Pojam bezjak Skok (Skok, Petar. Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, knjiga prva, Zagreb:
JAZU, 1971) donosi zabilježen u više značenja:
1. homo rusticus, ludak (kao ukor, Srbija),
2. naziv za hrvatske kajkavce između Drave i Save (Dalmatin, Križanić),
3. naziv starosjedilaca Hrvata čakavaca u Istri za razliku od doseljenih istarskih Slovinaca.
Riječ bezjak je, prema njemu, pejorativna izvedenica na -ak od sintagme ‘bez jaja’ gdje je haplologijom nastao
oblik bezjak. S druge strane, Alojz Jembrih smatra da je riječ bezjak s aspekta tvorbe riječi, motivirana glago-
lom bježati (bižati, bežati). Stoga će imenica bezjak (čit. beziak = cakavizam) označiti čovjeka koji bježi pred nekim.
Znamo da su mnogi bježali pred Turcima u druge krajeve u kojima su ih domorodci mogli nazvati’bežaki’ (Jembrih,
Alojz. Jakob Volčić kao jezikoslovac. u: Jakov Volčić. IKD Juraj Dobrila. Pazin – Ljubljana, 1988., str. 61,
62). Jembrih razlog depalatiziranosti vidi u pojavi cakavizma te mogućnosti, u drugim krajevima gdje se
naziv pojavljuje, da se zapisani oblik besyak, beſiak zapravo izgovarao kao bežiak, bežjak (Jembrih, Alojz.
Hrvatsko-slovenske književno-jezične veze, Čakovec: TIZ Zrinski, 1991., str. 44). Ako se riječ uistinu izgo-
varala kao bežjak, teško je zamisliti da bi se, samo zbog kasnijeg “krivog’’ čitanja, na svim zabilježenim
područjima našla u depalatiziranom obliku. Navedena teza ne može objasniti kako je pisana riječ mogla
imati takav utjecaj od vremena seoba pred Turcima do dvadesetog stoljeća na pretežno nepismeno sta-
novništvo koje je tu riječ (u različitim oblicima i značenjima) rabilo. Što se tiče Bezjaka u Istri na koje u
prethodnom citatu referira Jembrih – u osnovi je riječ o starosjedilačkom stanovništvu (iako i među njima
ima doseljenika pristiglih posebno tijekom 16. i 17. stoljeća), pa etimologija motivirana glagolom bižati,
bežati u konkretnom slučaju nije uvjerljiva