Ok, napisat ću priču!
Roditeljski sastanak učenika šestog razreda Osnovne škole, puna učionica, razrednik strog ali pravedan sa svakim roditeljem obavi razgovor, kaže mu sve što treba o njegovom djetetu. Dođe na red otac malog Damira.
-e, baš nek ste došli danas, znate Damir ima iz..
-izvinite što ću vas prekinuti, htio bih ja Vama postaviti par pitanja prije nego Vi meni kažete što imate reći, prekinu ga Otac
-izvolite.
-jel moj Damir kasni u školu?
-ne, nikada, veoma je odgovoran, ne kasni
-jel moj Damir nestašan i glasan na nastavi, ometa li rad nastavika?
-ne, izuzetno je fin i miran na času, same pohvale na njegovo ponašanje imam
-jel moj Damir, ne daj Bože bezobrazan prema drugaricama?
-ma ne, on je omiljeni drugar svima, svi ga vole i drugari i drugarice iz razreda
-jel moj Damir nekada nekome nešto oteo ili otuđio ne daj Bože?
-a nee, izuzetno je pošten i pažljiv, čak i ako nekome ispadne olovka na hodniku traži vlasnika dok ga ne nađe
-jel moj Damir zavađa drugare?
-nee, on je sa svima u dobrim odnosima, ponekad je čak onaj koji pomiri posvađane drugare
-jel moj Damir šutljiv i jel se osami?
-ma kakvi, izuzetno srećno i veselo, druželjubivo dijete ali znate on iz matematike ima dvije jedinice..
-e, to me ne zanima, ja sam došao da provjerim jesam li ja svoj posao uradio kako treba-vidim da jesam, vi svoj niste.
Dakle, ono smo što naučimo kod kuće! Ne može, nažalost, škola naučiti ono što su roditelji pogrešno uradili.
Jes mi bilo mrsko kuckati, al hajde