Quantcast

Prava Srba u ustavu SR Hrvatske 1974.godine i novom ustavu Hrvatske 1990.godine

Ante123

Početnik
Poruka
43
Srbi status konstitutivnosti nikad nisu imali u Hrvatskoj za vrijeme komunističke/socijalističke Jugoslavije. Ako se analiziraju svi ključni dokumenti bivše Jugoslavije i tadašnje Hrvatske, onda postaje jasno da pozivanje na „konstitutivnost“ nema nikakvog utemeljenja. Ako krenemo od početka, u odluci Trećeg zasjedanja ZAVNOH-a u Topuskom u svibnju 1944. isključivo se spominje srpski narod u Hrvatskoj koji je sa hrvatskim narodom „izvojevao slobodu i samodređenje naroda Hrvatske“. A na samom početku dokumenta stoji kako je hrvatski narod „vjekovima težio za ostvaranjem svoje slobodne nacionalne države“. U Ustavu Narodne Republike Hrvatske iz 1947., u članku 11., stoji pak da su Srbi u NRH ravnopravni s Hrvatima. A u članku 2. napominje se bratsko jedinstvo sa srpskim narodom u oslobodilačkoj borbi. Slična formulacija ponavlja se i u Ustavu Socijalističke Republike Hrvatske iz 1963. godine. U amandmanima na Ustav iz 1971.-1972. u njega prvi put ulazi formulacija da je SRH „nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država narodnosti koje u njoj žive“. Treba dakako imati na umu da Jugoslavija nije poznavala termin „nacionalne manjine“, nego se baratalo terminima „narod“ i „narodnosti“. Kako je Hrvatska bila u sastavu Jugoslavije, tako su i Srbi u Hrvatskoj bili u kategoriji „naroda“ kao jedan od konstitutivnih jugoslavenskih naroda. No iz ove formulacije jasno proizlazi da nema ni govora o neko, statusu konstitutivnosti u Hrvatskoj. Ova je formulacija na kraju ušla i u novi Ustav SRH iz 1974. godine, a povjesničar dr. Zdenko Radelić s Hrvatskog instituta za povijest u svojoj knjizi „Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991.“ zaključuje da ta formulacija „nije uzdigla Srbe na razinu konstitutivnog naroda u Hrvatskoj, nego im je samo priznala drukčiji, to jest, poseban status u odnosu na ostale narode i narodnosti“. Dosad najdetaljniju raščlambu o tom problemu napravio je povjesničar dr. Mario Jareb, također s Hrvatskog instituta za povijest, koji je o tome pisao u knjizi „Hrvatski nacionalni simboli“. Njegov tekst prenosim u cijelosti: „Optužbe o tome da su hrvatske vlasti navodno željele izbaciti Srbe iz Ustava RH prate i optužbe da su usvajanjem amandmana i Ustava RH od 22. prosinca 1990. oni navodno izgubili konstitutivnost u Hrvatskoj. Kronologija događaja u razdoblju od prvih najava o donošenju novog hrvatskog ustava pokazuje da teze o najavi ‘izbacivanja’ Srba ne stoje. Nema dvojbe da je bila riječ o optužbama koje su trebale opravdati daljnje ekstremističke postupke vodstva SDS-a u Hrvatskoj uperene protiv teritorijalnog integriteta i suvereniteta RH. Teza o gubitku konstitutivnosti podrazumijevala bi da je takvo što do tada i postojalo, odnosno da je to bilo određeno odredbama Ustava SRH. Analiza toga Ustava pokazuje da to nije bio slučaj. Kao prvo treba istaknuti da sam pojam ‘konstitutivnosti’ nije u njemu nigdje upotrijebljen. U njegovu članu 1. SRH je definirana kao ‘nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država narodnosti koje u njoj žive’. Tvrdnju da je SRH nacionalna država hrvatskog naroda te država drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive pojačana je i tvrdnjama iz Osnovnih načela Ustava SRH, odlomka I, u kojem je utvrđeno da je hrvatski ‘narod, zajedno sa srpskim narodom i narodnostima u Hrvatskoj, (…), izvojevao (…) u zajedničkoj borbi s drugim narodima i narodnostima Jugoslavije u narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji nacionalnu slobodu, (…), te uspostavio svoju državu – Socijalističku Republiku Hrvatsku (…).’ Navedeni tekst nedvosmisleno i u jednini označava upravo hrvatski narod kao onaj koji je uspostavio SRH. Prema tome je ona bila definirana kao nacionalna država tek jednog naroda, i to hrvatskog. Ime srpskog naroda bilo je doduše izdvojeno, no unatoč tome navedena definicija nije SRH označila i nacionalnom državom srpskog naroda. Tek takva definicija mogla bi se prihvatiti kao dokaz da je srpski narod u Hrvatskoj bio konstitutivan. Također treba upozoriti na korištenje termina ‘narod’ i ‘narodnost’ u tom ustavu. Naime, niti Ustav SRH, niti Ustav SFRJ (također iz 1974.) nije poznavao pojam ‘nacionalna manjina’ (ili slične pojmove za označavanje manjine). Iznimka od toga pravila jest formulacija u odlomku VII Osnovnih načela Ustava SFRJ iz 1974., u kojoj stoji da se SFRJ među ostalim zalaže i za ‘poštovanje prava nacionalnih manjina, uključujući prava dijelova naroda Jugoslavije koji žive u drugim zemljama kao nacionalne manjine’. Obzirom da se cijeli odlomak VII odnosi na međunarodne odnose, razložno je pretpostaviti da su u njemu upotrijebljeni termini uobičajeni u međunarodnom pravu. U SFRJ su status ‘naroda’ imali pripadnici onih naroda čije su nacionalne države bile u njezinu sastavu. Riječ je bila o Srbima, Hrvatima, Slovencima, Makedoncima, Crnogorcima i Muslimanima. Prema tome su i Makedonci, i Slovenci, i Muslimani i Crnogorci imali u SR Hrvatskoj, kao i u svim drugim saveznim republikama status naroda, bez obzira na svoju brojnost, tradicionalnu prisutnost i slično. Pripadnici svih ostalih naroda, čije su matične nacionalne države bile izvan sastava SFRJ, imali su status ‘narodnosti’, također bez obzira na broj i druge značajke. Tako se moglo dogoditi da su Albanci, koji su činili veliku većinu stanovnika Kosova (a činili su i značajan postotak stanovništva Makedonije i Crne Gore), imali status narodnosti, dok su malobrojniji Crnogorci i Makedonci imali status naroda. Inače Ustav SFRJ iz 1974. nigdje izričito ne definira pojam naroda, odnosno pojam narodnosti. Formulacija u Uvodnom dijelu toga ustava, u Osnovnim načelima, odlomak I, govori da su se narodi Jugoslavije, zajedno s narodnostima s kojima žive, ujedinili u saveznu republiku slobodnih i ravnopravnih naroda i narodnosti, upućuje na to da su narodima držani oni narodi čije su nacionalne države bile dijelom SFRJ kao njezine savezne republike. Iznimka su bili bosanskohercegovački Muslimani. Obzirom da je pet republika istovremeno bilo nacionalnim državama nekoga od naroda u SFRJ, a da je BiH bila ustavno definirana kao tronarodna država (država Muslimana, Hrvata i Srba), vrlo je lako doći do odgovora na pitanje što su to ‘narodi Jugoslavije’, a što su narodnosti. Vrlo je precizno pojam naroda i narodnosti, odnosno njihovih jezika, razložen u enciklopedijskoj natuknici ‘Jugoslavija’, u odlomku autora Augusta Kovačeca, ‘Jezici i pisma naroda i narodnosti’ (Enciklopedija Jugoslavije, sv. 6, Jap-Kat, Zagreb 1990., 241.-251.). Pojam ‘manjina’ uveden je tek Ustavom RH od 22. prosinca 1990. godine. Izvorišne osnove toga ustava govore o RH kao ‘nacionalnoj državi hrvatskoga naroda’, što je identično formulaciji iz Ustava SRH iz 1974. godine. U nastavku te formulacije stoji i to da je RH ‘država pripadnika ostalih naroda i manjina, koji su njezini državljani: Srba, Muslimana, Slovenaca, Čeha, Slovaka (…).’ Srbi u Hrvatskoj (ovaj put definirani i kao državljani RH) na tom su popisu stavljeni na prvo mjesto, a izvorišne osnove izričito spominju ‘narode i manjine’. Prema tome je logično zaključiti da su Srbi (i ne samo oni) držani narodom. Oni su tretirani na isti način kao i u ustavu iz 1974. godine, a jedina je razlika što su osim njih navedeni i drugi narodi i manjine. To dokazuje da Srbi nisu imali ni najmanje razloga za nezadovoljstvo ustavnim rješenjima. ‘Zločesta’ tumačenja njihovog nezadovoljstva mogla bi dovesti i do zaključka da je vođama Srba u Hrvatskoj i njihovim brojnim sljedbenicima tada smetalo to što su uz njih nabrojeni i drugi narodi i manjine. Sukladno tome isto bi se tako ‘zločesto’ moglo zaključiti da su takvi ‘pravi’ Srbi držali da su vredniji od drugih ljudi, što bi bacilo sasvim novo svjetlo na njihove prigovore o gubitku prava. Također treba primijetiti da se Izvorišne osnove ustava RH iz 1990. godine mogu usporediti s Osnovnim načelima Ustava SRH iz 1974. godine. Važno je istaknuti da su u tim dijelovima ovih dvaju ustava tek naznačena temeljna ustavna načela, koja su razrađena u nastavku ustavnog teksta, u njihovim normativnim dijelovima. Treba istaknuti i činjenicu da je formulacija o nacionalnom određenju u Ustavu SRH bila istodobno integralnim dijelom Osnovnih načela (u odlomku I) i normativnog dijela Ustava (član 1.). U Ustavu RH od 22. prosinca 1990. godine formulacija o nacionalnom određenju nazočna je samo u Izvorišnim načelima, dok normativni dio ne sadrži ništa slično. U tom se dijelu govori isključivo o općim pravima svih državljana, te je u članku 14. izričito navedeno da građani RH ‘imaju sva prava i slobode, neovisno o njihovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom uvjerenju (…).’ U članku 15. stoji da su u RH ‘ravnopravni (…) pripadnici svih naroda i manjina’, a svima njima jamči se ‘sloboda izražavanja narodnosne pripadnosti, slobodno služenje svojim jezikom i pismom i kulturna autonomija.’ Uz to se u članku 12. jamči da se uz hrvatski jezik i latinično pismo ‘u službenu uporabu (…) može uvesti i drugi jezik te ćirilično ili koje drugo pismo, pod uvjetima propisanim zakonom’. Držim da usporedba rješenja u navedena dva ustava pokazuje da Srbi nisu imali nikakvog razloga za nezadovoljstvo novim ustavnim rješenjima, nego da razloge za njihovu pobunu i kasniju agresiju JNA i srpskih paravojnih skupina na RH treba tražiti na drugim mjestima.“
 

Lesandar

Buduća legenda
Poruka
27.932
Da te naučim nešto ustašo, konstitutivan znači biti posebno pomenut u Ustavu iz opravdanih razloga.

Ustav Socijalističke republike Hrvatske

Član 1, stav 2.
Socijalistička republika Hrvatska je nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država narodnosti koje u njoj žive.
 
Poruka
66.596
Srbi status konstitutivnosti nikad nisu imali u Hrvatskoj za vrijeme komunističke/socijalističke Jugoslavije. Ako se analiziraju svi ključni dokumenti bivše Jugoslavije i tadašnje Hrvatske, onda postaje jasno da pozivanje na „konstitutivnost“ nema nikakvog utemeljenja. Ako krenemo od početka, u odluci Trećeg zasjedanja ZAVNOH-a u Topuskom u svibnju 1944. isključivo se spominje srpski narod u Hrvatskoj koji je sa hrvatskim narodom „izvojevao slobodu i samodređenje naroda Hrvatske“. A na samom početku dokumenta stoji kako je hrvatski narod „vjekovima težio za ostvaranjem svoje slobodne nacionalne države“. U Ustavu Narodne Republike Hrvatske iz 1947., u članku 11., stoji pak da su Srbi u NRH ravnopravni s Hrvatima. A u članku 2. napominje se bratsko jedinstvo sa srpskim narodom u oslobodilačkoj borbi. Slična formulacija ponavlja se i u Ustavu Socijalističke Republike Hrvatske iz 1963. godine. U amandmanima na Ustav iz 1971.-1972. u njega prvi put ulazi formulacija da je SRH „nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država narodnosti koje u njoj žive“. Treba dakako imati na umu da Jugoslavija nije poznavala termin „nacionalne manjine“, nego se baratalo terminima „narod“ i „narodnosti“. Kako je Hrvatska bila u sastavu Jugoslavije, tako su i Srbi u Hrvatskoj bili u kategoriji „naroda“ kao jedan od konstitutivnih jugoslavenskih naroda. No iz ove formulacije jasno proizlazi da nema ni govora o neko, statusu konstitutivnosti u Hrvatskoj. Ova je formulacija na kraju ušla i u novi Ustav SRH iz 1974. godine, a povjesničar dr. Zdenko Radelić s Hrvatskog instituta za povijest u svojoj knjizi „Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991.“ zaključuje da ta formulacija „nije uzdigla Srbe na razinu konstitutivnog naroda u Hrvatskoj, nego im je samo priznala drukčiji, to jest, poseban status u odnosu na ostale narode i narodnosti“. Dosad najdetaljniju raščlambu o tom problemu napravio je povjesničar dr. Mario Jareb, također s Hrvatskog instituta za povijest, koji je o tome pisao u knjizi „Hrvatski nacionalni simboli“. Njegov tekst prenosim u cijelosti: „Optužbe o tome da su hrvatske vlasti navodno željele izbaciti Srbe iz Ustava RH prate i optužbe da su usvajanjem amandmana i Ustava RH od 22. prosinca 1990. oni navodno izgubili konstitutivnost u Hrvatskoj. Kronologija događaja u razdoblju od prvih najava o donošenju novog hrvatskog ustava pokazuje da teze o najavi ‘izbacivanja’ Srba ne stoje. Nema dvojbe da je bila riječ o optužbama koje su trebale opravdati daljnje ekstremističke postupke vodstva SDS-a u Hrvatskoj uperene protiv teritorijalnog integriteta i suvereniteta RH. Teza o gubitku konstitutivnosti podrazumijevala bi da je takvo što do tada i postojalo, odnosno da je to bilo određeno odredbama Ustava SRH. Analiza toga Ustava pokazuje da to nije bio slučaj. Kao prvo treba istaknuti da sam pojam ‘konstitutivnosti’ nije u njemu nigdje upotrijebljen. U njegovu članu 1. SRH je definirana kao ‘nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država narodnosti koje u njoj žive’. Tvrdnju da je SRH nacionalna država hrvatskog naroda te država drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive pojačana je i tvrdnjama iz Osnovnih načela Ustava SRH, odlomka I, u kojem je utvrđeno da je hrvatski ‘narod, zajedno sa srpskim narodom i narodnostima u Hrvatskoj, (…), izvojevao (…) u zajedničkoj borbi s drugim narodima i narodnostima Jugoslavije u narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji nacionalnu slobodu, (…), te uspostavio svoju državu – Socijalističku Republiku Hrvatsku (…).’ Navedeni tekst nedvosmisleno i u jednini označava upravo hrvatski narod kao onaj koji je uspostavio SRH. Prema tome je ona bila definirana kao nacionalna država tek jednog naroda, i to hrvatskog. Ime srpskog naroda bilo je doduše izdvojeno, no unatoč tome navedena definicija nije SRH označila i nacionalnom državom srpskog naroda. Tek takva definicija mogla bi se prihvatiti kao dokaz da je srpski narod u Hrvatskoj bio konstitutivan. Također treba upozoriti na korištenje termina ‘narod’ i ‘narodnost’ u tom ustavu. Naime, niti Ustav SRH, niti Ustav SFRJ (također iz 1974.) nije poznavao pojam ‘nacionalna manjina’ (ili slične pojmove za označavanje manjine). Iznimka od toga pravila jest formulacija u odlomku VII Osnovnih načela Ustava SFRJ iz 1974., u kojoj stoji da se SFRJ među ostalim zalaže i za ‘poštovanje prava nacionalnih manjina, uključujući prava dijelova naroda Jugoslavije koji žive u drugim zemljama kao nacionalne manjine’. Obzirom da se cijeli odlomak VII odnosi na međunarodne odnose, razložno je pretpostaviti da su u njemu upotrijebljeni termini uobičajeni u međunarodnom pravu. U SFRJ su status ‘naroda’ imali pripadnici onih naroda čije su nacionalne države bile u njezinu sastavu. Riječ je bila o Srbima, Hrvatima, Slovencima, Makedoncima, Crnogorcima i Muslimanima. Prema tome su i Makedonci, i Slovenci, i Muslimani i Crnogorci imali u SR Hrvatskoj, kao i u svim drugim saveznim republikama status naroda, bez obzira na svoju brojnost, tradicionalnu prisutnost i slično. Pripadnici svih ostalih naroda, čije su matične nacionalne države bile izvan sastava SFRJ, imali su status ‘narodnosti’, također bez obzira na broj i druge značajke. Tako se moglo dogoditi da su Albanci, koji su činili veliku većinu stanovnika Kosova (a činili su i značajan postotak stanovništva Makedonije i Crne Gore), imali status narodnosti, dok su malobrojniji Crnogorci i Makedonci imali status naroda. Inače Ustav SFRJ iz 1974. nigdje izričito ne definira pojam naroda, odnosno pojam narodnosti. Formulacija u Uvodnom dijelu toga ustava, u Osnovnim načelima, odlomak I, govori da su se narodi Jugoslavije, zajedno s narodnostima s kojima žive, ujedinili u saveznu republiku slobodnih i ravnopravnih naroda i narodnosti, upućuje na to da su narodima držani oni narodi čije su nacionalne države bile dijelom SFRJ kao njezine savezne republike. Iznimka su bili bosanskohercegovački Muslimani. Obzirom da je pet republika istovremeno bilo nacionalnim državama nekoga od naroda u SFRJ, a da je BiH bila ustavno definirana kao tronarodna država (država Muslimana, Hrvata i Srba), vrlo je lako doći do odgovora na pitanje što su to ‘narodi Jugoslavije’, a što su narodnosti. Vrlo je precizno pojam naroda i narodnosti, odnosno njihovih jezika, razložen u enciklopedijskoj natuknici ‘Jugoslavija’, u odlomku autora Augusta Kovačeca, ‘Jezici i pisma naroda i narodnosti’ (Enciklopedija Jugoslavije, sv. 6, Jap-Kat, Zagreb 1990., 241.-251.). Pojam ‘manjina’ uveden je tek Ustavom RH od 22. prosinca 1990. godine. Izvorišne osnove toga ustava govore o RH kao ‘nacionalnoj državi hrvatskoga naroda’, što je identično formulaciji iz Ustava SRH iz 1974. godine. U nastavku te formulacije stoji i to da je RH ‘država pripadnika ostalih naroda i manjina, koji su njezini državljani: Srba, Muslimana, Slovenaca, Čeha, Slovaka (…).’ Srbi u Hrvatskoj (ovaj put definirani i kao državljani RH) na tom su popisu stavljeni na prvo mjesto, a izvorišne osnove izričito spominju ‘narode i manjine’. Prema tome je logično zaključiti da su Srbi (i ne samo oni) držani narodom. Oni su tretirani na isti način kao i u ustavu iz 1974. godine, a jedina je razlika što su osim njih navedeni i drugi narodi i manjine. To dokazuje da Srbi nisu imali ni najmanje razloga za nezadovoljstvo ustavnim rješenjima. ‘Zločesta’ tumačenja njihovog nezadovoljstva mogla bi dovesti i do zaključka da je vođama Srba u Hrvatskoj i njihovim brojnim sljedbenicima tada smetalo to što su uz njih nabrojeni i drugi narodi i manjine. Sukladno tome isto bi se tako ‘zločesto’ moglo zaključiti da su takvi ‘pravi’ Srbi držali da su vredniji od drugih ljudi, što bi bacilo sasvim novo svjetlo na njihove prigovore o gubitku prava. Također treba primijetiti da se Izvorišne osnove ustava RH iz 1990. godine mogu usporediti s Osnovnim načelima Ustava SRH iz 1974. godine. Važno je istaknuti da su u tim dijelovima ovih dvaju ustava tek naznačena temeljna ustavna načela, koja su razrađena u nastavku ustavnog teksta, u njihovim normativnim dijelovima. Treba istaknuti i činjenicu da je formulacija o nacionalnom određenju u Ustavu SRH bila istodobno integralnim dijelom Osnovnih načela (u odlomku I) i normativnog dijela Ustava (član 1.). U Ustavu RH od 22. prosinca 1990. godine formulacija o nacionalnom određenju nazočna je samo u Izvorišnim načelima, dok normativni dio ne sadrži ništa slično. U tom se dijelu govori isključivo o općim pravima svih državljana, te je u članku 14. izričito navedeno da građani RH ‘imaju sva prava i slobode, neovisno o njihovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom uvjerenju (…).’ U članku 15. stoji da su u RH ‘ravnopravni (…) pripadnici svih naroda i manjina’, a svima njima jamči se ‘sloboda izražavanja narodnosne pripadnosti, slobodno služenje svojim jezikom i pismom i kulturna autonomija.’ Uz to se u članku 12. jamči da se uz hrvatski jezik i latinično pismo ‘u službenu uporabu (…) može uvesti i drugi jezik te ćirilično ili koje drugo pismo, pod uvjetima propisanim zakonom’. Držim da usporedba rješenja u navedena dva ustava pokazuje da Srbi nisu imali nikakvog razloga za nezadovoljstvo novim ustavnim rješenjima, nego da razloge za njihovu pobunu i kasniju agresiju JNA i srpskih paravojnih skupina na RH treba tražiti na drugim mjestima.“

Je li može ovo nešto preglednije?
 
Poruka
7.221
још један невини усташа :lol:

razloge za njihovu pobunu i kasniju agresiju JNA i srpskih paravojnih skupina na RH treba tražiti na drugim mjestima.

агресија јна (једине легитимне војске у том тренутку) на хурвацке терористичке кољаче је била више него смешна, јер да су се у тој војсци иоле питали Срби, а не југословени - наплатили би вам сва пређашња усташка дивљања, одмах и на лицу места, па би сад бар имали правог разлога да цвилите и глумите жртву
 
Poslednja izmena:

Nataša Rostova

Buduća legenda
Poruka
34.083
Još jedna od baljezgarija croata

Današnje teritorije onoga što se naziva hrvatska su iznete iz AU monarhije po osnovu prava naroda . Narodi koji su izmeli te teritorije su Srbi i Hrvati , i svoj suverenitet su predali kruni Karađorđevića , shodno tome Srbi su imali pravo na svoj deo gde su bili etnička večina , a Hrvati svoj deo

Takođe po svim zakonima delo genocida učinjeno za vreme WWII nad Srbima ne dovodi u pitanje teritorije na kojima su Srbi bili većina u momenta izlaska iz AU monarhije

Šta bi Hrvatima pripalo očigledno je

Inače taj AVNOJ to je jedno nelegalno i neligitimno telo na osnovu koga je uzurpirana vlast 1945 godine i suverinitet prenesen sa Krađorđevića na tzv "narod"
 

gost 420053

Domaćin
Poruka
4.953
Stari RH (mirnodobski) ustav
" U njegovu članu 1. SRH je definirana kao ‘nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država narodnosti koje u njoj žive’.
Srbi nisu smatrani nacionalnom manjinom iako je tad u ustavu uveden pojam nacionalnih manjina odnosno onih naroda koji nemaju svoju republiku.
Stoga izbacivanjem doticne formulacije iz predjasnjeg Ustava RH i uvodjenjem nacistickih simbola , te i ozloglasenog platnog sredstva su jedini čimbenici koji su doveli do otpora neonacizmu koja je sopstvenim gradjanima isprovocirala neomoderna HR .
Da nije bilo te preformulacije ustava i da je uvedeno neko drugo platno sredstvo DM ili Dolar ne bi bilo nikakvog otpora
od strane Srba.

(i normalno je da je pisalo nacionalna drzava hrvatskog naroda nece valjda pisati nacionalna drzava slovenackog naroda ali je i pritom drzava Srbskih gradjana)
 
Poslednja izmena:

Ante123

Početnik
Poruka
43
Stari RH (mirnodobski) ustav
" U njegovu članu 1. SRH je definirana kao ‘nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država narodnosti koje u njoj žive’.
Srbi nisu smatrani nacionalnom manjinom iako je tad u ustavu uveden pojam nacionalnih manjina odnosno onih naroda koji nemaju svoju republiku.
Stoga izbacivanjem doticne formulacije iz predjasnjeg Ustava RH i uvodjenjem nacistickih simbola , te i ozloglasenog platnog sredstva su jedini čimbenici koji su doveli do otpora neonacizmu koja je sopstvenim gradjanima isprovocirala neomoderna HR .
Da nije bilo te preformulacije ustava i da je uvedeno neko drugo platno sredstvo DM ili Dolar ne bi bilo nikakvog otpora
od strane Srba.
Od konstitutivnog naroda do marginalne manjine, hvala Njofri i Zlobi.
U kojem to ustavu je pisalo da su Srbi konstitutivni narod u Hrvatskoj ? Citiraj mi to.
 

Ante123

Početnik
Poruka
43
Stari RH (mirnodobski) ustav
" U njegovu članu 1. SRH je definirana kao ‘nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država narodnosti koje u njoj žive’.
Srbi nisu smatrani nacionalnom manjinom iako je tad u ustavu uveden pojam nacionalnih manjina odnosno onih naroda koji nemaju svoju republiku.
Stoga izbacivanjem doticne formulacije iz predjasnjeg Ustava RH i uvodjenjem nacistickih simbola , te i ozloglasenog platnog sredstva su jedini čimbenici koji su doveli do otpora neonacizmu koja je sopstvenim gradjanima isprovocirala neomoderna HR .
Da nije bilo te preformulacije ustava i da je uvedeno neko drugo platno sredstvo DM ili Dolar ne bi bilo nikakvog otpora
od strane Srba.

(i normalno je da je pisalo nacionalna drzava hrvatskog naroda nece valjda pisati nacionalna drzava slovenackog naroda ali je i pritom drzava Srbskih gradjana)
Pa u ustavu iz 1990.godine je također pisalo da je Hrvatska država srpskih građana i u današnjem ustavu to piše.
 

Ante123

Početnik
Poruka
43
Pa sto se Franjo mucio da menja ustav i posebno da se Srbima bavi, bice da je bio neobavesten.
Stvara se samostalna Hrvatska država, izlazi se iz Jugoslavije, izlazi se iz komunizma u demokraciju, naravno da će se minjat i ustav. Ustav je Hrvatska minjala i nakon rata nekoliko puta. Promjena ustava je skroz normalna stvar u svakoj državi. Promjenila je i Srbija ustav 1990.godine i to prije Hrvatske.
 
stanje
Ova tema je zatvorena zbog neaktivnosti. Molim objavite novu temu i pridružite se diskusiji.

Top
  Blokirali ste reklame
Dragi prijatelju, nemojte da blokirate reklame - isključite Ad Blocker na Forumu, jer će tako mesto vaših susreta na Krstarici ostati besplatno za korišćenje.