ko bi krenuo prema radio-aparatu.
Od nas troje unučadi koliko nas je imao od mog oca, djed je imao najviše poštovanja za mene. Dobro, moj stariji brat bio mu je prvo unuče, pa još muško i bilo je nekako razumljivo da ga najviše voli. Za mog mlađeg brata imao je običaj reći da se “na njemu kragna od košulje nikad neće oznojiti”, a on, djed, radnik kakva nadaleko nije bilo nije mogao imati simpatije ni za koga ko ne voli da radi, pa makar mu bio rod rođeni
.
Mala, tako me je zvao čak i onda kad sam navodno postala velika.
Kad sam nešto poodrasla, pa povremeno dolazila na vikende kući, vraćajući se iz velegrada sa “visokih škola”, djed nas je obavezno posjećivao.
“Ha, vidi što je moja Mala promijenila govor”, govorio bi tad, a pritom mu oči pune ponosa. Vala, ja se nešto i ne sjećam da sam govorila nešto drugačije, ali eto, on je čuo nekakav ljepši prizvuk u mom glasu.
“Nego, Mala, moraš sutra malo doći do mene, opet mi pomjerili onu stanicu na radionu”, nastavio bi ozbiljnim glasom kao da se radilo o pitanju života.
Djed je živio sam. Džaba što je imao još djece i unučadi koja su ga povremeno posjećivala, znalo se da je posao oko starog radio-aparata i štimanja stanice moj, a ona je kao nekim čudom svako malo bježala sa frekvencije.
Kada bi se dogodilo da neki put preskočim vikend, pa ne dođem kući, a ona, beštija, utekla, djed je hrabro podnosio tišinu. Radion, kako ga je djed zvao, niko nije smio dirnuti sem mene.
“Viru ti materinu”, podviknuo bi djed,”ne diraj to, Mala će to meni naštimati kad dođe”, bila je rečenica kojom bi dočekao svakog ko bi krenuo prema radio-aparatu.
Poslednja izmena:
