Na samom uglu ulice, velika širom otvorena zelena kapija vodi u unutrašnjost dvorišta natkrivenog metalnom mrežom čiju hladnoću ublažavaju listovi vinove loze koja s jeseni obilato nudi raskošne ljubičaste grozdove.Eh, koliko puta je čika Bahrija zaustavio mene i mog dječaka ,ne davši nam da krenemo dalje dok bi on brao sočne grozdove i punio plastičnu vrećicu za nas dvoje.
Ugodna hladovina dvorišta doima se pomalo neuredno. Na sve strane su gume automobila koje čekaju da budu zalijepljene, dva bicikla, nekoliko lopti koje čekaju da budu napuhane i dječijom nogom klinaca iz moje ulice šutirane.
Čika Bahrija je najčešće stajao ispred kapije u svom narandžasto-plavom kombinezonu uvijek nasmijan, spreman na šalu uprkos milion nedovršenih poslova u dvorištu njegove vulkanizerske radnje i uprkos njegovih sedamdeset ljeta.
Često se dešavalo da neko ko „zaluta“ u moju ulicu, pa pukim slučajem „naleti“ na mene i pita me za neku ulicu za koju nikad nisam čula (a i kako bi, kad su sve izmijenjenih imena) svoju potragu okonča baš zahvaljujući čika Bahriji, jer on je znao svaki djelić grada.
„Samo vi pođite sa mnom, čika Bahrija sigurno zna“. I uvijek je znao.
Jednom umalo da „pauk“ odnese nepropisno parkiranog renaulta moje prijateljice ispred moje zgrade.Bio je parkiran na šahtu, a baš tog dana negdje je pukla vodovodna cijev i cijela ulica bila je bez vode. Auto je trebalo preparkirati pod hitno, a sticajem okolnosti kod mene su bili ključevi automobila , a tu se ujedno i završavalo svo moje „znanje i imanje“ oko vožnje automobila. Čika Bahrija je opet ostavio sve svoje poslove.
Pričaju ljudi iz moje ulice da čika Bahrija nije uvijek bio vulkanizer. Nekad, u mladosti
bio je vrstan izvođač sevdalinke i mnogo para zgrnuo po sarajevskim kafanama.
Kažu da je mnogo i ostavio. Tada ga nisam poznavala,jer nisam oduvijek živjela u ovoj ulici.
Danas su vrata kapije zatvorena, a umjesto nasmiješenog lica čika Bahrije, na zatvorenim vratima hladnoća papira , u gornjem desnom uglu njegova slika u crnom sakou sa leptir mašnom.
Ugodna hladovina dvorišta doima se pomalo neuredno. Na sve strane su gume automobila koje čekaju da budu zalijepljene, dva bicikla, nekoliko lopti koje čekaju da budu napuhane i dječijom nogom klinaca iz moje ulice šutirane.
Čika Bahrija je najčešće stajao ispred kapije u svom narandžasto-plavom kombinezonu uvijek nasmijan, spreman na šalu uprkos milion nedovršenih poslova u dvorištu njegove vulkanizerske radnje i uprkos njegovih sedamdeset ljeta.
Često se dešavalo da neko ko „zaluta“ u moju ulicu, pa pukim slučajem „naleti“ na mene i pita me za neku ulicu za koju nikad nisam čula (a i kako bi, kad su sve izmijenjenih imena) svoju potragu okonča baš zahvaljujući čika Bahriji, jer on je znao svaki djelić grada.
„Samo vi pođite sa mnom, čika Bahrija sigurno zna“. I uvijek je znao.
Jednom umalo da „pauk“ odnese nepropisno parkiranog renaulta moje prijateljice ispred moje zgrade.Bio je parkiran na šahtu, a baš tog dana negdje je pukla vodovodna cijev i cijela ulica bila je bez vode. Auto je trebalo preparkirati pod hitno, a sticajem okolnosti kod mene su bili ključevi automobila , a tu se ujedno i završavalo svo moje „znanje i imanje“ oko vožnje automobila. Čika Bahrija je opet ostavio sve svoje poslove.
Pričaju ljudi iz moje ulice da čika Bahrija nije uvijek bio vulkanizer. Nekad, u mladosti
bio je vrstan izvođač sevdalinke i mnogo para zgrnuo po sarajevskim kafanama.
Kažu da je mnogo i ostavio. Tada ga nisam poznavala,jer nisam oduvijek živjela u ovoj ulici.
Danas su vrata kapije zatvorena, a umjesto nasmiješenog lica čika Bahrije, na zatvorenim vratima hladnoća papira , u gornjem desnom uglu njegova slika u crnom sakou sa leptir mašnom.
Poslednja izmena:
