Crna Gora se donedavno ponosila sto je u nekadasnjoj spicanskoj opstini (primorski gradic Sutomore sa okolinom), stoljecima imala dvije crkvice u kojima su se zajedno molili pravoslavci i katolici. U tim bogomoljama, crkvama sv. Tekle (Djekle, kako je narod zove) i sv. Petke, nikad se nije dogodio ni najbeznacajniji vjerski ili medjunacionalni incident, sto je nadaleko sluzilo kao primjer sloge pravoslavaca i rimokatolika u podrucju gdje su mjesoviti brakovi, dan-danas, normalna pojava i gdje se ljudi ne dijele "po kapama".
"Dva oltara za jednu ljubav", "Zajedno u zivotu i molitvi", bili su karakteristicni novinski naslovi u kojima se glorifikovalo to sutomorsko zajednistvo. Kao vrhunac sloge Spicani su isticali i to sto su im pored zajednickih crkva, sa katolickim i pravoslavnim oltarima, i groblja oko njih takodje bila zajednicka. U sjecanje mjestana urezao se podatak da kad je obnovljena zajednicka crkva sv. Tekle, stradala poprilicno u zemljotresu, u duhu tradicije odluceno je da se, kako i prilici, zajednicki osvesta. Ucinjeno je to 21. aprila 1987. godine, na treci dan Uskrsa, a pored brojnih mjestana i vidjenih gostiju, svecanosti su prisutvovali i tadasnji mitropolit crnogorsko-primorski gospodin Danilo i biskup kotorski monsinjor Ivo Gugic.
Stoljecima je tako bilo, sve do ovih dana. I mada na podrucju stare spicanske opstine (cinilo ju je jedanaest sela od Susnja kod Bara do Misica u Sutomoru), ima vise napustenih pravoslavnih i katolickih hramova nego vjernika, na udaru jednoumlja nasao se krajem prosle godine bas onaj, zajednicki, koji je kao najljepsi spomenik, vjekovima svjedocio o suzivotu izmedju tamosnjih pravoslavaca i katolika. Kamena crkvica sv. Petka u Spicanskom polju, bez fresaka i znakova da ih je tu ikada bilo, oskrnavljena je pod okriljem noci. Provalnik (ili provalnici) je razbio vrata crkve i uklonio ono sto je najdragocjenije: jedan od dva oltara - onaj katolicki!
Iako je, jos cetvrtog decembra prosle godine, don Nikola Majic, zupnik Rimokatolicke crkve u Sutomoru, svojim dopisom upoznao nadlezne drzavne organe u Baru i Republici Crnoj Gori sa nemilim dogadjajem, njihovog javnog reagovanja jos nije bilo. A taj dopis je trebalo ozbiljno shvatiti: i kao opomenu i kao upozorenje. Ne samo zbog toga da se slicno ne ponovi i u drugoj crkvi, vec i zato da to ne bude protumaceno kao odobravanje. Ili, kao nespremnost drzave da odlucno stane na put onima koji zele da unose smutnju medju nepomucene medjunacionalne odnose.
"Rimokatolici su uznemireni, jer su osjecali da se nesto takvo vec duze sprema, pa se boje da to nije pocetak etnickog ciscenja, poput Bosne", stoji u dopisu zupnika Majica, koji navodi da crkve sv. Petke i sv. Tekle, rusevine u manstiru Ratac i na tvrdjavi Haj Nehaj, "ne znace skoro nista u pastoralnom pogledu, ali u povjesnom, etnickom, momentalno psiholoskom, znace puno - opstanak na ovim prostorima". Don Majic podsjeca da je vlasnistvo Rimokatolicke crkve nad ovim objektom priznavala i Turska, i Austrija, i Knjzavenina Crna Gora, i stara Jugoslavija, i nova Jugoslavija, a to se vidi po posjedovnom listu, ulozak 1187, broj parcele 189. I porez su placali na tu crkvu i crkvenu imovinu. Don Majic u svom dopisu navodi i podatak da je ovu nekad zapustenu crkvu, prije dvadesetak godina, obnovio Zavod za zastitu spomenika kulture, napravio nova vratra i, za zajednicku bogomolju, samo jedan kljuc, koji, nazalost, nije bio dostupan zupnom uredu u Sutomoru a koji ce, nekoliko dana uoci ovogodisnjeg pravoslavnog Uskrsa, postati predmet dioba.
Trebalo je, po tradiciji, da rimokatolicki svestenik odrzi misu na Mirkov dan, 25.aprila, u crkvi sv. Petke. Ali, to mu nije dopusteno u zajednickoj crkvi vec ispred nje na improvizovanom oltaru, posto mu pravoslavni pop Pavle Kalanj nije dao kljuc od vrata crkvice. Taj kljuc je bio kod jedne zene u Zagradju, selu povise Spicanskog polja, koja odrzava tu crkvu, ali ga je, kad ga je zatrazio zupnik Majic, pravoslavni svestenik Kalanj stavio u dzep, pod izgovorom da to cini po preporuci spicanskog Crkvenog odbora. Zupnik Majic je, ipak, toga dana sluzio misu, ali ispred crkve. Sa njim je doslo stotinjak zitelja Sutomora, koji su dostojanstveno obavili vjerski obred i vratili se kucama.
Tamosnji pravoslavci su potom dobili novog paroha, svestenika Sreta Medica, koji se tamo obreo, u egzodusu krajiskih Srba, sa zenom i cerkom, bez icega. Mjestani su odmah, kako i prilici, pritekli u pomoc, obezbijedili mu privremeni boravak, a nagovjestavaju da ce za njega sagraditi i parohijalni dom. Pop Medic je, trazeci svoje mjesto pod sutomorskim suncem, poceo da cini ono sto popu Pavlu nije polazilo za rukom - prisvojio je obije crkve, porucujuci da tu ima jesta samo za, njegove, pravoslavce. Potom se dogodilo nesto veoma ruzno: neko je pod okriljem noci izbacio - katolicki oltar iz crkve sv. Petke dok je kljuc od njenih vrata bio kod novopridoslog popa iz Kninske krajine kojeg je mitropolit Srpske crkve u Crnoj Gori Amfilohije postavio za lokalnog paroha. To sto je pop Medic prisvojio zajednicke crkve i sto nije osudio svetogrdje, niti bilo ko drugi od crkvenih velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve, dovoljno govori o tome ko je i zasto sve uradio i po cijem nalogu. Svima, osim crnogorskim vlastima koje i dalje mudro cute. To ubjedjenje pothranjuje i podatak da je spicanski pravoslavni crkveni odbor kod opstine Bar pokrenuo postupak dokazivanja da je ova zajednicka crkva, ustvari, iskljucivo vlasnistvo Srpske crkve, iako u katastru lijepo pise da su vlasnici crkve sv. Petke - Parohijalna Katolicka crkva sv. Marija U Zankovicima (jedna polovina) i Grcko-istocna Parohijalna crkva sv. Jovana u Djurmanima (jedna polovina).
Pop Medic sa svojim istomisljenicima, medjutim, nije mogao da odnese zajednicko groblje, jer je obicaj bio da se oko te crkve sahranjuju i pravoslavci i katolici. Svjeze humke svjedoce da to groblje nije daleka proslost. Umjesto da se nastavi njegovanje tradicije zajednistva, kao istinski primjer ekumenizma, jednoumcima je uspjelo, bar za sada, da sruse sve to, a da se, evo dva i po mjeseca, javno nije oglasio crnogorski ministar vjera dr Slobodan Tomovic koji ne propusta priliku a da za sebe ne kaze da se "priklonio hriscanskim vrijednostima". Da su zeljeli drzavni organi bi lako pokazali kome to tesko pada sto ljudi ovdje zive u miru i slozi. I kome je zasmetalo sto su im crkve i groblja mjesoviti, i sto je tu svaki treci brak mjesovit. Kakav je, uostalom, bio odnos ovovjekovnih svestenika jedne i druge konfesije, u Sutomoru se s ponosom prica, da su nerijetko mijenjali jedan drugoga. Ako, recimo, jedan negdje mora da putuje i duze odsustvuje, on bi se javio onom drugom i rekao mu: ako neko umre, sahrani, ako se rodi, krsti!
I Tomovicev kolega Filip Vujanovic (ranije ministar pravde, a sada ministar policije) kad konkretno treba da se izjasni ko je pocinilac sutomorskog nedjela - cuti. "Vjernici to sigurno nijesu uradili" - siguran je Petar Zankovic, penzionisani upravnik poste, potomak nekadasnjih barjaktara (katolik), ozenjen pravoslavkom, iz obliznje Crmnice. Njegov pradjeda Ivo bio je spicanski barjaktar, i u vrijeme turskih ratova, predao je utvrdjenje "Nehaj" Crnogorcima u ruke, a da ni kap krvi nije prolivena. Knjaz Nikola je znao da cijeni ovaj postupak i Ivu Zankovicu je ostavio zapovjednistvo nad ovim krajem. Jos ga je odlikovao Ordenom svetog Stanislava.
"Neprijatno smo iznenadjeni. Nijesmo ocekivali da ce se, poslije toliko vjekova, dogoditi ovo, sada, u Spicu. Ono cime smo se ponosili sada moramo da brisemo zbog volje pojedinaca koji neodgovorno i zlonamjerno izvrcu cinjenice (pokazuje beogradske novine "DEM" i tekst o navodnom vjerskom ratu u Spicu:"Borba za juzni oltar"), sve u namjeri da krivicu, ako je bilo, prebace na nekog drugoga". Zankovic misli da je to samo zloba, kopirana odnegdje drugo. "Imao sam prilike da razgovaram sa pravoslavcima, i oni osudjuju takve postupke". Zankovic misli da tako nesto moze da dodje samo od laznih poboznjaka koji za pedeset godina nijesu nikad usli u crkvu, niti se znaju prekrstiti. On ih ovako dozivljava: "Tako nesto mogu da rade ljudi koji su loseg domaceg vaspitanja i oskudne kulture, pa te dvije negativne cinjenice upucuju ih da kradju smatraju junastvom a nasilje, otimacinu i pljacku - osobinom".
Zankovic kao posljedicu vjekovnog zajednickog zivljenja i sloge, s ponosom istice da nijedan od njih nije uzeo okupatorsku pusku u toku posljednjeg rata, a rizik da to Italijanima stavi do znanja preuzeo je katolicki svestenik don Jakov Luksic, pa ga boli kad neko danas podmece da je "Sutomore cvijecem docekalo italijanskog komandanta Pircija Birolija". Katolici su odbili da prime sljedovanje u hrani ako ga ne daju pravoslavcima; dijelili su i dobro i zlo i nema slucaja da je neko nekoga ubio ili izdao.
Tomo Markovic, ciji je brat, pop Branko, godinama, bez ijedne carke, njegovao vjekovne obicaje suzivota, rezervisan je za javne izjave, ali se po njegovim odgovorima vidi da mu nije po volji to sto se dogodilo. Njegova supruga, sin i cerka, bili su iskreno iznenadjeni primjerom vandalizma u ovom pitomom i istorijom oplemenjenom kraju. "Imam drugove i jedne i druge vjere, godinama se druzimo a da uopste nijesmo na to obracali paznju. Necemo ni ubuduce, vjerujte mi", kazao je Markovicev sin.
