Mozda je malo offtopic ali ne znam koja bi tema bila kompatiblnija od ove.
Postoji u samom Beskonačnom, u božanskom izvoru, apsolutno dobro, koje je ishodište i izvor svega savršenstva i svega dobra u svijetu. Ona je savršenstvo, a savršenstvo ne zahtijeva nikakve promjene, dostojanstveno je i nepomično, u njemu nema kretanja. Ali za nas, koji to promatramo s donje strane stvaranja, iz daleka, ta se nepomičnost čini mrtvom, stoga lošom jer savršenstvo isključuje kretanje, stvaranje, promjenu, a time i samu mogućnost naše slobode. Zato se kaže da se u dubini apsolutnog dobra krije korijen svakog zla, a taj korijen je negacija svakog čuda, svakog pokreta i svega što je moguće i što bi se još moglo dogoditi. Za nas, dakle, za ljude, dobro je nešto drugo od onoga što je za Boga. Za nas je dobro napetost između Božje savršenosti i njegova povlačenja kako bi svijet mogao ustati. Za nas je dobro odsutnost Boga tamo gdje bi mogao biti. Kad su se posude razbile i svijet je nastao, odmah se počeo penjati do mjesta odakle je pao, skupljajući se od dna prema vrhu, od najmanje do najsavršenijeg. Svijet se uzdiže sve više i više i radi na usavršavanju, dobiva nova dobra i dodaje ih prethodnima, organizirajući iskre ispuštene iz ljuski materije u sjaj i snagu. Ovo je proces popravka u kojem čovječanstvo može pomoći. Proces uspona mora transcendirati zakon koji je već na snazi i stvoriti novi zakon, kako bi ga zatim ponovno transcendirao.
Svaki je kamen različite boje: kada su razbacani, među njima se ne može razaznati nikakva veza ili međuovisnost, ali kada se ponovno sastave prema pravilnom redoslijedu, otkrivaju vrlo upečatljivu i očitu sliku.Tako je i s covjecanstvom.
