Na koji način ste uspeli ( ili niste ) da prebolite gubitak drage osobe?
Ja pokušavam, evo danas je tačno pet godina.
U svakodnevici zavaram sebe, prihvatanje se podrazumeva, jer nemamo drugu opciju, okupiram se drugim stvarima.
A onda ispliva sve.
Glas.
Pokreti.
Uspomene.
Ostavljate li stvari za sobom ili im se vraćate iznova?
Šta znači preboleti gubitak drage osobe? Liči na ono: "Hoću da ta osoba uvek bude pokraj mene da mogu da je grlim,
ljubim, volim"... A, ovo, pak , liči na egoizam...
Manjina je u stanju da shvati da je ljubav veoma, veoma lična stvar... i da ne zavisi da li je voljena osoba pored nas, ili ne.
Voljena osoba može da ode svojim putem (naša deca), može da nas napusti iz različitih razloga, može da umre, može da
nas ne prepoznaje usled Alchajmera... I? Mi ne prestajemo da ih volimo... i ne treba da prestanemo, naprotiv.
Treba da uživamo obogaćeni emocijom koju su ta naša voljena bića izazvala u nama.
Treba da se ponašamo tako da negujemo ljubav prema njima, bili ovde ili ne...
Tako da gubitak voljene osobe ne znači da treba da tugujemo, ne znači da treba da ubijamo ljubav i sećanje, ali svakako
znači da treba da nastavimo da je volimo, iako nije sa nama onako kako bismo voleli da bude...
Iz ove vizure, uverena sam da ne treba da se "zavaravaš" kako pišeš, već treba da uživaš u divnoj emociji ljubavi koju
je ta osoba izazvala u tebi, koja traje i na koji način je ta osoba i dalje prisutna u tvom životu.
