Kako sam samo kao dijete bila ponosna na svog amidžu koji je još
u ono davno vrijeme bio inženjer. I sa koliko radosti sam iščekivala
ona rijetka ljeta kad bi on sa mojom amidžinicom i mojim rođacima,
njihovo troje djece, dođi u naš mali grad.
Amidža je oduvijek odudarao od ostale dedine djece. Nikad, ali baš
nikad se nije zanimao za dedine silne poslove na imanju niti je mogao
zamisliti da ostane živjeti u našem malom gradu. Za razliku od mog
oca, koji je izučio zanat brice i počeo da radi u radnji koju mu je kupio
dedo, amidža je po završetku srednje škole otišao u Hrvatsku, tačnije
u Zagreb na studij. Dedo, kojem se to nimalo nije sviđalo, se zarekao
da mu neće dati ni dinara, a sve se nadajući da će ga time prisiliti da
se vrati kući. Ali, amidža je bio uporan, pronašao je posao i uporedo
studirao i radio, izdržavajući se sam i dokazujući da može uspjeti
bez dedine podrške. Po završetku fakulteta, kao jedan od boljih
diplomanata dobio je dobar posao i stan u Rijeci, potom se oženio,
dobio djecu i ostao tamo da živi.
Dedina ljutnja bila je još veća jer je njegov životni izbor smatrao
izdajom, pogotovo jer ga je on odveo tako daleko, čak u drugu, tada,
republiku. Otuda je amidža rijetko dolazio u naš mali grad, a kad bi
i dođi, kod dede bi proveo vremena onoliko koliko je mogao podnijeti
njegova prigovaranja, a onda dolazio kod nas.
Amidžini dolasci, za nas djecu, bili su uvijek poseban doživljaj jer su
donosili te rijetke trenutke koje smo mogli provoditi sa našim
rođacima koji su u našim očima izgledali gotovo poput likova iz bajke
– sa životima kojima su se nama činili mnogo bogatiji i drugačiji
od naših. Bilo je nešto magično u njihovoj prisutnosti jer su donosili
sa sobom svijet velegrada kojem su pripadali, a kojem smo se mi
divili. Čak i njihov govor zvučao nam je ljepši nego naš i odjeća
koju su nosili i priče iz njihovog svakodnevnog života su nam zvučale
uzbudljivije i ljepše. Sjećam se da smo pobekad zajedno s njima,
izlazili među djecu iz mahale praveći se važni jer imamo tako, bar
u nasim očima, posebne rođake.
Ali, bila je još jedna stvar koja je mene posebno radovala kada bi
amidža dođi, jer znalo se – poklon za mene uvijek je bila neka knjiga,
pažljivo odabrana, koja se uglavnom teško mogla pronaći kod nas,
a koja bi me svojim mirisom odvodila u neke nove svjetove u
kojima sam beskrajno uživala, skoro kao u posjetama amidže i mojih
rodjaka iz velikog svijeta.
Nekad kasnije, kada sam već bila srednjoškolka, u jednoj pomoćnoj
prostoriji u avliji dedine kuće, sasvim slučajno sam otkrila amidžino
blago – pravu malu biblioteku sastavljenu od knjiga koje je amidža
dok je još bio srednjoškolac kupovao i čitao. Malo je reći da sam bila
oduševljena svojim iznenadnim otkrićem.
Knjiga je bilo jako mnogo i tek tada bilo mi je jasno sa kolikom strašću ih
je amidža čitao. Dok sam uzimala jednu po jednu u ruku,
zadržavajući se prvo na koricama i naslovima, a potom listala stranice
koje su imale onaj dobro poznati miris papira, obuzimalo me je
uzbudjenje i radost i već sam znala da ih sve moram pročitati. Dobro,
ne baš sve, jer je medju njima bilo nešto stručne literature koja
meni nije bilo jasna, kao i neke filzofske, poput Imanuela Kanta koji
mi se tada iz nekog razloga, još odranije činio teškim. Bilo je i nekoliko
knjiga koje sam već čitala kao školsku lektiru, ali veliki ostatak čekao
je samo na moje oči. Sjećam se da se medju svim tim knjigama dogodio
i moj prvi susret sa Remarkom, koji je, kako se kasnije pokazalo, kod
mene izazvao lavinu oduševljenja dok sam u dahu iščitavala njegov cijeli
komplet knjiga.
Sve amidžine knjige su bile spakovane u nekoliko većih kartonskih
kutija koje je dedo izbacio iz kuće onog dana kada je on napustio
roditeljsku kuću, a koje amidža, iako je znao za njih, iz nekog razloga
nikad nije odnio sa sobom.
u ono davno vrijeme bio inženjer. I sa koliko radosti sam iščekivala
ona rijetka ljeta kad bi on sa mojom amidžinicom i mojim rođacima,
njihovo troje djece, dođi u naš mali grad.
Amidža je oduvijek odudarao od ostale dedine djece. Nikad, ali baš
nikad se nije zanimao za dedine silne poslove na imanju niti je mogao
zamisliti da ostane živjeti u našem malom gradu. Za razliku od mog
oca, koji je izučio zanat brice i počeo da radi u radnji koju mu je kupio
dedo, amidža je po završetku srednje škole otišao u Hrvatsku, tačnije
u Zagreb na studij. Dedo, kojem se to nimalo nije sviđalo, se zarekao
da mu neće dati ni dinara, a sve se nadajući da će ga time prisiliti da
se vrati kući. Ali, amidža je bio uporan, pronašao je posao i uporedo
studirao i radio, izdržavajući se sam i dokazujući da može uspjeti
bez dedine podrške. Po završetku fakulteta, kao jedan od boljih
diplomanata dobio je dobar posao i stan u Rijeci, potom se oženio,
dobio djecu i ostao tamo da živi.
Dedina ljutnja bila je još veća jer je njegov životni izbor smatrao
izdajom, pogotovo jer ga je on odveo tako daleko, čak u drugu, tada,
republiku. Otuda je amidža rijetko dolazio u naš mali grad, a kad bi
i dođi, kod dede bi proveo vremena onoliko koliko je mogao podnijeti
njegova prigovaranja, a onda dolazio kod nas.
Amidžini dolasci, za nas djecu, bili su uvijek poseban doživljaj jer su
donosili te rijetke trenutke koje smo mogli provoditi sa našim
rođacima koji su u našim očima izgledali gotovo poput likova iz bajke
– sa životima kojima su se nama činili mnogo bogatiji i drugačiji
od naših. Bilo je nešto magično u njihovoj prisutnosti jer su donosili
sa sobom svijet velegrada kojem su pripadali, a kojem smo se mi
divili. Čak i njihov govor zvučao nam je ljepši nego naš i odjeća
koju su nosili i priče iz njihovog svakodnevnog života su nam zvučale
uzbudljivije i ljepše. Sjećam se da smo pobekad zajedno s njima,
izlazili među djecu iz mahale praveći se važni jer imamo tako, bar
u nasim očima, posebne rođake.
Ali, bila je još jedna stvar koja je mene posebno radovala kada bi
amidža dođi, jer znalo se – poklon za mene uvijek je bila neka knjiga,
pažljivo odabrana, koja se uglavnom teško mogla pronaći kod nas,
a koja bi me svojim mirisom odvodila u neke nove svjetove u
kojima sam beskrajno uživala, skoro kao u posjetama amidže i mojih
rodjaka iz velikog svijeta.
Nekad kasnije, kada sam već bila srednjoškolka, u jednoj pomoćnoj
prostoriji u avliji dedine kuće, sasvim slučajno sam otkrila amidžino
blago – pravu malu biblioteku sastavljenu od knjiga koje je amidža
dok je još bio srednjoškolac kupovao i čitao. Malo je reći da sam bila
oduševljena svojim iznenadnim otkrićem.
Knjiga je bilo jako mnogo i tek tada bilo mi je jasno sa kolikom strašću ih
je amidža čitao. Dok sam uzimala jednu po jednu u ruku,
zadržavajući se prvo na koricama i naslovima, a potom listala stranice
koje su imale onaj dobro poznati miris papira, obuzimalo me je
uzbudjenje i radost i već sam znala da ih sve moram pročitati. Dobro,
ne baš sve, jer je medju njima bilo nešto stručne literature koja
meni nije bilo jasna, kao i neke filzofske, poput Imanuela Kanta koji
mi se tada iz nekog razloga, još odranije činio teškim. Bilo je i nekoliko
knjiga koje sam već čitala kao školsku lektiru, ali veliki ostatak čekao
je samo na moje oči. Sjećam se da se medju svim tim knjigama dogodio
i moj prvi susret sa Remarkom, koji je, kako se kasnije pokazalo, kod
mene izazvao lavinu oduševljenja dok sam u dahu iščitavala njegov cijeli
komplet knjiga.
Sve amidžine knjige su bile spakovane u nekoliko većih kartonskih
kutija koje je dedo izbacio iz kuće onog dana kada je on napustio
roditeljsku kuću, a koje amidža, iako je znao za njih, iz nekog razloga
nikad nije odnio sa sobom.
Poslednja izmena: